Opustjela crkva

U nizu svjedočanstava o ustaškim zločinima u Livnu i okolini, svakako je zanimljivo i ono što je zapisao dr Dušan Lj. Kašić u svojoj brošuri o srpskoj pravoslavnoj crkvi Uspenija presvete Bogorodice u Livnu. Sem što i on nabraja imena istraženih porodica i navodi spisak pobijenih Srba u Livnu, koji je, što je svakako zanimljivo, nešto kraći od onoga koji je ostavio nepoznati već citirani „hroničar“, Kašić posebno govori o stradanjima sveštenika na koje su ustaše imale poseban pik:

„Ostvarilo se jedno od onih nesretnih vremena — piše Kašić o trenutku formiranja Nezavisne države Hrvatske i zavođenja ustaške strahovlade — za koju je Hristos kazao: ‘Doći će vrijeme, kad će svaki koji vas ubije misliti da Bogu službu čini’. Zato su se ustaše kao vodeća politička snaga u ovoj ‘državi’ najprije okomili na srpske sveštenike i crkve. Tada su stradali i sveštenici u ovom dijelu Dalmatinske eparhije.

Sveštenika Ristu Ćatića, paroha gubinskog, ustaše ubiše i baciše u jamu sa 12 Sajkovčana.

Glamočke sveštenike ubiše: starog protu Simu Banjca isjekoše na sred čaršije u Glamoču, a protu Petra Stoisavljevića sa sinom maturantom ubiše i baciše u jamu na Korićni.

Sveštenika crnoluškog Iliju Budimira i Damjana Štrpca, sveštenika grahovskog, baciše žive u jamu na Velebitu.

Strašna sudbina zadesila je i livanjskog paroha protu Kostu Stanišića.“

Dr Dušan Lj. Kašić potom citira ono što je o tragediji prota Koste Stanišića zapisano u Spomenici pravoslavnih sveštenika — žrtava fašističkog terora i palih u narodnooslobodilačoj borbi:

„Noću između 11. i 12. jula 1941. provalili su ustaše u stan prote Stanišića i odveli njega, njegovu ženu Danicu i ćerku Smilju i sve ih zatvorili u livanjsku osnovnu školu. Tu su ih držali oko tri nedelje i 31. jula 1941. odveli sa jednom grupom Srba u selo Prolog, udaljeno od Livna oko 20 kilometara, gdje su ih sve žive, osim prote Koste, bacili u jamu, pa kad su njih likvidirali, onda su njega zaklali i za njima bacili u Jamu.“

„Sudbinu svoga dugogodišnjeg sveštenik doživjela je i većina njegovih parohijana — piše dalje Kašić. – Neke srpske porodice u Livnu su potpuno uništene. Podatke o tim stradanjima zapisao je Marko Samardžić u svojim sjećanjima koja se čuvaju u Ljetopisu livanjske parohije.“

Među potpuno zatrvenim porodicama koje, po sjećanjima Marka Samardžića, navodi Kašić, nalazi se porodica Milojka Kujundžića koji je ubijen zajedno sa ženom, ćerkom i dva sina gimnazijalca, kao i njegovi sluga i sluškinja. Tu su zatim Ranko Gligić sa majkom i dvije sestre stasale, dr Dušan Mitrović sa ženom i dvoje djece, Tomo Radeta sa ženom, dvije kćerke — djevojke, šegrtom i služavkom, pa Rade Radeta sa ženom, tri sinčića i punicom, Jovo Bailo sa ženom, kćerkom, sinom, snahom i dvoje unučadi, Niko Ivica sa ženom i dva muška djeteta, Mirko Stević sa ženom, četvoro djece i šegrtom i Rajko Lalić, sa ženom, punicom i djetetom.

