Prije stotinu sedam godina, a imamo li mi kulturu sjećanja?!

27. decembar bi trebao biti dan kada mi koji se zovemo potomcima, mi koji kažemo kako smo ponosni na slavne i časne pretke, gromko zaćutimo. 

Zaćutimo tako da eho tog muka potrese Jevropu. Jer….

Jeste li znali da je prvi koncentracioni logor u Jevropi, i to onoj civilizovanoj, onoj dvadesetog vijeka, bio napunjen Srbima?

Znam, pomalo smo umorni od svih tih stradanja, od triptiha zločina dvadesetog vijeka , nad nama, jer smo Srbi. Pa će mnogi od nas umorno odmahnuti rukom – ništa novo, reći ćemo. A od tog, prvog u nizu sličnih i gorih, ako gore može biti, prošlo je već stotinu godina. Dovoljno za zaborav. Dovoljno za utapanje u rijeku sličnih koji su slijedili u tom dvadesetom vijeku. U Jevropi.

Danas je dan sjećanja na logor u Doboju. Onaj za koji su umni Srbi i istoričari rekli da je, uz albansku epopeju, i logor u Aradu, jedna od tri najveće golgote srpskog naroda. Ali, eto, posle toga smo se nagazili tih golgota, klanaca i ponora, jama i klanica. Pa oguglali, i počeli zaboravljati, uz izgovor da pamet spašavamo od zlih slika.

A u taj Prvi logor, prvi internirci dotjerani su na današnji dan, 27. decembra. 

Sa svojih ognjišta, iz Trebinja, Gacka, Rogatice, Pala, Bileće, Sokoca, oooooooj, mogli bi do sutra nabrajati iskopana ognjišta i zamrla sela…. 

Žene i djevojke. Starci. 

I djeca, najviše djece, ali njih niti su brojali, niti upisivali. 

Pedantna jevropska austrougarska evidencija, kaže da ih je do 1917. u logor stjerano 45.791. 

Djecu nisu brojali. Djeca se, valjda, ne broje u ljude, jer nisu stigli da odrastu u čovjeka, domaćina, majku? 

Niste nikad čuli za dobojski logor, zar ne? Jevropa je pokrila oči, a mi zaboravili…

I kad smo htjeli pričati, rekli su, nemoj, mnogo je strašno, s tim se ne bi moglo živjeti. Ne bi nas u oči mogli pogledati ti što su nas tu stjerali, nemoj ljudima na muku pristajati… 

Dobojski logor je trajao samo osamnaest mjeseci. Kriomice su se sjećali preživjeli, i oni što su godinama kosti otkopavali gradeći željezničku stanicu u Doboju, ubijeno je oko 12.000. Koja hiljada manje-više. Nisu brojali kad su sužnji umirali. 

Ni djecu nisu brojali. Jer, djeca nisu ljudi, oni bi ionako kad porastu bili samo Srbi. 

U tom Prvom logoru, bili su svi zajedno. Na gomilama, bolesni, umirući, gladni, pretučeni. 

Nije se još bila dosjetila Jevropa da napravi poseban logor za djecu. 

Pa su djeca umirala majkama u naručju.

Pričao je posle prota Slavko Trninić, preživjeli, onaj koji je opojao i sahranio hrpe djece, da je nekoj bezimenoj čemernici umrlo, jedno za drugim, sedmero. Jedno po jedno, u naručju. Pa je i ona poludjela i razbila glavu o zidove barake. 

Zabilježio je prota Slavko, da je za mjesec dana, u aprilu 1916. u logoru umrlo 643 djece, mlađe od 12 godina. Jevropljani nisu brojali. 

Jer, djeca još nisu ljudi, a ako se oni pitaju, neće ni biti.

Pričao je posle rata prota Slavko Trninić, pričao glasno, vapio za sjećanjem. O mučenicima koji su ispuštali dušu u blatu oko baraka sagrađenih za konje, o ilovači na dobojskom groblju Bare koja je počela povraćati krv iz utrobe. 

O desetinama neznanih grobnica posijanih kraj rijeke Bosne, u koje su noću bacani leševi s taljiga, jedne taljige, trideset leševa. 

Tek 1938. uslišene su molitve prote Slavka. 

Ne za osvetom. 

Za sjećanjem i pomenom. 

Izgrađen je spomen kompleks, crkva Svetih apostola Petra i Pavla i spomen kosturnica. 

Pa samo nakon tri godine minirana i ustaškom rukom zapaljena.

A onda smo opet ćutali. 

Jer su se nakon novog rata namnožile jame i grobnice. 

Pa je još teže bilo u oči se pogledati. 

Nikako da izumremo, da spasimo Jevropu od stida i sjećanja… 

Pa onda ćutimo, i zaboravljamo što se zaboraviti ne smije…

Čekali sto godina, ali dočekali! 

Podigao je grad Doboj spomenik svojim novomučenicima, onima čije je kosti sto godina prevrtao gradeći budućnost. 

Opomenuti nekim skorim jamama i kamama, podigli smo spomenik za opomenu, za sjećanje. 

Za pomen stradalnicima. 

Za utišani krik i urlik nad pobijenima koji nisu stigli da budu ljudi. 

Stotinu je godina prošlo od zatvaranja logora, Prvog u Jevropi. 

Upaljena je svijeća. 

Služena liturgija i parastos. 

Položili su ugledni vijence, zujale su kamere. Bilo nas je… pa bar trideset! 

Koji se sjećaju da je u Doboju prije sto godina napravljen koncentracioni logor, za Srbe. 

Za žene i djecu, za nejač. 

Za one što nisu Jevropa.

Lidija Žarić

Izvor:

Fejsbuk stranica: Nevena Tatić-Karajović