Promovisani zbornici „Kad čekanje i neizvjesnost uspore ritam života“

Udruženje porodica Suza predstavilo je javnosti 8. marta 2023. u galeriji Žad u Beogradu dva dvojezična srpsko-engleska zbornika svjedočanstava o stradanju srpskog naroda u Hrvatskoj u periodu 1991–1995. godine pod nazivom „Kad čekanje i neizvjesnost uspore ritam života“.

Udruženje porodica Suza predstavilo je javnosti 8. marta 2023. u galeriji Žad u Beogradu dva dvojezična srpsko-engleska zbornika svjedočanstava o stradanju srpskog naroda u Hrvatskoj u periodu 1991–1995. godine pod nazivom „Kad čekanje i neizvjesnost uspore ritam života“.

U oba izdanja objavljeno je 30 priča u kojima porodice svjedoče o svojim nestalim i poginulim članovima, o borbi za golu egzistenciju, o svom bolu, neizvjesnosti i dugogodišnjem čekanju da pronađu posmrtne ostatke svojih najmilijih i da ih dostojanstveno sahrane.

Knjige su autentičan dokument o golgoti koju prolaze cijele porodice gubitkom jednog ili više svojih članova.

Na promociji su govorili prof. Mile Rajčević, istoričar Bojan Arbutina, politikolog Ognjen Gogić, predsjednica Udruženja Suza Dragana Đukić i članovi porodica nestalih i poginulih Nevenka Dobrić, Nada Bodiroga i Stojanka Vladić.

Politikolog Ognjen Gogić je napisao predgovor za drugu knjigu i veliki doprinos dao u objavljivanju druge knjige. Vratio se nekoliko godina unazad na period studiranja mirovnih studija u Švedskoj gdje je jedna profesorka bila vrlo kritična prema tribunalima i komisjama za istinu.

– Smatrala je da sve te inicijative u odnosu prema žrtvama ne uzimaju dovoljno u obzir dobrobit preživjele osobe koja govori o gubitku svojih najdražih. Iznova i iznova ih pozivaju da govore o stradanju vjerujući da time doprinose nekom boljitku, ali efekti nisu željeni. Žrtve kada pričaju o svom stradanju one se retraumatizuju, i doživljavaju sekundarnu viktimizaciju, jer njihovi sagovornici ne pružaju dovoljno empatije prema žrtvama.

S toga je apelova na sve koji budu u prilici da razgovaraju sa žrtvama da budu pažljivi i da to ne rade bez preke potrebe, jer su žrtve već puno puta govorile o tome, a to nije imalo nikakvog efekta.

– Daću primjer sa suđenja u Haškog tribunalu za zločine u Oluji. Žrtve Bljeska i Oluje su intervjuisane u predistražnim radnjama, kasnije u istražnom postupku, u samom procesu pred Tribunalom, a taj se proces završio tako što su Hrvati imali slavlje u Zagrebu.

Gogić je apelovao na sve novinare i istraživače da koriste sada ove knjige kao izvor za svoje tekstove i istraživanja, kako žrtve ne bi iznova i iznova ponovo morale da pričaju o gubicima članova porodice, da te publikacije budu svrsishodne.

Profesor Mile Rajčević je rekao da svjedočenja nesrećnih porodica sa brojnim fotografijama  koje upotpunjuju tekstove služe kao egzemplar za više hiljada tragičnih i sličnih sudbina poginulih i nestalih u građanskom  ratu u Hrvatskoj, zločina i etničkog čišćenja kao nezaborav.

– U mnogim selima kroz koja je prošla hrvatska vojska nije bilo više tragova života od Ravnih Kotara i Malog Alana, Maslenice, Zapadne Slavonije, Miljevačkog platoa, Medačkog džepa, Gospića i drugih  do Oluje.  Koliko je samo ostalo djece bez roditelja i roditelja bez djece, pustih, nedosanjanih životnih snova, zavičajnih uspomena iz djetinjstva i mladosti, koliko nedovršenih priča iz seoskih dvorišta, iz školskih klupa i fakulteta, priča  kraj ognjišta…

Srpskom narodu u Hrvatskoj se, podsjeća Rajčević, ponovila istorija stradanja nakon 50 godina, ponovila se Petrovačka cesta na kojoj su ginula srpska djeca od tuđinskih aviona i četrdesetih godina prošlog vijeka od potomaka nekažnjenih ubica koji su činili zločine i čine sve da izbrišu tragove zločina, isto onako kako su to činili njihovi prethodnci u ranijim ratovima.

– Stradanja i tragedije dati u svjedočenjima u ovim knjigama trebali bi biti opomena cijelom čovječanstvu o ratu kao najvećoj ljudskoj nevolji.

Dragana Đukić kaže da većina članova porodica nestalih i poginulih, kao i osnivač Udruženja Suza Čedomir Marić, više nisu sa nama. Niko nije očekivao da će proces ovoliko dugo trajati, i da poslije tri decenije mnoge sudbine i dalje nisu riješene.

– Naš dug prema žrtvama je prije svega da sve budu zabilježene. Ponosna sam na sve naše porodice koje su ostale dostojanstvene u svom bolu, koje ne mrze, koje poštuju sve žrtve i samo žele da i srspke žrtve imaju isti tretman.

