Podsećanje na strašna zla u hrvatskom ustaškom logoru Jasenovac: Pri klanju koljač Kojić je pio krv zatočenika

(Odlomci iz knjige „U mučilišti-paklu JASENOVAC“ Đorđa Miliše, vlastito fototipsko izdanje, Zagreb, 1945, reprint: NIP Politika, Beograd, 1991.)

Uslijed stalnog pridolaska, u paklu Jasenovcu sakupio se golemi broj zatočenika. O podne, svi zatočenici pred kazanima čekali su poredani po dvoje u dugim nizovima („repovima“). Odjednom dojurio do pred same kazane automobil i iz njega izašao Ljubo Miloš. Dozvao glavnog kuhara i upitao, koliko ima zatočenika. Odgovorivši da će odmah izviditi i javiti mu broj, Miloš jedva spomene: „Nije potrebno, vas je“… nastavi svom šoferu, da mu iz auta preda njegovu „šmajsericu“, s kojom prostrelja nekoliko stotina zatočenika. Svi ostali razbježani zatočenici morali su se vratiti i preko mrtvih drugova primati jadnu hranu. Takvo je bilo naređenje Miloša, koji je sve to mirno promatrao, smijao se i udaljio automobilom…

Jedno otpopodne dotjerali četiri ustaše u zatočeničku kuhinju pakla Jasenovca veliku krmaču i do 70 kg tešku. Pronašli je u obližnjoj šumi vani žice. Bez ikakva uvoda, narede kuharu, da je ispeče za jedan sat. Kuhar odgovori, da to vremenski nije nikako moguće, našto su dohvatili cjepanice, te s njima mlatili i usmrtili kuhara s trojicom još zatočenika, koji su kao pomoćno osoblje bili zaposleni u samoj kuhinji. Svaki od četvorice ubica imao je svoju žrtvu…

Između 24.-30. decembra 1941. godine dopremljeno je 160–170 Židova iz Pakraca, Slavonske Požege, Nove Gradiške i Bekteža. Veći dio, oko tri četvrtine njih, likvidiran je pri samom dolasku u pakao Jasenovac pred upravnom pisarnom. Među njima Milana Bauera rasporio je Ljubo Miloš, da su mu izašla crijeva. Zatim mu je izvadio je srce i bacio isto malo podalje. Još ga je kecnuo mrtva nogom po glavi. Nadalje se zaustavio kod braće Šenhajt iz Nove Gradiške. Mlađeg je probo nožem i dao ga nataknuti na stup između upravne pisarne i lančare. Visio je o kuku, stalno s nožem u sebi, gdje je stenjao i zavijao još oko dva sata na životu. Brata mu starijeg zaklao pred njim. Na to je posebnim užitkom zaklan Jakob Roterštajn, gostioničar iz Nove Gradiške, koji se još na putu zakačio s ustašom iz pratnje, izjavljujući mu, da će se potužiti zapovjedništvu zbog lošeg postupka s njim. I potužio se. Kako se novac nije smio imati u paklu, Ljubo Miloš je pronašao, možda i podmetnuo dva dinara, kod Krausa iz Cernika kraj Nove Gradiške, i zato ga zaklao. Pri klanju te grupe, koljač Kojić je pio krv zatočenika. Preostalu četvrtinu, s još novom većom grupom dopremljenih Srba tih dana, dotukli su maljevima na samom groblju pod vodstvom koljača poručnika Mujice…

29. novembra 1941. godine blokirala je ustaška straža cijelu baraku Srba u logoru III. b. – takozvanu grupu Slobodana. U samu baraku ušlo je je 10-12 posebnih ustaša. Zatočenike su tjerali vani, gdje su pred vratima čekali maljevima: Matković, Ljubo Miloš i Modrić. Izlazeći, jednog po jednog bi dotukli. Ukoliko bi jedan „fulao“, drugi bi dovršio. Tim zločinom palo je 113 Srba. Iste maljeve su kasnije kuhari morali prati u velikim kazanima od hrane…

Na sam Badnjak 1942. godine, Ljubo Miloš je pijančevao s koljačima. Tom zgodom dao nalog da se pred zgradu svrstaju svi zatočenici intelektualci. Nalog je odmah izvršen. Skupilo se oko sedamdeset zatočenika, broj veći, jer su mnogi pomišljali na neko priznanje i božićnicu za njihov rad i trud. Pred njih je izišao sam Miloš i održao govor, ističući: da su vrijedni i zaslužni svojim radom, da su se u logoru popravili… Jedva završi govor, pojaviše se koljači (jasno, pri piću tako dogovoreno), i Miloš naredi, da se svi zatočenici smjesta svuku do gola… Takvi, morali su se spustiti potrbuške na snijeg, gdje su ih koljači boli noževima… Miloš, udovoljen i zasićen mučenjem i krvlju tog svog zvjerstva, pred nagli odlazak, samo još izreče: „Dosta, bježte“… Koji su mogli, razbježaše se goli… Mnogi su tu ostali do dolaska grobara po njih…

Kad je 1943. godine pobjeglo iz pakla Stare Gradiške pet zatočenika Muslimana, među kojima i Isad Kapetanović, još iste večeri zapovjednik Bosak s poručnikom Stojčićem i ostalim ubicama-koljačima kružili su paklom i zašli u pekaru. Ponajprije su upitali, ima li tu koji Musliman, i kad se javio jedan, počeli su ga mlatiti obližnjim cjepanicama, dok ga nisu ubili. Otuda su nastavili i odvodili Muslimane iz nastamba u samice, u kojima su poklali sve Muslimane…

Desetak dana pred Božić 1943. godine bačeno je u „Kulu“ stotinu Srba sa ženama i djecom. Bili su zatvoreni bez hrane i vode. Zorom, kad su se dizale zatočenice iz pokrajnih nastamba zbog obavljanja nužde, čule bi tužne i bolne glasove tih bijednika… „Nosite mrtve… Spašavajte djecu… Dajte vode“… Nakon 14 dana otvorena je ta „ćelija smrti“. Mnogi su bili mrtvi. Preostali na životu bili su nahranjeni, ali, otrovanim jelom… Nađeni su odmah zatim svi mrtvi, zgrčeni tako da im se brada ko slijepila s koljenima… Grobari ih raznesoše i zato dobili ispečeni odojak, bijelog kruha, rakije, vina i cigareta. I, kad su se najeli, bili su i oni zaklani…

U „Kuli“ je ležalo 60 protvorenih zatočenika Srba, jer je netko spomenuo da se dogovaraju o bjegstvu. Došla je Maja s vodnikom Stankom Bevandom, zastavnikom Antom Vrbanom i ostalim krvnicima. Vezali im žicom ruke na leđa i odveli ih u dugom nizu, jedan po jedan, u muški logor. Tu ih i postreljali. Mnogi još živi zajedno s mrtvima pobacani su na platovska kola, s kojih je curila krv sve do groblja… Čuo se glas živih ispod mrtvih zatočenika: „Ubij me do kraja“…

Jednom zgodom kod sabiranja sitne djece došao Maks Luburić. Htio je ući u jednu nastambu. Ulaz mu prečilo nejako umiruće dijete. Luburić ga zahvatio na čizmu i nogom bacio daleko do zida, na kom se uz krv razabirao i sam mozak djeteta…

U „Kuli“, pod stepenicama u mračnom uglu neka zatočenica rodila mrtvo dijete. Rastužena i zdvojna, tu i osta. Prljava i zamazana s mnoštvom muha na sebi. Videći to krvnici, odnijeli su je, bacili u jamu i zakopali živu…

Priredio I. Brezac za Intermagazin

Izvor: srbski.weebly.com

Vezane vijesti:

Dušan Bursać: Anđeli u paklu

Najgori ustaški koljači — „fra Sotona“ i Luburić

„Šišali su nas do kože, krv je tekla“, sa 9 godina odvedena je u Jasenovac, njena sećanja na plač, dece, glad, strah, mrtve ne blede