U porti crkve Svetog proroka Ilije u Bjelovcu, kod Bratunca, danas je služen parastos za 109 stradalih Srba iz ovog i susjednih sela Sikirić i Loznička Rijeka, od kojih su njih 68 ubile muslimanske snage iz Srebrenice na današnji dan 1992. godine.
Prislužene su svijeće za pokoj duša i položeno cvijeće uz spomen-ploče na zidu bjelovačkog hrama sa imenima svih 109 ubijenih, čime su obilježene 22 godine od njihovog stradanja.
Cvijeće je položio izaslanik predsjednika Republike Srpske Goran Džajić, delegacije Boračke i Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila, Udruženja logoraša regije Birač, opština i opštinskih boračkih i organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila iz regije Birač.
Parastosu poginulim Srbima u Bjelovcu prethodilo je uručivanje medalja zasluga za narod porodicama 16 poginulih srpskih boraca iz Bratunca koje je odlikovao predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.
Predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske Milomir Savčić izjavio je da je u ratu često dolazio na ovo područje, gdje su počinjeni stravični zločini nad srpskim narodom. On je naveo da mu je nakon rata jedan muslimanski vojnik rekao da su imali pisanu naredbu da u Bjelovcu sve pobiju.
„Postavili su snajperiste na oba kraja sela da ubijaju narod koji je bježao prema Drini, nastojeći da se domogne Srbije. Takvu naredbu nikada nije donio neki srpski starješina. To je nezabilježeno u vojnoj praksi, a niko nije odgovarao“, rekao je Savčić.
On je napomenuo da su ovdje stradali srpski civili i svijet je ostao nijem zbog toga.
„Nezabilježeno je u istoriji da jedan narod gine na obali rijeke, a da mu sunarodnici sa druge obale ne smiju pomoći, kako je ovdje bilo“, podsjetio je Savčić.
On je istakao da je nezabilježeno da je jedan narod koji je masovno stradao propuštao humanitarne konvoje za one koji su ga ubijali kao što su Srbi propuštali konvoje za Srebrenicu.
Savčić je poručio da se neće odustati od traženja odgovornosti za one koji su počinili zločine nad Srbima i pozvao sve na izgradnju mira na ovim prostorima.
Na današnji dan prije 22 godine, u ranu zoru, jake muslimanske snage iz Srebrenice i okolnih sela, pod komandom Nasera Orića, upale su ova tri podrinjska sela ubijajući sve što su stigle, pljačkajući i paleći srpsku imovinu.
Najmlađa žrtva bio je 15-ogodišnji Čedo Miladinović, a najstarija 88-godišnja Dostana Matić. Starica Božana Ostojić je nestala i još nije pronađena.
Za ove zločine, kao i za brojne druge počinjene nad Srbima u srednjem Podrinju, niko nije odgovarao, a porodice nastradalih gube nadu da će zločince nekada stići pravda, ali kažu, vjeruju makar u onu Božiju.
„Iz sna su nas probudili pucnjava i jake detonacije. Nije bilo svanulo kad su muslimani upali u selo. Neki mještani su odmah ubijeni. Poginuo mi je 18-godišnji sin Grujica i još mnogo članova šire porodice“, prisjeća se Krsto Rankić, koji je preživio napad na Bjelovac.
On je istakao da je svaki treći stanovnik Bjelovca tog kobnog dana ubijen ili ranjen.
„Vidio sam grupu u crnim uniformama i oni su masakrirali i odsijecali glave ubijenim. Kada smo nakon dva dana sakupljali leševe neke masakrirane komšije nismo mogli prepoznati, a trojici su odsjekli glave i odnijeli u Srebrenicu“,podsjeća se Rankić.
Predsjednik opštinske Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila iz Bratunca Radojka Filipović tog dana je izgubila muža Dragana i svekra Dragoljuba, a u zarobljeništvo u Srebrenicu odvedena joj je svekrva, jetrva i njeno dvoje djece.
