Oporavak u kućama Bajmočana

Druge saonice prođoše malo naprijed pa poče utovar u više njih istovremeno. Sve koje se napune odmah kreću. Sa curama je otišao čovjek koji raspoređuje po kućama i on je sačekivao svake saonice. Dođe red i na mene. Nosim tašku u ruci, a celtu pod rukom. On mi, pokazujući rukom, reče da idem u kuću. Taman sam otvorio vrata haustora, kad vidim postarijeg čovjeka nižeg rasta. Raširio je ruke i viče: „Ajde, ajde čekamo te“. Pozdravim ga sa „dobar dan“, a on, valjda vidjevši moju englesku bluzu, reče: „O, pa ti si partizan“. „Ja sam partizanski đak“, odgovorim idući prema njemu. Pružio mi je ruku i kaže: „Ja sam čika Ive“. „Milan“, odgovorim ja i on uze moju tašnu. Ulazim za njim u veliku verandu, zastakljenu, a odatle u kuhinju u kojoj je upravo vruće. Tu sjedi postarija žena, dvije odrasle djevojke i dečko mojih godina. Oni svi ustadoše, a čika Ive kaže: „Evo vam još jednog brata“. Rukujem se sa tom tetom, a onda se jedna djevojka predstavi kao Jovana, druga Ivana i konačno Pajo. „Sjedi tu kraj brata Paje“, reče čika Ive. Teta kaže da su oni ručali, a meni su ostavili jer su znali da ću doći. Zahvalio sam se i ručao. Nešto i nisam gladan. „Ali malo kolača možeš“, reče teta i stavi pred mene tanjur sa buhtlama. „Ove su sa pekmezom, a ove sa orasima“, pokaza rukom Jovana. Bio sam sit, ali nekako sam pojeo od svakih po jednu (više očima, nego…). Poče razgovor. Puno pitanja. Čude se tome što sam sve prošao i žele da mi mama i Jovanka uskoro dođu žive i zdrave. Onda su mi pokazali sobu i krevete gdje ćemo spavati Pajo i ja. Vidim debele blazine i vanjkuše. Neće biti zime. Odmah sam se pohvalio da sam se danas kupao, da su nam šurili odijela i da nemam ni svraba ni ušiju. Večerali smo obilne ostatke od ručka. Meni su prijali kolači i toplo mlijeko. Poslije večere teta i cure su otišle negdje u čijanje perja, a mi ostali nastavili smo pričati ratne priče. Rano smo otišli spavati.

Čika Ivo mi je dao jedne dugačke gaće i košulju za spavanje. „Evo, ugrijale su se kraj peći“, veli on. Prihvatili su me kao svoga. S obzirom na sezonu, nije bilo vanjskih poslova pa smo većinu vremena provodili u kuhinji i na verandi. Pajo mi je pokazivao knjige, sveske i razne slike. Ja od toga nisam imao gotovo ništa. Jednog dana čika Ive je vozio nas dvojicu fijakerom na njihov salaš. Dobro smo se umotali u ćebad i sva trojica sjeli u sic. Konj je bio lijepi šarga, povisok i sukast, a gotovo stalno je bio u kasu. Sutradan smo Pajo i ja prali fijaker. Dogovorili smo se da svaki opere jednu stranu. Meni je nekako bolje išlo od ruke pa sam i njemu pomogao. On mi se činio nekako lijen. Možda zato što je bio baš debeo. Među svim ukućanima sam se osjećao ugodno, kao član porodice. Svi smo zajedno sjedili za stolom, jeli, razgovarali, smijali se. Pored sve dobre hrane, najviše mi se dopala lepinja. To tanko, napola pečeno tijesto, ranije nisam poznavao, niti jeo. Na njemu je bilo i trunki epela od slame. Moju znatiželju su zadovoljili tako što sam išao vidjeti cijeli proces pečenja. Jednog poslijepodneva dobili smo obavijest da u određeno vrijeme budemo u zgradi našeg internata. Rečeno nam je da nas netko od domaćina doprati. Taj dan čika Ive mi je dao jedan lijep, kako mi kažemo, mali kaput. (Nije bio zimski, koji mi zovemo „veliki kaput“). Pohvalio sam kaput, rekavši da je lijep, zahvalio se i ponudio im moju englesku bluzu. „Ma, nemoj, Milane. Pajo je svejedno ne može obući. Trebat će ti“, reče mi čika Ivo. Sutradan je upregao šargu pod fijaker i nas trojica opet sjedosmo u sic. Pred internatom se nakupilo đaka, ali vidim i neke druge učenike pred susjednom kućom. Valjda je to isto internat. Moji drugari zastadoše, okrenuti prema fijakeru, a ja ne znam koliko i kako da se pravim važan. Dođe mi i da se smijem. Rukujem se s njima dvojicom i čika Ive mi reče da dođem čim budem mogao. Skrenuše oni na drugi most, okrenuše fijaker i otkasaše. Odmah poče sitno zafrkavanje, a Nikola Suknajić glasno pita: „Odakle vi, gospodine, dolazite“? To njegovo pitanje kod sviju izazva smijeh, a i kod mene. Odnio sam stvari u sobu kraj kreveta za koji mi rekoše da je moj i vratim se pred kuću. Dan je lijep – prohladan, ali sunčan. Tu saznam da je u kući pored nas daruvarski internat i da ima još nekoliko internata. Priča se da ćemo sutra ići do škole i da će nas upoznati s tim u koje prostorije, razrede, ćemo ići. Nisam ni primijetio dok netko ne dobaci: „Milan jedini ima lijep kaput, a mi svi izgledamo ko ižvakani od šurenja“. „Ma, trebali su ti dat’ i ’lače pa bi bio k’o gospodin“, primetnu Nikola. Pomalo tancamo, zebu noge, ali još nam se ne ide unutra. Sa Daruvarčanima ne kontaktiramo. Oni su pred svojim haustorom, petnaestak metara dalje. Ulazimo na verandu. Neki sjede za stolom, neki su kraj peći ili stoje i razgovaraju. Većina je tu. Vani ima još poneki đak. Radio svira i sad nam još predstoji večera za koju još nije vrijeme. Prije večere Stevo nam objasni da sutra idemo do škole gdje će biti izvješeni spiskovi razreda. Bit će i određene prostorije u koje će razredi biti smješteni. Svatko će morati sebe da pronađe na spisku, a onda i naći prostoriju na čijim vratima piše razred. Postoje kombinirani razredi: prvi i drugi, treći i četvrti. „Vi stariji tražite sebe u prvom i drugom kombiniranom. U četvrtom imam samo Evu. Ona će se lako snaći“, reče nam.

< Svrabara                                                                     Sadržaj                                                                     Pripreme za nastavu >