fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Petar Dragišić: USTAŠE U BUGARSKIM DOKUMENTIMA

U dve bugarske knjige pronašli smo više informacija o stanju u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, a deo izvoda iz izabranih dokumenata preveli smo na srpski. Iz Dnevnika bugarskog ratnog premijera Bogdana Filova prenosimo pasus u kojem nalazimo Pavelićevo priznanje o ubistvu 400 hiljada Srba u NDH do proleća 1942. godine i planu da se pobije još toliko preostalih Srba.



Druga knjiga predstavlja zbirku dokumenata o vezama Bugarske i NDH koju je 2004. godine objavio bugarski državni arhiv. Iz ove zbirke preveli smo nekoliko strana na kojima nalazimo izjave čelnih ljudi ustaškog režima o teroru nad Srbima, politici NDH prema muslimanskom faktoru, ali i ekstravagantna razmišljanja Ivana Vanče Mihailova, koji se tokom rata nalazio u Hrvatskoj, o mogućim načinima eliminacije srpskog faktora na Balkanu.

Čitaocima posebno skrećemo pažnju na bugarske analize uspeha ustaškog režima da obezbedi lojalnost bosanskih muslimana, što je, prema jednom od citiranih izvora, glavom platilo oko 300 hiljada bosanskih Srba.

Surovi papiri o surovim vremenima.

Iz knjige: Bogdan Filov, Dnevnik, Sofiя 1990.

Sreda, 22. april 1942.

Po podne sam primio Doču Hristova1, koji je takođe bio s našim deputatima u Zagrebu (…) Prema Hristovu, gospodar situacije u Hrvatskoj je suštinski bio maršal Kvaternik. Dovoljno bi bilo da udari šakom o sto i da svi krenu za njim. Inače je bio veoma veran Paveliću i podržavao je njegov autoritet. Poredak u državi se održavao neuobičajenim ustaškim terorom (…) Poglavnik je priznao da je, da bi se obračunalo sa Srbima u Hrvatskoj, moralo biti ubijeno 400.000 ljudi. Ostalo je još toliko, sa kojima će se verovatno obračunati na isti način.

Iz knjige: Bъlgariя i nezavisimata hъrvatska dъržava (1941–1944). Diplomatičeski dokumenti, Sofiя 2004.

Izveštaj Jordana Mečkarova2 Ivanu Popovu3 o osnivanju i idejama ustaškog pokreta i unutrašnjoj i spoljnoj politici hrvatske vlade

Zagreb, 23. jul 1941.

Jedan od prvih zadataka novog režima je uspostavljanje reda i konsolidovanje države. Međutim, spoljnopolitički zadaci države su prilično ometali uspostavu reda. U zemlji se još uvek oseća nesigurnost i izgradnja nove države, koliko god išla brzim tempom, sputana je različitim i velikim preprekama.

Bogdan Filov

Za najveću opasnost smatra se postojanje Srba i Jevreja u državi i prema njima se preduzimaju radikalne mere. “Uništavanje srpstva”, rekao mi je ministar unutrašnjih poslova doktor Artuković u jednom razgovoru, “sada je naš prvi zadatak. Nećemo ostaviti nikakvo srpsko jezgro u granicama naše države.” Na moje pitanje, kako će postupati sa tom opasnošću, doktor Artuković je odgovorio: “Vrlo lako: polovinu Srba ćemo prebaciti u katoličanstvo (Srbi već masovno podnose molbe za prelaz u katoličanstvo, samo mi nećemo dozvoliti da se tu provuče nijedan sveštenik ili učitelj). Jedan veliki deo ćemo iseliti, odnosno poslati u staru Srbiju, a ostatak, najaktivniji deo, biće fizički likvidiran.”

Da li će sadašnje hrvatsko rukovodstvo uspeti u toj nameri ostaje da se vidi, s obzirom da Srbi demonstriraju prilično jak otpor, pa su čak pre nekoliko dana ubili jednog od poglavnikovih najbližih saradnika, Miju Babića, koji je učestvovao u zaveri za ubistvo kralja Aleksandra.

Izveštaj Jordana Mečkarova Ivanu Popovu o politici hrvatske vlade prema srpskom stanovništvu i o odnosima ustaške i makedonske organizacije

Zagreb, 24. jul 1941.

Posle predaja akreditiva imao sam nekoliko razgovora sa ministrima takozvane četvorke (Ante Pavelić – poglavnik, Mile Budak – ministar prosvete, Slavko Kvaternik – ministar vojske, Artuković – ministar unutrašnjih poslova), koja upravlja Nezavisnom državom Hrvatskom. U svim susretima i razgovorima ova četvorica su pokazala vanrednu ljubaznost i prijateljska osećanja prema našoj državi i bugarskom narodu (…)

Kao lajtmotiv razgovora uvek se provlačila fraza: “Bugari i Hrvati imaju zajedničkog neprijatelja – Srbe i ka tome treba da bude usmerena naša politika. Bez Hrvata i Bugara nije moguće uspostaviti red u ovom delu Evrope.”

