Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Dok na pitanje: “Kaine, gdje ti je brat?”, ne čujemo odgovor: “Eno ga u Sloveniji”, nećemo imati budućnosti
Mitropolit Amfilohije, vladika Joanikije, Čedo Vukmanović i Matija Bećković
OSVANUO je sunčani 16. jun 2005. Iz Podgorice je avionom u Ljubljanu stiglo blizu dvije stotine ljudi. Nemali broj njih je došao svojim kolima, autobusima, vozovima. U svečanim odijelima, ozbiljni i tužni, ali srećni što će prisustvovati prvom opijelu onih za čije se grobnice nije znalo šest decenija, stigli su u Kamničku Bistricu. Bez ijednog barjaka, truba, bez talambasa i osvetničkih pokliča.
– Srećna sam, iako je tuge, odavno naslagane, mnogo. Doživjela sam da, eto, svom ocu zapalim svijeću na mjestu gdje počivaju njegove kosti. I svi drugi to ovdje danas čine, više ne krišom i sa strahom. Tuga će ostati zbog onoga što je ovdje i drugdje širom Slovenije učinila bratska ruka.
Marija Filipović, Kotoranka, koja je imala samo godinu dana kada joj je ubijen otac, tiho jeca nad metalnim krstom, iznad postolja na kojemu piše “umorenima nasilnom smrću” koje su podigli Slovenci, na ledini gdje su (iznad i ispod ceste) partizani u drugoj polovini maja 1945. pobili oko 3.500 ljudi.
Oko metalnog krsta rodbina i prijatelji stradalih, uglavnom iz Crne Gore. Mnogobrojne ekipe novinarske, oni koji su pristigli da opišu “četničku osvetu” i drugi koji su došli da objektivno informišu o onome što se zaista događa podno Kamničkih Alpa. Tačno u 11 časova mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Amfilohije sa sveštenstvom počinje opelo. Nakon šezdeset ljeta otkako je kamničkom dolinom tekla krv, bratska. Tu su i sveštenici katoličke crkve, bivši beogradski nadbiskup France Perko, Slovenac, predstavnici opštine Kamnik. Uz crkveno pojanje, primjereno tom činu, čitaju se imena stradalnika do kojih se do tada došlo.
Jovan Markuš, bivši predsjednik opštine Cetinje, donio je i položio na obilježje postradalima, kamen iz Cetinjskog manastira trobojku iz Orašca, sa spomenika Karađorđu. Među gostima su i predsjednici Narodne stranke Predrag Popović i Srpske narodne stranke Andrija Mandić.
Dušan Niklanović, čelni čovjek budvanskog Udruženja, potišten, umornog lica, ali srećan.
– Rekao sam prije neki mjesec: Ej, da je da se ovo dogodi pa da mirno umrem. Dogodilo se, sada sam miran, očišćen, lak kao perce, iako je toliko tereta na mojim leđima. Kosti naše braće su, najzad, opojane.
Stojanka Stojanović je prvi put ovdje. Slušala je o ovom strašnom mjestu samo od svoje majke, kojoj su ubijeni otac i četvoro braće. Ona se nekako vratila u Crnu Goru. Uzbuđena je, ali zadovoljna što se znaju konačno grobovi djeda i ujaka.
Nakon opijela Dušan Niklanović proziva preživjele iz kamničke doline. Podignuto je šesnaest ruku. Tada momčići, sada starci upiru prst u šumu gdje su proveli neko vrijeme prije nego što će borci Treće crnogorske proleterske divizije, osuti paljbu. Gajo Tupanjanin iz Nikšića, kojemu je 78 godina, stigao je na mjesto gdje se tog maja 1945. našao kao momčić.
ONI SU NA ISTINI A MI NA LAŽI
– Sve dok se istina ne otkrije, govorićemo za naše pretke, koji su ovdje postradali, da su oni na istini, a mi na laži, kazao je, između ostalog, na junskom parastosu u kamničkoj dolini, episkop budimljansko-nikšićki, gospodin Joanikije.
– Ako Bog da, sva će se imena popisati i naći u našim knjigama, a ostalo će se lako dodati. Ali sve dok se muke ne popišu, do tada smo mi na laži. Neka Bog blagoslovi sve one koji su se oko ovog svetog djela potrudili i neka ukrijepi ruke njihove.
– Već dvije decenije nijesam ni do obale Crne Gore stizao, a kamoli gdje drugo. Ovdje sam pak morao doći. Vjerujem da mi je ovo poslednji put tiho je kazao Tupanjanin.
