“OLUJA” JE ŽIVI DOKAZ DA, ako Hitler i nije pobedio, njegovi sledbenici u Hrvatskoj svakako jesu

Piše: Goran Babić

(Iz teksta “Oluja”, objavljenog u Prosvjeti, novinama za kulturu Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, Zagreb, broj 126, juli 2015.)

Kad već raspravljamo o notornim stvarima jedno je jasno – u životu ove generacije nema ničeg “notornijeg” od “Oluje”. Ne stavljam (iz više razloga) znak jednakosti premda stanovite sličnosti postoje, ali bar mene “Oluja” donekle podsjeća na Jasenovac u kojemu je i moja (majčina) familija izgubila čak devetero bližih i daljih rođaka. Naravno, stradanja su u koječemu neusporediva, ali je ono osnovno, ono bitno i suštastveno (da tako kažem) ili isto ili blisko ili srodno a svodi se na progon, zator, iščeznuće, nestanak čitave jedne etničke skupine. U logoru se taj zločinački naum izvodio četiri godine, takozvanim klasičnim sredstvima primjerenim diluvijalcima iz Zagore (diluvijalni čovek je, po leksikografu Milanu Vujakliji, preistorijski čovek, pračovek – nap. I. B.) pa taj arsenal mučila danas zovemo eksponatima (sjekira, panj, vješala, nož, žica, žica, žica), a svega pedeset godina kasnije Merčep, Norac, Orešković, Glavaš, itd. sve to isto (slično, srodno) izvode uz pomoć selotejpa ili američkih satelita (Piter Galbrajt) ili sudija u Hagu (Teodor Meron).

Rezultat tih dvaju različitih a dakle sličnih operacija jest jednak i dok je u Jasenovcu broj ubijenih veći, u “Oluji” je veći broj nestalih, iščezlih. Ako na suštinu stvari pogledamo iz tog rakursa (a suština je, ne zaboravimo, put, način i sredstvo da se u našoj domovini Hrvatskoj napokon definitivno riješimo Srba, tog remetilačkog faktora), onda je “Oluja” neusporedivo efikasnija. Ne samo da je jeftinija, kraća i praktičnija (te “humanija” i civiliziranija), nego je i neosuđujuća sve dok je Merona i Merončića, tih Jevreja za kućnu upotrebu, vještih da govno upakuju u staniol tako da se etničko čišćenje golemih razmjera nikako ne podvede pod termin genocid.

Pročitajte još:

Strašan je bezdan u koji je ustašluk, ovaj najnoviji, srozao Hrvatsku

ODGOVOR BORISU DEŽULOVIĆU: „Oluja“ nije počela balvan-revolucijom, već je počela 1941. godine!

Kad je “Oluja” u pitanju, od sledeće godine Srbi će tu akciju morati da hvale ili da o njoj zauvek ćute

Zar nije notorno da su danas, četvrt vijeka od početka Tuđmanove idiotarije, velika područja Hrvatske potpuno pusta, nenastanjena? Tu se, pretpostavljam, Srbi neće vratiti, ali svaka pusta zemlja ište čovjeka, žitelja, stanovnika, naprosto vapi za njim pa će se jednoga dana i u toj hrvatskoj vukojebini (toplijoj od hladnog i pustog Sibira) pojaviti ljudska noga. Hoće li ona biti afganistanska, senegalska, bangladeška, sirijska ili neka peta i pedeseta, sasvim je drugo pitanje, a nije ga moguće riješiti blesavim Tuđmanovim presađivanjem pelcera iz Janjeva, koji se istinski nije primio ni u Kistanjima.

… U Međugorju se, doduše, vidi ono što ne postoji (Gospa), a u Lici, Bukovici, Grahovu, Glamoču, Petrovcu itd. se ne vidi pustoš, žalosne razdaljine od stotinu kilometara bez žive duše. … Ovo postojeće stanje (pustoš i praznina) očito nikome ne smeta niti se bilo koji domovine sin/ac zbog toga uzbuđuje, a zamislimo da se nekim slučajem u tu geografsku rupu odjedared ili postupno useli pet milijuna miroljubivih Kineza, što za njih (Kineze) i nije neostvariva brojka. Da li bi hrvatski biskupi na takvu senzaciju ostali nijemi ili bi njihova brižna konferencija eventualno objavila kakvo saopćenje kad se već rupa, pustoš i praznina popunila ljudskim bićima? Jer je Kinez, iako žut, svejedno ljudsko biće, doduše druge vjere. Ne mogu, ni u najcrnjem snu, zamisliti što bi na tu temu izjavio kardinal Bozanić, onaj što mnogo rječitije zbori u Blajburgu nego u Jadovnom, gdje doduše još nije bio.

… “Oluja” je, sve u svemu a gledajući iz evropskog rakursa, civilizacijski presedan. To je nesumnjivo zločinački akt, ravan Hitlerovoj ideji o preseljenju Jevreja na Madagaskar (ili Staljinovoj zamisli o jevrejskoj republici negdje blizu Mongolije), ali za razliku od navedenih rješenja (koja nisu provedena), ovo je realizirano i današnja ga evropska civilizacija kao takvog nije sankcionirala. Kakvo uopšte treba da bude etničko čišćenje masovnih razmjera pa da ga Brisel, Hag, Pariz, London, Berlin… prepoznaju? … Ako se odvija na traktorima da li se takav prijevoz uklapa u standarde tamošnje administracije? Kako se tretiraju spaljene kuće, pobijene starice i starci? Živad, perad, razorene crkve?

I da me se shvati krivo ni pogrešno. Ovo je tekst o “Oluji”, ovo nije tekst o zločinima iz ratova devedesetih, koji su se (zločini) manji ili veći desili na svim stranama u Hrvatskoj i drugdje. Nisu u tom pogledu ni krajiški Srbi nedužni i nevini (te se njima čerez toga sudilo i sudi), ali se iz čitavog tog vampirskog kolopleta upravo “Oluja” (čak ne i “Bljesak”) izdvaja svojom grandioznošću, masovnošću i posljedicama. Kao što se zna, srpski narod u Hrvatskoj nije na prvim (ni na drugim, ni na bilo kojim) izborima glasao za HDZ, a bio je konstitutivan (narod a ne manjina!) i hrvatski mu je Ustav jamčio takav (pravni) status. Upravo je ta činjenica … dovela najprvo do izmjene Ustava (Smiljko Sokol), a zatim i do referenduma o otcjepljenju od Jugoslavije te na koncu konca i do “Oluje”, odnosno pretvaranja Srba u manjinu, koja je izgleda samo u ratu protiv ustaša bila većina.

Proslava “Oluje” nije zapravo drugo do trijumf historijskog revizionizma i to znaju svi, i oni koji je proslavljaju i oni koji se toj proslavi (bar u duši jer javno ne smiju) protive. “Oluja” je živi dokaz da, ako Hitler i nije pobijedio, njegovi sljedbenici svakako jesu. Da nije tako, ni preživjele ustaše danas u Hrvatskoj ne bi primale mirovinu niti bi dinamit digao u zrak tolike hiljade (pardon tisuće) partizanskih spomenika. Ili ukratko – oni će možda i slaviti prvi partizanski odred u Sisku (ne i u Srbu), ali će pod njegovu petokraku u sve gušćem mraku obavezno podmetnuti fitilj.

(Priredio: I. Brezac. Intermagazin)

Izvor: Intermagazin

Vezane vijesti:

20 godina od “Oluje”: Svet nek zna da bol ne prolazi – Jadovno …

Pismo Episkopu Jovanu Ćulibrku

Dok je živih svedoka, biće i istine

Reagovanje Međunarodne komisije za istinu o Jasenovcu na izjavu Episkopa Jovana Ćulibrka za „Nedeljnik“

Vladimir Umeljić: „Sveti“ Alojzije Stepinac i Srbi

Jasenovac – Jadovno 1941.