O Jasenovcu, Goran Kiković: Zločin kojeg su se grozili i nacisti!

Jasenovac, Jadovno, Prebilovci, jame na Velebitu… nijesu djelo zavedenih ili
izmanipulisanih ljudi. To je proizvod državne politike NDH i napora cijele te države da fizički istrijebi srpski narod.

Piše: Goran Kiković, srpski istoričar u Crnoj Gori

Jasenovac. Jedino mjesto nad čijim su se zločinima čak i Hitler i njemački nacisti zgražavali. Jedino mjesto u nacističkoj Evropi gdje su postojali specijalni logori za pogrom djece. Edmund Glez fon Hostenau (1882- 1946), najviši Hitlerov vojni
izaslanik za Balkan, ovako je u svom dnevniku opisivao hrvatski ustaški režim i njegovu vojsku:

“Svi ovi događaji doveli su do nekoliko krajnje neprijatnih susreta i žučnih rasprava sa Pavelićem… Njegove najvernije saradnike nazvao sam zločincima. Uslov da bi Hrvat mogao da stupi u ustašku službu jeste to da on mora da ubije najmanje jednog Srbina, da siluje jednu Srpkinju i da pokrade srpsku imovinu. Kazao sam da bi svakog drugog ustašu trebalo staviti uza zid i streljati”.

Dana 22. april 1945.godine je oko 1.600 preostalih zatočenika koncentracionog logora Jasenovac organizovalo proboj, čime je ovaj logor prestao sa radom, a
gdje su ustaše za 4 godine ubile preko 700.000 Srba (iako postoje indicije da ih je bilo daleko više), 23.000 Jevreja i 80.000 Roma. Jasenovac je naša tragedija, naša tuga, naše sjećanje. Naš neprebol. Mjesto gdje smo otkrili u kolikoj mjeri može da nas mrzi neko koga smo smatrali najbližim. Naša opomena. Da se ne ponovi, da se ne zaboravi.U njemu su postojali logori za djecu. U Jasenovcu, jednog od najvećih zločina u istoriji ljudskog roda, tokom kojeg su ustaše zvjerski ubile preko 20.000 djece.

Životni uslovi u logoru bili su krajnje surovi: oskudna, slaba hrana, bijedan smještaj, izuzetno oštra disciplina i neverovatno okrutno ponašanje ustaških čuvara. Uslovi su se poboljšavali jedino tokom kratkih perioda, u vrijeme posjeta delegacija, kao što su bile posjete delegacije novinara u februaru 1942. i Crvenog Krsta u junu 1944.

Ubijanje i mučenja u logoru dostigli su vrhunac krajem ljeta 1942., kada je na desetine hiljada srpskih seljaka deportovano u Jasenovac iz područja gdje su se vodile borbe protiv partizana, u oblasti planine Kozara. Većina muškaraca pobijena je u Jasenovcu. Žene su slali na prisilni rad u Njemačku, a djecu su odvajali od majki; neka su pobijena, dok su ostala rasuta po sirotištima širom zemlje. Zatvorenike i sve one koji su završili u Jasenovcu, ustaše klale posebno oblikovanim noževima ili su ih ubijale sjekirama, maljevima i čekićima; bivali su takođe i strijeljani ili vješani po drveću ili banderama. Neki su živi spaljivani u usijanim pećima, kuvani u kazanima ili davljeni u rijeci Savi. Ovdje su korišćeni najraznovrsniji oblici mučenja – metalnim predmetima čupali su nokte na rukama i nogama, ljude su oslepljivali zabijajući im igle u oči, meso su im kidali a zatim solili. Takođe su ljude žive drali, odsijecali im noseve, uši i jezike sjekačima za žicu, i šila im zabadali u srce. Ćerke su silovali pred očima majki, a sinove mučili pred očima njihovih očeva. Prosto rečeno – u konclogorima u Jasenovcu i Staroj Gradiški ustaše su prevazišli sve ono što čak ni najbolesniji um nije mogao da zamisli i sprovede, po pitanju brutalnosti sa kojom su ljudi ubijani.

Ljudi u Jasenovcu više nisu ni bili ljudska bića već objekti podesni za iživljavanje svakog ustaškog hira. Za spoljašnji svijet, Jasenovac je predstavljan kao radni logor. Ustaška propaganda pokušavala je da predstavi koncentracione logore i svom narodu i svijetu, kao mjesta korisnog rada i poboljšanja. Nakon savezničkih bombardovanja logora u martu i aprilu 1945. godine, u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, Vjekoslav Maks Luburić, zapovednik Ustaške odbrane, naredio je da se likvidiraju svi zatočenici, a logor i mjesto Jasenovac do temelja sruši i spali, kako bi se prikrili svi tragovi zločina.