Sem ovih, Kašić navodi i imena sledećih žrtava: Tole Lalić sa sinovima Rajkom i Slobodanom, Ilija Bobušić, Ljubo Konjik, Branko Bilbija, Risto Pavlović, Milan Zeljković, Dane i Ljubo Serdarević, Ranko Jovanović, Simo Ljuboja, Milan Pucarić, Ilija Radić, Đuro Rašković, Nikola Milićević, Ilija Lalić, Špiro Radeta, Jovo Dobrijević sa sinom, zatim neki Mračilo, pa Živko Pavlović, Nikola Ljuboja, Đorđe Mitranić i sin Vladimir, Momo Serdarević, Gavro Duvnjak i sin, Uroš Tomović, Ljubo Tomović, Uroš Vidović, Dane Lovren i sin, Simo Margeta sa ženom, Ranko Margeta, Gligo Zagorac, Niko Zagorac, Vojin Zagorac, Drago Vuleta, Dane Babić, Savo Sekula, Drago Anđić, Vlado Skoko, Krsto Zubić sa ženom i sluškinjom, Julka Obradović, Jovo Besara, Dušan Arnaut i brat mu, Jovo Đurković, Špiro Ždero, Ilija Lovren, Ilija Đuran, Ile Đuran, Rajko Gligić sa ženom i dvoje djece, Risto Marić, tri brata Maljkovića, Sveto Naerlović, Dušan Stričević, Nikola Kravarušić, Ilija Kravarušić i Tomo Kravarušić.

„Nisu bolje prošla ni sela livanjske parohije gdje su ustaše, misleći da čine dobro svome narodu, nemilice ubijali pravoslavne Srbe — veli dalje dr Dušan Lj. Kašić. – Najgore je prošlo selo Golinjevo, rodno mjesto srpskog pjesnika i sveštenika Jovana Sundečića koji je cijeloga svoga vijeka pjevao o bratstvu Srba i Hrvata. Golinjevo je do rata imalo 60 srpskih kuća, svoje groblje i u njemu crkvu. Ustaše su u selu pobile sve Srbe, muško i žensko, staro i mlado, tako da, kako se kaže, ni pile nije ostalo. Sada u Golinjevu nema nijednog pravoslavnog doma, crkva na groblju je porušena pa strše samo zidovi kao stravični svjedok zločina koji našu generaciju obliva bolom a buduće i — stidom.

Nije bolje prošlo ni selo Prisoje. U njemu je prije rata bilo 15 srpskih domova, danas nema nijednoga.”

„Ostavši bez svoga sveštenika — zaključuje Kašić — i gotovo bez svih vjernih, jer rijetki preživjeli pogružiše se u strahu i žalosti, livanjska pravoslavna crkva je zapustjela. Ličila je na ožalošćenu majku koja je zanijemila nad mučeničkom smrću svoje djece. I ona je bila opljačkana i djelimično oštećena, a parohijski dom bombardovan. Matice, domovnici, crkvena arhiva i biblioteka, bili su uništeni, preživjeli narod silom je prevođen u rimokatoličku vjeru. ‘Nužda zakon mijenja’. Tako se mogao spasiti život.“

Kašić na kraju ističe da je u ovoj crkvi tokom rata samo u nekoliko navrata vršena služba božja i to kad bi partizani zauzeli Livno i sa partizanskim jedinicama stigli i pravoslavni sveštenici. Službu božju su tako ovdje služili i crkvene obrede vršili i proto Jevstatije Karamatijević, proto Jagoš Simonović, jeromonah Jevrem Žižić i drugi.

*   *   *

          Crkva Uspenja presvete Bogorodice u Livnu pretrpjela je znatnija oštećenja na zvoniku tokom nedavnih ratnih sukoba na ovim prostorima (srećom i velikom zaslugom fra Marka Gela, koji je, kako je već naprijed istaknuto, na vrijeme  na sigurno sklonio pokretno  blago i svetinje iz crkve.).  Od prije šest godina, tačnije otkad je tamo došao novi paroh, pop Željko Đurica,  počela je njena obnova i vraćanje starog sjaja.Uskoro će, kako najavljuje pop Đurica, početi i obnavljanje novosagrađene kripte ispred crkve koja je tokom rata  bila minirana, a kosti srpskih žrtava pohranjene u njoj razbacane na sve strane (metalna vrata sa kripte svojevremeno je skinuo neki Musliman iz Livna i prodao ih nekom Hrvatu iz Gubera, ali su, kad je rat prošao i vlast koliko toliko uspostavljena, pronađena i vraćena. Još, međutim, nijesu postavljena, jer je ulaz u kriptu u međuvremenu bio i zazidan  betonskim blokovima koji će uskoro biti uklonjeni i sve vraćeno u pređašnje stanje,prim.B.S.).

Stravična slika ispred crkve Uspenja presvete Bogorodice u Livnu snimljena 11. avgusta 1991. godine: kostri žrtava ustaških pokolja u livanjskom kraju počinjenih nad Srbima u proljeće i ljeto 1941. godine, pripremljene za sahranu poslije pola vijeka u novosagrađenoj kripti ispred crkve

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

 Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska“ u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci