Od Srba koji su rođeni u zajedničkoj zemlji danas se očekuje da se pomire sa tim da su na silu, ratovima podeljeni na različite države, nastale na ruševinama Jugoslavije
![Miloš Ković (Foto D. Ćirkov)](https://jadovno.com/wp-content/uploads/2017/02/Milos-kovic-300x186.jpg)
Posle razbijanja Jugoslavije, Srbija kao da se vratila u 19. vek. Ona je ponovo mala zemlja, smeštena na fragmentiranom političkom prostoru, ugrožena međusobnim sukobima velikih sila. Možda je, međutim, najvažnije to što je ona danas, baš kao i pre Prvog svetskog rata, samo jedna od zemalja u kojima živi podeljeni srpski narod.
U 19. veku se pripovedalo da su Srbi „pre Kosova“ imali svoje carstvo. Današnje generacije, međutim, neposredno pamte da su rođene i do juče živele u Jugoslaviji, zemlji za koju su se u dva svetska rata borili njihovi preci, u kojoj su Srbi, svojom ubedljivom većinom, bili ujedinjeni. To što je ona pripadala i drugim narodima ne menja suštinu stvari. Od Srba koji su, dakle, rođeni u zajedničkoj zemlji danas se očekuje da se pomire sa tim da su na silu, ratovima podeljeni na različite države, nastale na ruševinama Jugoslavije. Drugim rečima, Srbi su dovedeni u položaj Nemaca za vreme postojanja Berlinskog zida.
U 19. veku, pre ujedinjenja u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, Srbe iz Srbije, Crne Gore, Habzburškog i Osmanskog carstva spajala je zajednička nacionalna svest. Ona, istina, nije u svim slojevima bila podjednako vidljiva i nije svuda imala isti sadržaj. Bila je, međutim, neobično otporna i trajna, jer se, pored ostalog, zasnivala na veoma dugim istorijskim tradicijama.
Ishodišta srpske nacionalne ideje nisu bila samo u prošlosti. Važniji je bio zajednički ideal oslobođenja i ujedinjenja, smešten u budućnost. Oslobođenje i ujedinjenje, te dve moćne reči, čiji se smisao ne može svesti na političko značenje, bile su lozinka evropskih nacionalnih pokreta od Irske, Norveške i Nemačke do Italije, Grčke i Jermenije.
Za Srbiju i Crnu Goru, države od kojih su Srbi očekivali ostvarenje oslobođenja i ujedinjenja, taj ideal nije podrazumevao osvajanje tuđih zemalja, nego puko preživljavanje i samoodbranu. Ilija Garašanin, Jovan Ristić, Nikola Pašić, knjaz i kralj Nikola Petrović znali su da su u međunarodnoj areni oduvek vladala hobsovska, nemilosrdna pravila i da su tu mogle da prežive samo velike i jake države. Njihove zemlje mogle su ili da se prošire i ujedine, ili da nestanu.
Velike sile su u pristalicama pokreta za oslobođenje i ujedinjenje najčešće videle izazivače nevolja. Za Beč i London Srbija i Crna Gora bile su, uprkos kraćim periodima razumevanja i saradnje, prihvatljive samo onda kada se nisu obazirale na Srbe u susednim zemljama. Sankt Peterburg je, uz kraće periode nerazumevanja i sukoba, pružao podršku srpskom nacionalnom pokretu, ali pod uslovom da on ostane pod njegovom kontrolom.
Ne može se poreći da su u jugoslovenskoj državi Srbi videli ostvarenje zavetne misli oslobođenja i ujedinjenja. Tu državu dva puta su razorile Nemačka i njene saveznice. Drugo razaranje, za razliku od prvog, obavljeno je uz podršku, a potom i vođstvo bivših srpskih saveznika, SAD i Britanije. Ideja oslobođenja i ujedinjenja je, usred Odbrambeno-otadžbinskog rata, kako se on danas zove u Republici Srpskoj, u delu beogradskog javnog mnjenja promenila smisao i sadržinu. Sada je značila oslobođenje od komunizma i ujedinjenje sa Evropskom unijom.
Danas znamo da smo, oslobađajući se komunizma, učestvovali u rasturanju sopstvene države, JNA i policijskih službi, i da smo, za šaku dolara, spremno rasprodali nekada uspešna preduzeća. U grčevitoj želji za ujedinjenjem sa Evropskom unijom, oprostili smo joj to što je, pod vođstvom Nemačke, SAD i NATO, rasturila Jugoslaviju, bombardovala Srbe, proterala ih iz Krajine, Sarajeva, sa Kosova i Metohije, kao i to što je vodila besprimernu medijsku antisrpsku kampanju, čiji recidivi traju i danas.
Uprkos svemu, čak i sada, u 2017. godini, ovako pervertirana ideja oslobođenja i ujedinjenja čini suštinu ideologije vlasti i najvećeg dela opozicije u Srbiji. Dok brod EU tone i dok ga pacovi uveliko napuštaju, srpske vlasti i opozicija bi da nas na njega po svaku cenu ukrcaju. Nikakve činjenice više ne mogu da zaustave naše političko-medijske elite: ni gromoglasno ćutanje Berlina i Brisela pred obnovom ustaških ideja u Hrvatskoj; ni to što EU i NATO nastavljaju sa stvaranjem legla islamskog fundamentalizma i kriminala unutar Srbije, na Kosovu, ali i u Bosni i Hercegovini; ni stvaranje velike Albanije; ni podrška antisrpskom režimu u Crnoj Gori.
Takva politika logično vodi ka zaključku da su Srbi u regionu za političke elite u Beogradu samo kamen oko vrata. Srpske vlasti uspostavile su veoma tesnu saradnju sa režimom u Crnoj Gori. Referendum o danu Republike Srpske dočekan je u Beogradu hladno i skoro neprijateljski. Današnje zbliženje sa Banjalukom posledica je samo njene solidarnosti sa Beogradom pred pretnjama iz Sarajeva. Briselski sporazum pokazao je da su vlasti u Beogradu spremne da trguju čak i sudbinom građana Srbije na Kosovu i Metohiji.
Zapitajmo zato građane Srbije: šta za njih zaista znače te dve reči, oslobođenje i ujedinjenje? Od koga bi danas trebalo da se oslobode, s kim da se ujedine? Kako reče neumorni Aleksandar Raković – sa Maltom i Letonijom, ili sa Republikom Srpskom i Crnom Gorom?
Docent na Odseku za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu
Autor: Miloš Ković
Izvor: POLITIKA
Vezane vijesti:
Od Golgote do Vaskrsa Srbije | Jadovno 1941.
Miloš Ković: Ima li srpska istorija zlatno doba | Jadovno 1941.
Ković: Gavrilo je za Zapad terorista | Jadovno 1941.