U mojim rečima je samo tuga i bol, mržnju su imali oni koji su nedužne živote uzimali…

Bilo je Jadovno i Lika, bio je Dušan i Grubišno Polje. Bila je Ognjena Marija Livanjska i Gordana, bilo je Livanjsko polje sa kricima i odjecima.
Bila je liturgija, bio je parastos, bili su zagrljaji sestrinski sa Svjetlanom, koji ljubavlju dubokom odišu. Bili su ljudi koji su razumeli, osetili, pomogli…
Bilo je poučnih reči, bilo je proze, stiha, suze…
Bili smo svi sa svojima, svi u Hristu živi. Bio je Vasilije, nežan, osećajan, potomak Damjana Štrbca, sveštenika, svetitelja, mučenika iz jama.
Bilo je fotografija tog već istorijskog Bastašića stola, bilo je očiju bližnjih, pobijenih, bilo je najpre istine i Dušanovog nekad teškog uzdisaja… Uzdisaja koji sam osluškivala suzom jer slutim kakav put krči, kojim drumovima drumuje…
Spremajući se tog ranog jutra za liturgiju, sa fotografija spomenika sam pisala imena stradalih, brojala im dečije godine. Nikom lik ne znam, samo znam koliko je mom tati bilo teško svako moje slovo, svako pominjanje onih koje nije ni video, ni upoznao…
Ne znaš kako ti je izgledao otac, deda, brat, ni kuća u kojoj samo što si rođen je dvaput rušena… Celog života mi od takvog roda smo tragači.
Zato je Jadovno moje ognjište, zato je bilo što biti ne može.
Negde na severu Holandije, u našoj crkvi, sabrani mi od polja preklanih i jama bezdanih, nižemo suze i reči, istinoljupci željni poštovanja i razumevanja, gladni svega svog večno.
Pri svakom pomenu opominjani da ne mrzimo…
U mojim rečima je samo tuga i bol, mržnju su imali oni koji su nedužne živote uzimali…
Dušan je imao sto, Gordana leta u Lici, ja sam imala njih umesto neba iznad zavičaja, umesto svega oduzetog što niko i nikad nadomestiti ne može… I zato ne mogu pisati o ličkim burama, praskozorjima, zarancima, velikim snegovima…
Ima nas kojima je sve to daleko, pa još uvek tragamo bar onim putem od mesta gde je bila kuća do groblja, jer su tim putem sigurno naši prošli… Ti naši nedodirljivi, koji nas svakodnevno pohode.
Bilo je Jadovno, bili su krici i odjeci, ostala sam ja na crtežu u Gordaninoj knjizi, ostala tamo gde je fotografija, i nastala da čekam nad Krbavskim poljem i grlim zemlju u kojoj su moji.
Više od istog autora: Kolumnisti – prijatelji – Olivera Šekularac