Od sudbine se ne može pobeći

Kao osmogodišnja devojčica mesec i po dana je provela u paklu jame u koju su ustaše na Ognjenu Mariju 1941. bacile 218 Srba iz sela sa ruba Livanjskog polja

Na mesnom groblju u Banatskom Despotovcu, nakon dugog, 85-godišnjeg rvanja sa životom, večno je počinula Mara Lalić, udata Jurić, jedna od četrnaestoro velikomučenika preživelih u paklu jame Ravni Dolac na Dinari, u koju su ustaše na Ognjenu Mariju, 30. jula 1941, bacile 218 Srba, uglavnom dece, devojaka i žena iz poddinarskih sela sa ruba Livanjskog polja, Gornjih i Donjih Rujana.

I ona je, kao i njena starija, odavno već pokojna sestra Ljuba i još dvanaestoro njihovih rođaka i komšija (zanimljivo je da je među njima bio samo jedan muškarac, 15-godišnji Gliša Stojić), pravim, gotovo neobjašnjivim čudom preživela pad sa gotovo 50 metara i, uprkos zakonima medicine, izdržala na dnu jame mesec i po dana, sve dok polovinom septembra nisu izvađeni zahvaljujući plemenitosti i hrabrosti „ustaškog oružnika“ Vinka Tomaša.

Tri trudnice

Pored Mare i njene sestre Ljube, pakao jame Ravni dolac su preživele i Cvita Bošković sa ćerkama Danicom i Milicom, Stana Crnogorac, Milica Erceg, Gospava Cvijetić, udata Bošković, Sava Marčeta, udata Kozomara, Janja Lalić, udata Šunjka, Božana-Boja Lalić, udata Radeta, Mara Lalić, udata Bošković, Danica Lalić, udata Stojić i jedini muški Gligorije – Gliša Stojić. Među živima su još samo Božana – Boja Lalić – Radeta i Milica Bošković – Maljković. Stana Crnogorac (u tom trenutku je bila udata za Miću Lalića), bila je u osmom mesecu trudnoće kad je dospela u jamu Ravni dolac. Nekoliko dana kasnije je u jami pobacila mrtvo dete, ali je ipak preživela, baš kao i Gospava Cvijetić, udata Bošković i Sava Marčeta – Kozomara, koje su takođe bile u odmakloj trudnoći. Gospava će nekoliko meseci pošto je izvađena iz jame roditi ćerku, a Sava blizance – ćerku i sina…

Kao i većina ostalih koji su preživeli ustaška zverstva, i Mara i njena sestra su posle rata pobegle iz Rujana i potražile mir u banatskoj ravnici. Tu se poudale i svile topla porodična gnezda, ali se nikad nisu oslobodile strašnih trauma, niti, makar za trenutak, zaboravile muke koje su pretrpele i izdržale. Mara se udala za Stevu Jurića iz Sajkovića, bila okružena pažnjom i ljubavlju dece, unučadi i praunučadi, a svejedno, celog života bila potištena, najradije je ćutala i briga joj nije silazila s lica ni kad spava.

Evo njene ispovesti, koju je vaš reporter zapisao u avgustu 1990, kada je ova velikomučenica po prvi put otvorila dušu:

– Ne volim i nije mi lako o tome da govorim jer svaki put to iznova vaskrsne kao da je juče bilo. Ne volim ni druge da slušam kad govore o tome. Bih da zaboravim, da se smirim, a ono se ne da nego me mori nesanicom i strahom čim sklopim oči. A i šta sam ja drugo mogla upamtiti sem straha. Bila mi tek osma godina… Nekako malo prije toga, može biti ko jedan mjesec ranije, umro mi otac Niko. Razbolje se i umrije. Ja se već tada nauzela strave i nijesam, čini mi se, ni plakala – kao da se nije smjelo.

Kad su ustaše odvele naše muške pamtim kao sad, ali se tada nijesam nekako uplašila. Vidim, vode ih sve naše komšije, poznajem ih sve i nikako ne razumijem zašto majka plače i kuka. To mi je za svo vrijeme bilo najteže: kad vidim majku da plače, znam da je nešto rđavo i stašno.