– Sjećam se da su svi ubijeni za tri dana priča starac Petar Vidič, mještanin koji živi u blizini i dobro se sjeća masakra.
Andrej Horvič, takođe mještanin, bio je mali kada je ovdje tekla krv. Parastos je kaže ljudski čin, zahvalan je učesnicima što je sve proteklo mirno. I dostojanstveno.
– Znao sam da će sve ovako proteći jer poznajem Niklanoviće, doktora Vukmanovića… To sam prije skupa i rekao prijateljima od kojih su neki vrtjeli glavom. Vidjećemo se opet na ovom mjestu – rekao je Danijel Pirnat, viši policijskli inspektor iz Ljubljane.
“Braćo i sestre, naša sveta crkva je prije dvije godine pribrojala liku svetih Sveštenomučenika mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija i sa njime postradale sveštenomučenike i mučenike i njihov dan je u kalendaru upisan za 17. juni. Mitropolit Joanikije sa osamdeset najboljih sveštenika Mitropolije crnogorsko-primorske, sa oficirima, sa profesorima, učiteljima, školskim nadzornicima, mnogobrojnim službenicima, krenuo je na put bez povratka. Oko 25.000 je krenulo iz Crne Gore, na taj put i oko 20.000 njih je na njemu ostalo, da bi najmanje 18.000 na čelu sa sveštenicima i drugim otmenim ljudima Crne Gore ostavili svoje kosti rasijane po ovoj blagoslovenoj zemlji Sloveniji.
… Jedan dobar dio njih je ovdje i na drugim mjestima od Zidanog Mosta do Kočevskog roga, Pohorja, pogrebeno bez suda i presude, bez opijela. I evo poslije šezdeset godina, njihova rodbina, njihovi sinovi, njihova djeca, njihovi potomci, došli smo ovdje na ovo sveto mjesto da im održimo pomen na njihovim grobovima, da se pomolimo Bogu za pokoj sviju njih”, kazao je mitropolit Amfilohije, podsjećajući da je zajedno s njima ovdje i mnogo drugih, Slovenaca i Hrvata, pobijeno. – Smatra se da ih je najmanje 250.000 do 300.000 koji su pobijeni u jednom od najstrašnijih zločina koji se dogodio poslije svršetka Drugog svjetskog rata.
… Koristim ovu priliku, da odmah na početku zablagodarim Vladi Slovenije, Skupštini opštine Kamnik i njenim čelnicima koji su nas prihvatili s ljubavlju i sa razumijevanjem i koji su ovdje, i ne samo ovdje nego i na još 400 mjesta zajedničkih grobnica postavili krstove i znamenja. Zajedničko znamenje golgotsko postavili smo juče na Kočevskom rogu i na Zidanom Mostu, a evo danas ovdje u Kamničim Bistricama da se Bogu pomolimo. Sada ćemo održati parastos i pomenuti njihova imena.”
Govorio je toga dana još jedan pravoslavni sveštenik. Paroh ljubljanski, protojerej Peran Bošković, obraćajući se učesnicima parastosa, između ostalog je rekao:
– Sve dok na pitanje: “Kaine, gdje ti je brat?”, ovaj ne odgovori: “Eno ga u Kamničkim Bistricama, u Sloveniji”, za nas kao narod neće biti budućnosti. Dok god svako ne smogne snage i kaže: “Eno ga u Kamničkoj Bistrici, eno ga u nekoj od gudura u Sloveniji”, nema spasa ni njima, ni nama, ni našoj djeci. Dok oni ne priznaju i pokaju svoj grijeh, mi ćemo se mučiti sa njima, oni sa nama, i nikako nećemo naprijed poći. Ali, daće Bog da krene nabolje i da oni vide da nije ljudski da oni koji su meni ubili brata i oca, pljuju po meni, kao da sam ih ja ubio. Prema vama, kojima ovdje leže kosti braće i otaca, oni se odnose kao da ste im vi ubili brata i oca. Naša i vaša prednost je što smo hrišćani, ljudi od vjere. Mi njih možemo da razumijemo, ako oni nas ne znaju da razumiju i mi možemo da praštamo ako su oni sposobni da se kaju.
Piše: Savo Gregović
Sutra: Grob nema strana
Izvor: NOVOSTI
Vezane vijesti:
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine I
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine II
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine III
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine IV
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine V
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine VI
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine VII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine VIII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine IX
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine X
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XI
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XIII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XIV
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XV
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XVI
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XVII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XVIII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XIX
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XX
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XXI
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XXII
