Podno Velebita Medak odolijeva!

Od nekada živopisnog sela podno Velebita danas – tek tragovi. Na žalost, i Medak dijeli istu sudbinu kao i većina ličkih naselja. Stanovnika je sve manje iz godine u godinu, zbori mještanin Božidar Travica prisjećajući se kako se ovdje živjelo nekad.

„Nekada se živjelo dobro i lijepo. I danas se živi dobro i lijepo, samo nema ljudi.  Tu smo i živimo. Prije se živjelo bolje jer smo se imali s kim igrati i svađati, rasti i odrastati. A danas, danas nema ko rasti i odrastati. Mladih nema, a mi ovako mladići od šezdeset i sedamdeset, održavamo život i održavamo Medak. I održaćemo ga.“

Ovdje  djetinjstva nije bilo, ponavlja čika Božo. Ljeti se radilo da se pomogne ocu i majci, a zime su bile duge i hladne.

„Snjegovi su nekada bili veliki zato što sam ja bio mali, a sada su snjegovi manji zato što sam ja narastao pa sam ja sada veliki“, zbori kroz smijeh Božidar Travica.

Na pitanje može li se sa penzijom sastaviti nekako kraj s krajem, odgovara nam: „Može i bez penzije, ovo je Lika, moj ti brate. Samo dođi i radi, ne treba ti kakva penzija.  Moj otac je nas sedmoro odhranio bez penzije, ne treba ti nikakav novac samo dođi u Medak i radi“, kaže Božidar Travica.

Medak trenutno nema budućnost kaže Božidar. Ali zahvaljujući tome što su počeli sa farmama, Medak lagano oživljava.

Za vremenima starim žali i Dušan Maoduš. Djetinjstvo, kaže,  kao da je juče bilo. On nije baš optimista. „Teško da će se nešto promijeniti, a glavni razlog je što se mladi slabo vraćaju u rodni Medak“, veli Dušan. 

Postoji narodna izreka „Lika sav svijet naseli, a sebe ne raseli“ kažu mještani. Ali ona ovdje ne važi. U naselju Medak, devedeset prve  je bilo preko pet stotina, a danas tek nešto više od pedesetak stanovnika, zbori predsjednik mjesnog odbora Mirko Zagorac prisjećajući se tih starih dobrih vremena, vidno potresen. I žaleći za njima.

„Nekada se ovdje lijepo živjelo. Bila je sloga i bilo je naroda. Puno se radilo, to jeste tačno, škrta je zemlja, ali se živjelo lijepo.“

Svaka životna priča je priča za sebe. Tako i Mirkova. U Medak se vratio iz izbjeglištva čim su se za to stekli uslovi.  Danas, ovdje podno Velebita, Mirko, u kući,  živi sam.

„Živim sam. Žena mi je preminula dok smo bili u izbjeglištvu u Srbiji. Djeca su mi ostala tamo. Sin mi vodi KUD Krajina. Ja nisam mogao ostati tamo. Tu sam vratio sam se prije 15 godina. Borim se kroz taj Mjesni odbor za bolji život mještana. Isposlovao sam uz tešku muku, pomoć onima koja je ona bila neophodna.  Ja imam mirovinu. 1400 kuna. Nekako se preživljava.“

Sela Medačkog džepa, postala su nažalost, poznata u cijelom svijetu, zbog zločina nad srpskim stanovništvom, koje je Hrvatska vojska počinila ovdje  u septembru 1993.  Mirko nam reče kakva je danas saradnja sa predstavnicima vlasti Republike Hrvatske.

„Medak je prije rata bio čisto srpsko mjesto. Međutim pošto se mlađi ne vraćaju, a stariji izumiru, on će vrlo brzo biti hrvatski. Saradnja sa Hrvatima ovdje je dosta dobra. I oni su stradali, i oni izumiru. Ovdje niko nema perspektivu“, kaže Mirko.

Nisu zadovoljni mještani ni političkim predstavnicima Srba. Nisu kažu uradili dovoljno da  narodu  život ovdje bude bolji.  Stoga ih okuplja, samo crkva.  U naselju Medak,  prkosno i ponosno stoji  Manastir Usjekovanja glave Svetog Jovana Krstitelja.  Sagrađen je 1884. Godine.  Prije njega ovdje se nalazio hram koji se izgrađen za vrijeme mitropolita Atanasija Ljubojevića. Ispred manastira, dočekao nas  je jerej Dragan Mihajlović, paroh Gospićko-Smiljanski, podsjećajući da je odlukom Eparhijskog Upravnog odbora ovaj hram pretvoren u Manastir.

„U Manastiru nema monaha, a njime upravlja Episkop Gornjekarlovački Gerasim.  Pored hrama nalaze se ostaci parohijskog doma, u kojem je živio monah Georgije“ kaže jerej Dragan

Napominje jerej Dragan da je u tridesetak sela na ovom prostoru nekada živjelo nekoliko hiljada stanovnika, danas tek 160. Tek sedam crkava je u funkciji. U sjedištu parohije, u gradu Gospiću – nema crkve. Do skora je na njenom mjestu bio – parking. U blizini su Smiljane, i Hram Svetih apostola Petra i Pavla gdje je svojevremeno službovao prota Milutin Tesla, a i selo Raduč, u kojem je Milutin i rođen.

„Ponosan sam što služim u parohiji u kojoj je svojevremeno službovao prota Milutin Tesla“, zaključuje jerej Dragan Mihajlović.

Nakon svega što se ovdje izdešavalo za vrijeme drugog svjetskog rata i tokom rata devedesetih, teško da ovaj kraj ima perspektivu, rekoše nam, prije nego što nastavismo dalje – mještani. Danas,  se, kažu nam, okupe tek jednom u godini. Sedmog jula. Tada dođu sa svih strana, obiđu uglavnom prazne i poluprazne domove  i prisjete se rodnog Velebita. Srcem, dušom i putokazima vođeni.

(Elta TV)

Izvor: Glas Srpske

Vezane vijesti:

Slavno Divoselo spalo na četvero stanovnika

Mario Jegdić: Velebitske jame između zaborava i sećanja …

Ugašen oganj kulture nakon 200 godina

Pokolj u selu Medak 5. novembra 1944.