Slovo Milorada Ekmečića 1990 u Prebilovcima

Pred prebilovačkom školom gdje su bili prenešeni kosturni ostaci izvađeni iz Golubinke i još nekoliko hercegovačkih jama. Slovo Milorada Ekmečića je održano nakon opijela koje je služio Mitropolit Dabrobosanski i episkop Zahumsko- hercegovački visokopreosvećeni Vladislav.

„Nad otvorenim grobom, tužni zbore, danas ne treba lagati. Ne treba izgovoriti niti jednu krivu riječ. Danas ne treba dati povoda za osjećanje da se sa ljudskom sviješću može praviti pogodba. Danas treba zboriti istinu.

Prošlo 76 godina od onog kobnog ljeta 1941., kada su hrvatske ustaše pokušale da grade svoju državu na kostima nevine djece i žena. Iako nisu jedini, Prebilovci u tom đerdanu stratišta i velikih grobnica, zauzimaju jedno od glavnih mjesta. Nad ovim odrima, tužni zbore, staje svaka pamet. I nema te knjige koja bi odgovorila na vječno veliko ZAŠTO? Zašto su ljudi ubijali ljude, zašto nevinu djecu, zašto se nije moglo vjerovati na pošten način?

Ne zovite ovo divljaštvom! Jer time ćete uvrijediti sve prave divljake u Amazoniji. Tamo se još kolju i istrebljuju, ali nije zabilježeno da su prekršili zlatno pravilo života: da se ne ubijaju žene i djeca, jer su oni izvor obnove i opstanka. Prema onome što kao istoričari znademo, Šurmanci su bili dio plana koji je ustaški glavni stan poslao svojim područnim komandama da do 6. septembra 1941. godine unište cjelokupno pravoslavno stanovništvo, pa nakon toga u tim selima nasele stanovnike druge vjere. Od 64 miliona ljudi, koliko je stradalo u Drugom svjetskom ratu, na srpski narod otpada više od jednog miliona. Prema njegovom ukupnom broju, samo su Jevreji stradali gore od nas. Ipak smo od ove surove škole u istoriji nešto naučili.

Izgubili smo djecu, izgubili podmladak, izgubili nešto što je gore od toga: ljudski instikt za umnožavanjem, za obnovom. Jedino sredstvo koje nam je priroda podarila da preživimo kao ljudi i kao narod.

Sada smo po broju manji, tjelesno slabiji, ali duhom jači: postali smo nesalomivi. Naučili smo na ovoj surovoj lekciji istorije da ne vjerujemo drugima. Većeg i goreg protivnika nikad nismo imali od Adolfa Hitlera. Kad je počeo ustanak za oslobođenje 1941. , naredio je da se za svakog poginulog njemačkog vojnika strijelja 100 Srba. Toliko nas je malo kao narod cijenio i tako smo slabi bili po vrijednostima u njegovim očima. Ipak je na kraju svoga života, pred kraj rata 1945., odao priznanje srpskom narodu i rekao da će on uvijek biti veliki i da je, za razliku od nekih drugih, imao i da će uvijek imati svoju državu. Naučio je da za nju umire.

Jame Golubinke, Jasenovac, postale su nešto više od velikih stratišta. One su postale novi kosovski ep srpskog naroda. Pepeo iz kojeg se rađa novi život.

Djeco moja prebilovačka, ja sam sa vama rastao do svoje dvanaeste godine, a onda onog kobnog 6. avgusta 1941., samo je slučaj odlučio da vi odete na jednu, a mi koji vas sada dočekujemo kako dolazite iz podzemlja, na drugu stranu života. Mi smo ovdje da vam podignemo spomenik od bronze. Kažu da je to trajno. Možda od bijelog mermera? Kažu da je to još trajnije. Možda od žeženog zlata? To sjaji nadaleko. Da se podigne hram koji je nasalomiv i vječan. Ipak je jedan spomenik, nerukotvorni, podignut vama onog dana kada ste otišli u podzemlje: spomenik ljudskog pamćenja. A pamćenje je nagrada i kazna. Pamćenje je kaštiga od koje se nikakav zločin ne može sakriti. Ovo je spomenik nerukotvorni vama je dugnut, do neba i za vječnost. Zaboraviti ne možemo, oprostiti ne smijemo, a osvetiti se – ne želimo. Osveta za zločin je ljudski grijeh koliko i on sam. Ovo nije spomenik osvete, nije spomenik dioba, ovdje se diže spomenik ljubavi i dobrote.

Na dječijim grobovima samo cvijeće ljubavi može da raste. Ovo je spomenik bratstva, na prvom mjestu, jugoslovenskog bratstva, koji srpski narod ponovo, kao puno puta u istoriji i u ovo mračno doba koje dolazi treba jasno i glasno da kaže. A oni koji se danas diče na drugi način, koji su svoje zločince iz Šurmanaca iz avgusta 1941. proglasili svojim junacima, jednom će ipak u budućnosti morati da priznaju da su Drugi svjetski rat izgubli. Tim odlaganjima samo škode svom sopstvenom narodu.“

www.prebilovci.net/cirilica/literatura/slovo.php

Genocid nad Srbima i Srbijom: Prebilovci 6.8.1941. Bijeli Potok 5.4.1942.