Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Od okupacije, 14. aprila, pa do Rimskih ugovora između Kraljevine Italije i NDH, 18. maja 1941, u Lici su vojnu i civilnu vlast vršili Italijani. Pod njihovim pokroviteljstvom i zaštitom je u Gospiću i čitavoj Lici brzo uspostavljena ustaška vlast, kako na civilnom tako i na vojnom planu.
Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 21. marta. 2016. godine.
Od Rimskih ugovora pa do 26. avgusta, Lika je bila obuhvaćena tzv. drugom demilitarizovanom zonom italijanskog okupacionog područja u NDH, s jasno određenim pravima svake potpisnice ugovora. U toj zoni je civilna vlast bila u nadležnosti NDH, koja je sistematski provodila genocid nad srpskim narodom, posebno izražen u prvom masovnom logoru smrti Jadovno na Velebitu.
Pošto je krajem jula i početkom avgusta 1941. godine buknuo ustanak na području Korduna, Banije, Like i Kninske Krajine, uz istovremeni talas otpora u Srbiji, Crnoj Gori i Bosanskoj krajini, Italijani su krajem avgusta i početkom septembra reokupirali drugu i treću zonu, kako bi sačuvali interese koji su ustankom bili ugroženi. Pri tom su smatrali da su hrvatske ustaše prevršili svaku mjeru masovnim ubijanjem srpskog stanovništva, što je izazvalo naglo širenje ustanka ugroženog naroda, a sama NDH se pokazala nemoćnom da ga uguši ili obuzda. Zbog toga su italijanske trupe ponovo preuzele vojnu i civilnu vlast u drugoj zoni i zabranile ustašama dalja masovna ubistva u logoru Jadovno i logorima na otoku Pagu. To je uslovilo prisilnu likvidaciju kompleksa prvog ustaškog logora smrti.
Italijanska 2. armija je reokupirala drugu i treću zonu na osnovu naređenja koje je dobila 15. avgusta, čime je NDH, inače saveznik fašističke Italije, stavljena pred svršen čin. Stoga je užurbano pristupila likvidaciji logora i uklanjanju tragova zločina. Likvidiranje se svodilo na masovno ubijanje hiljada zatočenika u logorskom kompleksu Jadovno, što je trajalo od 10. do 25. avgusta, sa ciljem da ih Italijani zateknu što manje. O ovim zbivanjima svjedoči izvještaj Zapovjedništva I hrvatske oružničke pukovnije od 22. avgusta 1941, upućen Ravnateljstvu za javni red i sigurnost NDH, u kojem je navedeno da su ustaše zbog dolaska italijanske vojske bili prisiljeni likvidirati kompleks logora Jadovno, što je značilo i sve njegove zbirne logore i sabirališta.
Zbog toga je realno zaključiti da bi logor Jadovno potrajao i duže od četiri mjeseca da se Srbi nisu podigli na ustanak, što je uslovilo komplikovanje odnosa NDH i Italije, jer je ustanak ugrozio interese okupatora. Da se ustanak u to vrijeme zaista brzo i masovno razvijao pokazuje niz dokumenata, a uvjerljivo potvrđuje i dopis koji je Jurica Frković, veliki župan u Gospiću, uputio 10. oktobra 1941. doglavniku i vojskovođi NDH Slavku Kvaterniku. U njemu, pored ostalog, piše: „Danas sam vam uputio jednu brzojav, koja se odnosi na potrebu glede brže zaštite našeg ugroženog stanovništva. Sigurnosti radi, šaljem vam po Josi Adžiji ovo pismo, pa ćete prema priloženim izvještajima koje sam danas primio, te mojim prikazom imati pravu sliku sadašnjeg stanja o Lici. Mnogo naših mjesta ostalo je bez najnužnije obrane, jer su se saveznici ukoliko su i takvim bili povukli zbog opasnosti od komunista i četnika.“[1] Frković nadalje iznosi podatke koji ukazuju na sve veće i učestalije akcije ustaničke vojske, te ističe da se već obraćao za pomoć Povjereništvu u Sušaku i Ministarstvu unutrašnjih poslova u Zagrebu, ali bez rezultata. Zato dodaje: „Odlučio sam gospodine Doglavniče da zamolim Vas, da ovom narodu koji je najviše dao, te koji najviše daje i u krvi doprinaša za slobodu i sigurnost NDH, narodu kojeg i vi dobro poznate, dadete u ovim časovima pomoć koja bi se sastojala da se pošalje po našim mjestima i raspodijeli naša vojska ili da se narod odan državi i saveznicima naoruža.
Ukoliko pak ne bude uspjeha, prisiljen ću biti zatražiti ostavku moga položaja i mislim da će biti časnije da odem u Bosnu ili Rusiju u borbu protiv četnika (partizana, prim. autora) i boljševika.
Ponovo Vas molim i u ime naroda zaklinjem da još dok nije kasno pošalje se najnužnija pomoć.“[2] U novonastaloj situaciji, poglavnik Pavelić je naložio ustaškom dopukovniku Maksu Luburiću da u što kraćem vremenu, prije nailaska italijanske vojske, likvidira logor Jadovno na Velebitu, njegove pomoćne logore, kao i logore na otoku Pagu. Luburić je zadatak provodio izuzetno revno, nastojeći da što prije pobije zatočenike i na taj način likvidira logor, plašeći se da ga u tome ne omete ustanička vojska. O drugom načinu ukidanja logora osim ubijanja zatočenih o njegovom premještanju u unutrašnjost ili odvođenju ljudi u druge logore ili zatvore, nije se ni pomišljalo. Sve do 18. avgusta, zatočenici su upućivani u Jadovno i ubijani nad usputnim bezdanim jamama ili pak u samom logoru. Posljednju grupu u logoru, 1.200 Srba i 300 Jevreja, ustaše su pobili između 15. i 20. avgusta. Jedan dio ljudi su ubili u neposrednoj blizini logora, a njihove leševe bacili u jamu udaljenu 30-40 metara na jug, dok su ostale primorali da sebi iskopaju rake na prostoru logora. Potom su preko pobijenih nabacali kamenje, stabla i granje, nastojeći da izbrišu tragove svojih zločina.
Sredinom avgusta je u Jadovnom usmrćeno i 3.000 Srba koji su tih dana i noći dopremljeni iz logora Slana.[3] Vijesti o dolasku italijanskih vojnika su stizale najprije na Pag, pa su se ustaše čuvari logora Slana rasporedili jedni su zatvorenike ubijali na otoku, drugi na moru, a treći ih odvozili u Karlobag i dalje na Velebit, gdje su logoraše bacali u bezdane ponore. Svjedočeći o likvidaciji posljednjih zatočenika u Jadovnu, Aleksandar Blajsvajs je u izjavi naveo: „Iz razgovora s tajnikom Ravnateljstva za javni red i sigurnost u Gospiću koji sam imao prilikom svog otpuštanja iz zatočeništva, saznao sam da na dan mog otpuštanja, tj. 15. avgusta 1941. godine, na Jadovnom nije bilo više jevrejskih omladinaca iz čega jasno proizlazi da je pokolj izvršen prije toga datuma.“[4] Ovaj navod odgovara izjavi Dragutina Kona, koji se sjeća lika ustaše koji je došao u ustaški tabor i taborniku predao dva paketa nekih dokumenata. Stavljajući ih na sto, rekao je: „Gotovi su“. Na to je tabornik, dotičući nožem jedan od paketa, izustio: „A to su oni komunisti“. Kon je vidio da su na stolu legitimacije i indeksi i shvatio da je to sve što je ostalo od pobijenih u logoru Jadovno. Mogao je biti upravo 15. avgust, jer su do tog dana bili likvidirani Jevreji, a tokom idućih pet dana i svi zatočeni Srbi. U sabirni logor Ovčara, u kojem je Kon tada bio, ustaše su 20. avgusta dovezli lopate, pijuke, kazane i drugi pribor s Velebita. Sa ustašama su prispjeli i dva zatočenika i dva dječaka starosti oko 10 godina, koji su poslužili pri utovaru i istovaru alata. Oni su bili jedini preživjeli iz logora gdje se za život nije smjelo znati. Pošto je prepoznao alat, jer ga je zapamtio u logoru Jadovno, Kon je zaključio: „Moje sumnje bile su potvrđene. Jadovno je likvidirano ubistvom svih preostalih zatočenika.“[5]
U izjavi datoj 2. jula 1945. godine Mato Butković je opisao tragove pogubljenja posljednjih zatočenika u logoru Jadovno. U to vrijeme je on, zajedno s još 32 Hrvata katolika, bio dovezen u logor, ali se u njemu nije nalazio više nijedan čovjek. Zatekli su razbacani prtljag, neke kofere, dijelove odjeće, šešire, opanke i razne druge predmete. Jedan dio stvari su pokupili, natovarili u kamion i vratili se u Gospić, gdje su ih ustaše zatvorili u kaznionicu Okružnog suda. Ovdje se još uvijek nalazilo oko 2.000 zatočenika.[6]
I prema izjavi Bele Hohštetera od 12. aprila 1959. godine, koji se avgusta 1941 nalazio u Gospiću, logor Jadovno je likvidiran u vremenu do 20. avgusta. Hohšteter navodi da su ustaše i ključari ćelija u kaznionici pričali o tome među sobom.
Istovremeno s likvidacijom logora Jadovno, ustaše su likvidirali i zatočenike logora Slana na otoku Pagu. Pored toga što su ubijali logoraše na otoku i što su navedenih 3.000 Srba uputili u Jadovno, u vremenu od 12. do 20. avgusta su u dva navrata sa otoka prevezli 800 muškaraca, žena i djece, te tri puta po 150, i sve ih pobili nad jamama logora Stupačinovo. Luburić je u svojim govorima uvjeravao Srbe koje su prevozili u Karlobag da odlaze kućama ili na rad u Njemačku, pa su se mnogi dobrovoljno javljali i odlazili u pravcu Velebita, ali su kod Baških Oštarija skretali ka Stupačinovu.
Miro Brajković iz Pule je u izjavi od 21. septembra 1985. godine iznio da je u Karlobag prispjeo iz Ilirske Bistrice s „Kraljevskom divizijom“ (italijanska divizija „Re“), u kojoj je zadržan kao prevodilac sa italijanskog na hrvatski jezik. Već trećeg dana po dolasku, čuo je mitraljesku paljbu sa Paga. Brajković navodi da je to moglo biti 20. ili 21. avgusta. Komanda njegove divizije je iz razgovora s predsjednikom mjesta Karlobaga saznala da na Pagu ustaše ubijaju zatočenike. Pošto je dobio ovo objašnjenje, njegov starješina, potpukovnik, naredio mu je da s dva motorna čamca i vodom vojnika pređe na otok i ustanovi šta se dešava i ko puca. Došavši na otok, uvjerili su se da ustaše masovno ubijaju zatočenike. Toga dana se italijanski vojnici nisu vratili, već su u čamce ukrcali oko 120 žena i djece i tek ponekog muškarca i poslali ih za Karlobag. Vojnici su se zadržali na otoku sprečavajući ustaše u likvidaciji posljednjih zatočenika. Italijanska komanda u Karlobagu je hranu pripremljenu za ručak podijelila ženama i djeci, a svojoj vojsci dala suve obroke. Brajković se vratio na Pag s tri motorna čamca i njima prebacio oko 200 žena i djece, a potom je s vojskom na otok otišao i sam potpukovnik i prevezao u Karlobag još 50 logoraša i veći dio ustaške posade. Italijanski stražari su motrili na ustaše, ne dozvoljavajući im da se približe ženama i djeci. Poslije ručka je komandant divizije naredio jednom ustaškom zapovjedniku da u italijanske vojne kamione ukrca ljude, žene i djecu i odveze ih u Gospić, odakle će otići svojim kućama. Zapovjednik je u tri kamiona ukrcao 120 muškaraca, žena i djece i odvezao ih u pravcu Gospića. Međutim, upravo u vrijeme kada je u Karlobagu bio očekivan njegov povratak, oko 15 sati, iz Baških Oštarija je stigao jedan čovjek i italijansku komandu obavijestio da su ustaše sve ljude, žene i djecu, iskrcali kod sela Stupačinova, pobili ih macolama i noževima, te pobacali u bezdanu jamu. Pošto je čuo ovo, italijanski potpukovnik je ustaše pritvorio u prizemlju zgrade općine u Karlobagu, a kada su se vratili oni s kamionima, sve ih je prisilio da napuste mjesto. Preostali logoraši, njih 250, sljedećeg dana, 21. avgusta, u pratnji italijanskih vojnika su prevezeni u Gospić. Tako su se, zahvaljujući Italijanima, posljednji zatočenici iz logora Slana spasili sigurne smrti, bar za neko vrijeme. No, njihova je sudbina i dalje bila neizvjesna, pošto su ih, zajedno sa zatočenicima iz Ovčare, ustaše uputili u logor Jastrebarsko.
Izjava koju je dao Miro Brajković, pripadnik italijanske jedinice koja je uspjela da spriječi ustaše da pobiju i posljednje zatočenike u ovom zloglasnom logoru, demantuje tvrdnje nekih svjedoka da je dolaskom Italijana na otok spašeno 450 ljudi, pokazujući da ih je bilo samo 250.[7] Skoro svi Srbi zatočeni u logoru Slana pobijeni su do 20. avgusta. Samo je mali broj njih bio među onima koje su Italijani izveli, uglavnom su to bili Jevreji i nekolicina Hrvata.
O razmjerama zločina počinjenog u logoru Slana svjedoči i žalba javnog tužioca Voje Masnikose, upućena 24. oktobra 1953. godine Okružnom sudu Zadar na presudu zločincu Luki Barjašiću, koji je s drugih 180 ustaša učestvovao u masovnom ubijanju zatočenika na otoku Pagu. Tužilac u žalbi tvrdi da su oni u samo 45 dana pobili 10.000 Srba i Jevreja: „Ovo ukazuje da su u 1. ustaškoj satniji 5. bojne bili takvi zločinci da im je i pored svirepih zločina širom NDH teško naći premca, pa i među hitlerovskim SS jedinicama koje su bile specijalizirane za masovna uništenja u zloglasnim koncentracionim logorima.“[8]
U vrijeme likvidacije posljednjih logoraša u Jadovnu i Slani, zatočenici u logoru Ovčara su sakupljali ljetinu s napuštenih srpskih imanja, ne sluteći da ustaše koje su ih nadzirali samo smišljaju kako da ih pokupe i odvedu na gubilište prije no što dođe italijanska vojska. Zatočeni u kaznionici Okružnog suda su osjetili znatnu uznemirenost i užurbanost ustaša i kaznioničkih stražara, ali nisu znali šta se dešava van zatvorskih zidova. U zoru 18. avgusta, njih 1.100 su počeli da svrstavaju u već uobičajene kolone i vezuju žicom i uzdužnim lancem. Sve do jedan sat poslije podne, stajali su u dvorištu, bez hrane i vode, čekajući da pođu na put smrti u logor Jadovno. Međutim, tek što su krenuli, dok još cijela kolona nije ni izašla van zatvora, iznenada im je bilo rečeno da se vrate. Zapovjednici pratnje su ustašama naredili da ih odvežu, što su neki sprovodnici, protestujući i psujući, odbili da urade, pa su već odvezani zatvorenici oslobađali svoje sapatnike.
Samo dan ranije, 17. avgusta, iz kaznionice Okružnog suda je u četiri navrata u logor Jadovno otpremljeno 700 Srba. To su bili posljednji zatočenici koji su iz koncentracionog logora Gospić odvedeni na stratište i bačeni u Šaranovu jamu. Većina njih je bila iz Hercegovine. Oni su među posljednjima i dovedeni u ovaj logor.
Ljudi koji su vraćeni u kaznionicu 18. avgusta jedva da su se u njoj i zadržali. Narednog dana su između tri i šest sati povezani i odvezeni na željezničku stanicu Gospić, gdje su ih ustaše držali u sabiralištu sve do noći, a zatim ih ukrcali u 13 teretnih vagona, na koje su stavili katance. U izvještaju 1. hrvatske oružničke pukovnije od 22. avgusta, upućenog Ravnateljstvu za javni red i sigurnost NDH, o događajima vezanim za koncentracioni logor Gospić piše: „Dana 19. ovog mjeseca od 3 do 6 sati na 36 teretnih samovoza odveženi su četnici iz sabirnog logora iz Gospića na ovdašnju željezničku postaju, gdje su utovareni u vagone i odveženi u pravcu Zagreba. Točno odredište se nije moglo utvrditi.“[9]
Bez hrane i vode, po 80 i više duša se tiskalo u zagušljivim vagonima, trpjeći neizvjesnost kuda ih šalju. Italijanski vojnici koji su bili na stanici fotografisali su ih dok su dovoženi kamionima, zlostavljani i ukrcavani. Kroz prozorske rešetke vagona njima se na italijanskom jeziku uspio obratiti Dušan Vučevac, lugar iz Visokog, tražeći vodu i cigaretu. Okupatorski vojnici, koliko su rešetke dozvoljavale, dodavali su zatočenim Srbima vodu, cigarete i ponešto kruha, dok su im ustaše prijetili: „Nije ovo Italija, ovo je Hrvatska.“
Toga 19. avgusta, plašeći se ustanika, ali i Italijana, koji su se prikazivali kao zaštitnici srpskog naroda, iz Gospića su se sklanjali i pojedini članovi ustaške organizacije. Bježalo je i civilno stanovništvo, osjećajući se krivim za zlodjela nad Srbima, koja ovdje nisu bila nikakva tajna.
U navedenom izvještaju 1. hrvatske oružničke pukovnije dalje stoji: „U toku 19. ovog mjeseca među stanovništvom u Gospiću se pogovara, da su italijanske vlasti tražile okupaciju cijelog područja Like do zaključno linije Karlovac-Bihać-Knin. Uslijed ovog pogovaranja, te činjenice da su ustaške formacije odlazile u Zagreb, nastala je u Gospiću panika u tolikoj mjeri da je hrvatski živalj počeo da bježi u pravcu Zagreba koristeći vlakove i samovoze.
Neki su i uspjeli otići dok ovo nije zapaženo, pa je od Kotarske oblasti obustavljeno daljnje izdavanje propusnica. Nekim osobama kojima su već izdate propusnice, na ovdašnjoj željezničkoj postaji su oduzete i ujedno je predstojniku željezničke postaje u Gospiću zapovijeđeno da nikome ne smije izdati karte za putovanje, ako ne pokaže propusnicu. Panika je još trajala i dalje u izvjesnoj mjeri, no kulminacija je prošla…“[10] Sve ovo nije smetalo ustašama da preostale zatočenike izvuku iz Gospića i transportuju u druge logore.
Prva kompozicija upućena iz Gospića stigla je u Jastrebarsko 20. avgusta ujutro. Na željezničkoj stanici, pored tamošnjih ustaša, dočekao ih je organizator logora, ustaški pukovnik Juco Rukavina, koji im je poželio dobrodošlicu riječima: „Je li ovi idu u logor smrti.“[11] Tokom putovanja do Jastrebarskog, iscrpljeni ljudi su padali u nesvijest, a 12 ih je umrlo,[12] među kojima je, po sjećanju Riste Stjepanovića, bio i Voja Blagojević, vlasnik autobuskog preduzeća iz Zvornika. Mrtve su sami zatočenici iznijeli iz vagona i položili na zaprežna kola, kojima su odvezeni na jedno polje kraj Jastrebarskog i pokopani. U svojoj izjavi Stjepanović svjedoči o tegobama putovanja: „U vagonima smo stajali stisnuti kao sardine tako da se nismo mogli ni maknuti i nuždu smo obavljali u vagonima. Mnogima je i pozlilo. Put je trajao cijelu noć u mukama. U Jastrebarskom su nam otvorili vagone, ali nam nisu dali da izađemo. Ustaše su od nas kupile novac pod izgovorom da će nam kupiti hrane. Kasnije su nam donijeli u jednom buretu šljive i nešto skuhanog graha kojeg su dobili iz talijanske kuhinje, a novac zadržali za sebe.“[13]
Pane Petrović, koji je bio u istoj kompoziciji, opširno opisuje muke kroz koje su prolazili. U vagonu u kojem je on bio, umrla su dvojica njegovih saputnika. Petrović odaje zahvalnost jednom italijanskom oficiru, na čiju su intervenciju italijanski vojnici donijeli vodu zatočenicima dok je voz na kratko stajao u željezničkoj stanici u Karlovcu. Italijanska vojska je po prispjeću kompozicije u Jastrebarsko spriječila nasilje ustaša nad zatočenicima i pomogla im da lakše podnesu boravak u vagonima do večernjih sati, dodajući im ponešto vode i kruha. Iz kompozicije su ustaše izdvojili 170 Srba i uz psovke i kundačenje ih odveli u dvorac grofa Erdedija, gdje su ih zatvorili u vlažne podrumske prostorije. Na prvom i drugom spratu dvorca je bilo smješteno više stotina Jevreja i nešto Hrvata. Za njih je važio malo slobodniji režim mogli su se kretati po dvorištu, a dobijali su i nešto hrane preko Jevrejske bogoštovne općine. Iz Jastrebarskog je 20. avgusta uveče 900 Srba upućeno željezničkom kompozicijom u novoosnovani ustaški logor Jasenovac. Na željezničku stanicu Jasenovac su stigli u sedam sati izjutra. Ovdje su ih ličke ustaše koje su ih dopratili predali ustašama iz sastava 17. ustaške satnije.[14]
Kad god bi ih na njihovom dugom putu smrti preuzimali novi stražari, uvijek su ovi jadnici bili zlostavljani i tučeni, ne bi li iz njih iscjedili još ponešto što su sačuvali. I ovoga puta su ustaše zaređali po vagonima i uz prijetnje tražili od zatočenika novac, satove, prstenje, naliv pera, pri tom ih udarajući kundacima i psujući im srpsku majku. Tek nakon sata pretraživanja i prepipavanja, istovarili su ih iz vagona, svrstali ih dva po dva, povezali žicom i poveli prema logoru, udaljenom od željezničke stanice oko pet kilometara. „Morali smo ići trčećim korakom. Tučeni su bili oni koji nisu mogli izdržati tempo hoda. Došli smo u logor koji je bio smješten u barakama na polju kraj jedne šume, blizu potoka Lonje. Odmah smo morali sjesti na mokru zemlju, dva po dva, i tu je ponovno nastalo pretresanje i oduzimanje ako je netko još nešto imao. Oko dva sata poslije podne zatvorili su nas u barake.“[15] Ovih 900 Srba, uglavnom seljaka, bili su prvi zatočenici u logoru Jasenovac, u kojem su ustaše u četiri ratne godine pobili hiljade i hiljade muškaraca, žena i djece. Ovdje je sužanjstvo nesretnika nastavljeno u atmosferi neizmjernih, duševnih i fizičkih patnji, neprestanog ubijanja i klanja, stalnog prolijevanja ljudske krvi, mučenja i umiranja iz dana u dan. Zagrebački novinari, koji su zajedno sa ustašama sačekali ove prognanike na željezničkoj stanici Jasenovac, slikali su ih dok su izlazili iz vagona i u novinama objavili članak s fotografijom pod naslovom: „Prvi transport zarobljenih četnika stigao je u Jasenovac.“
Samo tri sata poslije prvog, iz Gospića je krenuo drugi transport, uglavnom sa Jevrejima, i preko Jastrebarskog i Zagreba takođe stigao u Jasenovac. Po dolasku ove grupe od oko 400 zatočenika, ustaše su iz dovršenih baraka istjerali Srbe i u njih zatvorili Jevreje, koji su po njihovom nalogu preuzeli i unutrašnju organizaciju logora sa svojim logornikom.[16]
Srbi su smješteni u neizgrađene barake, koje su sami podizali pod strogim nadzorom ustaša. Iz ovog transporta je u Jastrebarskom izdvojeno nekoliko Hrvata, Srpkinja i Jevrejki, koje su zatvorili u dvorac Erdedi.
Pane Petrović u izjavi od 12. aprila 1942. godine govori o dolasku ovog transporta u Jasenovac: „Isti dan oko 5 sati poslije podne došla je u logor partija Jevreja, pa smo mi zauzetu baraku morali napustiti, jer su u nju uselili Jevreje, a mi smo se smjestili u druge, još nedovršene barake, koje smo sami dovršavali.
U ovom logoru, od 21. avgusta 1941. pa do polovice septembra, mi Srbi nismo dobivali nikakve hrane od uprave logora, a niti smo što dobivali izvana. Jevreji, koji su u istom logoru bili smješteni, dobivali su živežne namirnice od svojih bogoštovnih općina, pa su od toga otkidali i nama davali. Među Srbima vladala je neopisiva glad. Srbi su svu travu u logoru od gladi pojeli, tj. sve divlje zelje.
Katkada su nam Jevreji skuhali ljuske od krompira ali to je bilo vrlo malo. Ljudi su se pri hodu ljuljali od velike gladi. Jedan seljak, mladić iz zvorničkog sreza, našao je jednog dana izmetine jednog Jevreja koji je imao proliv i u tim izmetima bilo je neprokuhanih zrna pasulja, i ovaj mladić kupio je iz tih izmetina zrnje pasulja i jeo.
Oko 10 sati prije podne, 30. avgusta 1941. godine, odvojili su iz naše grupe sve seljake, njih oko 500, povezali ih žicom dva po dva za ruke i odveli prema željezničkoj stanici. Ti seljaci bili su iz srezova bjeljinskog i zvorničkog. Njih više nismo vidjeli.“[17]
Na osnovu ovog podatka možemo zaključiti da je tog dana počelo masovno ubijanje u logoru Jasenovac.
Iz gospićke kaznionice su 20. avgusta izvedeni posljednji Srbi i preostali Hrvati. Oni su odvezeni do Jastrebarskog i zatvoreni u prostorijama tamošnjeg logora. U ovom transportu su bile Milica Vujnović i Jelena Basarić iz Gospića, koje u svojim izjavama od 17. i 18. aprila 1942. godine opisuju patnje koje su pretrpjele. Jelena Basarić, učenica gimnazije iz Gospića, navodi: „20. avgusta 1941. godine otpremljena sam s jednim transportom u kojem je bilo muških i ženskih u Jastrebarsko. U tom transportu pored mnogih bile su Marija Vujnović i njena sestra Milica, Rada Vasiljević, Ankica Basta i Zora Ivanović, činovnice iz Šipada, Milica Krajnović i Dragica Barać iz Gospića.“[18]
Jovo Blagojević, koji se našao u istom transportu, u svojoj izjavi napominje da su u Jastrebarsko stigli 21. avgusta oko 15 sati, i da su sa željezničke stanice pješice odvedeni u logor, u kojem su ustaše Srbe zatvorili u podrum zgrade, a Jevreje, Hrvate i žene, bez obzira na nacionalnu pripadnost, u prostorije na prvom i drugom spratu. „Za nas Srbe bio je režim svagdje stroži pa i ovdje u Jastrebarskom. Mi smo čitavo vrijeme morali biti u podrumu bez hrane, dok su drugi mogli slobodno kretati po dvorištu i kupovati hranu od okolnog žiteljstva. Srbi su tučeni kundacima, raznim motkama i šakama.“[19]
Logorom Jastrebarsko su rukovodili dotadašnji zapovjednici logora iz Gospića: Stjepan Rubinić, Dragutin Pudić Paraliza i Janko Mihalović. Oni su sa svojim ustašama prvom kompozicijom iz Gospića stigli u Jastrebarsko i uz pomoć tamošnjih ustaša preuzeli organizaciju u logoru. Feliks Hiršl u svojoj izjavi navodi da je u to vrijeme u Jastrebarskom bilo ukupno 2.200 zatočenika, među kojima i oko 140 komunista, koji su uglavnom dopremljeni iz kaznionice u Lepoglavi, uz nekoliko iz logora Jadovno. „Oni su bili smješteni u podrumskim prostorijama. Bili su bez ikakvih novčanih sredstava, a nisu dobivali hranu kao ni zatočeni Srbi, te smo ih mi Jevreji hranili.“[20]
U transportu koji je iz Gospića upućen 20. avgusta bilo je oko 60 Srpkinja s djecom, koje zbog nailaska italijanske vojske ustaše nisu dospjeli pobiti u logoru Stupačinovo. Najveći broj njih je bio s područja Bosne i Hercegovine i među poslednjima su iz svojih krajeva transportovane u logor Jadovno.
Posljednji transport iz Gospića, sa oko 900 Jevreja i Srba, krenuo je 21. avgusta. U njemu su većinom bili Jevreji, te Jevrejke i Srpkinje s djecom iz logora Ovčara. Na željezničkoj stanici u Gospiću su im ustaše pridružili onih 250 zatočenika, uglavnom Jevrejki i Srpkinja s djecom, koje su italijanski vojnici spasili iz logora Slana i preko Karlobaga ih svojim kamionima dovezli u Gospić. Prema svjedočenju Dragutina Kona, tog istog dana, dok je većina zatočenih u logoru Ovčara obavljala poljske radove, naredili su im da se odmah vrate u logor. Ovdje ih je čekala veća grupa ustaša, koja je došla u pomoć logorskim stražarima kako bi ih sproveli na željezničku stanicu Gospić. Pošto su se na brzinu spremili i okupili, zapovjednik Dragutin Pudić im je saopštio da idu u Zagreb, gdje će biti saslušani i pušteni kućama. Međutim, upozorio ih je da niko ne smije da pokuša da bježi, jer će biti ubijen, a uz njega još 70 muškaraca i 30 žena. Kon je zaključio da ih ustaše ne izvode iz logora da bi ih pustili na slobodu, već namjeravaju da ih prebace u neki drugi logor ili odvedu na gubilište. Pod strogom pažnjom ustaša, u kolonama, pješice su dopraćeni do željezničke stanice u Gospiću. Tako je ispražnjen i ovaj pomoćni logor tvornice smrti Jadovno. Transport je u Jastrebarsko stigao 22. avgusta. I u ovoj kompoziciji je po 70 do 80 zatočenika bilo natiskano u svakom teretnom vagonu — izmješani muškarci, žene i djeca, a u svakom razvrstani prema nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti.
Feliks Hiršl je ovako opisao putovanje u ovoj kompoziciji: „Put je bio tegoban jer smo bili zatvoreni u marvinskim vagonima u kojima se nalazilo od 70-80 ljudi. Putem nam nisu davali ni vode niti su nas puštali da vršimo nuždu. Od silne vrućine i sparine putem je mnogima pozlilo. Od gladi i iznemoglosti umrla su tri zatočenika. Nužda se obavljala u jednom uglu vagona. Kada smo stigli u Jastrebarsko, transport je zadržan pred stanicom gdje smo ostali u tim mukama nekoliko sati.“[21]
I Ivo Čorić je u svojoj izjavi ostavio svjedočanstvo o ovom transportu: „Od Gospića do Jastrebarskog putovali smo 26 sati u blombiranim teretnim vagonima da nam ustaše kroz to vrijeme nisu dali ni hrane ni vode, premda je bilo ljeto. Na nekoj stanici između Ogulina i Karlovca uspio je jedan zatvorenik, po imenu Boris Mikuš, student filozofije iz Zagreba, da kaže Italijanima, da ima među nama i jedna noseća žena i da smo bez vode, pa su italijanski vojnici silom otvorili naše vagone i donijeli nam vode za piće. Kada je voz krenuo i došao do slijedeće stanice, ustaše su upale u naše vagone, tukli nas sve redom i tražili da odamo tko je molio kod Italijana vodu. Na to se je sam javio Boris Mikuš i rekao da on nije tražio vodu za sebe nego samo zbog one žene koja je bila noseća. Na to su ga ustaše tukle i zaprijetile mu da će za to platiti kad dođemo na mjesto.
Naša kompozicija stigla je na stanicu Jastrebarsko poslije podne oko 4 sata, odakle su nas ustaše sprovele na imanje grofa Erdedija, smjestili nas ondje i to Srbe u podrum, a Hrvate i Jevreje po spratovima neke velike zgrade za držanje hrane, koja je izgledala kao silos.
Kad smo stigli na stanicu i dok su nas ustaše sprovodile kroz grad, stalno su nas fotografisali Italijani. Nakon jedno desetak dana noću sve Srbe iz podruma, a bilo ih je oko 200, među kojima dva Mostarca i to Vojin Bjelica, trgovac, i Branko Grković, penzioner, odvedeni su u nepoznatom pravcu i više se nisu vratili. Samo trojica Srba iz te grupe Branko Vojinović, Uroš Miletić i jedan iz Gospića ostali su u zatvoru i to dvojica u Jastrebarskom, a trećega je ustaša Mile Vrkljan Milica predao časnim sestrama na rad. Mi koji smo ostali u tom logoru išli smo na razne radove na imanju grofa Erdedija. Ustaše nam nikakvu hranu nisu davali, već smo istu dobivali od jevrejske općine iz Zagreba…“[22]
U svojoj izjavi od 16. aprila 1942. godine Fimija Toholj je opisala svoj boravak i prispjeće posljednje skupine u logor Jastrebarsko: „U dvorcu grofa Erdedija zatekli smo više Jevreja, Srba i Hrvata, muških i ženskih. Sa Srbima nismo mogli da govorimo, jer su oni bili zatvoreni u podrum. Ali smo ih viđali. Strašno su izgledali. Ispaćeni, jadni, obrasli u duge brade. Neki su od njih bili u oficirskim i vojničkim uniformama. Mi žene Srpkinje, Jevreji i Hrvati, i njihove žene i djeca, bili smo smješteni u samome dvorcu i smjeli smo da izlazimo u park, koji je bio ograđen bodljikavom žicom. Jevreji su imali nešto novaca. Mi smo posluživale Jevrejke i tako dobivale novaca, odjeće ili obuće. Jedino hleba nije bilo. Do našega logora bili su u jednoj kući Italijani. Sin Mare Cerovine, Milenko, razgovarao je jednoga dana s jednim od Italijana na francuskom jeziku, koliko je znao iz škole (on je završio sedam razreda gimnazije). Ustaša Mile Vrkljan Milica primjetio je to i pošao prema Milenku. Milenko ga je na vrijeme vidio pa je pobjegao i pomiješao se među žene, misleći da će mu tako nekako umaći. No, Milica ga je pronašao i uhvatio te ga pred svima nama, dakle i pred majkom, stao tako dušmanski tući nekim gumenim štapom, da ga je za čas svega oblila krv, koju je doskora počeo i da pljuje. Zatim ga je Milica onako isprebijana odveo u podrum među ostale Srbe i tu ga opet tukao.“[23]
Zatočenici koji su 22. avgusta dovezeni iz logora Jadovno u logor Jastrebarsko ostali su u njemu do 1. septembra, do posjete Maksa Luburića, koji je došao u pratnji oko 60 ustaša iz Jasenovca. Uz pomoć logorskih zapovjednika, oni su odvojili Srbe i Jevreje od njihovih žena i djece i Hrvata, a zatim muškarce odveli na željezničku stanicu. Pod stražom navedenih ustaša, među kojima je bilo najviše muslimana iz Bosne i Hrvata iz Hercegovine, sprovedeni su u logor Jasenovac, gdje su stigli 2. septembra ujutro. U nekoliko zatvorenih teretnih vagona su bili razdvojeni Srbi od Jevreja, pri čemu se u dva vagona nalazilo 180 Srba. Stevo Simić je u svojoj izjavi naveo da su ih u Jasenovcu ustaše postrojili u red dva po dva, tako da su Srbi išli ispred Jevreja, i vodili ih do logora, usput ih udarali kundacima, psovali im majku i tjerali ih da pjevaju srpske pjesme.[24]
Smjestili su ih u logor broj 2, gdje ih je u pojedinim barakama već bilo i po 500. Milivoj Nikolić i Relja Bilanović iz Visokog, koji su prispjeli u Jasenovac sa ovom grupom Srba i Jevreja, kažu da su radili na podizanju nasipa, a da kruha nisu ni vidjeli. „Rad je bio neopisivo težak, a postupak prema nama više nego brutalan. Svakoga dana padalo je najmanje do 20 mrtvih ljudi. Mnogi su umirali od iznemoglosti. Znam da je tako umro željezničar Petar Pajić iz Siska, Boško Božić, posjednik iz Visokog, Mile Bujak, rudarski radnik iz Prijedora, Vaso Milić, brijač iz Visokog, Đorđe Stanković, posjednik iz Puračića, Kovačević, školski nadzornik iz Nevesinja i još mnogi drugi čijih se imena ne sjećamo.“[25]
Feliks Hiršl je, u već citiranoj izjavi od 16. januara 1945, naveo da je dan prije no što su upućeni u Jasenovac, u logor Jastrebarsko došao šef Župskog redarstva za Zagorje da provjeri zatočenike iz svojih župa i tom prilikom im cinično rekao: „Preselit ćete se u mjesto gdje ćete živjeti u vodi, gdje ćete jesti vodu, spavati u vodi i crknuti u vodi.“[26] Po dolasku u Jasenovac, Hiršl se uvjerio da im je spomenuti policijski šef tačno rekao šta ih čeka. Tu će tokom četiri godine postojanja Nezavisne Države Hrvatske nevini umirati u vodi, a mnogi će biti zatučeni maljevima, poklani noževima ili pokošeni mitraljeskim rafalima.
U vrijeme dok Italijani još uvijek nisu preuzeli vlast u Gospiću, dok su posljednji Srbi i Jevreji transportovani iz logora Gospić u logore Jastrebarsko i Jasenovac, ustaše su na prevaru pohvatali 30 žena i djece iz sela Zablata, Rašinog Ponora i Selišta, u općini Smiljan kod Gospića, i pobacali ih u jamu. O tome svjedoči izvještaj Zapovjedništva 1. hrvatske oružničke pukovnije od 2. septembra 1941. godine, upućen Ravnateljstvu za javni red i sigurnost NDH: „Oružnička postaja Brušane izvijestila je: 25, 26, 27. kolovoza t. g. povratili su se seljaci grčko-istočne vjere svojim kućama u sela Zablata, Rašin Ponor i Selište, općine Smiljan, kotar Gospić. Po povratku svojim kućama oni su tražili od ustaškog povjerenika za selo Trnovac, Novo Selo i Jadovno, Pavelića iz Trnovca, da im se vrati oduzeta stoka i ostale stvari iz njihovih domova. Pomenuti povjerenik pozvao je sve ove seljake u selo Trnovac i organizirao sa svojih nekoliko naoružanih ljudi napad na ove seljake grko-istočne vjere, te ih odveo u zaselak Rašin Ponor, gdje ih je njih oko 30, što muških i ženskih, dao ubiti i u jamu baciti, pa 28. ov. mj. dao zakopati. Prisvojenu robu i blago zadržali su i dalje za sebe.“[27] Ustaše su i nakon likvidacije logora Jadovno nastavili s hapšenjem i ubijanjem Srba, kako u Lici tako i u drugim krajevima, sve do završetka rata.
Nakon što su odveli muškarce u Jasenovac, ustaše su iz logora Jastrebarsko transportovali Srpkinje i Jevrejke s djecom u logor Kruščicu kod Travnika. Poslije toga su u logoru Jastrebarsko ostali gotovo samo Hrvati, muškarci i žene, a među njima i šestorica Srba, od kojih su se petorica, prema izjavi Đure Medića, uspjeli prikriti kao Hrvati, a sam Medić je ustaškog poručnika Janka Mihalovića uvjerio da je evangelist, pa mu je ovaj odobrio da ostane s Hrvatima.[28]
I spomenuti Uroš Miletić je na sličan način ostao s Hrvatima i spasio se smrti u logoru Jasenovac. On je u izjavi od 14. jula 1945. godine naveo da je iz podruma u kojem su bili Srbi uočio da se katolici i Jevreji slobodno kreću po dvorištu, pa se umiješao među njih. „Našao sam poznatog Egona Fišera iz Koprivnice, koji je kasnije ubijen u Jasenovcu. On mi je dao 40 dinara da sam se obrijao, ošišao, dao mi je i par veša. Primjetio me neki ustaša koga sam uvjerio da imam dozvolu od nekog drugog da budem među katolicima i tako sam dalje po danu bio na dvorištu a po noći spavao u podrumu. Tako sam ostao osam dana. Od uprave za to vrijeme nismo dobivali hranu, već smo jeli ono što su Jevreji bacali kao pokvareno iz svojih paketa koje su dobivali.
Iza toga je jednoga dana naređen opšti nastup. Došao je ustaški pop Klajn iz Varaždina da traži ljude za rad, podijelio nas je po vjerama. Meni je bilo nešto sumnjivo pa sam se pomiješao među katolike. Tu me je prepoznao neki Božo Kozoman i prijavio me ustaši kao i još jednog pravoslavca koji se je sa mnom sakrio među katolike, zbog toga sam morao na neko saslušanje gdje sam izjavio da sam katolik pa su me pustili s onim drugim pravoslavcem zajedno…“[29]
U svojim izjavama Radojka Vasiljević i Serafina Engel svjedoče da su žene s djecom iz logora Jastrebarsko putovale, kao i u svim ostalim transportima, bez hrane i vode. „Jedina hrana koju smo katkada mogli dobiti je bio koji krišom ubačeni krumpir od strane seljaka, koji su nam ga ponekad uspjeli na stanici ubaciti kroz rešetke vagona. To je bilo uglavnom na bosanskoj pruzi, a te krumpire ubacivali su nam srpski seljaci, koji još onda nisu bili odvedeni. Ako bi neki ustaša to primjetio, oduzeo bi taj krumpir i zgazio ga.“[30]
Žene s djecom su, u pratnji ustaša, iz plombiranih vagona izišle u Slavonskom Brodu i kamionima prevezene u Bosanski Brod, gdje su ponovo utovarene u stočne vagone i otpremljene u logor Kruščicu. Svjedokinje navode da su po dolasku u logor zatekle oko 3.000 zatočenika, uglavnom žena i djece, i tek manji broj muškaraca, koji su samo poslije nekoliko dana otpremljeni u logor Jasenovac. Radojka Vasiljević navodi da su sa željezničke stanice išle pet kilometara pješice do Kruščice, pod kišom, po blatu, premorene putovanjem i izmučene glađu. U logoru su ih ustaše smjestili u još neizgrađene barake, bez krova, na mokru zemlju.[31]
Samo nekoliko dana poslije odvođenja Srpkinja i Jevrejki u logor Kruščicu, 14. septembra, u logor Jastrebarsko je došao ustaški pukovnik Juco Rukavina i naredio zatočenicima da se spreme za put. Ustaše su potom odvezli 250 Hrvata, muškaraca i žena, među kojima i šestoricu pomenutih Srba, na željezničku stanicu, utovarili ih u stočne vagone i prebacili u logor Danicu kod Koprivnice. Ivo Čorić kaže da su u logoru Danica zatekli oko 3.000 interniraca iz raznih mjesta NDH. „Tu su prvi put uzeli od nas generalije i smjestili nas po raznim prostorijama logora. Svakodnevno su ustaše po nekom spisku prozivali ljude i te su noći odvoženi a da se više nisu vraćali. Na tim spiskovima primjetio sam da piše ’Jas.’ i to je po svoj prilici značilo da su odveženi u Jasenovac. Na nekim spiskovima je pisalo ’NN. TRG’, a to je značilo da se ti ljudi odvode u Zagreb Ustaškoj nadzornoj službi. Ova partija sa oznakom na spisku ’NN. TRG’, bila je uglavnom puštena kući. U logoru ’Danica’ bio sam ukupno oko pet mjeseci i kroz to vrijeme su dolazili skoro svakodnevno transporti iz raznih krajeva NDH koji su svi na opisani način dalje otpremani, pa se za njihovu sudbinu nije ništa znalo. Na intervenciju Blaža Stiškovića, koji je kasnije i sam bio ubijen od ustaša, a na molbe moje familije, ja sam iz ’Danice’ sproveden u Zagreb na ’NN. TRG’, gdje sam bio tri dana a zatim sam oslobođen.“[32]
Zahvaljujući dijelu sačuvanih dokumenata NDH, dijelu italijanskih dokumenata, izjavama nekolicine preživjelih zatočenika, kao što su one Ive Čorića, Riste Stjepanovića, Pane Petrovića, Milivoja Nikolića, Relje Bilanovića, Mirka Pajkića, Uroša Miletića, Drage Svjetličića, Đure Medića, Radojke Vasiljević, Fimije Toholj, Serafine Engel, Feliksa Hiršla i drugih, a naročito izjavama izvršilaca zločina, saznajemo istinu o zakonodavstvu NDH, na osnovu kojeg su počinjeni masovni ustaški zločini nad srpskim i jevrejskim narodom – samo zato što su bili Srbi i Jevreji, ali i nad onim Hrvatima koji se nisu slagali s rasističkom politikom vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Saznajemo tužne okolnosti u kojima su uništavani životi u prvom logoru masovne smrti Jadovno i u njegovom produžetku – logoru Jasenovac, kao i u drugim logorima na području NDH, u kojima su ubistva trajala sve do kraja rata.
[1] AVII, kut. 243, reg. br. 213-33.
[2] Isto.
[3] Romano Jaša, Jevreji Jugoslavije 1941-1945, Žrtve genocida i učesnici NOR-a, 123.
[4] HAK, kut. Jadovno.
[5] HAK, kut. Jadovno.
[6] AH, ZKRZ, GUZ 2235/25. b 1-2/45, kut. 15.
[7] HAK, kut. Jadovno.
[8] HA Zadar, f. Okružnog suda Zadar.
[9] Arhiv OS, a. NDH, k. 152, reg. br. 24/4. Ustaše ove Srbe nazivaju četnicima iako dobro znaju da oni to nisu i da četnike nikada nisu ni vidjeli.
[10] Isto.
[11] Izjava Drage Svjetličića od 4. jula 1942, AJ, fasc. 922.
[12] Izjave Relje Bilanovića, Riste Stjepanovića, Sime Ćurkovića, Pane Petrovića, Mirka Pajkića, Joce Čolakovića i drugih, AJ, fasc. 922.
[13] Isto.
[14] Izjava Pane Petrovića od 13. aprila 1942, AJ, fasc. 922.
[15] Isto.
[16] AJ, fasc. 210.
[17] AJ, fasc. 922.
[18] Zapisnik od 17. aprila 1941, AJ, fasc. 922.
[19] AJ, fasc. 220.
[20] Zapisnik Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača Šibenik, 16. januar 1945, HAK, kut. Jadovno.
[21] Isto.
[22] Izjava od 5. avgusta 1945, ABiH, kut. Mostar, br. 55807. ZKRZ.
[23] AS, f. ZKRZ:
[24] Izjava Steve Simića od 9. aprila 1942, AJ, fasc. 220.
[25] Izjava Ota Brejera od 25. aprila 1945, AH, ZKRZ, GUZ 1839/45, kut. 7; Izjave Milivoja Nikolića i Relje Bilanovića od 13. aprila 1942, AJ.
[26] Zapisnik KRZ, Šibenik, 16. januar 1945, HAK, kut. Jadovno.
[27] HAK, kut. Jadovno.
[28] Zapisnik od 11. novembra 1942, AS, f. ZKRZ.
[29] Izjava Uroša Miletića od 14. jula 1945, AJ, fasc. 912.
[30] AH, ZKRZ, GUZ 1872/47, kut. 10.
[31] AJ, f. 200, fasc. 919.
[32] Izjava Uroša Miletića od 14. jula 1945, AJ, fasc. 912.
Izbornik
