Priče iz Bljeska

Porodicama žrtava stradalih u maju 1995. do danas nije priznata patnja: ‘Petar i Desanka Vukotić preživjeli su logore u Drugom svjetskom ratu, a onda su u svom selu nedužni ubijeni’, kaže njihov sin Dušan. ‘Sve što želimo jest da se nađu Zorine kosti i pokopaju gdje im je mjesto’, govori Ljubica Dmitrović.

Izvor: PORTAL NOVOSTI ;

Autori: Anja Kožul, Nenad Jovanović, Saša Kosanović , 02. maj 2020.

NAPOMENA: Svi navodi izneseni u ovom tekstu su lični stav autora i ne moraju odražavati stavove redakcije portala. U cilju sveobuhvatnijeg informisanja javnosti, objavljujemo i priloge od značaja za misiju udruženja Jadovno 1941. čak i kada su oni potpuno suprotni njegovim stavovima.

Rečeno mi je da je lubanja mog oca razbijena

Dušan Vukotić (72), hrvatski vojnik iz Novske, 2013. godine sahranio je svoje roditelje Petra i Desanku Vukotić, koji su kao civili likvidirani u akciji ‘Bljesak’. Ubijeni su u selu Paklenica zajedno s najbližim rođacima, Pantelijom i Vericom Kovačić.

Dušan je svoje roditelje vidio deset dana prije početka ‘Bljeska’, i to nakon što se nisu vidjeli dugih pet godina. Petar i Desanka izbjegli su u Beograd, a on se, sticajem okolnosti, krajem 1991. priključio obrani Hrvatske u kojoj je sudjelovao do 2. maja 1992. godine. Priča nam da je njihov susret ugovorila sestra koja je tada živjela u Njemačkoj. Preko telefonskih linija javila mu je da se roditelji vraćaju i da će ga čekati na autoputu prema Lipovljanima.

– Oni su se htjeli uvjeriti da sam živ. Uopće me nisu prepoznali, bili su u jako lošem stanju, kao da su došli iz logora, mama se sva tresla od Parkinsonove bolesti. Ponudio sam im da dođu živjeti s mojom obitelji, ali nisu htjeli. Naša kuća je bila potpuno devastirana u ratu pa su oni rekli da će otići kod strica i strine. Dogovorili smo sljedeći susret kod Nove Gradiške, međutim tada je došlo do pucnjave u Okučanima na autoputu, sve se zatvorilo i nastupio je ‘Bljesak’ – prisjeća se Dušan.

Petar (76) i Desanka (70) imali su određeni ugled u selu, majka je bila trgovkinja, a otac komercijalist, živjeli su povučenim životom. Oboje su preživjeli logore u Drugom svjetskom ratu, a onda su u svom selu nedužni ubijeni, govori Dušan. Kada je završen ‘Bljesak’, Dušanov poznanik koji je sudjelovao u toj akciji rekao mu je da su mu roditelji i rođaci stradali. Njihova tijela donesena su osam dana nakon završetka ‘Bljeska’ u dvorište Doma zdravlja u Novskoj. Dušan je uspio identificirati rođake Panteliju (77) i Vericu (68), ali roditelje nije.

– Stric Pante je nastradao od metka, a strina Vera je ubijena hladnim oružjem. Kada su nas nakon nekoliko dana pustili da odemo u selo, žena i ja smo, riskirajući neku minu, ušli u kuću mojih rođaka gdje su njih četvero likvidirani. U prostoriji gdje su ubijeni svi prozori su bili čitavi, dakle nije bilo tragova eksplozivne naprave. Ja sam bio rezervni oficir pa znam što govorim, odgovorno tvrdim da se radilo o zarobljavanju i likvidaciji. Prilikom identifikacije i preuzimanja DNA rečeno mi je da je lubanja mog oca razbijena. Rekao sam da u prostoriji nema tragova granate, a onda mi je čovjek koji je utvrđivao smrt rekao da može biti sjekira, bukvalno tim riječima mi je rekao – govori Dušan.

Čekao je 18 godina na utvrđivanje srodstva, pa je posmrtne ostatke svojih roditelja tek prije sedam godina prenio na groblje u Paklenici iz Rajića gdje su se vodili kao nepoznata lica. Dušan je 1996. dao otkaz zbog narušenog zdravlja. Krajem 1990-ih otvorio je privatni obrt, a 2009. otišao je u mirovinu pod statusom hrvatskog branitelja.

Podigao je tužbu protiv Republike Hrvatske zbog ubojstva roditelja i izgubio je, a taj pravni postupak za naknadu štete trajao je preko deset godina. Budući da je imao status branitelja, oslobođen je visokih sudskih troškova. Nezadovoljan što ništa nije uspio dokazati, Dušan konstatira da se država zaštitila putem svih zakona. Kuća njegovih roditelja uništena je do neprepoznavanja, a on ju je obnovio vlastitim sredstvima, jer obnovu od države nije uspio dobiti.

– Odlazim u selo, kosim oko kuće i održavam. Izgubio sam suprugu prije pet godina, jedna ćerka je u Ogulinu, druga u Zagrebu. Ostao sam potpuno sam i mene taj rad održava na životu, iskreno da vam kažem. Znam svašta raditi, razumijem se i u ljekovito bilje. Imam te lijekove za PTSP, stabilan sam i guram naprijed. Ipak, čovjek mora biti sam svoj doktor u svemu ovome – zaključuje Dušan Vukotić.

Bilo je važno ostati normalan

Jedan od onih koji su se u momentu početka akcije ‘Bljesak’ nalazili u UN-ovom sektoru Zapad bio je Milan Kozlović, dugogodišnji nogometni sudija i manjinski aktivist iz Kusonja. Nakon što je Hrvatska vojska krajem decembra 1991. ušla u to pakračko selo i ubila više srpskih civila, među kojima i Milanovog oca, on je, kako kaže, bio posvuda do jeseni 1993. godine, kada se vratio u općinu Pakrac.

– Odmah sam se uključio u sportske aktivnosti jer sam smatrao da sam tako najkorisniji za zajednicu. Po nekoliko dana sam radio u kafiću, a ostatak vremena sam sudio jer su postojale prva i druga liga Republike Srpske Krajine i zvanična takmičenja za prvake, tako da smo igrali mečeve s ekipama u UN-ovim sektorima Jug i Sjever. Bio sam vojni obveznik, ali to me najmanje zanimalo. Skromno se živjelo, ali smo slavili slave, bilo je krštenja i vjenčanja, a 25. aprila 1995. posjetio nas je tadašnji patrijarh SPC-a Pavle. Neki su to shvatili kao znake nagovještenja smirivanja situacije i vjerovali su obećanjima da će sve biti u redu, a bilo je i paničara koji su očekivali najcrnji scenarij. Meni je od početka bilo stalo da ostanem normalan, iako je u tim previranjima to bilo teško – prisjeća se on.

– Na sam 1. maj, koji mi ne možemo slaviti jer će to za nas uvijek biti sjećanje na stradanje, ustao sam kao i svaki drugi dan. Informacija o akciji HV-a koja je počela u zoru do nas je stigla tek prije podne. Vlasti su počele popisivati stanovništvo koje se zateklo na Gavrinici, dijelu Pakraca koji je bio u sektoru Zapad, da se ustanovi koliko ima starijih i mlađih, pogotovo zbog velike koncentracije djece. Tokom 1. i 2. maja u našem kraju je bilo mirno, ali smo znali kamo sve to vodi – govori Kozlović.

Kada su se 4. maja nakon pregovora predale jedinice RSK-a, s tog područja izdvojeni su muškarci i prevezeni u zatvor u Varaždinu, gdje su evidentirani i ispitani.

– Nakon što je dokazano da nisam učestvovao u borbama, prebačen sam u bjelovarski zatvor. Tamo su nam čak sudili, ali smo oslobođeni pa su nas istog dana prevezli do Pakraca. Rekli su nam da se drugi dan javimo u policiju i odmah nam ponudili hrvatske dokumente, obećavajući da nas nitko neće dirati. Čak su nam podijelili jednokratnu pomoć u higijenskim potrepštinama. Međutim, bili smo skeptični i bojali smo se da će nas mobilizirali s obzirom na to da je RSK još uvijek postojala – dodaje on.

Milan Kozlović tada se želio vratiti u rodne Kusonje, ali mu je savjetovano da to ne čini zbog nedostatka struje i vode u selu. Potom se uputio u obližnju Gradišku pa kod brata u Novi Sad, a za vrijeme bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije otišao je u Republiku Srpsku, odakle je predao zahtjev za obnovu obiteljske kuće.

– Tokom 2002. sahranio sam oca koji je ekshumiran, u čemu je velike zasluge imala hrvatska Uprava za zatočene i nestale i njen tadašnji šef Ivan Grujić. U Kusonje sam se vratio 2003. i otada sam aktivan u srpskoj zajednici. Trenutno sam zaposlen u građevinskoj operativi u Slavonskom Brodu, a ove godine ispunjavam uslove za penziju – kazuje nam Kozlović, koji nije podnosio zahtjev za naknadu štete zbog ubojstva oca.

– Svake godine dajem mu pomen u Kusonjama, a odlazim i na komemoracije koje održavamo za ubijene u ‘Bljesku’, jer su sve žrtve ravnopravne i svakoj treba odati počast – poručuje Kozlović.

Jedva smo prešli Savu

Porodica Popović iz sela Čovac kraj Okučana dva puta je u prethodnom ratu morala bježati u BiH, ostavivši za sobom svu imovinu – prvi put 1991. godine, a drugi za vrijeme ‘Bljeska’.

– Iako su nam kuća i svi gospodarski objekti zapaljeni početkom rata, u Čovac smo se vratili 1992. misleći da će biti bolje. Smjestili smo se u jednoj kući u selu, hranili svoju stoku, radili na polju i bili zajedno kada god smo mogli, jer imam dvojicu sinova, od kojih se jedan oženio 1992. Naime, bila sam zaposlena u Bosanskoj Gradišci, ali sam svaki vikend dolazila kući. Davno smo sagradili kuću i u tom gradu da imam gdje stanovati preko sedmice – prisjeća se Milena Popović.

Granata je iznenada doletjela preko praga. Viknuo sam komšiji Vasi da bježi, a on mi je rekao da je moja Mica pala. Bila je mrtva – govori Dragan Petković

– Ljudi su u to vrijeme bili preplašeni i bojali su se jedni drugih. Istina, kontaktirali smo međusobno, ali sve je to bilo slabo i onako preko volje. Ipak, bilo je u redu sve do 1. maja 1995. koji nikada neću zaboraviti. Vikend je prošao i ja sam se spremala da krenem u Bosansku Gradišku. Tada me nazvala snajka iz Bosne i rekla da je počeo rat. ‘Kakav rat?’ upitala sam. Ukrcala sam se u naš Jugo i povela svoju majku koja je bila bolesna – dodaje ona.

– Kada sam došla do nadvožnjaka na putu prema Savi, čovjek koji je tamo bio na straži rekao mi je da ne mogu proći. Vratila sam se nazad preko sela Gređana i Pustara i vidjela da iz pravca kaznionice u Staroj Gradišci ide kolona tenkova i ostale tehnike. Ipak, došla sam do mosta na Savi, a čovjek koji je tamo stražario također me htio vratiti nazad. Nakon kraće rasprave kolega mu je rekao da me pusti da idem na posao. Kada smo napokon stigle, susjed koji je živio preko puta naše kuće upitao me tko nas je pustio, ističući da Slavoncima nema mjesta u Bosni. ‘Tu ste bili 1991., a sad za vas tu nema mjesta’, poručio mi je. ‘Došla sam pred svoju kuću, a kad dođem pred tvoju, onda me vrati’, odgovorila sam mu.

Milenin suprug je tokom tog dana ostao u Čovcu, misleći da će se stanje smiriti, ali je na kraju i on morao krenuti. Zajedno sa svojim ocem ukrcao se na traktor, a Savu su prešli u večernjim satima 1. maja.

– Najteže mi je bilo tog i narednog dana čekati sinove, ali su na kraju i oni došli. Bili smo u svojoj kući, ali nisu nas tretirali kao izbjeglice pa nismo mogli dobiti nikakvu pomoć – svjedoči Milena Popović koja se s porodicom u Hrvatsku vratila početkom 2000-ih.

