Dragoslav Ilić: Povodom „zagrebačkih“ komemoracija

Nakon procjena o broju žrtava dva najveća kompleksa logora u NDH, koje je iznio gospodin Dragan Cvetković u zagrebačkim „Novostima“, pored reakcije u tekstu „Jadovnička brojanja“, donosimo tekst Dragoslava Ilića koji pomenutu tematiku posmatra kroz nekoliko postavljenih pitanja.

Napomena: Prilog je prvi put objavljen na portalu Jadovno.srb 04. juna 2013. godine.

April je mjesec, u kojem se Srbi zapadno od Drine kroz komemoracije u Jasenovcu i Donjoj Gradini prisjećaju vremena velikog stradanja, holokausta i genocidâ koje je nad Srbima i Romima počinila Nezavisna Država Hrvatska tokom Drugog svjetskog rata. Uz male datumske izmjene tako je bilo i ove godine. Srpsko nacionalno vijeće iz Zagreba učestvovalo je u organizaciji nekoliko aktivnosti tim povodom. Jedna od njih je postavljanje instalacije „Baraka“ na Cvjetnom trgu u Zagrebu, nakon koje je održana tribina o poimeničnoj identifikaciji žrtava Drugog svjetskog rata.

Kako je u radu tribine učestvovao i beogradski istoričar, gospodin Dragan Cvetković, viši kustos Muzeja žrtava genocida, samostalni srpski tjednik/nedjeljnik „Novosti“  iskoristio je ovu priliku i perom novinara Nenada Jovanovića, sa gospodinom Cvetkovićem napravljen je intervju.

U samom intervjuu pada u oči da je novinar „Novosti“  insistirao na broju žrtava, najslabije obrađenoj podtemi kada govorimo o Jasenovcu, ali i o holokaustu i genocidima u NDH. Pored toga, u fokus su stavljene i kontroverze koje su se, najčešće iz ideoloških razloga, plele oko brojeva. Ovo, ali i procjene koje je iznio gospodin Cvetković nameću nekoliko pitanja koja međusobno stoje u određenom uzročno-posljedičnom odnosu.

1. Mogućnosti proračuna broja žrtava prema mjestima stradanja?

Ukoliko smo saglasni da je NDH počinila holokaust i genocide nad Srbima i Romima ovo pitanje ne bi trebalo biti interesantno za širu javnost, odnosno ne bismo ga trebali posmatrati u kategorijama „umanjivanje/uvećavanje broja žrtava“. Manje je važno da li je neka žrtva stradala u nekom od logora, lokalnih stratišta ili u direktnom teroru (na kućnom pragu) jer je u svakom slučaju riječ o žrtvi genocida NDH. Zato je ovaj problem potrebno posmatrati kao unutarnaučno, tehničko pitanje.

Procjena gospodina Dragana Cvetkovića, bazirana je na popisu „Žrtve rata 1941-1945“  kojeg je 1964. proveo Savezni zavod za statistiku i dostignutog nivoa revizije ovog popisa koju vodi beogradski Muzej žrtava genocida. S obzirom da su popisom i dostignutim nivoom revizije utvrđeni podaci za nešto više od 60% žrtava od pretpostavljenog broja stvarnih ratnih gubitaka, moguće je, multidisciplinarnim pristupom, doći do procjene približnog broja stradalih prema mjestu boravka (selo, opština, grad, srez, država).

Međutim, izuzetno visok procenat pretpostavljenih žrtava koje nisu popisane onemogućuje procjenu broja žrtava prema mjestima stradanja, zato što o tim žrtvama, prije svega o njihovom stradanju, ne znamo ništa.

Osnovna metodološka greška gospodina Cvetkovića, kako se čini, leži u tome što je iskazani trend, utvrđeni procenat stradalih u logorima kod popisanih žrtava primjenio na pretpostavljeni broj ne popisanih žrtava i na taj način dobio procjenu sa relativno malom razlikom između najnižeg i najvišeg mogućeg broja. Broj jasenovačkih žrtava procjenio je na 122.000 – 130.000, a gospićke grupe logora na 16.000 – 17.000. Kako ne znamo baš ništa o ne popisanim žrtvama, samim tim ni mjesto, vrijeme i okolnosti u kojima su stradale, a ako u obzir uzmemo i činjenicu da priliv logoraša kao i njihova smrtnost nisu bili ravnomjerno raspoređeni na svo vrijeme postojanja logorâ za koje je vršena procjena, moguće je zaključiti da ova kao i mnoštvo drugih procjena, nema čvrsto tlo pod nogama. Makar i teorijske mogućnosti, ma koliko kao krajnosti ne bile vjerovatne, da su sve ne popisane žrtve stradale u nekom od logora, odnosno da ni jedna od njih nije stradala u nekom od logora, same po sebi govore da na temelju popisa Žrtve rata 1941-1945. i dostignute revizije ovog popisa, nije moguće vršiti procjenu broja žrtava prema mjestima stradanja.

Naravno, legitimno je, štaviše i poželjno, pred stručnu javnost iznijeti mišljenje o ovoj podtemi velike tematske cjeline „ljudski gubici u Drugom svjetskom ratu“ što je gospodin Cvetković i činio u više navrata. No ipak, čini se da je neozbiljno sa ovakvim podacima izlaziti u javnost, a pritom znati da mogu izazvati lavinu, uglavnom jalovih rasprava i novi talas dehumanizacije žrtve.

2. Zašto se i danas bavimo procjenama?

Ovo pitanje će nas vratiti nekoliko decenija unazad. U pretposlednjoj ratnoj godini osnovana je Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, koja je nakon prikupljanja podataka i prvih preliminarnih procjena, prestala sa radom već tri godine nakon rata. Slične komisije u nekim od evropskih zemalja, radile su i do sredine osamdesetih godine.

Nepostojanje adekvatne naučne institucije koja bi se bavila ovom temom i veoma visok nivo interesovanja o kojem svjedoči brojna, žanrovski i kvalitetom različita literatura rodili su čitav niz kontroverzi vezanih za broj žrtava. Pedeset i pet godina nakon Komisije, 1993. godine osnovan je Muzej žrtava genocida u Beogradu, danas jedina srpska institucija ove namjene. Muzej izdaje Godišnjak, do danas je objavio nekoliko važnih studija, organizovao više naučnih skupova, učestvovao u međunarodnoj saradnji. Sa druge strane, ovo je jedini muzej u Srbiji koji nema adekvatne uslove za rad, prije svega izložbeni prostor. Danas su u njemu zaposlena svega četiri istoričara, od kojih jedan na određeno vrijeme.

Kako bismo na što jednostavniji način shvatili položaj Muzeja, potrebno je reći da mu je povjeren rad na reviziji popisa  „Žrtve rata 1941-1945 “. koju nije moguće privesti kraju (što bi značilo iscrpiti sve raspoložive izvore) bez obimnih istraživanja u arhivima svih država nastalih razbijanjem SFRJ, ali i nekim arhivima van Balkana. Muzeju je pritom, prije nekoliko godina inspekcija zabranila angažovanje spoljnih saradnika, a u budžetu za prošlu godinu na raspolaganju je imao isti iznos sredstava za službena putovanja i toalet papir. U istoj godini Vlada Republike Srbije je za „Egzit festival“ izdvojila desetostruko više sredstava u odnosu na godišnji budžet Muzeja.

O institucionalnom odnosu Republike Srpske, čini se, potrošene su sve riječi. Istorijski institut ANURS, osnovan prije gotovo dvije godine, zbog „nedostatka novca“ sveden je na pločicu sa nazivom institucije zalijepljenu na jedna od vrata u zgradi Akademije. Istovremeno je Vlada Republike Srpske učestvovala u finansiranju koncerata u iznosu od oko pola miliona konvertibilnih maraka.

