Predgovor – Knjiga Jadovno 1.

Ove dvije knjige o kompleksu ustaških logora Jadovno su plod privatne inicijative i mojih, iz djetinjstva još uvijek živih sjećanja na željezničke kompozicije s teretnim vagonima za stoku, koje su jurile prugom kroz moje rodno selo Donje Dubrave, pristižući iz svih krajeva Nezavisne Države Hrvatske 1941. u Gospić. One su nastale iz pijeteta prema hiljadama nevinih žrtava muškaraca, žena i djece, čije iskrvavljene glave i sada vidim kako kroz željezne rešetke prenatrpanih stočnih vagona sumornim glasom dozivaju u pomoć traćeži vode.

Ipak, ovih knjiga ne bi bilo da mi nisu svesrdno pomagali mnogi u brojnim institucijama u kojima sam godinama istraživao izvornu građu, prvenstveno u arhivima, muzejima, institutima za historiju, bibliotekama, općinskim, kotarskim i republičkim organizacijama SUBNOR-a na području bivše Jugoslavije i privatnim zbirkama. Posebno dragocjene podatke sam prikupio obilazeći mnoga naselja, gradove, sela i zaseoke, u kojima sam pronalazio rijetke preživjele svjedoke.

Tu su i iskazi izvršilaca ovih strašnih zločina, sačuvani u spisima sudskih procesa, kao i speleošloški nalazi, koje je načinila italijanska vojska još 1941. godine, kao i oni urađeni poslije 1945. Sve su to vjerni svjedoci genocida izvršenog nad srpskim i jevrejskim narodom u vrletima Velebita i na otoku Pagu prvih dana i mjeseci postojanja Nezavisne Države Hrvatske.

Sadržaj ovih knjiga je rezultat mučnog istraživačkog rada u dugom vremenu sve do 1991. godine. Taj je sadržaj nastajao postepeno, uporednim izučavanjem historije NDH, narodnooslobodilačkog rata – rata protiv fašizma, učešća Srba i Hrvata u njemu i genocida nad Srbima, Jevrejima, Romima i Hrvatima antifašistima u toku II svjetskog rata, 1941-1945. godine.

Kompleks ustaških logora Jadovno je jedan od prvih logora u NDH, namijenjen masovnom uništavanju ljudi na vjerskoj, etničkoj i rasnoj osnovi, kao i uništavanju svih ideoloških protivnika.

Da je organizovani i osmišljeni teror bio temeljito pripremljen unaprijed, dokazuje i prvo hapšenje, maltretiranje i mučenje istaknutijih Srba u Gospiću već 11. aprila 1941. godine.

Dakle, zločini ustaša su počeli već prvoga dana nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, tj. znatno prije formalnog ozakonjenja ovog sistema, 25. novembra 1941. godine. Tada je, naime, donesena Zakonska odredba o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore.

Do tada su mnogi Srbi, Jevreji, Romi i antifašisti Hrvati već bili na najokrutniji način usmrćeni. Neki od hrvatskih ustaških logora su tada već bili i ukinuti. Tako je i kompleks ustaških logora Jadovno morao biti ukinut zbog italijanske reokupacije demilitarizovane zone, koja je počela 15. avgusta 1941. godine, a bila uslovljena razvojem ustanka u Lici, Kordunu, Baniji i Gorskom kotaru. Ustaške vlasti su bile prisiljene da ovaj logor likvidiraju, a one zatočenike koje prije nailaska italijanske vojske nisu dospjele pobiti, na brzinu prebace u logor Jastrebarsko, u vremenu od 19. do 21. avgusta. One koje ni uprkos efikasnosti u svom zločinačkom poslu nisu u Jastrebarskom pobile, uputile su u logor Kruščicu, a većinu u novoosnovani logor Jasenovac.

Jadovno je visokosimboličko mjesto, mjesto smrti, strave, užasa, uzdaha i uspomena. Ali, Jadovno je i mjesto o kojem više od 60 godina nije objavljeno nijedno cjelovito djelo. Od svih hrvatskih ustaških logora, o kompleksu logora Jadovno je najmanje pisano, pa se o njemu i najmanje zna. Istinu o ovom logoru smrti zatočenici su odnosili sa sobom u bezdane i ponore.

Recenzent prof. dr Rene Lovrenčić je zapisao: „No, godinama je u javnosti „Jadovno” bio zasjenjen drugim, većim i dugotrajnim sustavom „Jasenovac”. Izdavanjem ovog djela taj bi se nedostatak u općoj slici ustaškog genocida u znatnoj mjeri uklonio…”

U tom smislu i recenzent prof. dr Svetozar Livada je rekao: „… Tragično je što se o ovim činjenicama 60 godina šutjelo da bi se neke činjenice ponovile. Kao da stalno hoćemo da kažemo: „Što nije u javnosti, nije u stvarnosti? Avaj! Naša je stvarnost brutalnija od naših mogućnosti da je sagledamo, a tek kako smo jadni kada se s njome moramo suočiti…”

Sadržaj ovih knjiga ne osvetljava genocid teorijski, već iznosi činjenice o njemu o hvatanju muškaraca, žena i djece u njihovim kućama, na njivama, na radnim mjestima, u crkvama, u školama, na sprovodima, na putovanjima, o njihovom mučenju, ubijanju na najokrutnije moguće načine. Sve to samo zato što su bili druge vjere, nacije ili ideološke opredjeljenosti. Govore o neviđenom zločinu protiv čovječnosti i međunarodnog prava uopće. O zločinu nad tek rođenim, nad babama, djedovima, majkama, očevima, braćom i sestrama, čiji je glas užasa danima bespomoćno odjekivao iz bezdanih jama Velebita i na masovnim gubilištima na otoku Pagu.

Recenzent prof. dr Milan Kangrga, duboko dirnut čitajući ovaj rukopis, naveo je: „… Prateći ’sloj po sloj’ iznošenja svega onoga što se tu događalo u svim mogućim strahovitim ‘nijansama’, upravo na svim područjima života, ti zločini kao što se kaže ’zaustavljaju čovjekov dah’ pred tom nezamislivom svirepošću, za koje je sposobno jedno ’ljudsko biće’, tako da čitaocu naviru suze na oči. Čini se kao da u tom trenutku živimo i jesmo neka bića s isto tako ’nekog drugog ne svijeta’, te čovjek jedva da povjeruje, da se sve to uopće moglo dogoditi, i to baš ovdje ’u našoj kući’ ili neposredno ’pred njezinim vratima’, što podsjeća na pravo ’somnabulističko buncanje’!…”

A rezenzent prof. dr Miodrag Zečević: „… O tome što se dešavalo u ovom logoru smrti, a svaki je bio Jadovno, čovjek ne može da shvati niti da prihvati, a još manje da objasni. To je jednostavno užas koji ne mogu da čine ljudi. To je toliko neljudski da prevazilazi sve ono što čovek svesno može da učini drugom ljudskom stvoru…”

Nastojao sam da u svojem dugogodišnjem radu na prikupljanju i istraživanju podataka o kompleksu logora Jadovno prikažem što više dosad nepoznatih činjenica i sudbina, koje s mnogih aspekata osvetljavaju tragičnu historijsku zbilju. Tragediju nevinih žena, muškaraca, djece, pojedinačne i masovne sudbine, koje su ostavile duboke tragove u sjećanju preživjelih svjedoka i ostale trajno zapisane u autentičnim izvorima.

Istovremeno, želio sam ukazati i na suštu potrebu suočavanja sa istinom o prošlosti, ali i na uporno nastojanje nekih u sadašnjem vremenu da se tamne stranice naše najnovije historije prešućuju, ublažavaju i revidiraju. „No, što je učinjeno, ne može biti neučinjeno”, ili kako je poučno kazao Fridrih Niče: „Sve istine koje se prećute postaju otrovi”. Istina o logoru Jadovno je potiskivana i zaobilažena, a zaborav je strašan kao i sam zločin.

Sadržajem ovih knjiga ne optužujem nikoga za počinjene zločine, niti ikoga branim od optužbe za zločine genocida koje je počinio. Htio sam samo biti uz žrtve, koje su nemoćne da kažu, svaka za sebe, groznu istinu o tome kako su se rastajale sa svojim životima. Kako reče rezenzent prof. dr Svetozar Livada: „… Autor skida učeno bezumne stigme genocidnosti hrvatskog naroda jer te tvrdnje nisu primjerene nijednom narodu pa ni hrvatskom, jer su antibiološke prirodi naroda (i žrtva i zločinac vazda su konkretni)…”

U tom smislu prof. dr Rene Lovrenčić zaključuje: „… U nizu primjera on (autor) spominje, poimenično ili u brojkama uz spomenute glavne žrtve (Srbe i Jevreje, prim. autora) i Hrvate, čime je izbjegnuta jednostranost zahvata i prikaza…”

Slika današnjeg kompleksa logora Jadovno je više nego nehumana. Ona tek rijetkima, koji slučajno naiđu na njegove tragove, pokazuje šta sve nije godinama činjeno u znak pijeteta prema nedužnim žrtvama.

Još 1941. godine, ustaše su uništavali tragove svojih zločina. Zatrpavali su stratišta kamenjem, balvanima, zemljom, a poneka i zabetonirali. Ono što je još iza njih preostalo, uništeno je nešto kasnije, 1945. i sljedećih godina, tako da je ostalo tek ponešto. I ono što je tokom socijalističkog vremena, na inicijativu i uz minimalnu novčanu pomoć, prije svega, potomaka pobijenih, bilo skromno obilježeno, uništeno je 1991. godine i kasnije.

Ipak, ostala je neuništiva i neizbrisiva utroba bezdanih jama i stratišta sa posmrtnim ostacima bezbrojnih žrtava.

Niko ih nije ekshumirao, prebrojio i dostojanstveno sahranio. Upravo onako kako je i bilo govoreno: „Zbog bratstva i jedinstva naroda i narodnosti to ne treba činiti, neka im kosti mirno počivaju, tamo gdje i jesu”.

Objavljivanjem ovih knjiga nakon 65 godina od izvršenog zločina, biće zadovoljni svi dobronamjerni ljudi. I autor, ako kompleks ustaških logora Jadovno u našoj historiografiji zauzme mjesto koje mu stvarno pripada.

Naposljetku, zahvaljujem se svima koji su mi pomogli u prikupljanju građe i oblikovanju teksta. Posebno se zahvaljujem prof. historije, mom dugogodišnjem saradniku Todoru Radoševiću, koji je izvršio prvu redakturu teksta, i mojoj supruzi Jeleni, koja je obavila i prvu lekturu rukopisa, te pri tom morala ponovo proživljavati mučeničku smrt svojih namilijih, oca Janka i djeda Gaje, umorenih u ovom logoru kada je ona imala tek pet godina.

Najtoplije se zahvaljujem recenzentima, prof. dr Svetozaru Livadi, prof. dr Milanu Kangrgi, prof. dr Rene Lovrenčiću, prof. dr Miodragu Zečeviću i prof. Jovanu Mirkoviću, ujedno i uredniku ovih knjiga, na pomoći i uloženom trudu pri čitanju i pripremi njihovog sadržaja za objavljivanje. Isto tako, srdačno se zahvaljujem svim institucijama koje su svojim novčanim sredstvima omogućile objavljivanje ovih knjiga. Na kraju, veliko hvala izdavaču Muzeju žrtava genocida, i njegovom v. d. direktoru Nenadu Đorđeviću što je sadržaj ovih knjiga ugledao svjetlo nakon toliko godina tame i predočen javnosti kao nepresušno vrelo kako je bilo i kako nikada više ne bi smjelo biti.

*  * *

Osjećam potrebu da javnosti saopćim da su ove knjige o kompleksu ustaških logora Jadovno, prema dogovoru s predstavnicima Srpskog Narodnog Vijeća, Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta” i „Novog Libera” iz Zagreba, trebale da budu objavljene u Republici Hrvatskoj još prije šest godina, ali do realizacije dogovorenog, nažalost, i pored obećanja koja su se ponavljala iz godine u godinu, nije došlo.

Autor     

Preuzmite knjigu u PDF formatu:

Nazad na sadržaj knjige