Apsurdno je da Beograd diže spomenik heroini, ali ne prihvaća njezina svjedočanstva da je Stepinac pomagao u spašavanju hiljada srpskih mališana
(Prenosimo prilog iz zagrebačkog Večernjeg lista od 25. novembra 2018.)
Beogradska Politika objavila je da će u glavnom gradu Srbije na Savskom keju za otprilike godinu dana biti podignut spomenik Diani Budisavljević koja je iz ustaških logora u NDH spasila hiljade mališana, uglavnom srpske nacionalnosti.
I u Hrvatskoj i javnosti Srbije ova priča držana je na marginama interesa. Zagreb je priču o Diani uglavnom ignorisao, osim u povjesničarskim i crkvenim krugovima, vjerovatno iz političkih razloga i zbog dokazano neučinkovite politike ćutnje o „neugodnim“ stvarima koje su se događale u NDH.
U Beogradu je bilo slično sve donedavno kada se za priču o ovoj ženi zainteresovala politika. To je odmah poručio i zamjenik gradonačelnika Beograda Goran Vesić, koji je objasnio da je ona spašavala djecu uglavnom s Korduna i Kozare, a „sjećanjem na njen herojski čin borimo se protiv revizije istorije jer je sve više pokušaja u Hrvatskoj da se smanji broj žrtava u Jasenovcu…“, poručio je.
Tako se još jednom pokazuje da se hrvatska nemušta politika kada je o NDH riječ Zagrebu uvijek vraća kao bumerang. Teško je, naime, shvatljivo da priču o Diani Budisavljević politički nije nametnuo, pa i iskoristio Zagreb, nego to sada čini Beograd. Zagreb je već odavno trebao objasniti javnosti i cijeli kontekst priče o spašavanju hiljada srpskih mališana u vrijeme NDH. Gospođa Budisavljević je, naime, potaknula i sudjelovala u spašavanju između 7500, a neki tvrde i do 12 hiljada djece većinom srpske nacionalnosti iz logora.
No to nije cijela priča. U Beogradu propuštaju, naravno, spomenuti da jedna žena, koliko god bila utjecajna kao rođena Austrijanka i pripadnica zagrebačke elite, ne bi mogla organizovati spašavanje tako epohalnih razmjera da je nije podupirala i štitila moćna organizacija. A iz njezinih dnevnika jasno je da je tu akciju, pogotovo 1942. pa do kraja rata, bila organizovala i uz pomoć Katoličke crkve, Karitasa, ženskih samostana, gdje su ta djeca bivala smještana, a sve uz odobrenje i potporu nadbiskupa Alojzija Stepinca. Iz njezinih dnevnika vidi se da je preko Stepinca više od pet hiljada srpske djece razmješteno ili po crkvenim institucijama ili u hrvatskim porodicama u Zagrebu i okolini. Priča o Diani filmskija je od one ekranizirane „Šindlerove liste“, na kojoj je bilo 1500 ljudi. Diana Obekser rođena je u austrijskom Insbruku, gdje je upoznala mladog Julija Budisavljevića koji se tamo školovao za hirurga. Nakon osnivanja Medicinskog fakulteta u Zagrebu, Diana i Julije 1919. odlaze u Zagreb, gdje on osniva Katedru za hirurgiju, kasnije i hiruršku kliniku.
Julije je bio jedan od najuglednijih pripadnika srpske zajednice u Hrvatskoj, a svoju profesuru na fakultetu i rad u klinici nastavio je i tokom NDH, sve do 1953.
Dolaskom komunizma ova je porodica marginalizovana, a heroini je tajna služba OZNA otela kompletnu arhivu s podacima o 12 hiljada spašene i posvojene djece, od kojih je jedan dio i nakon rata ostao živjeti u novim porodicama, a dio se vratio preživjelim biološkim roditeljima.
1972. Budisavljevići odlaze u Insbruk, gdje 1978. umire Diana, a 1981. i Julije. Njezina unuka dr. sc. Silvia Sabo dugo godina poslije prevesti će s njemačkog njezin dnevnik, koji će krajem 2003. objaviti Hrvatski državni arhiv. Njezina akcija spašavanja počela je 1941. i bila je usmjerena na pomoć majkama i djeci protjeranima iz sela na Kordunu i dopremljenima u logor Lobor-grad, Gradiška, Jasenovac, potom djeci čiji su roditelji otjerani na rad u Njemačku i djeci koja su uoči njemačko-ustaške ofanzive na Kozaru u junu i julu 1942. bila dovedena u logore.
Prvi se put sa Stepincem našla u decembru 1941. i tada joj je nadbiskup rekao kako „nema nikakvog utjecaja na vladu“. Krajem maja 1942., međutim, ponovno odlazi Stepincu i zapisuje: „Nadbiskup će za djecu učiniti sve što je u njegovoj moći. Djeca će biti smještena u ženske samostane.“
U junu 1942. Stepinac preko Karitasa sređuje i smještaj odraslih i organizuje da više hiljada djece bude smješteno na selu. U januaru 1943. Diana hvali Stepinca kako bez premišljanja prihvata sve veću evakuaciju i brigu za djecu i hvali Stepinčevu „bezuvjetnu spremnost na pomoć“.
Nakon rata, kada se Stepincu sudilo u Zagrebu kao ratnom zločincu, kao svjedok u njegovu korist očitovao se i Julije Budisavljević. No javni tužilac Jakov Blažević ne prihvaća svjedočanstvo nazivajući Budisavljevića klerofašistom. Danas politički vrh Srbije Stepinca naziva zločincem i sudionikom u stradavanju hiljada srpskih mališana u logorima.
Apsurdno je da Beograd diže spomenik heroini Diani, ali ne prihvaća njezina svjedočanstva o tome kako je Stepinac pomagao u spašavanju hiljada srpskih mališana. Kao što je apsurdno i da gospođa Budisavljević već nema spomenik u Zagrebu.
Autor: Davor Ivanković
Izvor: VEČERNjI LIST