„Neprocesuiranje ratnih zločina je najveći zločin koji se u miru vodi protiv Srba. Pravosuđe BiH svojim nečinjenjem pokazuje da je to sigurna zemlja za zločince iz reda bošnjačkog naroda. Zar za ovoliko ubijenih i masakriranih ljudi u njihovim kućama i dvorištima niko da ne odgovara? Većina poginulih bili su civili, a nijedne optužbe i presude za ovaj zločin nema u pravosuđu BiH. To je sramota“, rekla je Filipovićeva.
Ona ističe da je u Bjelovcu počinjen jedan od najstrašnijih zločina u srednjem Podrinju.
„Ukoliko bi se donijele presude za zločine nad Srbima, one bi morale biti kvalifikovane kao genocid i time bi Bošnjaci morali izbaciti kvalifikaciju rata kao `agresiju i genocid`“, izjavila je Filipovićeva.
Prema njenim riječima, porodice nestalih i poginulih dobile su pisano uvjeravanje od Tužilaštva BiH da će do kraja ove godine biti podignuta optužnica za zločine počinjene nad Srbima u srednjem Podrinju, ali to nije učinjeno.
Rijetki koji su preživjeli ovaj zločin pričaju da je nevjerovatno mnogo pripadnika muslimanske vojske upalo u selo i da su uništavali i pljačkali sve, a da su civili bježali prema Drini kako bi se domogli Srbije.
Pored Drine bile su ubačene muslimanske zasjede i mnogi su ubijeni na obali ili su završili u hladnim talasima rijeke.
Slavki Matić su tog jutra u kući ubijene kćerke Snježana i Gordana i muž Radivoje, a kuća je opljačkana i zapaljena. Ona sada živi sama u kući koju je dijelom sama obnovila.
Slavka kaže da je izgubila nadu da će pravda stići počinioce ovih monstruoznih zločina, da je jedina pravda za preživjele stanovnike ovih sela Republika Srpska, kao i da se još jedino nada u Božiju pravdu.
„Da je neko ubio toliko kokošaka odgovarao bi, a kamoli za ljude. A Haški tribunal oslobodio je Nasera Orića i u pravosuđe i pravdu više ne vjerujem“, kaže ona.
Ona je ispričala da je još nekoliko starih žena i invalida ubijeno na kućnom pragu, a da su neke uhvaćene u kućama i sa djecom odvedene u logor u Srebrenicu.
„Kasnije su se vojske pomiješale, cijeli dan je bila pucnjava i vodile su se borbe po dvorištima i voćnjacima. Mnogi su poginuli na obali Drine ili u čamcima, pokušavajući da se domognu Srbije. Snajperi su tukli sa obližnjih brežuljaka, a selo je gorjelo. Oko polovine poginulih bili su civili“, priča Matićeva.
Dragan Cvjetinović, koji je tokom rata bio vozač saniteta, prisjeća se da je tog dana tri puta sanitetskim kamionom iz Bjelovca dovozio ranjene i mrtve u bratunački Dom zdravlja dok i on nije ranjen.
Cvjetinović kaže da je dan bio hladan kao današnji, samo maglovit i da su se, zahvaljujući magli, rijetki uspjeli nekako sakriti i preživjeti, a sva imovina je opljačkana i popaljena. „Hiljade vojnika i civila je upalo u selo i pljačkalo“, podsjeća on.
Živojin Simić iz Sikirića kaže da je sedam članova njegove porodice ubijeno na današnji dana 1992.godine.
„Za ubistva mojih Zlatana, Grozdane, Radosava, Živadina, Vojislava, Milovana i Dragana niko nije odgovarao zato što su Srbi. To je svjetska bruka. Vjerujemo da će Bog ispraviti tu nepravdu koju svjetski moćnici čine Srbima“, rekao je Živojin.
U logor u Srebrenicu odvedene su žene, civili Dostana i Mira Filipović, te sedmomjesečni Nemanja i trogodišnja Olivera Filipović, kao i devetogodišnji Brano Vučetić kome su toga dana ubijeni otac Radovan i brat Milenko, dok je majku izgubio tri mjeseca ranije.
Oni su odvedeni u Srebrenicu, gdje su zlostavljani i gladovali dva mjeseca dok nisu razmijenjeni.
Vezane vijesti: