POZDRAVNA BESJEDA NjEGOVOG PREOSVEŠTENSTVA EPISKOPA BIHAĆKO-PETROVAČKOG G. SERGIJA NA PROMOCIJI FILMA „GARAVICE“

Sa ovog mjesta, u ovaj dan, poručujemo svima da Garavice NEĆEMO, NE MOŽEMO i NE SMIJEMO zaboraviti, već ćemo učiniti sve da vaskrsnemo sopstveno sjećanje i molitvenu uspomenu.

Vaša Preosveštenstva,

Gospodine Predsjedniče Republike Srpske,

Gospodine Predsjedniče Narodne Skupštine,

Poštovana gospodo,

Braćo sveštenici,

Draga braćo i sestre,

Okupili smo se večeras ovdje, u banjalučkom Banskom dvoru, da bismo kroz dokumentarni film „Garavice“ oživjeli uspomenu na hiljade postradalih pravoslavnih Srba grada Bihaća i okoline, kojima je ustaška zločinačka ruka prekratila životni put, s jasnom i nedvosmislenom namjerom da većinski srpsko Pounje u potpunosti očisti od imena srpskog i vjere pravoslavne.

Mjesec juli 1941. godine na području mučeničke Krajine najkrvaviji je mjesec naše ovdašnje istorije, koja je, često puta, gurana pod tepih, čak i od nas samih, kako našim bolom ne bismo povrijedili potomke onih čiji su očevi i djedovi poubijali naše očeve i djedove. Time nikome nismo učinili ništa dobro. Sebe smo lišili istine, a one druge suočavanja sa tom istinom.

Ništa ne boli tako kao prećutana bol, kao suze koje nismo isplakali, kao jauk koji nije zaparao naša srca, već je ostao u nama da nas decenijama kida iznutra, a mi ga nismo prepoznali, jer nam je ponuđen svijet bez istine, život bez Boga, dan bez molitve. U tom i takvom svijetu istina o zločinu na Garavicama bila je zapretena na ognjištu našeg postojanja.

Kada smo skupili hrabrosti da progovorimo o Garavicama, da opojemo svoje nevino ubijene pretke, doživjeli smo novi progon, koji je zacementiran Dejtonskim sporazumom. Bihać i okolina, po prvi put u svojoj istoriji, očišćeni su od od Srba, od pravoslavnih Srba koji su u dolini Une živjeli vijekovima. Time je, nažalost, uspješno okončan projekat etničkog čišćenja pravoslavnih Srba u ovom dijelu Pounja.

U Bihaću je danas Srba tek toliko da u rezultatima popisa predstavljaju statističku grešku. Zločinci, koji odavno više ne hode ovim svijetom, i korisnici zločina, koji se šire na našoj djedovini, nisu znali, kao što ni danas ne znaju da se mi nikad nećemo odreći pradjedovskih ognjišta, pa taman bila i spaljena, niti srpskih pravoslavnih sela, pa makar bila i pusta, jer to dugujemo ubijenim precima.

U Bihaću i okolnim varošima i selima teško je danas sresti Srbina na ulici ili u polju, ali je zemlja, u svoja njedra, skrila hiljade i hiljade naših sunarodnika, čija lica danas ne možemo vidjeti, niti čuti njihov glas, ali nas duše njihove iz Višnjeg Jerusalima griju svojom ljubavlju, molitvama i blagoslovima. To je ona nebeska nit za koju smo se uhvatili, jer nju smrt i vrijeme ne mogu pokidati.

U toj tananoj i neraskidivoj niti počiva i naša vjera, kojom gradimo svoje zemaljsko postojanje, svjesni da nismo od juče, da nismo za juče, već za vječnost Carstva Božijeg, u kojima počivaju duše Garavičkih Novomučenika, čiji nebeski sjaj razgoni svu tamu ovoga svijeta.

Obasjani tom svjetlošću, svjesni da smo potomci roda stradalnoga, uzdignute glave gledamo put Neba, da vidimo one koje ne možemo očima vidjeti, da čujemo šapat predaka u dušama potomaka. U tom susretu, koji iščekujemo, teče naše postojanje – kao smaragdna ljepotica Una, da nas njome, kao naše pretke, Gospod Vaskrsli napoji vodom od koje nećemo ožednjeti – Vodom Života Vječnog.

Zato je važno da pamtimo, da prenosimo ono što smo od predaka naučili, da našu istinu ne izbrišu oni koji bi, da je moguće, izbrisali sopstvenu savjest, koja ih i na onom svijetu progoni kao najgora kletva od koje ne mogu pobjeći.

O tome koliko gradske i kantonalne vlasti u Bihaću brinu o Garavicama suvišno je trošiti i vrijeme i riječi, ali oni znaju svoju stranputicu a mi svoj put. Teško da ćemo se sresti.

Od izuzetne je važnosti da o Garavicama pričamo, pišemo, pripovijedamo, ali isto tako i da pronosimo istinu na način na koji je to uradio brat Dragan Radović, sa svojim timom, u dokumentarnom filmu „Garavice“, koji ćemo večeras zajednički odgledati.

Ovo naše večerašnje sabranje u Banjaluci, u najvećem gradu Republike Srpske, jeste svojevrsna poruka onima koji bi da mi zaboravimo Garavice. Sa ovog mjesta, u ovaj dan, poručujemo svima da Garavice NEĆEMO, NE MOŽEMO i NE SMIJEMO zaboraviti, već ćemo učiniti sve da vaskrsnemo sopstveno sjećanje i molitvenu uspomenu.

I ne samo da ćemo pronositi istinu o zločinu počinjenom na Garavicama, već ćemo se iznova vraćati Šušnjaru kod Sanskog Mosta, Crnom Jezeru kod Bosanske Krupe, Livanjskim Novomučenicima, i mnogim drugim stratištima gdje su mučeničku smrt našli naši sveti i nikad zaboravljeni preci.

Upravo zbog toga, večeras prvi put javno saopštavam, da smo Našom odlukom nedavno ustanovili Eparhijski Centar za istoriju, tradiciju i duhovnost, koji će imati za cilj istraživanje, očuvanje i promovisanje istorijskog, tradicionalnog i duhovnog nasljeđa na području Eparhije bihaćko-petrovačke i rmanjske. Eparhijski Centar biće od velikog značaja, ne samo za našu već i za generacije koje će tek doći, a vjerujem i da će njegov rad biti podržan od nadležnih institucija Republike Srpske.

Na kraju, još jedanput zahvaljujem gospodinu Draganu Radoviću, na uloženom trudu, volji i entuzijazmu, zahvaljujući kojima je nastao ovaj dokumentarni film, ali isto tako blagodarim svima vama koji ste našli volje i vremena da budete večeras sa nama, da budete dio večerašnje premijere, kojom označavamo novi početak borbe za istinu.

Neka oreol Garavičkih Novomučenika obasja svakoga od vas, kako bismo, svi zajedno, postali pričasnici Istine Boga Živoga, koji je naš istiniti Put, naša vječna Istina i naš jedini Život.

Amin!

Iz Kabineta Episkopa bihaćko-petrovačkog.