Objavljena naučna knjiga o genocidu nad Romima u NDH

Krajem 2015. godine objavljena je knjiga „Stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. – 1945.“ Danijela Vojaka, Bibijane Papo i Alena Tahirija. Izdavači su Institut društvenih nauka Ivo Pilar i Romsko nacionalno vijeće, koji su bili i provodioci projekta „Stradanje Roma na području NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata“.

Knjiga je rezultirala značajnim saznanjima važnim, između ostalog, povijesnoj znanosti i donosi dosad nepoznate dokumente koji objašnjavaju mozaik stradanja Roma u NDH-u. Radi se o dokumentima vezanim uz deportacije Roma u Jasenovac, konfiskaciju romske imovine i njenu prodaju putem javnih dražbi, romsku ratnu svakodnevicu i sl.

Autor: ROMI.HR

PREVLADATI ZAOSTAJANjE HRVATSKE ISTORIOGRAFIJE U ISTRAŽIVANjU GENOCIDA NAD ROMIMA

Danijel Vojak, voditelj projekta „Stradanje Roma na području NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata“

Koje su bile najveće poteškoće u dobijanju podrške za projekat?

Dakako, finansijska podrška. Možete imati pred sobom izvrstan projektni plan, no bez finansiranja ovakav je projekat, po svojoj složenosti i obimu, gotovo nemoguće provesti. Također, otežavajuća okolnost bila je nepoznavanje samoga gradiva koje se čuva u nadležnim arhivskim, muzejskim i bibliotečnim institucijama. Štaviše, u nekim slučajevima mi smo kao istraživači otkrivali relevantno gradivo, dok tamošnje kolege nisu znale da se takvo gradivo čuva kod njih.

Koja su geografska područja pokrivena projektom i koje bi još institucije i područja trebalo pokriti u budućnosti?

Projekat je fokusiran na istraživanje stradanja Roma na području Nezavisne Države Hrvatske što obuhvata dijelove područja današnje Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine. S time na umu, fokus na istraživanju bile su institucije u ovim zemljama te u Republici Srbiji.

Projektom nisu obuhvaćene institucije u Dalmaciji i Lici, kao i neke u ostalim dijelovima Hrvatske, što nameće potrebu da se i njih obradi. Također, pitanje onih hrvatskih područja okupiranih za vrijeme Drugog svjetskog rata od Mađarske i Italije tek treba sistematičnije obraditi, i to u nadležnim institucijama u Hrvatskoj i van nje. Daljnja istraživanja trebalo bi provesti i u Bosni i Hercegovini.

Je li Vaše istraživanje pokazalo neke posebne karakteristike ustaškog režima NDH-a i koje?

Istraživanje je pokazalo istaknutu zločinačku prirodu ustaške vlasti prema romskom manjinskom stanovništvu što se može vidjeti na temelju brojnih dokumenata o deportaciji u logore, posebno u jasenovački logor. U tom kontekstu može se vidjeti sistematsku ustašku genocidnu politiku istrebljenja Roma koja se provodila u nekoliko faza, a svoj vrhunac imala sredinom 1942. kada je većina Roma deportovana u jasenovački logor i ubijana.

Ako usporedimo situaciju s drugim evropskim zemljama, kakva je situacija u Hrvatskoj vezano za naučno istraživanje genocida nad Romima?

Hrvatska istoriografija zaostaje za sistematskim istraživanjima, posebno zapadnoevropskih i srednjoevropskih istoriografija. Pozadina ovog „zaostajanja“ jest određena nezainteresovanost hrvatske naučne i šire javnosti za istraživanje ove teme.

Unatoč tome, moram spomenuti kako se unatrag nekoliko godina pojavilo zanimanje i u nas za istraživanje ove teme. Moglo bi se reći: „Bolje sad, nego nikad!“ Istraživanje stradanja Roma u NDH-u mora se oblikovati u niz sistematskih naučnih projekata, jer to od nas istoričara traže brojne i većinom anonimne romske žrtve ustaškog režima kao jednog od najsurovijih tadašnjih genocidnih režima.

U našem su društvu, nažalost, prisutne pojave relativizovanja i umanjivanja i zločinačkog i genocidnog karaktera NDH-a. Postoje li takve tendencije i u istorijskoj nauci, posebno kada su u pitanju Romi i romske žrtve i zločini nad njima u Drugom svjetskom ratu u NDH-u?

Nažalost, mora se primijetiti kako je u hrvatskoj stručnoj i široj javnosti unatrag nekoliko godina primjetna određena relativizacija zločina ustaških vlasti za vrijeme Drugog svjetskog rata. Revizionističke teze o Romima usmjerene su na dokazivanje kako oni nisu bili žrtve ustaških vlasti, već da su se iste vlasti dobro odnosile prema njima i kako oni nisu bile žrtve njihove politike.

Njihova naučna argumentacija svodi se na (neuspješno) pobijanje poznatih izvora o stradanju Roma, navodeći kako su oni lažni i tendenciozni. Nadalje, isti naučnici ističu kako je nemoguće utvrditi stradanje Roma u tom ratu jer su oni uspješno skrivali svoje etničko porjeklo i tako preživjeli rat. Takve revizionističke teze potrebno je sistematski pobijati, i to tezama temeljenim na relevantnim arhivskim i drugim izvorima.

Koliko je hrvatsko društvo osviješteno i upoznato s time da je nad Romima u Drugom svjetskom ratu izvršen genocid te da Romi po brutalnosti i razmjerima toga genocida spadaju među najveće žrtve tog rata? U kojoj je mjeri za to odgovorna sama istorijska nauka?

