Održana promocija knjige Jovana M. Kablara „Sjećanja – od Golubića do Beograda“

U prepunoj sali gradske opštine Novi Beograd 04. novembra 2016. godine promovisana je knjiga Jovana Kablara „Sjećanja – od Golubića do Beograda“. Knjigu su promovisali: dr Momčilo Diklić, istoričar; Danko Perić, novinar; Dušan – Duja Đaković, profesor i književnik i Mile Rajčević, profesor. Moderator je bila Maja Vukojević, psiholog. U obraćanju prisutnima, govoreći o knjizi, autor Jovan M. Kablar je rekao: „Knjiga koju napisah srcem je autobiografskog sadržaja. Nju pisah olovkom držeći lijevu ruku na srcu. To su moja sjećanja i memorijska građa mojih pamćenja“.

Jovo Kablar je dugogodišnji predsjednik Udruženja penzionera iz Hrvatske. Bio je poslanik u poslednjem jednostranačkom sazivu Hrvatskog sabora krajem osamdesetih godina. Takođe, bio je i predsjednik opštine Knin a naslijedio ga je pokojni Milan Babić. U Republici Srpskoj Krajini bio je predsjednik Privredne komore.

Govoreći na promociji knjige profesor Mile Rajčević je rekao:

Jovan M. Kablar, autor knjige „Sjećanja – od Golubića do Beograda“ pristupio je pisanju autobiografskog i memorijskog djela, da ostane pisani trag o životu našeg čovjeka, gdje pored autobiografskog sjećanja i uspomena vezanih za rodni Golubić, od rođenja do zrelih godina života, daje prikaz istorijskih, političkih i kulturnih zbivanja u kojima je autor knjige bio aktivni učesnik i svjedok, i ostavi sadašnjim i budućim generacijama – istoriji istinu o jednom vremenu koje je bilo i prošlo i koje još uvijek traje…

Jovo Kablar, vođen ljubavlju prema svome zavičaju držao se maksime da je svaki čovjek doživotno dužan svome zavičaju, govoreći da je uvijek uviđao koliko ima istine u onoj rečenici istočnjačke mudrosti: „Čovjek je dužan svom zavičaju“. „I sam sam smatrao“, kaže Kablar u knjizi „da je to jedini dug koji čovjek ne osjeća kao tešku obavezu, dug koji svako od nas treba da plaća kako najbolje umije i koliko god može, sa stalnim podsjećanjem da ga potpuno i do kraja neće odužiti“.

Autor u knjizi iznosi na sebi svojstven način svoja sjećanja na događaje koje je doživio i u kojima je učestvovao. Jovina sjećanja počinju sa Golubićem, mjestom pod suncem njegovog rođenja u kojem je živio, kako sam kaže „do vremena adolescencije“. Citiram: „Odlazio sam daleko od njega, ali nikad nisam otišao. Što sam dalje odlazio, srcem, sjećanjima i dušom bio sam bliže njemu“.

Prilikom dolaska u rodne Kablare 2007.godine među svoje komšije, u kolažu sjećanja na jednom mjestu u knjizi Jovo zapisa: „Brat i ja se pozdravljamo sa okupljenim komšijama. Ne poznamo sve prisutne, predstavljaju nam ih po roditeljima. Vidimo Mićotu Džepinu, dobro se fizički drži…Na nogama gumenjaši-kaišari i vunene čarape.Drži Mićo tradiciju. Na pitanje prisutnih…pozna li me, zagleda se i prepozna me, a brata mi Branka ne prepozna. Kada mu rekoše da smo Branko i ja braća, Mićota se malo odmače, stavi pesnicu iznad očiju, zagleda se pa reče: – Est, est bogami, est nauvano, to je Milančev mlađi sin, sad i ja viđo da est“.

Jovo je svoj zavičaj volio i u srcu nosi i danas, a ova knjiga Sjećanja je još jedan dug zavičaju, na životnu i kulturnu baštinu naših korijena.Jovo je uvijek i rado boravio među svojim ljudima, izučavao, pabirčio i zapisivao izvorno narodno blago, običaje, išao na divane i sijela, izučavao život i tradicinalne običaje svojih ljudi sa kojima se svakodnevno susretao, a knjigom koju danas promovišemo ostavio u amanet sadašnjim i budućim generacijama žiške sa neugašenih ognjišta koje još uvijek tinjaju i svijetle, da otmu bogatu tradiciju od zaborava, a u našem narodu se znalo reći: „Put kojim čovjek prođe, najbolje ga i poznaje“.