Andrija Artuković

Kod nas će srpstvo, direktno mi je rekao doktor Artuković, ministar unutrašnjih poslova (…) biti najradikalnije likvidirano. U Zagrebu neće ostati nijedan Srbin, a u celoj državi Srbi će biti svedeni na neznatnu manjinu. Svaki srpski pokušaj sabotaže ili otpora će biti nemilosrdno ugušen.

U nekoliko navrata već su vršeni pokolji Srba u Hrvatskoj. Po ulicama Zagreba često se pojavljuju zvanična saopštenja u kojima se navode imena osuđenih i streljanih “sabotera”, najčešće Srba.

U borbama protiv Srba Hrvati posebno računaju na Bošnjake-muslimane, kojima su date velike privilegije i koji se smatraju prvim građanima države. Oni s ponosom nose tradicionalni fes, a u vojsci imaju posebne jedinice i igraju ulogu poglavnikovog obezbeđenja.

(…)

Ljudi iz ustaške revolucionarne organizacije, koji su bili u vezi sa VMRO-om, poput Budaka i Artukovića, ističu da je naše – hrvatsko-bugarsko – iskreno savezništvo započelo atentatom u Marselju, kada su ubijeni kralj Aleksandar i ministar Bartu.

Izveštaj Jordana Mečkarova Ivanu Popovu o muslimanskom stanovništvu NDH

Zagreb, 15. avgust 1941.

Gospodine ministre,

U granicama NDH su, posle Hrvata i Srba, muslimani treći najkompaktniji faktor (…) Za razliku od naših Pomaka, oni se ne smatraju Turcima. U hrvatskoj državi oni nemaju status nacionalne manjine i ne dozvoljavau da budu tretirani kao Turci, već se smatraju gotovo čistokrvnim Hrvatima, koji su nasilnim putem islamizovani.

Zaista, ovdašnji muslimani se po jeziku, krvi i istoriji suštinski razlikuju od Turaka u južnim krajevima bivše Jugoslavije.

U uslovima nepomirljivog hrvatsko-srpskog neprijateljstva muslimanima je pripala važna uloga. Oni su neka vrsta privilegovanih građana nove države, kojoj su apsolutno lojalni. Posredstvom lidera, u kojima se spaja orijentalna fleksibilnost i lukavost sa političkom prevrtljivošću i umešnošću srednjoevropskog čoveka, formiranog u nekadašnjoj Austrougarskoj, oni su potpuno uključeni u vlast.

“Uvek uz vlast”, bila je deviza muslimana u tim krajevima, što mnogo podseća na naše Turke, nezavisno od toga ko predstavlja tu vlast. Te njihove osobine, uz izborne kalkulacije, omogućavale su im da budu na ceni u Beču i Budimpešti pre evropskog (Prvog svetskog – prim.prev.) rata, da podržavaju politički balans i budu veza među partijama bivše jugoslovenske države, da u vladama – od Pašićeve do Cvetkovićeve – uvek imaju svoje predstavnike, a da i ovde, u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, budu krem države i ustaškog pokreta, u kojem imaju važne kadrove.

Da bi ojačali status u novoj državi muslimani ne propuštaju da napomenu da su bili žrtve prethodnog režima, naravno sa Hrvatima (…) Sada se podvlače jake veze između Hrvata katolika i Hrvata muslimana, koji su zajedno stradali pod jugoslovenskim jarmom.

Štaviše, citiraju se antropološka istraživanja uglednih naučnika, poput Vaisbaha (Augustin Weisbach – prim. prev.), Glika (Leopold Glück – prim. prev.) i drugih, da bi se dokazala velika razlika između bosanskih Srba, s jedne, i Hrvata katolika i Hrvata muslimana, s druge strane. Jezička identičnost muslimana i Hrvata (jekavica) se suprotstavlja srpskom narečju (ekavica) itd.

Najzad, kao ozbiljan argument u prilog istovetnosti mentaliteta muslimana i katolika smatraju se simpatije srpskog naroda prema zapadnim demokratijama i boljševicima, dok su se muslimani, zajedno sa hrvatskim katolicima borili protiv velikosrpske ideje, otvoreno podržavajući sile Osovine.

(…)

Zasada su muslimani lojalni. Uzimaju stoku, prodavnice, kuće, imanja, i uopšte sve što je ostalo iza pobunjenih i progonjenih bosanskih Srba, a u državnoj hijerarhiji dolaze na čelna mesta.

Izveštaj P. Lungova4 G. Serafimovu o susretu Ivana Mihailova sa predstavnikom Nemačke telegrafske agencije H. Grunertom

Zagreb, 9. mart 1944.

Grunert je, zatim, postavio pitanje rešenja srpskog problema. Nemački novinar, koji je dugo živeo sa Srbima, zna njihov jezik, i dobro ih je upoznao, smatra da su oni nepopravljivi; samo njihovo uništenje kao faktora na Balkanu može da spase ovaj deo Evrope od potresa. U vezi sa ovim pitanjem Mihailov je odgovorio: “Srbi su kao nekakav pijan ili lud čovek u porodici, čiji skandali onemogućuju mir. Nismo za njihovo fizičko uništenje, mada ima nekih gorljivih ustaša koji smatraju da treba pobiti što je više moguće Srba. Međutim, mi smatramo da se Srbi moraju pritegnuti i disciplinovati, odnosno da budu (posebno nove generacije) iznova duhovno formirani kroz proces obrazovanja i vaspitanja. Razume se, moglo bi se organizovati i njihovo preseljenje na druge kontinente (kao što su se već stotine hiljada Srba iselile u Ameriku), i to onih koji bi predstavljali višak radne snage u Šumadiji, kada se u njoj budu nagomilale izbeglice. Naravno, to bi bilo idealno rešenje problema. Faktički, srpsko pitanje će biti rešeno u konstelaciji sila (pre svega, posle sadašnjeg rata) koje predstavljaju jedini realan faktor u politici. Nazavisno od toga, Srbima se mora priznati borbenost i ambicija. Mi Bugari smo izgubili mnogo zbog naše preterane tolerancije i vere da će pravedna stvar pobediti već samom činjenicom da je pravedna.”

Izveštaj V. Seizova5 o stanju u NDH i partizanskom pokretu

Beograd, 14. april 1944.

Pred raspad Jugoslavije stanovništvo Bosne i Hercegovine se sastojalo od oko 1.000.000 Srba, 900.000 muslimana i 600.000 Hrvata. I Srbi i Hrvati su samo sa muslimanima mogli sa imaju apsolutnu većinu. Zato su i jedni i drugi pokušali da pridobiju muslimane. Prema srpskim tezama, muslimani su Srbi, a po Hrvatima, oni su Hrvati. U stvarnosti, muslimani govore čisti srpsko-hrvatski jezik, ali se njihove mase ne osećaju ni kao Srbi, ni kao Hrvati. Oni nemaju određenu nacionalnu svest, a umesto toga ih karakteriše religiozni fanatizam (…)

Posle prikljjučenja Austrougarskoj počelo je uspostavljanje duhovnih veza Hrvata i muslimana. Muslimani su primili hrvatsko pismo i hrvatski književni jezik, koji se u izvesnom dijalektološkom smislu razlikuje od srpskog. Veliki deo muslimana obrazovan je na hrvatskom univerzitetu. Kod sve većeg dela muslimanske inteligencije formira se hrvatska nacionalna svest. Pod uticajem srpske propagande pojedini muslimanski intelektualci izjasnili su se kao Srbi, ali je njih znatno manje od onih koji se osećaju kao Hrvati.

Mile Budak

U Jugoslaviji je Beograd muslimane u teoriji tretirao kao Srbe, ali su na terenu srpski činovnici sa njima postupali kao sa Turcima (…) Uopšte, Srbi su u Jugoslaviji od sebe odbacili muslimane, dok su Hrvati bili taktičniji i iskreniji u tretiranju muslimana kao Hrvata. Tako se produžilo kulturno gravitiranje muslimana prema Zagrebu. Za razliku od Srba, Hrvati su ispoljavali punu religioznu toleranciju u odnosu prema muslimanima.

U NDH su muslimani dobili ista prava kao i katolici. U nekim stvarima su imali i više privilegija. Hrvatski zamenik predsednika vlade je musliman, bivši šef muslimanske partije Džafer Kulenović. Ima i drugih ministara muslimana, kao i mnogo visokih činovnika. (…) Muslimani su stali na stranu hrvatske države i učestvovali u gušenju srpskog ustanka. Raspalio se stari religiozni fanatizam između muslimana i Srba i nastupio je nečuveni međusobni pokolj, u kojem su, prema hrvatskom ministru unutrašnjih poslova Mladenu Lorkoviću, muslimani imali oko 100.000, a Srbi oko 300.000 žrtava. Tako se između Srba i muslimana stvorila duboka i nepremostiva provalija.

Pre oko godinu dana, pod uticajem slabljenja vere muslimana u pobedu Nemačke oni su masovno počeli da pristupaju Titovoj organizaciji, u kojoj, kako se pretpostavlja, već ima desetine hiljada muslimana. Opšte je mišljenje da je glavni razlog za masovni prelaz muslimana na partizansku stranu strah od srpske osvete u slučaju pobede srpskih saveznika. Srbi se javno zaklinju da neće poštedeti nijednog muslimana.


Priredio i preveo Petar Dragišić

1Narodni poslanik, a od 1943. godine ministar unutrašnjih poslova Bugarske

2Bugarski ambasador u Zagrebu

3Ministar spoljnih poslova Bugarske 1940-1942

4Ataše za štampu u bugarskom poslanstvu u Zagrebu

5Bugarski novinar, dopisnik Hrvatskog dojavnog ureda “Kroacija”

Izvor: STELLA POLARE

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

One Response

  1. Kakav komentar kada je sve jasno i glasno opisano, šta još treba da se nadovežem na rečeno nekim svojim nabulozama ili izmišljotinama.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: