Paktiranje s Nemcima i ustašama

Za vreme primirja, marta 1943, Tito je Nemcima poručivao da su njegovi borci spremni da sa oružjem u ruci istupe protiv svakog neprijatelja na kojeg Nemci ukažu, pa i protiv Engleza

U NEKIM proklamacijama s prvog zasedanja Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije, održanog krajem 1942. u Bihaću, teško je naći bar zrno principijelnosti u Titovom odnosu prema Srbima i Hrvatima. AVNOJ je tada pozvao Hrvate da ustanu „protiv četnika, ustaša i okupatora“, a Srbe da „odlučno, snažno i složno udare protiv fašističkih osvajača, protiv četničkih i ustaških izdajica“.

Da ova formulacija nije bila slučajna, vidi se i iz Titovog poziva Srbima i Hrvatima iz februara 1943, da još više rasplamsavaju građanski rat u zemlji. Srbima je tada poručivao da „uništavaju četnike, jer se u njihovim rukama nalazi ustaški nož“, a Hrvatima da se bore protiv „okupatora i četnika“, a tek na trećem mestu i protiv ustaša.

MESEC kasnije, marta 1943, Tito je saradnju s Hitlerovim i Pavelićevim zvaničnicima o razmeni zarobljenika, započetu u drugoj polovini 1942, uzdigao na viši nivo. Razgovori su obuhvatali ne samo razmenu zarobljenika, već i privremeno primirje u većem delu Bosne i Hercegovine i duž pruge Zagreb-Beograd, koja je prolazila pored Jasenovca. U prvoj polovini marta te godine Tito je nacističkim izaslanicima u NDH, a preko njih i režimu Ante Pavelića, pismeno ponudio primirje, koje bi on iskoristio da se „u obostranom interesu“ obračuna sa svojim „glavnim neprijateljima“ – četnicima.

Za protivuslugu, Tito od Nemaca nije zahtevao ništa. Jedino je molio Nemce da vlastima NDH nalože da mu iz zatvora puste predratnu ljubavnicu Hertu Has, inače majku njegovog mlađeg sina Miše, i nekoliko drugih pristalica. Za tu uslugu ponudio je da oslobodi 25 zarobljenih nemačkih vojnika, jednog nemačkog majora, sve zarobljene jugoslovenske Nemce folksdojčere, a Paveliću je ponudio oslobađanje posade jednog ustaškog aviona i oko stotinu oficira, podoficira i službenika NDH, a Italijanima 615 Musolinijevih vojnika, podoficira i oficira.

TITOVU delegaciju u ovim superpoverljivim razgovorima s Nemcima i predstavnicima NDH, organizovanim u Gornjem Vakufu, sačinjavali su član Politbiroa CK KPJ Milovan Đilas, komandant Prve proleterske divizije Koča Popović i vodeći partizanski obaveštajac Vladimir Velebit, a pored Hitlerovih izaslanika, pregovorima o primirju povremeno je prisustvovao i Pavelićev izaslanik, inspektor Čermak. Nemci su razgovorima pridavali toliki značaj da je zbog njih u zabit Gornji Vakuf doleteo čak i general Aleksandar fon Ler, koji je 6. aprila 1941. komandovao nemačkim razaranjem Beograda.

Ubeđujući prisutne u svoje iskrene namere, Titovi emisari su izjavili da se NOVJ „ne bori protiv hrvatske države (NDH) i ni u kom slučaju protiv Nemaca, već isključivo protiv četnika“. Precizirali su da su se partizani borili protiv Nemaca „samo kada su nas nemačke snage napadale“.

PREKO svojih emisara, Tito je hitlerovcima ponudio i otvorenu kolaboraciju:

– Partizani su spremni da sa oružjem u ruci istupe protiv svakog neprijatelja na kojeg Nemci ukažu, pa isto tako i protiv Engleza prilikom iskrcavanja (na Jadransko more).

– Molimo da se sve ovo drži u tajnosti.

Kad su se uverili u ozbiljnost Titovih namera, Nemci su predložili da se pregovori podignu na viši nivo. Tito je to prihvatio, pa su Đilasa i Velebita avionom prebacili u Zagreb, na višednevne razgovore s Hitlerovim poslanikom u NDH Zigfridom Kašeom i s nacističkim generalom Glezom fon Horstenauom.

U razgovorima upriličenim krajem marta 1943, uz prisustvo italijanskih i ustaških predstavnika, Titovi pregovarači su rekli da Titova vojska „nema više nikakvog povoda da se bori protiv nemačke vojske, niti da nanosi štete nemačkim interesima u čitavoj zemlji“. I da je „spremna da bez ikakvih protivusluga“ obustavi neprijateljstva u Slavoniji i istočnoj Bosni.

AUTOMATSKI, to je značilo obustavu neprijateljstava ne samo prema Nemcima, već i prema NDH, jer su obe ove oblasti bile u sastavu NDH.

