Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Svaka mržnja je loša. I svaka poruka koja je nikla iz mržnje, pa i ona „mržnja koja je odgovor na mržnju“ takođe je loša, ali osobito i najviše – ona mržnja koja je za rezultat imala stotine hiljada mučenih i zvjerski ubijenih, kao što je slučaj sa hrvatskom i ustaškom.
Piše: Luka Radonjić
Reakcija na tekstove iz jučerašnjeg izdanja dnevnog lista „Danas“ („Jugoslovenstvo je palo sa Vukovarom“ https://www.danas.rs/dijalog/licni-stavovi/jugoslovenstvo-je-palo-sa-vukovarom/ i „Kako nas mrze i kako mi njih mrzimo“ https://www.danas.rs/dijalog/licni-stavovi/kako-nas-mrze-i-kako-mi-njih-mrzimo/)
U cilju pružanja doprinosa opstanku štampanih medija, a i zbog konstantne priče o ugroženosti slobode medija u Srbiji, u poslednje vrijeme češće kupujem “Danas” nego “Politiku”. Pa ću kao čitalac malo i da ih komentarišem. U jučerašnjem broju izašla su dva teksta sa veoma spornim tezama.
Prvi je nakićen naslovom “Kraj jugoslovenstva”.
Kako Danas povremeno objavljuje arhivu štampanih medija iz predratnog perioda, tako sam ja pomislio da je u pitanju naslov iz 1934. kada je ubijen kralj Aleksandar. Ili iz 1928. kada su ubijeni poslanici HSS-a (“Nakon ubistva kralja Aleksandra i Stjepana Radića, besmisleno je bilo govoriti o zajedničkoj državi Srba i Hrvata”, Milan St. Protić).
No, nije u pitanju bila arhiva, već autorski tekst koji potpisuje Milosavljević Stefan – saradnik Centra za suočavanje sa prošlošću iz Zagreba. Autor je nepoznatom matematikom izračunao da se “kraj jugoslovenstva” desio 1991. godine – i to u Vukovaru. Ako bi čak i zanemarili pitanje – zašto se događaj u Vukovaru naziva padom a ne oslobođenjem, i ako bi udovoljili autoru i prihvatili 1991. godinu kao godinu kraja jugoslovenstva, ostaje pitanje – zašto baš Vukovar?
Znamo zašto ne Dubrovnik – jer se desio par sedmica kasnije, ali zašto ne Slovenija?
Iste 1991. godine, nekoliko mjeseci prije rata u Vukovaru, u Sloveniji su ubijena 44 pripadnika Jugoslovenske narodne armije (mnogi su imali manje od 20 godina), a 180 je ranjeno. Zašto autor teksta – masakr u Sloveniji ne vidi kao pad – čuvenog jugoslovenstva?
Ako se već organizacija čiji je autor teksta saradnik, bavi suočavanjem sa prošlošću, zašto autor nije zakoračio “još malo” u prošlost? Stigao bi do legendarnog grada Splita u kojem je u maju iste 1991. godine, ubijen devetnaestogodišnji vojnik JNA iz Makedonije. U istom periodu, splitski demonstranti su se popeli na tenk i pokušali da zadave vojnika u njemu, o čemu su ostali i video tragovi.
Jesu li splitski “davitelji” bili možda čuvari jugoslovenstva? Štaviše, upravo bi Split mogao da bude mjesto pada jugoslovenstva – grad koji se snažnije nego ijedan drugi, zalijetao u prvu a suze ronio za drugom Jugoslavijom, da bi danas postao mjesto kulminacije hrvatskog nacionalizma i nacionalne netrpeljivosti, zbog čega ga brojni hrvatski povijesničari komentarišu sa dozom sažaljenja i dozom podsmjeha.
Ako se ode na dug put u prošlost, može autor teksta kao i svi ostali, da stigne do NDH i do Jasenovca. I tu bi čekalo isto pitanje: Zašto Jasenovac nije kraj jugoslovenstvam nego Vukovar koji se desio nekoliko decenija kasnije? Ipak, to nije ključno pitanje za autora. Već sljedeće: Ako za Vas prošlost počinje ljeta 1991. godine, kako nazivate period prije toga?
U drugom tekstu pod naslovom “Kako na smrze i kako mi njih mrzimo”, a koji potpisuje Despotović Katarina, spisateljica, pjesnikinja i novinarka, kaže se, između ostalog: “Čitam kako mladi Jure prepravlja grafite sa „Ubi Srbina“ u „Ljubi Srbina“ i nekako mi toplo oko srca. Eto ga. Naš. Voli nas. Ali gde su Srbi koji prepravljaju grafite „Zakolji Hrvata“?”
Nije pitanje gdje su Srbi koji prepravljaju grafite “Zakolji Hrvata”, već, gdje su takvi grafiti?!
Skoro da i ne postoje. Naravno, mogu se naći grafiti drugačije sadržine: “Ubi’ ustašu”. Što nas upućuje na vrlo jednostavan zaključak ali i odgovor na pitanje za kojim traga naslov “Kako nas mrze i kako mi njih mrzimo”. Pa eto tako – hrvatska mržnja prema Srbima očigledno je nacionalna, totalna (“Ubij Srbina”), dok na drugoj strani ispada da je srpska prema Hrvatima selektivna (“Ubi’ ustašu”) i predstavlja reakciju na ustaški genocid i zločine u fašističkoj tvorevini – NDH, čije se vrijednosti u Hrvatskoj i dan danas veličaju.
Svaka mržnja je loša. I svaka poruka koja je nikla iz mržnje, pa i ona „mržnja koja je odgovor na mržnju“ takođe je loša, ali osobito i najviše – ona mržnja koja je za rezultat imala stotine hiljada mučenih i zvjerski ubijenih, kao što je slučaj sa hrvatskom i ustaškom.
A veliki srpski pjesnik, pisac i diplomata Jovan Dučić, u svojim pjesmama „Horda“ i „Sinu tisućljetne kulture“, to je mnogo bolje i dublje objasnio nego ja.
Izvor: In4S