Spomen područje Donja Gradina je predmet manipulacija. Sredstva za izgradnju memorijala, odobrena prije nekoliko godina, polako cure dok se zainteresovane interesne grupe bore oko toga čiji projekat će biti usvojen, posljedično, ko će od njega imati veću zaradu. Da tragedija bude veća, Donja Gradina je shvaćena kao lokalno stratište. Ako pažljivo pogledamo način odabira zaposlenih lako ćemo uočiti da je osnovni kriterijum pri zapošljavanju bilo mjesto boravka, a ne stručnost, kako bismo očekivali.

Republika Srpska je prije nekoliko godina imala mogućnost da kroz saradnju sa memorijalnim centrom Jad Vašem (Yad Washem) u Jerusalimu postane nezaobilazan faktor, a možda i lider u regionu kad je riječ o obrazovanju o holokaustu i genocidu. No čitav ovaj program je šest godina bio blokiran u našem Ministarstvu prosvjete i kulture. Danas ćemo od istih onih koji su ovaj program blokirali, čuti kako je nedopustivo da mladi u Republici Srpskoj znaju malo ili čak ništa o događajima iz Drugog svjetskog rata.

3. Pobjednici pišu istoriju?

Okupljajući narodne snage za stvaranje nove hrvatske nezavisnosti, Franjo Tuđman je izjavio kako NDH nije bila samo kvislinška tvorevina već i tisućljetni san hrvatskig naroda. Ovom izjavom Tuđman pokušava premostiti komunistički jaz u hrvatskoj istoriji i uhvatiti dašak vjetra u ideološkoj promaji nastaloj nakon rušenja Berlinskog zida.

Istovremeno Tuđman je pokušao relativizovati zločine u Jasenovcu kroz relativizaciju broja žrtava.

S obzirom da je Jasenovac najveće stratište i da kao takav simbolizuje sveukupno stradanje u NDH, relativizacija Jasenovca bi u simboličkoj ravni značila i relativizaciju zločina, a u svijesti prosječnog Hrvata i skidanje odgovornosti sa NDH. Nije mali broj onih koji su nastavili njegovo djelo. Treba vidjeti naučnu produkciju, od leksikona „Tko je tko u NDH“, pa preko Jurčevićevog „Jasenovačkog mita“, do manjih radova objavljenih u naučnim časopisima, u kojima je NDH posmatrana kao država nastala na hrvatskom povjesnom tlu, a u kojoj su zločini bili izazvani srpskim pobunama. Broj žrtava opet prednjači kao kriterijum za relativizaciju zločina. U ovim revizionističkim mahovima, s ciljem rehabilitacije NDH prednjače Institut za suvremenu povjest i Institut Dr Ivo Pilar. O odjeku njihovog rada u hrvatskom društvu najbolje svjedoči bizarna epizoda vezana za podizanje spomenika ustaši poginulom u tzv. Velebitskom ustanku iz 1932. Na spomeniku piše ustaša – antifašista.

Naša nemogućnost da istražimo pitanje broja žrtava prema mjestima stradanja, čak ni da damo neosporive realistične procjene, odsustvo brige i endemska neodgovornost srpske države/entiteta, ali i srpskih ustanova u Hrvatskoj, širom su otvorili vrata hrvatskom revizionizmu istorije Drugog svjetskog rata. Čini se kao da je u ovoj novoj konstalaciji odnosa pobjedila ideja Franje Tuđmana, a posljedično, njegovi nastavljači postaju novi pobjednici koji pišu istoriju.

Ostaje otvoreno pitanje da li ćemo u skorijoj budućnosti dobiti generaciju, koja će izučavajući oblike društvene patologije, a posmatrajući rad srpskih Vlada našeg vremena, ali i Srpskog nacionalnog vijeća i njegovog glasila „Novosti“, otkriti fenomen samomrzećeg Srbina!?

Fenomen samomrzećeg Jevrejina je odavno poznat.

Dragoslav Ilić