Ona i suprug danas žive od niskih penzija i bave se poljoprivredom.

– Sijemo baštu, imamo malo ovaca u šljiviku da ne moramo kositi i pokoje pile, sve za svoje potrebe. Nešto više ne možemo jer ja imam 72 godine, a muž 81. Nismo mladi, ali samo da budemo zdravi. Sinovi sa svojim porodicama žive u našoj kući u Gradišci i svaki ima po dvoje djece. Do ove krize su radili na gradilištima, a sada ne rade ništa. U svakom slučaju, nećemo biti gladni. Ali se bojim za ljude koji žive na asfaltu. Ja sebi mogu saditi luk, a oni ne mogu ništa – govori nam Milena.

Suprugu nisam mogao sahraniti u naš grob

Dragan Petković iz Kraguja pored Pakraca danas živi sam. Iako ima 80-ak godina, vitalan je i održava imanje. Jedna od prvih hrvatskih granata u ‘Bljesku’ pala je ispred njegove kuće i ubila njegovu nikada prežaljenu suprugu Micu.

– Do rata sam živio u Kraguju zajedno sa suprugom, naša dva sina i mojom mamom. Tata mi je umro malo prije rata, 1989. godine. Imao sam stalni posao u šumariji. Prvo sam radio kao sječar, a onda na uzgoju šuma. Volio sam tamo raditi i do rata sam skupio 30 godina staža. Žena i djeca su radili u poljoprivredi, na našoj zemlji, a imali smo i stoku. Kući smo imali dva traktora. Jedan sin je išao u poljoprivrednu školu u Požegi, a mlađi je krenuo u Zagreb u policijsku. Kada je počeo rat, žena je imala 47, a ja 53 godine. Na početku smo pobjegli u Bosnu, pa sam se ja vratio, a mama i supruga su mi se pridružile nešto kasnije. Bio sam stalno kod kuće do ‘Bljeska’ – kaže Dragan, koji kobnog 1. maja nije naslućivao da će se dogoditi tragedija.

– Mislio sam da nema opasnosti i da je primirje. Tog dana radili smo uobičajene poslove. Sjećam se da je moja Mica ložila vatru, ja sam otišao nešto obaviti oko kuće, bavili smo se nekom janjadi, malo sam se odmaknuo i granata je iznenada pala preko praga. Viknuo sam komšiji Vasi da bježi, a on mi je rekao da je Mica pala. Ja dođem i unesem je u kuću. Bila je mrtva. I dalje se pucalo na sve strane. Sahranili smo je drugi dan u grobnicu od jednog čovjeka. Tu je bila jedno vrijeme, dok je nismo prebacili u groblje i sahranili. Narod je krenuo u bježanje pred vojskom, ali ja nisam išao s njima. Kud ću, morao sam sahraniti ženu…

Bez obzira na tragediju koju je doživio, Dragan je podijelio sudbinu svih zarobljenih muškaraca.

– Tada je došla vojska i pohvatala nas koji nismo bježali. Bio sam u Daruvaru dva dana, a onda su me odveli u Požegu. Djeca mi nisu bila tu, a mama je ostala sama kod kuće. Onda su svi kasnije išli za Srbiju, pa i ja. Nakon sedam-osam mjeseci, čim su se prvi krenuli vraćati, i ja sam se odmah vratio. Dovezao me UNPROFOR. Onda sam stalno bio kod kuće, od posla više nije bilo ništa. Morao sam ići u Bjelovar i prijavljivati se na policiju. Nitko me nije tukao, neću lagati, nisu me ništa ni teretili jer se u ratu nisam micao iz sela. Nakon povratka u Hrvatsku nisam imao problema, ali mi nije baš bilo svejedno. Jedan sin me obiđe sa snajom i unucima, a drugi je vani.

Draganu i ostalima koji su nekoga izgubili ili su i sami ranjeni do danas nitko nije priznao patnju.

– Boli me što me nikada nitko nakon svega nije pitao kako sam i kako živim. Nekada sam imao osam krava, dva traktora… Dobio sam penziju samo na osnovu godina starosti. Da je u ovih 25 godina netko došao i pitao ‘Dragane, kako si’, to bih volio. Ali imam dobre komšije, živim i ne žalim se. Tako je kako je – zaključuje Dragan.

Još tragamo za Zorom

Jedna od brojnih civilnih žrtava ‘Bljeska’ je Zora Dmitrović, koja je kao 20-godišnjakinja ubijena na putu prema Okučanima. Budući da njena majka Nevenka, koja je iz daljine svjedočila stradavanju kćerke, o tom događaju nije sposobna govoriti ni nakon 25 godina, razgovarali smo sa Zorinom strinom Ljubicom Dmitrović.

– Prije rata smo živjeli na području Lipika, a kada su počeli sukobi, svi smo otišli u staru porodičnu kuću u selu Skenderovci u kojom smo živjeli sve do ‘Bljeska’. Sedmice uoči te operacije nisu se razlikovale od onih mirnodopskih – sijali smo i sadili poljoprivredne kulture, družili se, a jedino što se izdvajalo bio je odlazak ljudi na stražu. Tako je bilo sve dok se nije zapucalo 1. maja. Tada nam je rečeno da odemo u Šeovicu i da tamo čekamo pa šta bude, bude – govori nam Ljubica.

Kada smo napokon stigle u Gradišku, susjed koji je živio preko puta naše kuće upitao me tko nas je pustio, ističući da Slavoncima nema mjesta u BiH – kaže Milena Popović

– Naša Zora, Nevenkina jedinica, išla je u srednju školu u Subotici. Nekoliko dana ranije ona i ostali učenici došli su tu na odmor. Dio djece tog je 1. maja rano krenuo autobusom koji je do Bosne stigao bez problema. Ona je krenula kasno predvečer kamiončićem kojim je naš trgovac prevozio robu. U kabini su bili trgovčeva žena, mladi dečko od 18 godina i Zora, dok je otraga sa stvarima bila mlada žena s dvoje djece koja je preživjela. Ostali su pobijeni kada je na njih kod Benkovca, sela ispred Okučana, otvorena vatra. Tko je i sa čime pucao, ne zna se, a ostaci njih troje do danas nisu nađeni, pa se Zora do danas vodi kao nestala osoba – kazuje Ljubica Dmitrović.

Zorina majka Nevenka je s jednom mladom ženom i njeno troje djece bila u automobilu koji je vozio za kamionetom. Kako je kamion bio brži, on im je odmicao sve dok nisu vidjeli da se zaustavio. Uto je naprosto nestao krov s auta kojim su se vozili. Žena se nagnula da zaštiti svoju dječicu, a Nevenka je željela da iziđe, ali su je vrata ukliještila. Kada se uspjela izvući, pod kišom metaka vidjela je da 18-godišnji mladić sjedi na zemlji kraj kamiončića iz kojeg se pušilo. Zamakla je u šumu i cijelu noć pješačila do sela Bobare, odakle su je odveli u Šeovicu.

– Kada smo se sreli, sve nam je ispričala. Nakon nekoliko dana, tokom kojih smo čekali dok nisu završeni pregovori o predaji, autobusima UNPROFOR-a smo prebačeni u Bosansku Gradišku – priča Ljubica čija se familija u Hrvatsku vratila 2000., dok se Nevenka, koja danas živi u stanu u Skenderovcima, vratila dvije godine kasnije.

– Dolazila nam je policija u vezi Zore, pravili su bilješke, ja sam pričala s njima kao sada s vama i rekla im sve što znam. Nevenka i ja željele bismo da se Zorine kosti nađu i pokopaju gdje im je mjesto. Hoćemo li to dočekati, ne znam – zaključuje Ljubica Dmitrović.

S nostalgijom se borimo na različite načine

Radovan Romanić danas živi u Njemačkoj, u blizini granice s Nizozemskom i popravlja hladnjake. Njegova supruga s djecom živi u okolici Apatina, a većina porodice završila mu je u SAD-u. Operacija ‘Bljesak’ zauvijek mu je promijenila život.