Čojstvo Vinka Tomaša

Pošto su sve zrele muškarce iz Gornjih i Donjih Rujana poveli i pobili u Prologu, a nejač sutradan bacili u jamu Ravni Dolac, prošlo je, kako su mi preživeli kazivali „šes nedelja i tri dana“, dok je jedan mladić, Hrvat Nine Odak, čuvajući okolo ovce, otkrio da u jami ima još živih. Kazao je to uveče ocu, a ovaj prijavio italijanskoj komandi koja je naredila da se preživeli izvade. Za to se dobrovoljno prijavio ustaški žandarm Vinko Tomaš, rodom iz Trogira. Uzeo je još dvojicu žandarma i nekoliko meštana Hrvata. Za njima je nad jamu pristigla ustaška patrola koja je htela da u jamu ubaci bombe kako ne bi ostalo svedoka. Tomaš je, međutim, hrabro zapeo pušku i nije to dopustio…

– Tako i kad su kroz dva dana došli nas da tjeraju. Svi kukaju i leleču, a ja samo strepim da me ne odvoje od majke. Taj strah je bio jači i od žeđi, i od gladi, i od beskrajnog puta uz Dinaru. Bože, kolika mi se Dinara tada činila! I sada kad se toga sjetim čini mi se da Dinara nebo tiče i da se niko nikad na njen vrh nije uspeo. Sjećanje se prekida blizu jame Ravni dolac, u onoj Sajdinoj pećini u koju su nas utjerali i iz koje su nas izvodili i bacali u jamu. Ja sam se tu grčevito uhvatila majci za skut, zažmurila i više se ničega ne sjećam. Ni kako su nas doveli do jame, ni kako su nas pobacali – ništa… Osvijestila sam se tek sjutri, preksjutri dan, ja posigurno i ne znam koliko je prošlo vremena. Mislim da sam prvo usnila kao da me majka pritrpala ponjavama, a meni studeno. Ja sam se u tome, izgleda, nešto počela koprljati i mrdati. Otrijeznio me glas sestre mi Ljube i snaje Stane „Vidi naše Mare… ona živa jadnica“. One su me nekako izbavile ispod mrtvih i izvukle u kraj. Razbijena glava, rasječena noga, zgnječena i izubijana, mrtvački
žedna, studen osvojila, a jednako glasa ne puštam. Premrla i strah mi uzeo glas…

– E, onda, dan po dan, malo pomalo, navikneš se na sve. Ljuba i Stana brinule o meni. Sve kvase bošče i nekakve krpe od košulja, brišu sa njima rosu sa grede te mi kvase usta. Tako i sebi, a meni se stalno čini da su krpe kvasnije tada, da one nijesu ni žedne kao ja. U neko doba neko nađe i jednu šerpu. Izvadiše iz nečije torbe. Poslije sam doznala da su usput uhvatili i neko čobanče koje je imalo šerpu i bacili i njega u jamu. E onda tu šerpu postave ispod stijene gdje se voda sliva i kaplje, a mi se sjatimo okolo, brojimo kapi i satima čekamo da se na dnu šerpe napuni gutljaj. Bože kakvo je to mučenje bilo. Jedna šerpa, kapi rijetke, a toliko žednih usta… Ali, sve je bilo ljepota dok ne počeše crvi. Mile uz stijenu i padaju odozgo po nama. Padaju i u šerpu i gamižu kroz ono malo vode, ali ko to gleda – procijediš kroz zube, sav srećan što te zapao gutljaj…

– A znaš kako je, niti to ko sad može opisati, niti u to vjerovati. I meni to sad sve liči i izgleda kao nekakav strašan i ružan san, nešto što se nekome drugome dogodilo, ili je to tako zato što bih htjela da sve zaboravim. No, od sudbine se ne može pobjeći. Nit ko zna šta ga može snaći nit šta može izdržati. Samo ne daj bože pričekati, šta se može dočekati…

Autor: B. Simović

Izvor: Vesti Online

Vezane vijesti:

Najmlađa

Ustaše je živu sahranile u jami | Jadovno 1941.

Budo Simonović: Ognjena Marija Livanjska (VIDEO) | Jadovno …

Budo Simonović: Vađenje kostiju iz jame Ravni Dolac 1991. godine