Petar Prvi je molio Mahmut-pašu da se okani Crne Gore i ne vojšti na sirotinju, ali mu je i poručio da će se od njegove „sile i napasti braniti dokle ijedan od nas teče…”
U jednom pismu koje je tih dana uputio Mahmut-paši Bušatliji, vladika Petar Prvi ga poziva da se okani crnogorske i brđanske sirotinje „ali ako nećeš, hvala da je Bogu, a mi ćemo se od tvoje sile i napasti braniti dokle ijedan od nas teče”, poručuje mu popularni i veoma uticajni vladika pred čijim autoritetom i ugledom je nestajao vjekovima prisutni separatizam u brđanskim plemenima.
Bečki izaslanik Vukasović je u međuvremenu već bio pobjegao iz Crne Gore jer su njegovi sukobi i nesporazumi sa Vladikom kulminirali. U takvoj situaciji vladika Petar Prvi u Beč šalje svoje izaslanike i traži pomoć. Novi austrijski car Leopold Drugi mu odmah šalje 31.725 kilograma baruta, 63.609 kilograma olova, 137.000 kremena, odgovarajuću količinu papira za fišeke, dva topa sa lafetima, čak i 300 dukata troška za prenos te džebane iz Kotora na Cetinje.
Ohrabren takvom podrškom, Petar Prvi je odmah mobilisao oko 5.000 Katunjana, Lješnjana i Riječana i pred njima, početkom jula 1796. godine, krenuo u pomoć Piperima i Bjelopavlićima koji su imali oko 2.000 ljudi pod oružjem.
Već je rečeno kako se taj pohod okončao, da je turski kolovođa Mahmut-paša Bušatlija, sa teškom ranom na grudima jedva iznio živu glavu i spasio se u obližnjoj turskoj spuškoj tvrđavi. To ga ipak nije opametilo već je odmah počeo da priprema novi pohod, ali ni cetinjski vladika nije dangubio. Uspio je da za kratko vrojeme još snažnije objedini sva crnogorska plemena, a sem Pipera i Bjelopavlića, pod njegov barjak su jednodušno stala i sva druga brđanska plemena. Ovog puta ih je konačno okupila i ujedinila velika opasnost koja se nadvila nad Crnom Gorom i vladika je uspio da za kratko vrijeme organizuje i okupi dvostruko brojniju odbranu od one na Martinićima – tačno 6.590 vojnika, koje je blagoslovio ovim riječima:
„Danas sa radosnim čuvstvom očekuje naš mili rod vaše viteške podvige vijencem pobjede ovjenčane čuti, a potom da vi dostojne pjesme spjevaju i vijence slave pletu…”
– Mahmut-paša je svoju zastrašujuću ordiju ulogorio dolje u lješkopoljskoj ravnici, na prostoru današnjeg sela Beri i planirao je po svemu sudeći da odatle ovuda preko Krusa, Draževine, Buronja, Progonovića i Štitara udari na Cetinje – kazuje sedamdesetpetogodišnji Drago Mišković iz Krusa – a očigledno je dobro znao ove staze i bogaze pošto mu je to bilo drugi put da vojšti na crnogorsku prestonicu. Iako je imao daleko brojniju vojsku nije očigledno računao na to da su Crnogorci vičniji ovom kamenu i da oni ipak bolje poznaju ovaj teren i bolje se snalaze u ovoj besputici…
Nema brata dok ne rodi majka…
Na početku pjesme u kojoj je opjevao boj na Krusima, hadži Radovan Bećirović Trebješki je napravio jednu od najljepših, ne samo stilskih bravura u epskoj narodnoj poeziji nego i cijelu malu poetsku, filozofsku studiju o bratu, stavljajući težišta na vjernost i bratsku ljubav i aludirajući, naravno, na sramotu i izdajstvo koje je počinio Stanko Crnojević:
„Nema ljeta bez Đurđeva danka,
Niti brata dok ne rodi majka.
Brat je sunce što čovjeka grije,
Brat je dobro kome ravna nije,
Brat je krila na što čovjek leti,
Brat je sablja koja brata sveti,
Brat je dobro i sloboda skupa,
Al’ kad bratski radi i postupa.
A brat može da bude nesreća,
Iskopanje i propast najveća…”
Piše: Budo Simonović
Sjutra: NIJE DAO DA MU SKRNAVE GLAVU
Izvor: Dan
Vezane vijesti:
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju I
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju II
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju III
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju IV
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju V
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju VI
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju VII
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju VIII
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju IX
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju XI
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju XII