U svim događajima datim u knjizi vidi se autorova pozicija u tim dešavanjima, kao i sjećanja na značajne događaje, ljude i ličnosti Golubića, koji su svojim životom i radom, stvaralaštvom i kreativnošću dali značajan pečat i doprinos razvoju i napretku Golubića, nekadašlje velike Jugoslavije i šire…

Autor u knjizi predstavlja čitaocu psihologiju življenja našeg čovjeka, psihologiju tih malih – velikih ljudi od kućnih zadruga i ognjišta – kultnog mjesta našiih predaka, /ono što je oltar za hram, to je bilo ognjište za kuću/, rodne kuće u selu u kojoj je u svijest upijao usmenu tradiciju, koja se prenosila s koljena na koljeno, narodnih običaja po kojima se živjelo, karakteristike domicilnog stanovništva i njihovim zanimanjima, jezik kojim govore, srpski jezik – štokavska ijekavština i ćirilica, obogaćen tuđicama, turcizmima i provincijalizmima u svakodnevnim dijalozima – značenje i ulogu srpske pravoslavne crkve Svetog arhiđakona Stefana u Golubiću, kao lućerni koja u mraku svijetli, čuvaru ljudskog duha i bića, osnovne škole u Golubiću iz 18. stoljeća u kojoj je učiteljevao i srpski narodni prosvjetitelj Dositej Obradović, poznat po mudrim porukama: „Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce!“, gimnazije i srednjih škola u Kninu, školovanja preko „Privrednika“, iz kojih se regrutovala jedna intelektualna elita, koja se vinula u svijet nauke, koja je davala pečat razvoju svoga kraja, vrijeme nasilnog pokatoličavanja, asimilacije, opstanku srpskog naroda na ovim vjetrovitim prostorima, do kanačnog izgona i etničkog čišćenja.

Jezik kojim je knjiga pisana odgovara savremenom književnom jeziku, jeziku kojeg je autor zapamtio iz djetinjstva. Stil pisanja je jasan, razumljiv, korektan, realističan… Kada čitalac čita knjigu „Sjećanja – od Golubića do Beograda“ u određenim pasusima ima osjećaj da čita pripovijetke i novele Sime Matavulja, srpskog pisca iz Dalmacije, sa realističnim posmatranjem života, pisane živim plastičnim stilom i pronicljivim posmatračkim darom. /Pilipenda i dr./.Knjiga će čitaoce podsjećati na istoriju i nekadašnji sjaj Golubića, društvenu stvarnost sa svim vrlinama i manama, moralnim i psihološkim karakteristikama, njihovu borbu za potomstvo plemena, za obraz, čast i poštenje svakog čovjeka.Treba istaći činjenicu da je Jovan Kablar tokom višegodišnjeg pisanja svojih sjećanja, prikupljanja memorijske građe, vođenja intervjua, anketa, razgovora, proučavao i izučavao raznovrsne izvore, arhivsku građu i literaturu, što ovom autobiografskom i memorijskom djelu daje veću naučnu utemeljenost.

U knjizi autor detaljno prezentuje rezultate genealoških istraživanja svojih korijena, porodično stablo sa brojnim fotografijama, slike koje „nikada ne blijede”, koje će mnoge čitaoce vratiti u vrijeme koje je ostalo istorija. Knjiga „Sjećanja – od Golubića do Beograda“ će pružiti zadovoljstvo čitaocima, ma koliko ono bilo gorko poslije tragedije srpskog naroda u Krajini, onima koji se raduju da čuju živu riječ nekadašnjeg kraja kao i onima čije iskre sa rodnog ognjišta svijetle daleko od rodnog zavičaja.U svijesti čitaoca ostaće nezamjenjivo sjećanje na ljepotu življenja našeg čovjeka, na ponosne i dostojanstvene ljude i neuništivost duha našeg čovjeka. Ovu knjigu će rado da ima i čita svako koga vežu uspomene za Golubić i Dalmaciju, bilo da živi u matici ili dijaspori“.

Mile Rajčević, prof.

(Da otvorite sliku u punoj veličini kliknite na nju)

Izvor: Savez Srba iz regiona