Prenosimo: Ta neizgovoriva riječ genocid

Pojam genocida prihvaćen je samo prigodno

Prema riječima povjesničarke Zorice Stipetić, bivše predsjednice Savjeta Spomen-područja Jasenovac, u Hrvatskoj je u proteklih 20 godina na djelu revalorizacija, pa i revizija povijesti, posebno suvremene. Povijesna objašnjenja usklađuju se s politikom, pa se povijesna istina prilagođava.

– Danas se kao simbol genocida – simbol koji nije rado prihvaćen – doživljava koncentracioni logor Jasenovac, premda materijalni dokazi ukazuju da su najstrašnije likvidacije bile na kućnim pragovima i u logorima Jadovno. Taj je genocid pripreman dugo i ideološki i politički programiran još prije rata, a i za prvih dana NDH, pa ipak je najstrašniji val narod zatekao nespreman. Danas je pojam genocida prihvaćen samo prigodno. U vrijeme dok sam predsjedala Savjetom Memorijalnog područja Jasenovac, trebalo je mnogo inzistiranja da se pojam genocida nad Srbima i Romima prihvati uz pojam holokausta nad Židovima, pa i tada, u tom ritualnom jednogodišnjem događanju, jedva da se spomene. U javnom se diskursu genocid nad Srbima uopće ne spominje. Umjesto toga, Jasenovac se veže uz Blajburg, iako su oba strašni zločini, ali zapravo su oprečni, i u toj krvavoj povijesti lakše ih je razumjeti kao uzrok i posljedicu. Također, danas se prešućuje i srpski udio u antifašističkom ratu. Mislim da će se teško priznati genocid nad Srbima, jer on ruši novoizgrađenu sliku uzroka i posljedica najnovije povijesti i Domovinskog rata, kao i iluzornu težnju da se i u ovom ratu, prepunom zločina i mračnih težnji nekih srpskih snaga za stvaranjem Velike Srbije na račun hrvatskih teritorija, konstruira optužba za genocid Srba nad Hrvatima – kaže Zorica Stipetić.

– Odnos hrvatskih, točnije ustaških vlasti prema Srbima bio je genocid i u to nema nikakve sumnje. On je, na sreću, samo djelomično proveden, ali to je bio pokušaj potpunog genocida. U Hrvatskoj su na djelu ignoriranje i šutnja o tim zločinima, pa i njihovo ublažavanje. Potrebno nam je otvoreno suočavanje s prošlošću – kaže Goldštajn.

Kao primjer odnosa velikog dijela hrvatskih povjesničara prema zločinima u NDH i genocidu nad Srbima, on ističe Hrvatski institut za povijest, u kojem smatraju kako nema potrebe o tome govoriti jer je već sve rečeno, te da se treba okrenuti komunističkim zločinima, o kojima se šutjelo.

Kada se govori o Drugom svjetskom ratu, riječ „genocid“ teško prelazi preko usta povjesničara, a pogotovo političara. Najbolji primjer je Jasenovac. Na posljednjoj komemoraciji tamo su govorili predsjednik Ivo Josipović, predsjednica Vlade Jadranka Kosor i predsjednik Sabora Luka Bebić. U njihovim govorima bilo je puno riječi o žrtvama i zločincima, ali genocid nije spomenut. Nekako je taj pojam teško prevaliti preko usta, čak i u Jasenovcu, gdje je pobijeno 20.000 djece mlađe od 14 godina.

Također, godinama traje revizija činjenica o narodnom ustanku 1941. u Srbu. „Hrvatski list“ u svom zadnjem broju taj ustanak proglašava „pobunom četnika, komunista i talijanskih fašista protiv Hrvata i Hrvatske“. Tekst potpisuje Zlatko Begonja iz Zavoda za povijesne znanosti u Zadru.

U Hrvatskoj postoje zakoni protiv širenja vjerske, nacionalne i rasne mržnje, ali ih nitko ne primjenjuje. Na pitanje upućeno Krunoslavu Borovcu, načelniku MUP-ova Odjela za odnose s javnošću, zašto policija ne zatvori prodavaonicu koja nasuprot zagrebačke katedrale prodaje ustaško znakovlje kao turističke suvenire i zašto vlasnika ne uhapsi zbog širenja mržnje, Borovec odgovara da u zakonima nigdje ne piše da je to znakovlje zabranjeno. U tom sramotno ciničnom odgovoru ogleda se pravi odnos hrvatskog društva prema ovom problemu.

Primjer Njemačke

Izokrenuta tumačenja povijesnih događaja nisu samo specifičnost Hrvatske. I druge države u regiji pate od sličnih bolesti. Tako se u Srbiji četnički pokret u posljednjih 20 godina uzdiže na pijedestal antifašističke borbe, dok je u Bosni i Hercegovini, najvećoj žrtvi posljednjih ratova, situacija još gora. Tamo se i partizanski pokret podijelio po nacionalnom ključu, pa oni koji su na Sutjesci ginuli zajedno, danas obljetnice obilježavaju razdvojeno. U BiH su registrirana brojna četnička udruženja, Mostar i druga hrvatska mjesta puna su ulica s imenima ustaških koljača, a negiranje genocida u Srebrenici događa se u Republici Srpskoj gotovo svakodnevno.

Da može i drugačije svjedoči primjer Njemačke, gdje postoje zakoni kojima se kažnjava negiranje genocida, pa bi Miljak, Begonja i slični tamo došli pod udar pravosuđa. Nijemci idu toliko daleko da predlažu oduzimanje djece roditeljima koji ih odgajaju u nacističkom duhu. „Kada ideološki utjecaj dosegne takvu razinu da prijeti djetetovoj dobrobiti, država i javne institucije moraju pronaći rješenje situacije“, tvrdi Ginter Hofman, stručnjak za prava djece.

Naravno, teško je povjerovati da će se ova ideja provesti u djelo, ali je isto tako teško ne upitati se u kakve će ljude izrasti ona djeca koju godinama viđamo s mamom i tatom u ustaškim uniformama na blajburškim komemoracijama.  

Piše: Saša Kosanović