PRENOSIMO: FRONTAL-MORE JE SLANA-Piše Dani(j)el Simić

Nažalost, vijećali smo i vijećali, ali smo na kraju odlučili da se ne okupamo. Prošli put, tačno sa druge strane zaliva u mjestu Sv. Duh na ostrvu Pagu, bila je odlična žurka.

Mislim da nikad nijesam pio hladnije pivo po vrelijem vremenu, a ljudi su bili totalno razuzdani. Sada, 2010. godine, nakon vijećanja smo odlučili da zamakanje stopala u slanu vodu, u koju je bačeno na hiljade pobijenih Srba, mnogo manje uvredljivo za potomke žrtava koje su bile sa nama na istom brodu.

Ipak, konačni utisak je da smo se, i pored te smetnje, odlično proveli na ekskurziji u nezavisnoj Republici Hrvatskoj.

Nažalost, vijećali smo i vijećali, ali smo na kraju odlučili da se ne okupamo. Prošli put, tačno sa druge strane zaliva u mjestu Sv. Duh na ostrvu Pagu, bila je odlična žurka. Mislim da nikad nijesam pio hladnije pivo po vrelijem vremenu, a ljudi su bili totalno razuzdani.

Sada, 2010. godine, nakon vijećanja smo odlučili da zamakanje stopala u slanu vodu, u koju je bačeno na hiljade pobijenih Srba, mnogo manje uvredljivo za potomke žrtava koje su bile sa nama na istom brodu. Ipak, konačni utisak je da smo se, i pored te smetnje, odlično proveli na ekskurziji u nezavisnoj Republici Hrvatskoj.

Igrokaz sa dezenom stolnjaka

Malobrojni prisutni građani ove države, priredili su nam predstavu kod Šaranove jame i mi smo je vrlo ljubazno odgledali. Bez ozbiljnije kritike ili javno izraženog stava. Niko nije bio ubijen. Niko nije bio pretučen. Čak smo imali i policijsku pratnju koja je ispred nas išla sa upaljenom rotacijom.

Obzirom da smo prolazili kroz puste predjele srušenih kuća, iz kojih grane drveća radoznalo vire kroz prozore, te samo 15 godina od najvećeg etničkog čišćenja u Evropi nakog Drugog svjetskog rata; to je bio jedan mali korak za nas, a gigantski troskok prema Briselu za drugare iz Zagreba. Svi smo se zaista trudili u tom pravcu, ali opet su se oni bolje osjećali na kraju.
Jesmo li krivi u množini?

Prvo sam to svaljivao na nevoljnost da tekst opet počinjem sa zamjeranjem svim životnim oblicima. Kao, planirao sam ja, trebao bih u startu napasti srpsku nepamet, nedoslijednost, neslogu, i slično.

Onu, koja se tek poslije deceniju i po sjetila da dođe i ponovo obilježi mjesto gdje su ih prije sedamdesetak godina počeli ubijati po nastavnom planu i programu; te uspjeli zatrti minimum 40.000 ljudi za godinu dana. Ma, kakvih godinu dana – 132 dana!? Jednačina tako danas glasi: 42.246 ljudi: 132 dana = zaborav.

Eto, govorim to i sad, ali nekako prazno i bez ubjeđenja.

Sad mislim da ne treba generalizovati krivicu. Mislim da je vrijeme da preko plašta te fraze „Sami smo sebi krivi“, napišemo nečije ime i prezime. A doćemo i do toga.

Jadovno – zagrijavanje za Jasenovac

Trudio sam se da mi kroz centralnu procesnu jedinicu u sivoj moždanoj masi, ne prolaze priče kako su dvojica-trojica komšija sa puškama, vodile stotine ljudi pred jame. Kako nijesu ubijani metkom, jer našim saplemenicima katoličke vjere, koje smo spasli ropstva 1918. godine, „tako nije merak“.

Pričaju ljudi u masi, da bi Srba danas bilo najmanje 30.000.000, da nijesu doživjeli genocid u dva svjetska rata, a ja se trudim da ne slušam.

Ozbiljno vam kažem da smo se svi trudili da ne diramo suzni, gnjevni i osvetnički prekidač, koji su nam ugradili u djetinjstvu pri školskim ekskurzijama u Jasenovac, kada su nam nezgrapno upakovanim i jednostranim istorijskim podacima, uz sok u tetrapaku koji se nikako nije dao probušiti slamkom, budili mržnju prema domaćim izdajnicima i slugama nacističkih okupatora.

Ja sam tad mislio da su četnici podvrsta ustaša, koju razlikujemo tako što imaju brade i redenike preko prsa.

Srbi = fašisti

Juna 26. 2010. godine, naučili smo da je u Hrvatskoj to još uvijek isto. Tačnije, demokratska vlast Ive Josipovića je pokazala kako je u Hrvatskoj zabranjeno biti Srbin.

Djevojka iz Beograda je još jednom demonstrirala kako je u Beogradu bitnije da li si Zvezdaš ili Partizanovac, od toga da li si Srbin ili Hrvat. Kako je valjda u svim normalnim društvima. Hrvatska policija je uhapsila zato što je na glavi imala „šajkaču i državni grb Srbije na njoj“. Ne samo to, nego su je ekspresno izveli pred sudiju, koji joj je naplatio 300 kuna (valuta ime dobila pod Antom Pavelićem).

Navodno, u nezavisnoj Republici Hrvatskoj je donešen nekakav zakon o zabrani fašističkog znakovlja, gdje su oni po prirodi stvari svrstali i četnike. Ne samo da bi ih po zlu izjednačili sa ustašama, već zato što su četnici bili uglavnom Srbi. Ukoliko i to neko ne ospori kasnije.

E, sad kad neko stavi dvoglavog orla obrubljenog hrastovim vijencem, neka zna da će biti uhapšen. Bez obzira što je to zvanični grb države Srbije i stotine njenih institucija. (Bio je donedavno i grb RS, i vjerovatno bi bio i dalje, da nije onih što je brane i čine „trajnim kategorijama“).

To, što su baš takvog orla, obrubljenog hrastovim vijencem, nosili srpski đenerali u oba svjetska rata, te oni Vojske RS u posljednjem, nekome očigledno uopšte ne smeta. Nije bitno jesu li fašisti, bitno je da se nošenje srpskog grba zabrani pod nekim obrazloženjem.

Prosto me sramota što i ja nijesam uhapšen, ali nije mi palo na pamet da niko neće ponijeti srpsku zastavu na jedno takvo mjesto, gdje smo došli još takvijim povodom.

Četnički simbol je crna zastava sa mrtvačkom glavom i ukrštenim butnim kostima, oko koje kružno piše: Sloboda ili smrt – za kralja i otadžbinu! Postoji i podvarijanta dvoglavog orla sa mrtvačkom glavom umjesto ocila, čime su četnici pokazivali da su zajebani igrači i da se razlikuju od običnih vojnika. Isto kao što se u vojsci SAD neki razlikuju zelenim, a u srpskoj crvenim beretkama. E, pa ako su četnici fašisti, onda su to njihovi simboli, nikako srpska zastava i kokarda.

No, danas u Hrvatskoj će vas uhapsiti ako razvijete zastavu Srbije na svadbi, tj. ako razvijete zastavu RS ili RSK, a da uz nju nijeste razvili i šahovnicu.

Kako se zove naša glupost?

Nije kriv Ivo Josipović, zavapiće ljudi koji su spremni da pozdrave zaista gigantski napredak u odnosu na normalizaciju odnosa Hrvatske sa susjedima, otkako je on došao na vlast. I ja se slažem.

Ivo Josipović je majstor protokola.

Problem je u našim birokratskim krpeljima, nalickanm magarcima koji uzimaju platu nizašta i toliko su debilni da to ne mogu ni da shvate. Dok čekamo da vidimo šta će Ivo izvesti sa Slovencima, treba reći da se naša glupost zove Milorad Dodik i Boris Tadić.

Za zločine prema srpskom narodu nije kriv srpski narod. Krive su njegove vođe.

Posebno Tadić Boris, jer on ima protokolarnu moć kakvu Dodik Milorad nema. Ima i institucije koje imaju mnogo veću tradiciju i daleko veće resurse. Šta su uradili za Srbe van Srbije, za svog vakta na čelu države?

Da su meni djeda udarili maljem u glavu i ubacili ga u jamu na Velebitu, ja bih pred Šaranovu jamu došao čim bih preuzeo prvi mandat za predsjednika Srbije. Boris Tadić nije došao ni danas, ni nikada. Šta to govori o njemu kao čovjeku?

Dodik, koji je poletio da ga Josipović primi u Derventi nakon sastanka sa političkim i vjerskim predstavnicima hrvatske nacionalne manjine, uz tako ponižavajući protokol, prije dva dana, 26.06.2010. godine, imao je prečeg posla. Čak nije poslao ni približno dostojnu zamjenu, kao što je Tadić poslao mamu.

Tako je čak i Rajko rent-a-otvaranje biblioteke, poznat ponegdje i kao predsjednik Kuzmanović, imao je prečeg posla. Igor Radojičić je takođe sebi našao posla, vjerovatno jer su „Crnogorci“ Mila Đukanovića sada novo „hrvatsko cvijeće“.

Iz ovolike Banje Luke, otišlo je jedva tri autobusa, a pored delegacija, članova udruženja i novinara, od viđenijih su bili samo Petar Topalović, frontmen grupe Sopot i Đurica Štula – alijas Grof Đuraz.

Naša glupost, nesloga i krivica; ima još imena: Mladen Bosić, Mladen Ivanić, Milanko Mihajlica, Dragan Čavić, Zdravko Krsmanović, Damir Miljević, Adam Šukalo… Oni izgleda ne znaju doći negdje kao obični građani. Valjda tih 69 godina i preko 40.000 ubijenih 1941. nijesu toliko zaslužili.

Svi oni zajedno, ostavili su Ivu da bude jedini superstar tog sleta po Titovom obrascu i dozvolili mu da medijska slika potpuno zanemari činjenicu, kako je čitavo dešavanje organizovano na inicijativu udruženja Jadovno 1941 iz Banje Luke. Hrvatska država nema nikakve veze sa tim, osim što je Ivo Josipović doveo scenske radnike koje mu propisuje mandat i kabinet.

Ne znam da li je to vraćanje duga za onako brzo pristajanje da dođe na večeru u naš Staklenac, nakon neobaveznog susreta u Derventi, ali Ivo je Jadovno suvereno iskoristio za svoje unutrašnjopolitičke potrebe i skidanje stavki sa mape puta u EU. Nakon što su se Srbi konačno organizovali, te se nakon 69 godina najzad skupili da obilježe Dan sjećanja na Jadovno 1941. – hrvatska država (sada opet nezavisna) uzela je stvar u svoje ruke.

Ivo je nesmetano falsifikovao istoriju, izmišljajući da su nekakvi Hrvati, zajedno sa Srbima, podigli ustanak protiv fašista 1941. godine, te izjednačavao četnike i ustaše, NOB i agresiju na zone pod zaštitom UN, nakon kojih je protjerivanjem od 1995. godine dovršen plan i program NDH.

Srba u Hrvatskoj više nema. I kada dođu u posjetu, neka što manje pokazuju da su Srbi.

Svi mi znamo da do 1944. i kapitulacije nije bilo značajnog broja Hrvata u partizanima, ali niko od srpskih govornika to nije rekao. Nije imao ko, pošto je klupa za rezervne igrače dala svoj maksimum. Tako je tu zapravo bitniji bio Ivo, nego porodice pobijenih i pobijeni sami.

Nigdje srpske zastave

Pokušao sam da ne primjetim kako kraj govornice stoji samo Hrvatska zastava, da su na kandilima poredanim po jami šahovnice, da je počasni vod isti onaj koji PAP-ovke (7,62 mm, M-59/66 CZ Kragujevac) glanca za obljetnice drage poštovaocima križnih puteva. Pokušao sam da ne obraćam pažnju kako je u amfiteatru kraj puta ostala grupa matoraca koji padaju u trans kada Ivo izusti pojam „antifašisti“, a da dole, u rupi kraj jame, Ivo i pored dva pokušaja upornih klapera nije dobio aplauz.

Dole u jami su bili Srbi, gore na govoranciji Hrvati. Ljevičari.

Jedina srpska zastava dole kraj grobnice u bezdanu, bila je traka oko vijenca donešenog iz Banje Luke. Gore na platou, bila je to zastavica povrh diplomatskih tablica izaslanika predsjednika Srbije. Pošto na toj zastavici stoji kokarda, izgleda da izaslanik, vozač i drugo prateće osoblje iz Srbije, nije uhapšeno zato što ima diplomatski imunitet.

Zato su uhapsili neku djevojku koja je došla autobusom bez diplomatskih tablica, potpuno Beogradski beslovesnu, i stoga krajnje nepripremljenu na policijsku državu u njenom susjedstvu.

Sve ovo sam se mogao praviti da ne primjećujem, ali kada se Boriščetov izaslanik, Mlađan Đorđević, umjesto da odlučno uloži protest i interveniše da se oslobodi njegova državljanka uhapšena bez razloga i na takav dan, laća telefona i zove Komesarijat za izbjeglice Srbije i napada organizatore dolaska iz Srbije, da su nesposobni i da im se (njima?) nije smio desiti takav incident – šta onda da ignorišem?

I dokle?!

Kako im se, za ime EU, moglo desiti da neko iz njihovog autobusa nosi na kapi grb kakav on ima na automobilu? Stvarno nema smisla…

ŠBB-KBB?

Kako su Nijemcima nakon Drugog svjetskog rata zabranili da koriste kukasti krst i potpuno su im ukinuli njihovu dotadašnju zastavu? Izmislili su im potpuno novu, koju koriste i danas.

Zašto to nije urađeno sa Hrvatskom?

Zamislite da su u procesu pripajanja Njemačke Demokratske Republike (tzv. istočne) njenoj kapitalističkoj polovini, Nijemci nešto zaratili sa Poljskom i anektirali Osvjenćim (tzv. Aušvic). Zatim je neko došao na ideju da vrati staru njemačku zastavu i kukasti krst u opticaj državnih službi, kao što su Hrvati izbacili petokraku i vratili ustašku šahovnicu.

Zatim, petnaestak godina nakon neke deblo-revolucije Jevreja koji su bili protiv ponavljanja istorije, Švabe dolaze na komemoraciju u Aušvic i polažu jedan lijepi vijenac sa kukastim krstom na sve to. Pri čemu to čine vojnici koji izdaju komande (pozor!) i obučeni su da baštine asocijaciju na jedinice SS.

Nakon svega toga, nađu nekog Jevrejina kojem su tu ubijene tri tetke, deda i dva strica; te ga uhapse zato što je imao majicu sa šestokrakom zvijezdom. Jer, priča se, u Varšavskom su getu neki interni jevrejski policajci ubijali svoje sunarodnike zajedno sa nacistima, a nosili su tu oznaku…

Mislim da bi prvo trebalo da se u svjetskoj javnosti desi promjena. Da u dokumentarcima u kojim su pod Hitlerovom vlašću ubijani „Jevreji i Romi“, neko doda i Srbe. Makar na posljednje mjesto, ali da se zna. Ovako smo mi netolerantni fašisti, pa će doktrinom držite lopova ispasti uskoro da smo i Jadovno i Jasenovac i Oluju sami sebi namjestili.

Sve sa Bljeskom, koji je služio kao blic jedne montirane fotografije.
Karlovac – Karlobag – Slana

Dalje na našem putešestviju, došli smo do vidno puste jadranske obale. Poplave na kontinentu, uzele su svoj danak u hodočasnicima koji se namaču u vodi prezasićenoj natrijum-hloridom.

Ukrcali smo se u turistički brod na karlobaškom pristaništu, i on nas je poveo prema ostrvu Pagu, čija površina izgleda kao panorama Mjeseca. Gola kamena pustinja, gdje nema ni makije, izabrana je za jednu od ispostava ustaških logora sa epicentrom u Jadovnu.

U uvali Slana jedan par (žena u toplesu, muškarac i pas) jako su se iznenadili kada smo naišli. Muški je bio toliko radoznao, da je doplivao sa susjedne plaže među sveštenstvo, zvanične delegacije, te porodice i poštovaoce žrtava. Kada je počelo opijelo, otplivao je nazad do djevojke.

More je na tom mjestu toliko duboko, da je brod mogao pristati gotovo do same obale, te je na improvizovano pristanište koje su pravili logoraši, prebačena jedna daska preko koje smo se iskrcali. Naravno, mjesto sa takvom dubinom pokraj obale, nije izabrano slučajno. Tu su bacani sa rasporenim trbusima, i sa kamenom vezanim oko vrata, da ne bi isplivali.

Na kopnu se još uvijek jasno vidi put koji su pravili logoraši, a koji dolazi od nikud i ide prema nigdje. Vidljivi su i ostaci građevina koje su pravili, i potpuno nelogičnih zidova podizanih visoko na uzvišenjima oko plaže. Prvi put, otkako je tu bio logor, održan je parastos pobijenim mučenicima. Ponovo je postavljena (latinična) ploča, koja je opet bila prvi put otkrivena tek 1975. godine.

Tako gledano, nije stajala tu ljudski ni šesnaest godina.

Iskreno rečeno, svijest da gledate u morsku dubinu gdje su vaši sunarodnici bacani 1941. da ribe i rakovi unište dokazni materijal o zločinima, iskošuje vas ka sasvim drugačijoj perspektivi pri pogledu na bilborde „Tako lijepa, tako blizu“ i „Kada srce kaže ljeto, kaže Jadran“.

Ne vjerujem da ću ikada više gledati na isti na kupanje u nezavisnoj Republici Hrvatskoj.

Ko je kome kriv?

Da ovo sve ne bi bilo jalovo prebacivanje krivice, evo i prijedloga kako da se takva stvar ne ponavlja.

Vlada RS bi u najskorije vrijeme morala osnovati Odjeljenje za istraživanje i dokumentaciju zločina nad Srbima u Hrvatskoj. Tu bi 30 pametnih, modernih i obrazovanih pojedinaca, koji govore strane jezike i imaju takta, smisla i ukusa; spalo s nogu od posla, dok bi popisali sve jame, škrape, humke i rake. Zatim treba to sve obilježiti, premjeriti pomoću satelita, dokumentovati, prevesti i publikovati; te istražiti svaki trag koji vodi do novih masovnih grobnica, koje su betonirane ili zatrpavane.

Obzirom koliko se daje za Gorana Markovića i slične rodoljube, Vladi RS ne bi bio nikakav problem izdvojiti urgentnih i skromnih 200.000 KM za udruženje Jadovno 1941. Čisto da se nešto otpočne.

Posebnu pažnju treba posvetiti Slanoj, koja je za mene bila gotovo otkrovenje. Obzirom da su naši urednici posvetili pažnje ovom događaju člancima vidljivosti i kvaliteta nalik na pijačni barometar (jer nije bilo glavnih gazda prisutnih), sigurno ima još onih koji ne znaju da i na Pagu postoji Plava grobnica.

Što skorije je neophodno da se taj dio ogradi, da se ono što su logoraši izgrađivali suhozidom zaštiti i obnovi, te da se trajno zabrani pristajanje, kupanje i ribolov na tom području. Da se pod hitno zovnu ronilačke ekipe (tipa BUK) i istraže morsko dno u cilju pronalaska i zaštite dokaza o genocidu.

U građevinama koje su logoraši sami pravili svojim rukama, treba napraviti muzej koji će čuvati sjećanje na žrtve, a biće zaštićen čuvarskom službom i odgovarajućim kustosom. To će posjećivati organizovane ekskurzije djece iz RS i Srbije, koje će se voditi edukativnom maršrutom Stara Gradiška – Jasenovac – Glina – Jadovno – Slana. Nekome će to možda zvučati kao Karlobag – Karlovac – Virovitica, ali to je već njihov problem.

Što hitnije da se organizuju odlasci volontera koji će to sve uraditi uz pomoć Vlade RS, Ministarstva za dijasporu Republike Srbije i uz neopstrukciju vlade nezavisne Republike Hrvatske.

Šta nas sprečava da dogodine bude sazidana kapelica u Slanoj?

Ja mislim ništa, ali, opet, Frontal.RS je obilježavanje Dana sjećanja na Jadovno najozbiljnije shvatio i poslao delegaciju na najvišem nivou. Drugi nijesu imali sličan stav.

NaraVOučenije

Danas, na Vidovdan, razgovarao sam sa nekim mladim ljudima, koji su mi rekli: Nemoj zezati!?, kada sam im rekao da se Trg Krajine u Banjoj Luci, do posljednjeg rata zvao Trg Edvarda Kardelja. Glavnog Titovog ideologa, koji je doktorirao na tezi o velikosrpskom hegemonizmu u Jugoslaviji.

Isto tako, mnogi od njih ne znaju osnovne podatke iz svoje prošlosti, što stvara vrlo predvidive rezultate u njihovoj budućnosti. Silna donirana glasila prozapadne provenijencije, nijesu u posljednjih petnaest godina plaćana prevashodno da pišu protiv Srba i ocrnjuju njihovu borbu u posljednjem ratu. Na prvom mjestu su isplaćivana da prešućuju.

Došli smo do toga da o Jasenovcu slobodnije možemo pričati u Jerusalimu, nego u Banjoj Luci. Stidimo se činjenica o sopstvenoj prošlosti, jer su radovi na tu temu slabo plaćeni i ne dobijaju nagrade po filmskim festivalima. Ne pada mi napamet da konstrastiram šta čine drugi narodi, kada je zaštita njihovog naslijeđa u pitanju. Mene zanima šta ćemo mi učiniti?

Vidovdan je – progledajmo!