Pomen starobrodskim mučenicima na Drini

Nemoj rode piti vode
sa ledene Drine,
popi` ćeš nam, ispi` ćeš nam
mlade oči sinje!

– Gledao sam muke ljute, goloruku mladost srpsku kako pogane i sijeku. Kolju je, režu, siluju… Ustaše izmuče djevoku, a onda joj prosjeku dojke i kroz njih provuku njene zgrčene ruke. Pa je bace u Drinu da tako ukrštena i zaklana plovi. Jadi naši veliki, a Srbinu nema zaštite i zaklona!

Svake godine od 2008. kada je poslije 66 godina komunističke zabrane održan prvi parastos Starobrodskim mučenicima, Risto Borovčanin dolazi u Višegrad. I ove godine, 22. marta, vedri starina sa časnih 88 godina života stiže sa Sokoca na parastos Starobrodskim mučenicima. Sin Dragan, njegov drugi lik, dopratio ga je, pazi na njega i pomaže u svemu.

Risto Borovčanin je jedan od posljednjih živih svjedoka koji je gledao i preživio pokolj srpskog naroda na Drini u martu 1942. godine. Bio je tada 11-ogodišnji dječak, a dobro pamti kada su stričevi odlučili da cijela porodica mora krenuti u Srbiju jer od Sarajeva ide crna ustaška horda žedna srpske krvi.

Sve srpsko što je moglo poći od Sarajeva, Olova, Kladnja, Sokoca, Romanije, Goražda i Rogatice krenulo je u zbjeg stazama i puteljcima što se slivaju na široke drumove prema Višegradu i drinskoj ćupriji. Narod je vodio upregnute volove i konje, na kolima djecu, starce, nešto žita i presvlake. Neko je gonio ovce, nosio zavežljaj, grabio put što prije. Nejač pišti, a majke nemaju kada zastat da ih podoje.

A na višegradskoj ćupriji zabran, italijanski vojnici postavili rampu i puštaju da prođe samo ko može da otkupi žive glave. Ljudi plaćaju zlatom, jedan domaćin daje 12 dukata za dvanaest glava svojih ukućana. Drugi ispreže volove i nudi ih talijanskoj vojsci.
A ono siroto što je nosilo golu dušu kuka i kruži pokraj Drine. Voda mutna i duboka, da se bar može preletjeti…

Kada ne mogoše preći u Višegradu, hiljade duša krenuše prema Starom Brodu gdje je Drina bila ponajuža i gdje je splavarila skela. Tamo su ih okružile ustaše pod komandom prijeretnog probisvjeta Juraja Francetića, rodom iz Like. Poklali su ih i namučili najviše na dan svetih 40 sevastijskih mučenika – Mladence.

Više od 6 000 srpskih žena, djece, djevojaka i staraca ponoviše žrtvu 40 vojnika hrišćana iz antičke Sevaste. Muslimani su najčešće klali i „čistili“ teren bacajući pobijene u Drinu. Da bi spasile djecu majke su kolijevke vezale na krave i konje. Kasnije su seljani u Srbiju nalazili goveda sa kolijevkama mrtve i smrznute djece.

Bio je to jedan od najtežih zamaha ustaškog genocida nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu. Pošto je kraljevska Četnička vojska ovladala istočnom Hercegovinom i Bosnom, i pod komandom kraljevskog majora Jezdimira Dangića uputila zahtjev Hitleru da se ovi većinski srpski krajevi pripoje Srbiji, kivne ustaše su preduzeli najkrvaviju ofanzivu prema Drini.

Nijemci odbijaju Dangićev i Nedićev zahtjev, a hrvatske ustaše pod maskom uspostave zakonodavstva NDH-a kreće u genocidni pokolj po istočnoj Bosni. Oko 10 000 dobro naoružanih ustaša poslato je iz Sarajeva put srpskih sela, gorde Romanije i ledene Drine. Muslimanske jedinice voljno im se pridružuju obučene u ustaške uniforme sa crvenim fesovima na glavi.

Mali Risto je gledao mučeništvo srpskog naroda. Dok se jedna grupa srpskih momaka branila od klanja skočio je među gomile poklanih, baš grlom u njihovu krv. Tako se spasao. Gledao je Jura Francetića kako među poklanim Srbima drži govor. Ostalo je zabilježeno u ustaškoj štampi da je Francetić toga dana napunio vojničku čuturu drinskom vodom i hitnom pošiljkom je isporučio Paveliću u Zagreb, kao najsvetiji trofej sa „povijesne hrvatske granice na Drini“.

Ristu Borovčaninu je u martu 1942. godine poklana cijela porodica, stričevi, strine, njihova djeca… Otac mu je poginuo prije rata, a majka je nekako uspjela preći u Srbiju. Poslije rata ostao je sam.
Pitam ga kako je preživio i ko ga je odgojio.

– Bio sam najamnik kod imućnih domaćina. Čuvao sam stoku i teško radio za komad hljeba i krilo krova.

Imao je jako teško djetinjstvo. Jedan gazda ga je tukao lancem zbog toga što je umjesto mlade nabrao ostarjelu koprivu, pa je mali Risto morao bježati iz sela. No pamti i jednog dobrog domaćina. Kao najamnik vodio je konje natovarene drvima do Sarajeva, a gazda mu je dopuštao da u povratku kupi oraha i da ih pojede. Kada je odrastao krenuo je da radi i bori se za sebe. Vojsku je služio u Istri, u Puli. Oženio se, dobio sina i dvije kćeri, zasnovao lijepo imanje. Ali nikada nije zaboravio krvavu Drinu, srpske djevojke kako mrtve plove uhvaćene u kolo mučeništva, rasporenu djecu u kolijevkama, srpsku stoku dok je muslimani kolju i peku.
Najteže je bilo što se i u tkz. slobodi nije smjelo pomenuti zatiranje nevinog naroda na Drini. Komunisti su najteže progonili svaki znak srpskog sjećanja.

Risto Borovčanin je potomak tri srpska dobrovoljca sa Solunskog fronta. Dok plovimo Drinom od Starog Broda pokazuje mi sa ponosom člansku kartu Udruženja potomaka i poštovalaca srpskih dobrovoljaca u ratovima 1912.-1918.
U Starom Brodu su prve oslobodilačke jedinice Solunaca prešle u Bosnu i krenule put Sarajeva. Ovdje je Srpska vojska kročila na tlo Bosne i Hercegovine sveteći Principovu žrtvu i strašno mučeništvo srpskog naroda u okupiranoj zemlji.

Pamteći ovo hrvatske i muslimanske ustaše su marta 1942. godine izgradile „most“ od mrtvih djevojačkih i momačkih tijela, a gdje njihovi veliki preci preplivaše Drinu.

I 22. marta ove godine bili smo na Drini kao potomci velikih ratnika sa Kajmakčalan i mučenika iz Drugog svjetskog rata, pamtimo i jedne i druge.
Slavimo 100 godina od ulaska slobodarske Srpske vojske preko Starog Broda u Bosnu i Hercegovinu i pamtimo 77 godina od velikog pokolja Starobrodskih mučenika na Drini kod Višegrada.

I zaista, Drina je naša granica i naša grobnica.
Na njoj i u njoj srpsko postojanje se razgraničava sa sluganjskim, zločinačkim hordama i međi sa svetim, herojskim trajanjem.
Nek` nam Drina uvijek bude takva međa i dijelnica!

Autor: GORAN LUČIĆ

Izvor: SLOBODNA HERCEGOVINA