Hrvatsko društvo koje Rome i danas većinom doživljava kao nepoželjne pripadnike, što je temeljeno na viševjekovnim predrasudama i stereotipnoj slici o Romima kao lutalicama, varalicama, lijenčinama, kradljivcima i sl. Takva slika, ili bolje rečeno percepcija, poticana je značajnim neznanjem o romskoj kulturi, ali i istoriji.

Dio takve istorije zasigurno se odnosi na period Drugog svjetskog rata kada su oni u nekim zemljama bili gotovo svi ubijeni ili protjerani, o čemu prosječni Hrvat(ica) malo zna. U školskim udžbenicima istorije njihovo stradanje svedeno je na usputnu bilješku: „i Romi su stradali…“. Iz takvog konteksta proizlazi velika odgovornost hrvatske istoriografije da se ova tema sistematičnije proučava.

PORAJMOS U UDžBENIKE

Bibijana Papo, koautorica knjige Stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. – 1945.

Što je bio motiv Vašeg uključivanja u ovaj projekat i ovo istraživanje?

Gledajući iz ličnog ugla, motiv mog uključivanja u istraživanje genocida nad Romima jeste ispravljanje društvene nepravde. Kao istoričarka posebno sam bila svjesna koliko je nužno ovakvo istraživanje te sam mu se vrlo rado priključila i istraživala u Hrvatskom državnom arhivu, Vojnom arhivu u Beogradu, Arhivu BiH i drugim institucijama, zajedno sa kolegama.

Sa druge strane, u Romskom nacionalnom vijeću, u kome sam zaposlena, duže smo vrijeme planirali ovakav projekat, a njegovi rezultati bili su nam nužni jer provodimo brojne aktivnosti koje su dio našeg programa „Sjećanje na Porajmos“.

Kako bi naše aktivnosti bile kvalitetno osmišljene i utemeljene, potrebni su nam arhivski dokumenti, naučne studije, jer to je podloga za organizovanje okruglih stolova, diskusija, izložbi te za daljnju saradnju sa naučnom zajednicom i širom javnosti. Sretna sam da romska zajednica u Hrvatskoj, ali i šire, napokon ima vrijedne podatke, koji su rezultat ovog projekta.

Što o genocidu nad Romima kažu naši udžbenici istorije i kako Vi ocjenjujete tu situaciju? Kako se naš obrazovni sistem nosi sa time? Možemo li s takvim tretmanom ove teme izaći iz tog začaranoga kruga neznanja, neosviještenosti i nesenzibilizovanosti za ova pitanja?

Udžbenici koji se koriste u našim školama marginaliziraju ovu temu. Postoje inicijative s romske strane da se to promijeni, a knjiga koju smo pripremili Danijel Vojak, Alen Tahiri i ja, može jako mnogo pomoći kako bi se tema genocida nad Romima uključila u udžbenike i kako bi bila predstavljena na primjeren način.

Situacija s nastavnim programima, udžbenicima, materijalima za nastavnike istorije prilično je loša i dok se nastavni programi i udžbenici ne promijene u ovom, ali i drugim aspektima, naše društvo neće moći napredovati.

Koliko je po Vašemu mišljenju i saznanjima objavljivanje knjige Stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. – 1945. pridonijelo senzibiliziranju šire javnosti za temu genocida nad Romima/Porajmosa? Koliko je hrvatsko društvo upoznato s time da je nad Romima u Drugom svjetskom ratu počinjen genocid?

Namjera je ovog istraživanja i bila da se pridonese senzibiliziranju za temu genocida nad Romima, unutar akademske zajednice, ali i u široj javnosti. Nažalost, stanje u akademskoj zajednici prati širu društvenu situaciju, tako da se istraživanje istorije Roma, pa uže istraživanje genocida nad Romima, nalazi na marginama. O tome govori i činjenica da je Danijel Vojak jedina osoba iz akademske zajednice, istoričar, koji u Hrvatskoj istražuje i piše o istoriji Roma.

Događa se i da, kada istoričari, ne nužno s naših područja, pišu naprimjer o stradanju u Jasenovcu, ili o primjeni rasnih zakona i općenito o NDH, vrlo rijetko spomenu i Rome, koji su u velikom broju stradali i na koje su se itekako primjenjivali rasni zakoni i sve ostalo što su doživjeli i drugi stradalnički narodi.

Ovo je istraživanje, i ova knjiga konačno, pridonijeli su da se takva situacija počne mijenjati, i to je vrlo ohrabrujuće. Osviještenost šire javnosti o ovoj temi trenutno je na znatno višem stepenu nego primjerice 2012., kada smo u RNV-u započeli s organizovanjem komemoracije u Uštici i Jasenovcu. Prije toga vladala je gotovo potpuna ćutnja. Od 2012. posebno su se mediji zainteresovali za ovu temu, što je jako dobro jer na taj način se može doprijeti do široke javnosti.

Ova je knjiga već sad, po našim saznanjima, umnogome pridonijela procesu upoznavanja javnosti s genocidom nad Romima, a još će to i više u budućnosti.

Izvor: Romi.hr

Vezane vijesti:

Romi traže da se dokaže genocid nad njima | Jadovno 1941.

Neoborivi dokazi o genocidu u NDH | Jadovno 1941.

Romi iz Srbije traže odštetu za Holokaust | Jadovno 1941.