Đukićeva se zahvalila svima koji su radili na pripremi knjiga Milanu Guliću, Mili Rajčeviću, Ognjenu Gogiću, Ljiljani Radinović, Sonji Rosić, Jovani Marić, Ivani Maksimović Tomić, Teodori Tepavčević, Žaklini Simić. Najveću zahvalnost je uputila članovima porodica nestalih i poginulih koji su svojim pričama svjedočile o stradanju pri čemu se nisu štedjele i po ko zna koji put se vraćale u bolnu prošlost i ponovo preživljavali teške trenutke.

Bojan Arbutina se zahvalio Udruženju Suza što su omogućili Muzeju žrtava genocida da podrži publikovanje druge knjige jer je izuzetno bitno da državne institucije Republike Srbije pomognu istraživanja koja se odnose na ratove devedesetih.

– Kao dijete koje je imalo dvije i po godine tog avgusta 1995. godine mogu slobodno da kažem da sam ponosan, to možde da zvuči čudno, što sam dijete Oluje. Ta Oluja je ostala u meni i ona sada proizvodi nevjerovatnu energiju koja se ispoljava na razne načine kroz profesionalni život, kroz lični život i tjera me stalno da stvaram za opšte dobro, da radim i učim kako bismo sačuvali istinu o stradanju našeg naroda za buduća pokoljenja.

Mnoga djeca Oluje su dana ljekari, doktori nauka, vojnici, policajci koji daju doprinos Republici Srbiji i ljudi koji zaslužuju svako poštovanje.

Stojanka Vladić Ignjatović, porijeklom iz Gline, je izgubila oca Stojana Vladića.

– Ponosna sam na svog oca jer je on dao svoj mladi život braneći svoju porodicu, kućni prag i svoje sugrađane. Žao mi je svake žrtve, bez obzira na nacionalnu pripadnost, ali me stalno muči pitanje zašto se o stradanju Srba tako malo zna. Zato vas molim da se svi potrudimo da se o našim žrtvama zna mnogo više i da se svi borimo snažnije za to.

Nada Bodiroga izgubila je roditelje Teodora i Danicu Samarddžija iz Slavskog Polja na Kordunu. Punih 27 godina ona traga za posmrtnim ostacima svojih roditelja.

– Kako je moguće da toliko ljudi nestane, zar je moguće da nam i mrtve ne daju. Ako bi nam ih dali, možda bi rasteretili kordunaške jame koje su prepune još od 1941. godine i preselili ih na neko mirnije mjesto. Razne tribine su se pretvorile u nadmudrivanja i licitiranja brojkama žrtava i međusobna optuživanja.

Bodiroga je rekla da nikada neće prihvatiti sugestiju koja je izrečena na jednoj konferenciji u Beogradu da ne pominje pojmove zgarište kuće, hrvatsku Oluju, zločine i zločince već da kaže da su njeni roditelji stradali u ratnom sukobu.

– Oni se nisu sukobljavali sa nikim, ni sa komšijama, a kamoli sa vojskom. Nisu bili naoružani kratkim ni dugim cijevima već ljubavlju za svakog čovjeka dobronamjernika. Nisu zaslužili da budu nestali, a kamoli da ih bace u plamen vlastite kuće. Moj otac je radio na željeznici i Hrvatsku je smatrao jedinom domovinom, nije joj se suprotstavljao ni verbalno, a kamoli oružano. On i majka su nestali u hrvatskoj vojno-redarstvenoj akciji Oluja u momentu kada u mom selu nije bilo drugih oružanih formacija osim hrvatske.

Prisutne je posebno dirnula priča Nevenke Dobrić kojoj je ubijen sin Siniša Dobrić od 12 godina i svekar Petar Dobrić sa 63 godine.

Prilikom povlačenja iz rodnog sela Crkveni Bok, u šumi zelenik, naočigled ostalih ljudi u koloni hrvatski vojnici su ubili Sinišu i Petra koji su bili u kabini traktora. Nevenka je preživjela jer se u tom trenutku nalazila u prikolici.

– Nakon 7, 8 godina tužili smo Republiku Hrvatsku za ubistvi čanova porodice gdje gubimo sve sudove opštinski, županijski, vrhovni i ustavni, a kao odgovor na sudu dobijamo da je predmet zastario i da je njihova smrt nastupila uslijed ratnih dejstava. Našli smo i na Sudu u Strazburu na odbijanje, uz obrazloženje da je predmetni zahtjev nedopušten.

Nevenka kaže da su promijenili odvjetnika i da sada njihov slučaj vodi Slađana Čanković, te je predmet vratila na Ustavni sud Republike Hrvatske gdje se predmet i danas nalazi.

– Epilog ovog preteškog suđenja je teret kojim se moja porodica tereti, sa 35.000 kuna sudskih troškova. Ovaj sudski proces ću voditi pred svim nadležnim sudovima dok pravda ne bude zadovoljena to sam obećala sebi, a Siniši to dugujem. Moje nevino dijete zaslužuje pravdu, a moja obaveza je da na tom puti istrajem  – rekla je kroz suze Dobrićeva.

Iz Udruženja Suza poručuju da je poruka knjiga odbrana dostojanstvenog stava prema svim žrtvama podjednako. Bilježenjem pojedinačnih sudbina porodica, ispunjava se dio našeg zajedničkog duga prema žrtvama da ne ostanu zaboravljene, jer ono što nije zapisano, kao da se nije dogodilo.

Zahvaljujući finansijskoj podršci Ministarstva kulture Republike Srbije, Muzeja žrtava genocida i Udruženja „Građanske inicijative ove knjige su ugledale svjetlost dana.

Tekst i foto: Dragana Bokun

Izvor: Savez Srba iz regiona