Da bi dokazao da misli ozbiljno, Tito je 29. marta svom partijskom povereniku za Bosnu i Hercegovinu, Srbinu Isi Jovanoviću, naredio da se partizani istočne Bosne „ne sukobljavaju s Nemcima“ i da protiv njih „ne preduzimaju ma kakve akcije“, već da se bore samo protiv „četnika Draže Mihailovića“.

Pre nego što ga je u pratnji jednog nemačkog oficira predao šefu komunista BiH, Velebit je sa ovim Titovim naređenjem upoznao oficire Obaveštajnog odeljenja 718. nemačke divizije u Sarajevu!

Pretposlednjeg martovskog dana 1943. Tito je i Štabu bosanskog korpusa, najjače svoje jedinice u BiH, naredio da ne sme „praviti nikakve akcije“ ne samo protiv Nemaca, već ni protiv domobrana i ustaša NDH. I da „svu svoju borbu upotrebi protiv četnika“, a da se bore protiv ustaša samo ukoliko ih napadnu.

U ISTO vreme, Koča Popović je jednoj svojoj brigadi naredio da se „nipošto ne sukobljava s nemačkim trupama“, a petnaestak dana kasnije Tito je Popoviću javio da se i dalje „ni po koju cijenu“ ne upušta u borbu s Nemcima.

Tih dana Tito je partizanskim formacijama u Slavoniji naložio da svojim diverzantskim grupama „s mjesta narede da ne vrše diverzije na prugama, a osobito ne na pruzi Beograd-Zagreb“.

To je odgovaralo Nemcima zbog slanja vojske i oružja na sovjetski front, a ustašama zbog zaštite njihovih logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški.

Tek 23. maja 1943, Tito je svojim jedinicama u Slavoniji dozvolio da mogu ponovo da vrše diverzije na pruzi Beograd-Zagreb.

TAKTIZIRANjA u borbi protiv ustaša bilo je i godinu ranije, kada je Tito partizanima u istočnoj Bosni naredio da zbog obračuna s Mihailovićem „izbegavaju borbu sa ustašama“.

Čak i septembra 1943, pola godine posle pregovora u Gornjem Vakufu i Zagrebu, Tito je glavnom štabu svojih snaga u Hrvatskoj poručivao:

– Neke jače borbe s Nijemcima izbjegavati dok ne dođe do jače demoralizacije kod njih.

To je automatski značilo i da njegove snage u Hrvatskoj obustave neprijateljstva i prema 39.000 Hrvata dobrovoljaca koji su kao borci 330, 373. i jedne Hitlerove SS divizije nosili nemačke uniforme.

SRBI STUB ANTIFAŠIZMA U HRVATSKOJ

Koliko su Titovi pozivi Hrvatima da se najpre bore protiv četnika, a tek potom protiv ustaša i okupatora širile građanski rat među Srbima u Hrvatskoj, a išli naruku i ustašama, pokazuje i nacionalna struktura partizana u Hrvatskoj.

Krajem 1941. među Titovim partizanima u Hrvatskoj nalazilo se 5.400 Srba, a samo 800 Hrvata, a u oružanim snagama NDH, Hrvata je bilo dve stotine puta više nego u partizanima! Krajem 1942, među partizanima je bilo 15.100 Srba, a 5.280 Hrvata, a krajem leta 1943, pred kapitulaciju Italije, odnos je bio 19.500 Srba i 10.500 Hrvata. I krajem 1943, kad je Tito maštao da bi, posle masovnog prelaska domobrana na njegovu stranu, „procenat Hrvata u našim jedinicama u Hrvatskoj mogao uskoro nadmašiti Srbe“, Srba je među partizanima bilo znatno više nego Hrvata. Odnos se promenio tek krajem 1944, posle savezničkog iskrcavanja u Normandiju, kada je u Titovoj vojsci u Hrvatskoj bilo 73.327 Hrvata, a Srba 34.753, ali pošto su Srbi tada predstavljali tek šestinu stanovništva Hrvatske, onda je njihovo učešće i dalje bilo nekoliko puta veće od hrvatskog.

U Bosni i Hercegovini, Srbi su i pred kraj rata, u proleće 1944, činili „ogromnu većinu partizana“ u odnosu na Hrvate i muslimane zajedno.

Autor: Pero Simić

Izvor: NOVOSTI

Vezane vijesti:

Tito i Jasenovac (1): Ćutanje o logoru smrti

Tito i Jasenovac (2): Demonski cerek dželata

Tito i Jasenovac (3): Spokojstvo Vukašina od Klepaca

Tito i Jasenovac (4): Dva ordena za pokrštavanje Srba

Tito i Jasenovac (5): Ubistvo mitropolita i tri episkopa

Tito i Jasenovac (7): Nemci protiv ustaških zločina

Tito i Jasenovac (8): Uzaludne nade logoraša

Tito i Jasenovac (9): I ustaše oslobađaju Srbiju

Tito i Jasenovac (10): Revizija istorije počela u Glini

Tito i Jasenovac (11): Najtužnija stranica genocida