fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Prognani u “Oluji” osuđeni na večnu nepravdu

Reporteri „Novosti“ sa prognanicima iz Krajine, u izbegličkom centru Krnjača. Sve ostaje isto, kao da smo se sami ubijali, govore utučeno

Prognanici žive u teškim uslovima

Prognanici žive u teškim uslovima

DA ste me pitali šta će biti posle presude u Hagu, odgovorila bih vam: biće isto kao što je bilo. Sudbina nas prognanika iz Hrvatske zapečaćena je u ovim izbegličkim sobama. Ovde, mi, nekadašnji srpski domaćini čekamo porcije dnevnog sledovanja. Ni da ih primiš, ni da ih vratiš. Ni da živiš, ni da umreš… Noću sanjamo svoja nekadašnja imanja koja nam niko ne vraća i ne plaća. Ujutro, jastuci su mokri. Prevrćemo ih i sušimo… I, tako svih ovih godina.

Izbeglički centar Krnjača kod Beograda. Draginju Ivković zatičemo u trenucima izricanja presude Međunarodnog suda u Hagu. Ona zna šta je tužba Hrvatske i kontratužba Srbije za genocid. Svaku vest o ovom sporu pratila je od početka. Slušala šta o tome govore njene komšije iz soba i baraka, njihovog poslednjeg i jedinog utočišta. Ćutala i slušala: „I tužba Hrvatske i kontratužba Srbije – biće odbijene. Ni Hrvatska ni Srbija nisu počinile genocid“.

Draginju Ivković presuda iz Haga nije, ni za trenutak, umirila.

– A kako se zove to što desetine hiljada Srba više nisu u svojim kućama? Kako se zove to što oni koji se vrate žive pod užasnim pritiskom, prinuđeni da ponovo odu? Otuda, gde su im živeli preci, a potomci im traže vize za neke daleke zemlje. Kako se to zove, kad te proteraju i uzmu sve.

Draginja Ivković je iz Krajiških Brđana, sa Banije. Njoj se vraćaju slike progona. Užasne slike s kojima živi i s kojima će umreti.

– Kuća. Imanje. Traktori i prikolice… Stoka… Nije to za nas, srpske domaćine sa Banije, tek bilo kakva stoka. To je naše blago… Imala sam osam krava. Prepune obore i ambare. Krave su ostale vezane. Mislila sam, vratićemo se za koji dan… Taj, koji dan, bile su godine.

Draginja Ivković

Televizor u sobi od nekoliko kvadrata od ranog jutra je uključen. Kao i u sobama prognanika koji imaju sreću ili nesreću da ga imaju. Svako od ovih ljudi koji se gotovo dve decenije nadaju da će se njihova sudbina rešiti, ipak strepi od ishoda u Hagu. U ovim trenucima, tišina je jedina reč. Strepnja… Da je moglo da bude i drugačije, malčice im je vratilo nadu. Pravnici Međunarodnog suda oslobodili su ih tereta: Srbi iz Hrvatske, u proteklom ratu, nisu počinili genocid.
Beležimo, u prognaničkoj sobi, trenutak obraćanja naciji predsednika i premijera Srbije, predsednika Republike Srpske. I iz susednih soba u baraci osam, odjekuju govori.

– Evo da vam pokažem: stigao mi je poziv iz Hrvatske da platim nekakav porez – kaže Draginja. – Ispostavili mi račun u kunama, a to je u dinarima oko 70.000. Za šta? Za imovinu koju su opljačkali. Na adresi u kojoj više nema čak ni imena mog ognjišta. Nema više Krajiških Brđana. Ima samo: Brđani. Nije mene, sine, oborila starost. Oborile su me, i svakog dana obaraju sećanja. I nepravda.

Baraka, bez obeležja. U Krnjači kažu: tamo, preko mostića, preko kanala, u prvoj sleva je zadnja pošta porodice Pjevalica. Ko je Pjevalicama dao ovo prezime, kad niotkud pesme.

Dušanka Pjevalica

– Nisam gledala izveštaj iz Haga – kaže Dušanka Pjevalica. – Zašto? Zato što neću da me povređuju uspomene. Neću o tome ni da mislim, ni da govorim. Patim. A vi ne možete ni da zamislite kakva je to patnja. Takva, da ni živa ni mrtva tamo ne želim da se vratim. Moj suprug je bio profesor biologije u Kninu. Imali smo stan u centru. Ulica se najpre zvala: Narodni heroji. Potom: Srpski junaci. Mi smo proterani iz Ulice Stefana Nemanje. A ona se sada zove Ulica Franje Tuđmana… Suprug i ja smo živeli deceniju i po bez dinara. Od zbega do zbega. Naša sudbina je u rukama moćnijih od nas, ma kako god zvučala presuda iz Haga.

NI KO DA VRATI, NI KO DA PLATI

KAD sam jednom, samo jednom, otišla u Krajiške Brđane, zatekla sam sve opljačkano – seća se Draginja Ivković. – Ni trunke života nije bilo od onog što je ostalo kada su nas proterali. Niko o tome, sve ove godine, nije govorio. Ni ko to da plati, ni ko da nam vrati. Niko ne govori ni o grobovima koji su ostali uz put kojim smo bežali. A ja ne mogu da zaboravim kako su i deca na tom putu izdisala. A sad me, sine, pusti da plačem.

Izvor: NOVOSTI

 

Vezane vijesti:

ISPOVEST KRAJIŠKOG SRBINA: Mene je proterala moja žena, a da ne bih išao sam ona je krenula sa mnom

BASTAŠIĆ: DOKAZI O GENOCIDU NAD SRBIMA KAO „POMOĆNO SREDSTVO“

PRESUDA U KORIST VELIKIH SILA, PODJELE I SUKOBI ĆE OSTATI

međunarodni sud pravde počeo vijećanje o … – Jadovno 1941.

Međunarodni sud (ne)pravde? – Jadovno 1941.

VIŠE POVJERENjA U MEĐUNARODNI SUD … – Jadovno 1941.

ŠABAS: „OLUJA“ JE BILA GENOCID – Jadovno 1941.

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: