Prokletstvo bojovnika Duška

Datum objave: četvrtak, oktobar 17, 2019
Objavljeno u Lika, Otadžbinski rat
Veličina slova: A- A+
Đorđe Pražić
Đorđe Pražić

PIŠE: Đorđe Pražić

Duško Knežević je rođen u Karlovcu. Nakon razvoda roditelja u četvrtoj godini sa majkom se vratio u Gospić. Njegova majka Dušanka Vraneš je brinula o njemu i nastojala mu pružiti svu roditeljsku ljubav. Duško nije bio srećno dijete i pritiskali su ga mnogi kompleksi. Problem je pokušao „rješiti“ odlaskom u vojnu školu. Teško da bi se normalno upisao u vojnu školu da nije bilo tetke Maše Ercegović, koja je radila u Odsjeku narodne odbrane u Gospiću. Duško odlazi u Split gdje 1984. završava Mornaričku srednjetehničku vojnu školu.

Po završetku škole raspoređen je na torpedni čamac u Floti Jugoslavenske ratne mornarice koja je bazirala u ratnoj luci Lora u Splitu. Tradicionalna mornarička teget i bijela uniforma nisu uspjele potisnuti komplekse (prije svega izgleda) nesrećnog Duška. Dužnosti na ratnim brodovima iziskivali su značajne psiho-fizičke napore i odricanja, na koje Duško nije bio spreman.

Po ratnoj luci Lora je šetao mrzovoljan i neuredan, vječito nezadovoljan statusom i životom. Preko svojih rođaka, ćerki tetke Maše M.M. i J.B. uspio se povezati sa nekim vojnim doktorima, koji su mu po potrebi obezbeđivali bolovanje.  Kada bi njegov brod trebao isploviti na zadatak, on bi se par sati prije isplovljenja pojavio sa zdrastvenom knjižicom i namjenskim bolovanjem. Komandat broda bi bijesnio, posada bi gunđala a Duško bi mirno nakon isplovljenja broda sjeo u svoju „škodu“ i otišao za Gospić, gdje bi po birtijama i kafićima lječio životne komplekse. Jedan od najboljih drugova mu je bio simpatični momak crne puti, unuk od gostioničara Bicije, koga su u Gospiću malo podrugljivo zvali Tobi (Kunta Kinte) po glavnom liku iz TV serije „Korjeni“ . Oba su imali sličan problem sa identitetom, pa su vjerovatno zajedno nalazili rječi utjehe.

Torpedni čamac-prvo Duškovo radno mjesto
Torpedni čamac-prvo Duškovo radno mjesto

Da bi se Duška rješili iz operativne jedinice poslali su ga u prekomandu u Kraljevicu, gdje se gradio novi ratni brod raketna fregata. Tu upoznaje buduću suprugu Željku, koja je bila ekstremnih hrvatskih nacionalističkih shvatanja. Supruga ne želi da napusti zavičaj  pa Duško uspjeva izmoliti prekomandu za Pulu 1988. godine. Počinje raditi u obalskoj artiljerijskoj bateriji na Muzilu, koja je bila u sastavu 199. obalske artiljerijske grupe sa obalskom artiljerijskom baterijom i komandom u kasarni „Svetice“ pokraj sela Šišan. Još jedna obalska baterija iz sastava te grupe nalazila se na Barbarigi.

Dezerter iz JNA postaje heroj Tuđmanove soldateske

Vjerovatno pod uticajem antisrpske raspoložene supruge a možda i zbog podrške majke Dušanke, 16.08.1991. dezertira iz JNA i oblači uniformu paravojnog sastava Zbora narodne garde Hrvatske, gdje postaje dočasnik (podoficir) 119. brigade  ZNG. Među pripadnicima te  pulske brigade Duško se isticao sa mržnjom prema pripadnicima JNA i srpskom narodu. Da bi hrvatski zapovjednik 119. brigade ispitao njegovu lojalnost, nakon tri dana od dezerterstva uputio ga je da obučen u uniformi JNA, podmuklo napadne svoje bivše drugove u obalskoj artiljerijskoj bateriji na Barbarigi kod Pule. Hrvatska štampa je objavila da je on zarobio dva tenka, dva kamiona, top i 200 granata za tenk. Ti podaci nisu istiniti, jer u Puli i okolini Mornarica (JNA) nije imala tenkova. Radilo se o jednom slučaju predislokacije topova 130 mm teških osam tona sa Barbarige. Kod sela Peroj pokvarila su se dva kamiona KRAZ za vuču topova. Komandant tadašnjeg 8. vojnopomorskog sektora je naredio da se ta dva topa gurnu u more.

Kasnije je Mornarica izvukla iz mora ta dva topa. U svakom slučaju taj „podvig“ je pripisan Kneževiću,  čime je podignut bojovnički ugled dezertera Duška. Zanimljiv je podatak da je u odbrani jedinice JNA na Barbarigi od Duškovih bojovnika, učestvovao časni podoficir JNA I.S. Hrvat iz okoline Sinja (komšija od Mirka Norca). Znači Srbin Duško je pogazio svoju zakletvu a Hrvat I.S nije, već je dostojanstveno do kraja svog života obavljao starešinsku dužnost.

Podoficir I.S. je vidio Duška kako se mota oko vojnog objekta Barbariga, pa mu je održao lekciju o patriotizmu i otjerao. Duško se nije zadovoljio „pulskim poduhvatom“, već je svoju mržnju prema JNA, koja ga je školovala i hranila, pokazao u napadima na vojne objekte. U jednom takvom napadu na skladište municije JNA kod Delnica je ranjen čime je dobio oreol zaslužnog bojovnika protiv „srbočetničkog“ agresora. U isto vreme u Gospiću bjesni rat. Napadani su i zauzeti objekti JNA, napadana su okolna srpska naselja a u samom gradu je počeo lov na Srbe, koji su ostali u svojim stanovima i kućama.

Ubistvo Duškove majke

Ubijena Dušanka Vraneš
Ubijena Dušanka Vraneš

Dušanka Vraneš, viša medicinska sestra, je bila vredna žena.  Poticala je iz porodice Vraneš iz Smiljana koja je puno stradala od gospićkih ustaša tokom Drugog svjetskog rata. Kao medicinski radnik  nesebično je pomagala svima, bez obzira na nacionalnost, imovno stanje ili slično. Živjela skromno u svom stanu u ulici Maršala Tita u Gospiću, zajedno sa nevjenčanim suprugom Nikolom Gajićem. Ženidba sina Duška i dobijanje unuke Suzane i Sanje, unjeli su radost u njen skroman život. Zadnji put je bila u Puli u augustu 1991. na proslavi trećeg rođendana unuke Suzane. Duško je tada znao da će Hrvati ići do kraja u borbi za svoju državu pa je majci predlagao da ostane u Puli. Dušanka nije htjela ostati u Puli jer je vjerovala u državu Hrvatsku i novi imidž njenog sina. Uostalom, kada je Duško zvao majku za savjet prije dezertiranja iz JNA, ona mu je rekla: „JNA nije više naša vojska, čim tuče po svom narodu“.

Prvi put u Dušankin stan je provaljeno krajem septembra, pričali su Dušku u Gospiću naknadno. Zločinci sa maskama na licu pronašli su njegovu diplomu iz srednje vojne škole i nožem je zabili u orman. Uzalud je Dušanka uvjeravala maskirane pripadnike „gospićkih eskadrona smrti“ da je njen sin hrvatski časnik i da mu je još u julu poručila da „ne  puca na svoj narod i da okrene stranu“. Još dva puta su provaljivali u stan a onda su nju i nevjenčanog supruga Nikolu 17/18. oktobara uhapsili, potrpali zajedno sa drugim Srbima u kamion i odveli u napuštenu kasarnu  u Perušiću. U tom nekadašnjem objektu JNA, pripadnici hrvatskih snaga pod komandom Stjepana Grandića, mučili su i tukli muškarce a žene su silovali.