– U Pakracu sam živio na Gavrinici i tamo sam završio osnovnu školu. U ratu smo odselili u očev kraj u Ožegovce. Tamo smo bili oktobra 1991. godine, a onda su nas rasporedili dalje. Prvo je jedan dio djece otišao za Budvu, a onda je drugi krenuo za Smederevo. Ja sam bio u toj drugoj grupi. Tamo smo bili godinu dana, a kada smo čuli da u Subotici ima puno naših ljudi, preselili smo se tamo. Organizovano smo išli kući u Pakrac i nazad u školu – govori nam on.

Proljetni praznici 1995. pali su krajem aprila pa je Radovan s drugim đacima krenuo na put za Srbiju nekoliko sati prije početka ofenzive hrvatskih snaga.

– Sjećam se da sam za Suboticu krenuo 1. maja u pola pet. Ništa nismo znali do prvog stajanja negdje u Republici Srpskoj. Tada sam na vijestima čuo da je došlo do belaja. A mi, djeca ko djeca, nismo tome pridavali neki značaj. Tek kada smo došli u Suboticu, shvatili smo da je ozbiljno. Možete misliti, sve puno djece, iz zapadne Slavonije nas je bilo tri-četiri paviljona. Nije bilo nikakvih informacija. Imaš samo ono što čuješ na televiziji, tadašnji RTS ništa nije davao pa smo većinom gledali HTV.

Iza Radovana i drugih đaka ostale su njihove porodice o kojima nisu znali ništa.

– Moji su svi ostali, mama otac, baba, brat rođeni, tetka, tetak, stric, strina… 90 posto familije. Znaš kako je to, ne znaš ništa o svojima, a bilo je mnogo dezinformacija. Svašta sam pokušavao. Zvao sam Knin, Vukovar, odlazio u Beograd u nekakvo predstavništvo RSK, ali nigdje ništa. Neki su išli u Gradišku čekati na mostu. Ljudi su dolazili, nekim konvojima nije bilo dozvoljeno da uđu u Srbiju nego su prosljeđivani u istočnu Slavoniju. Naiđeš na poznatog čovjeka, a on kaže: ‘Ja ih jesam vidio, pa mislim da sam ih vidio, pa ne znam jesam li ili nisam…’

Radovan je na kraju dočekao poziv, a roditelji su mu se javili iz Bosanske Gradiške. Svi su bili na broju.

– Moji su završili u istočnoj Slavoniji, a nakon par dana su otišli u Srbiju. Nismo imali ništa, a otac je čuo da u Apatinu mijenjaju kuće, pa smo ih išli gledati. Mijenjali smo se s prvim koji je naišao i rekao da hoće za Hrvatsku. Bilo je daj šta daš, samo da se ima kuća. Kasnije su moji otišli za Ameriku. Sada su u našoj kući samo moja žena i djeca, a od porodice skoro više nitko ne živi u rodnom kraju – govori on.

Iako u zavičaju više nema nikoga svoga, Radovan nikako iz glave ne može izbrisati slike djetinjstva.

– Sjećam se kuće bake i djeda, koju smo obnovili dok je baka još bila živa. Ona se htjela vratiti, ali je umrla dok je trajala obnova. Volim tamo otići i dandanas. Dođem iz Njemačke do žene i djece i drugi dan sam u Pakracu. Tamo se nekako drugačije odmorim i naspavam. Možda je glupo to što kažem, ali tako je. Ne mogu vam to objasniti – kaže Radovan i dodaje da se članovi njegove porodice s nostalgijom bore na različite načine.

– Brat mi je malo mlađi i nikada nije htio pričati o tome što se dogodilo. Otac isto. Samo kaže ‘ćuti, živa glava…’ Danas tamo nema života, možda griješim. Uvijek sam se bojao, iako sam još 2004. došao po dokumente. Nisam imao loših iskustava, ali živi onaj strah, više nelagoda. Ne znam zbog čega. Lijep je osjećaj doći u zavičaj. Tetak je nedavno došao prvi put iz Amerike pa smo pješke morali ići gore-dolje. Htio se podsjetiti svega. Moj ćaća se i sad sjeća svake šljive u svom selu, ja ga pitam neki detalj, a njemu je sve ostalo urezano u pamćenje. Nema šta – zaključuje Radovan Romanić.