Pejzaži obilježeni traumom

Datum objave: četvrtak, 4 oktobra, 2012
Objavljeno u Knjige i feljtoni
Veličina slova: A- A+

pejzazi.jpgOva nova fotografska knjiga iznimne je ljepote, a o strašnoj temi. Umjetnica Sandra Vitaljić (predaje Teoriju fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu; doktorirala je na glasovitoj praškoj Filmskoj akademiji, nagrađena je dvjema prominentnim stipendijama u SAD-u…) snimila je naša ratna stratišta da prikaže kako danas izgledaju i što se s njima dogodilo. Obišla je, prije svega, ona manje poznata, o kojima samo ponekad čujemo u novinama ili ih neki idealist – poput pokojnog Ante Zemljara – želi istrgnuti iz politički nametnutog zaborava.

Najveće takvo “zaboravljeno” mjesto u knjizi su logori Slana i Metajna na Pagu, gdje su u samo dva mjeseca 1941. ustaše ubili između 15 i 18 tisuća Srba i Židova. Danas je to neobilježeno, pusto mjesto, kamenjar na kojem je sunce odavno izbrisalo sve. Druga ne-mjesta su, pak, glasovita: Jasenovac, Dotrščina (koja je danas devastirana, iako je ondje ubijeno zamalo pola zagrebačke intelektualne elite, od Otokara Keršovanija do Augusta Cesarca)… Ništa strašnija a daleko od očiju je fojba Golubinčina kraj Raklja u Istri. U nju su, šturo nas obavještava umjetnica, partizani bacili više od 2.000 njemačkih ratnih zarobljenika – “po nekim izvorima”, jer fojbe ne spadaju u stratišta o kojima se želi čuti. Nije se, donedavno, željelo čuti ni za Goli otok.

Dok je Zagreb spavao…

U knjizi se Drugi svjetski rat pretapa s ratom i sumarnim egzekucijama devedesetih. Kad je sve opet krenulo ispočetka, samo u autoričinoj generaciji: Pakračka Poljana, Bučje, Sisak, Ovčara…

Središnje mjesto u knjizi zauzima Adolfovac, čiju je snimku autorica ponovila i na ovitku. I na Medvednici su, u međuvremenu, sve prekrili “ružmarin, snjegovi i šaš”: grmlje, suho lišće, napuštenost na mjestu nekadašnje planinarske kuće, pojma nedjeljnih izleta za Zagrepčane. Danas, mjesto infamnog: ovamo su, dok je Zagreb spavao, dovedene i ubijene Marija Zec i njezina dvanaestogodišnja djevojčica Aleksandra. Sandra Vitaljić je precizna: bilo je to 27. prosinca 1991. oko 23 sata. Prethodno im je pred očima ubijen otac, u kući na Trešnjevci. S malom Aleksandrom, ponovilo se slanje u smrt male glumice Lee Deutsch: smrt je oba puta majstor iz Zagreba. Ekipa egzekutora imala je bazu na Velesajmu. Autorica ih navodi poimence, među njima je bila i jedna žena.

S druge strane, ljepše ne bi mogle biti hrastove šume na strminama oko Bleiburga, sisački sprudovi u magli, jasenovački park Bogdana Bogdanovića, valovite oranice kod Lovasa, romantična ploha ribnjaka u Pakračkoj Poljani. Lijepa naša strašna domovina. “Problem” s ovom knjigom je što je Sandra Vitaljić vrhunska fotografkinja, a kraj slika onda čitamo rečenice poput: “U više navrata, čuvari ribnjaka su u zoru nalazili leševe koje je voda izbacila”; “Na mjesnom groblju nalazila se masovna grobnica iz koje je ekshumirano 68 žrtava”; “Kasnije su bagerima iskopali rupe uz obalu i zatrpali sve pobijene…”

Daleka utjeha žrtvama

“Pejzaži na fotografijama obilježeni su traumom”, veli autorica u kratkom pogovoru, i završava osjećajem života jedne generacije (koje, zapravo, već po redu?): “Neplodna tla odnosi se na nemoć da se suočimo s duhovima prošlosti i krenemo dalje, nego se stalno vrtimo u krugu međusobne mržnje i optuživanja.”

Teoretičarka Svetlana Slapšak u predgovoru je neskriveno oduševljena: “Ove fotografije nisu samo gorko opominjanje, već jasno kontekstualizirano političko djelovanje.” Bliske su joj filmu “Shoah” Claudea Lanzmanna, u kojem također nema slika mrtvih tijela, premda govori o najvećim nacističkim stratištima. Snimke Sandre Vitaljić tumači kao opći kulturni čin, “putokaze za arhive, terensko istraživanje, opipljiv akademski rad i, zatim, za ultimativnu građansku hrabrost”. Štoviše, ocjenjuje “Neplodna tla” kao “europski jasan kulturni ulaz u istraživanje odgovornosti, što je jedini način da se preživi budućnost, ali i jedina mjera za uređivanja sadašnjosti”. Dakako, Svetlana Slapšak je i skeptična: “Sandra Vitaljić definitivno traži previše.” Ne samo s obzirom na nas, nego i u pogledu “europskoga kulturnog licemjerja”. Misli da bi se ono itekako moglo pobrinuti “da njeno djelo bude promatrano isključivo umjetnički“.

Pred nama je, dakle, i politička i umjetnička knjiga. U “Bijeloj seriji” Eikon studio ove je godine izdao i knjige suvremenih hrvatskih fotografa Hassana AbdelghanijaĐanija Celije i Jelene Vukotić. “Neplodna tla” za preporučiti su svakome tko pazi da u kućnoj biblioteci ima važne knjige. I za školske biblioteke je ova knjiga, za (još) nevinu djecu: jer, ovako brižno snimana i izdana, djeluje kao neka daleka utjeha žrtvama.

 

Piše: Nenad Popović

 

Izvor: NOVOSSTI




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top