Ako je istinita Dušankina poruka sinu Dušku da „ne puca na svoj narod, već da okrene stranu“, vjerovatno je nakon pakla u kasarni u Perušiću i odvoženja do Lipove Glavice, promjenila mišljenje. Možda se sjetila svojih zvjerski pobijenih Vraneša u Smiljanu tokom Drugog svjetskog rata. Gledajući u streljačkom stroju pripadnike razularene hrvatske vojske u kojoj je njen sin bio heroj, vjerovatno se pokajala za „izabranu drugu stranu“ i JNA kao „agresora“.  Zajedno sa ostalim poznatim gospićkim Srbima streljana je i masakrirana 18.oktobra 1991. na Lipovoj Glavici blizu Široke Kule. U decembru 1991. godine izviđači JNA i teritorijaci iz Široke Kule  na „ničijoj zemlji“ pronalaze 24 izmasakrirana tijela

Obdukciju i identifikaciju je izvršio poznati vojni patolog Zoran Stanković, koji je na Dušankin obdukcioni nalaz stavio oznaku „US-22“. „U „ je značio Udbinu kao mjesto identifikacije a „22“ broj leša. Dušaka je privremeno sahranjena na groblju u Debelom Brdu.

Agonija bojovnika Duška

Duškov očuh Nikola Gajić
Duškov očuh Nikola Gajić

Negdje 1992. godine, Duško je saznao da su Mirko Norac-Kevo i njegovi bojovnici iz Gospića ubili njegovu majku. Pisao je Tuđmanu, vladi i Saboru ali odgovora nije bilo.

Ratujući na ličkom ratištu kao Srbin protiv Srba postaje heroj u Tuđmanovoj novonastaloj nezavisnoj državi. Završetkom rata njegove zasluge se zaboravljaju i 31.12.1995. je bio penzionisan u roku „pet minuta“ u činu narednika, bez odlikovanja. U međuvremenu oni koji su izbjegavali krvavo ličko ratište, borbu i naprezanje, uz pomoć veza dobili su odlikovanja i veće činove a time i veća primanja i privilegije.

Sa ekshumiranim posmrtnim ostacima majke susreo se 2001. godine u Zavodu za sudsku medicinu u Rijeci. Te godine je u Rijeci počelo suđenje „heroju domovinskog rata“ penzionisanom generalu HV Mirku Norcu-Kevi i ostalim zločincima. U to vrijeme Duško je teško živio od braniteljske penzije. Duškova mržnja prema JNA i srpskom narodu nije materijalno valorizovana od strane hrvatske države.

Za hrvatsku državu je on bio srpska vojnička potrošna roba, kojoj nikada ne treba vjerovati. Bio je svjedok na suđenju Norcu. – Moja majka leži u plastičnoj vreći u Zavodu za sudsku medicinu u Rijeci na čijem je kraju okačena  oznaka „US-22“. Ima tri metka u grudima i jedan u glavi koja joj je raspolućena sjekirom. Donjeg tjela nema, očajavajući je govorio Duško. Za taj slučaj zainteresovala se hrvatska javnost, prije svega splitski list „Feral“ koji je jedan od rijetkih govorio o zločinima hrvatske strane.

Siromašan i bolestima (dijabetes, pretjerana gojaznost, posttraumatski ratni stres (PTSP), bubrezi, glavobolje itd.) izmučeni „dočasnik u pričuvi“ Duško trebao je sahraniti svoju majku a za to nije imao novaca. Da bi je sahranio u groblju u Puli Dušku je trebalo 6.000 maraka, koje nije imao.

–  Ako Račan i Mesić ne plate ukop mojoj majci, makar uz pomoć svog džepa, sahraniću je u dvorištu u Puli gdje živim, očajno se obraćao nezainteresovanoj hrvatskoj javnosti.

Redakcija „Ferala“ i Istarski demokratski savez plaćaju sahranu u Puli, gdje Dušanka Vraneš napokon nalazi vječni mir.

Feralova priča o hrvatskom heroju Srbinu Dušku je uznemirila domoljubnu javnost pa se prvi u odbranu hrvatkog viteza Norca, javio poznati splitski novinar Josip Jović, poznat po svojim antisrpskim stavovima, proizašlim iz njegove privrženosti ustaškoj ideologiji.

Novinar Josip Jović je iznio podatke da je Duško  „lažni svjedok“ koji  nastoji osporiti dignitet domovinskog rata i ratni doprinos i ugled heroja generala Mirka Norca. Po Joviću, Duško je „lažnu priču“ prodao „Feralu“ za 20.000 kuna (3.000 maraka). Jović u svojoj ustaškoj propagandi ide dalje i tvrdi da je Duško sam ubio svoju majku Dušanku, kako bi optužio mladu, tek nastalu demokratsku hrvatsku državu. To je inače odavno poznata hrvatska teza da Srbi sami sebe ubijaju, kako bi optužili Hrvate. U hrvatskoj javnosti i istoriografiji služi za opravdanje svih ustaških zločina nad srpskim narodom.

Zločinac general Mirko Norac-Kevo
Zločinac general Mirko Norac-Kevo

Ono što je u ovom slučaju još gore je činjenica da je  Josip Jović lično poznavao Duška. Novinar Jović je živio u Stobreču, inače predgrađu Splita, gdje su živjele i Duškove rođake. Josipova supruga je bila dobra prijateljica sa M.M. pa su se porodično često družili. Tim druženjima ponekad je prisustvovao i Duško. U svakom slučaju Jović je dobro upoznat sa nesrećnim Duškovim životom, a njegova „novinarska kama“ je na neki način izvršila sofisticirani zločin.

Prijateljstvo Jovićeve i M.M. porodice  je prestalo 06. maja 1990. odnosno poslije drugog kruga prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Porodice Duškovih rođaka su same zapale u problem opstanka u Splitu, pa nisu mogle uticati na širenje Jovićevih laži.

Ekstremno domoljubni dio hrvatske javnosti se okrenuo protiv Duška. Na ulici u Puli počinju provokacije domoljuba a njegove bolesti eskaliraju uništavajući psihofizički istrošeni organizam. Umire 31.10.2009. od posledica moždanog udara.

Njegova supruga i dvije ćerke ostaju da živu u siromaštvu u Puli. Borački sindrom iz Jugoslavije, gdje su neborci uz dva svjedoka dobivali veće penzije i privilegije od boraca i invalida, pojavio se i u Hrvatskoj. Duškova porodica je sa nevjericom gledala bogate i bahate porodice hrvatskih branitelja koji su lažirali učešće u ratu. Videći da je život i smrt bojovnika Duška bio promašen, hrvatskoj javnosti se  15.11. 2009. u emisiji „Nedeljom u 2“se obratila  njegova ćerka Sanja. U svom pismu „Kad umreš više nisi branitelj“ kukala je nad očevom sudbinom, apelovala je na hrvatsku javnost za poboljšanje položaja „braniteljskih obitelji“ i smanjenje samoubistava branitelja. Svirepo ubistvo bake Dušanke Vraneš od strane hrvatske vojske u Perušiću nije spominjala. Možda im je Duško objasnio da im je baka ubijena u Gospiću zbog viših nacionalnih interesa u domovinskom ratu.

Tragedija porodica Vraneš iz Smiljana

Vraneši su poznata lička srpska porodica. Porodice Vraneš potiču iz Teslinog Smiljana. Tokom Drugog svjetskog rata ustaše su ubile 56 civila različite dobi sa prezimenom Vraneš. Vraneš Jovo je poginuo 1945.  kao partizan.

Posle rata Vraneši su u Gospiću bili poznati kao vredni i pošteni ljudi. Ljepe crnke „Vraneške“ su zapadale za oko gospićkim momcima. Kada se je 1991. u Gospiću koljevci ustaške ideologije ponovo povampirilo ustaštvo, opet su stradali Vraneši. Osim streljane Dušanke rođene 02.01.1939., ubijena je Borka Vraneš rođena 02.01.1926. inače sa statusom borca NOB. Posebna tragedija je ubistvo supružnika  Vraneš Milana-Miće rođ. 07.02.1947. i Vraneš Nade rođene 23.11.1949. Oni su ubijeni od 18.-20. oktobra 1991. Glava Miće-Milana Vraneša je pronađeno bez glave na groblju u Rijeci a tijelo u Senju. Tijelo pokojne Nade nađeno je sa nekoliko metaka u potiljku.

Nije se samo od Vraneša bojovnik Duško dvoumio u odbrani Jugoslavije i srpskog naroda. Vraneš Luka, Milanov-Mićin rođeni brat je završio gospićku gimnaziju 1971. godine. Bio je poznati omladinski aktivista u Gospiću. Završio je Vojnu akademiju u Zagrebu, a 1991. nalazio se na dužnosti načelnika službe bezbednosti u 367. puku veze u Samoboru. Nakon zarobljavanja, maltretiranja i mučenja od strane hrvatske paravojske odlazi u Sloveniju, gdje se ponižen vjerovatno i danas bori za državljanstvo Slovenije. Obraz i čast porodice Vraneš je sačuvao S. Vraneš koji zaslužuje svako divljenje i poštovanje.

Zaključak

Kao i mnogi lički Srbi, Duško je bio vaspitan u anacionalnom duhu partizanskog jugoslavenstva. Ta jugoslavenska zabluda je sa jedne strane posljedica nadnacionalnog kosmopolitskog duha u srpskom narodu, a sa druge strane činjenice da su Srbi ubijani zbog svoje nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovjesti. Na taj način u krajevima gdje su najviše stradali, Srbi su podsvjesnim bježanjem od svoje nacije, pokušali sačuvati život. Duško je imao mnoge lične komplekse i u teškim trenutcima 1991. nacionalno inferioran, izabrao je uz pomoć nacionalno dominantne supruge „svoj“ hrvatski narod.

Do kraja života je ostao ponosan na svoje učešće u hrvatskoj vojsci koja mu je ubila majku a mrzio je JNA koja ga je školovala i tolerisala mu javašluk i nerad. Duška je pratilo svojevrsno srpsko prokletstvo, gdje su Srbi kroz različite lične veze (često u mješovitim brakovima), preko Jugoslavena postajali Hrvati.

Da bi dokazali privrženost novoprihvaćenoj hrvatskoj naciji a često i katoličkoj vjeri morali su mrziti i učestvovati u uništenju svoje srpske nacije. To dokazivanje hrvatstva kod bivših Srba, naročito kod njihovih potomaka, predstavlja stalni generator histerične šovinističke mržnje prema srpskom narodu u Hrvatskoj. Pravi Hrvati nemaju potrebe dokazivanja svog hrvatstva. U građanskom ratu devedesetih Duško nije bio jedini hrvatski vojnik ili policajac srpske nacionalnosti, kojem su hrvatske oružane snage ubili članove najbliže porodice. Duškov slučaj je izišao u javnost zahvaljujući odvažnosti i pismenosti njegove ćerke Sanje. Ostali ćute i pate očekujući povećanja braniteljskih privilegija.

Literatura:

„Hrvatska država je ubila moju majku“, arhiva.glas – javnosti.rs, 01.07.2001.
„Moja vojska je je ubila moju majku“, Feral, Split, 10.02.2001.
„Kada umreš nisi više branitelj“, www.hous.hrvati-amac.com,
„Kada umreš nisi više branitelj“, youtube 13.10.2011,
Ratko Dmitrović, „Slučaj hrvatskog vojnika Duška“, www.pecat.co.rs.

Izvor: Udruženje Gospićana „Nikola Tesla“ – gospic.rs

Vezane vijesti:

Đorđe Pražić: JAME NAŠIH STRADANjA I ZABLUDA – Jadovno …

Žrtve Kosinja vape za vječnim mirom (Osvrt na članak „Krv …

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Jedan komentar za Prokletstvo bojovnika Duška

  1. mila je napisao:

    Ovakvih i sličnih sudbina pun prostor bivše nam države.Pa zamislite samo čitava zap Hercegovina sve pokatoličeni Srbi,a najveće ustaše i najužasnije zločine radili u svakom ratu…zamislite tuge koliko je napr pokatoličene kozaračke djece i njihovih potomaka učestvovalo u ubijanjima Srba,o poturčenima da i ne govorim…s obzirom na broj ratova od vremena poturčavanja.

Ostavite odgovor na mila Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top