Ne smijemo zaboraviti da su ustaše imale i logore za djecu i da su tamo srpsku djecu, bebe, nabijali na bajonete, kolje i šiljate letve od plotova, klali noževima, bradvama i sjekirama, spaljivali u kućama i krematorijumu, na Gradini kod Jasenovca kuvali u kotlovima za spravljanje sapuna, zavezanu u strože i džakove bacali u rijeke i bunare, živu otiskivali u špilje i pećine, gušili cijankalijem i trovali kaustičnom sodom, satirali glađu, žeđu i hladnoćom… Na sve moguće načine a ustaška propaganda nastojala je svim silama da prikrije istinu o stradanju te nevine djece kako tada tako i danas posle toliko godina.

Kada je Državna komisija sudskih antropologa bivše SFRJ u sastavu: dr Zdravko Marić, Vida Brodar, Aton Pogačnik i dr Srboljub Živanović, septembra 1964. završila prvu fazu ispitivanja masovnih grobnica na stratištu u Donjoj Gradini sa druge strane Save od logora Jasenovac, uplašili smo se brojeva do kojih smo došli. Ovako danas, sa gorčinom u glasu, govori akademik Srboljub Živanović, jedini profesor medicine Državne komisije koja je istraživala broj žrtava u Jasenovcu i predsednik Međunarodne komisije za istinu o ovom NDH logoru sa sjedištem u Londonu.

Živanović ističe: “Na stratištima duž reke, u masovnim grobnicama koje su se prostirale na dužini 12,5 kilometara i širini 4,5, složili smo se nedvosmisleno da tu leži više stotina hiljada zverski ubijenih ljudi – 700.000 Srba, 23.000 Jevreja i 80.000 Roma! U grobnice, široke šest, a duboke osam metara, naslagani su jedno na drugo, po 27 osoba, starih i mladih. Prve analize uzroka smrti svedočile su da je oko 20 odsto njih u grob otišlo živo”.
navodi Živanović.

Živanović kaže da je Komisija izvršila 130 sondažnih bušenja na 100 masovnih grobnica, čiji su se rovovi protezeli između 60 i 80 metara. Radili su, sjeća se, tri mjeseca, te daleke 1964. godine. Poslije prvih izvještaja, sve je, međutim, stopirano. Država im nije rekla zašto.

– I pre nas je bilo istraživanja. Prvo je bilo u maju 1945. Komisija ZAVNOH iznela je tada procenu o između 500.000 i 600.000 ubijenih. Dve godine kasnije, bivši logoraš dr Nikola Nikolić sa sinom u Donjoj Gradini je identifikovao 258 grobnica dužine od 60 do 80 metara dubokih oko osam metara. Borci iz Kozarske Dubice 1961. ponovo su počeli sa istraživanjima, mada oni nisu imali stručna znanja. Nas su pozvali 1964. i bili smo najreprezentativnija grupa stručnjaka do tada. Posebnim bušilicama izvršili smo otvaranje 100 grobnica i posle tri meseca teškog rada izneli smo državnim organima procenu o broju žrtava.-kaže Živanović.

Živanović svjedoči: – Nismo smeli da slikamo, ali sve smo beležili u radne sveske. Svaki član komisije je vodio dnevnik i posle radnog dana jedan drugom smo pregledali zapisnike i potom ih potpisivali. Sva četiri dnevnika imaju potpise svih članova komisije. U tim zapisnicima su neke od najstrašnijih stvari koje čovek može da zamisli. Recimo, u lobanjama su se tada još nalazili ostaci mozga i oni su poslati na obradu u Zavod za sudsku medicinu u Ljubljanu. Na osnovu rada došli smo do zaključka da je gotovo dvadeset odsto žrtava živo otišlo u grob. U grobnicama, naročito tamo gde su bili ujamljeni Romi, nalazili smo ogromne količine zlata, đerdana, dukata, i sve to smo posle otvaranja grobnica ponovo sahranjivali. Mi smo imali obećanje da će se istraživanje nastaviti i pravljeni su planovi kako dalje.

– Jasenovac, Jadovno, Prebilovci, jame na Velebitu… nijesu djelo zavedenih ili
izmanipulisanih ljudi. To je proizvod državne politike NDH i napora cijele te države da fizički istrijebi srpski narod. Genocid nad Srbima nijesu vodile ustaše, već sam vrh Katoličke crkve na čelu sa Alojzijem Stepencem.Učestvovali su svi, hrvatski domobrani, obični seljaci, železničari, a kada je 1944. postalo jasno da Njemačka gubi rat, ponovo su svi uložili veliki napor da sakriju tragove genocida. Moša Pijade i Mile Budak su se sretali i po ovom pitanju. Tito je, kako je to otkrila dr Smilja Avramov, 1944. išao u tajnu audijenciju kod pape. Možda je sa teritorije bivše SFRJ ova dokumentacija nestala, ali u svetskim arhivama, u to sam ubeđen, postoji,rekao je Živanović.

Jasenovac mora biti poruka i opomena generacijama koje stasaju da se zlo koje se desilo u ovom vremenu više nikom i nikad ne ponovi. Glavna želja Hrvata je da se o njihovom kolektivnom zločinu ćuti, da niko ništa ne govori, da se nigdje o njemu ne piše, a naša treba da bude suprotna, da se o tome priča, raspravlja i što je najvažnije piše, jer samo pisani trag ostaje za vijek i vjekova. Sva ta zvjerstva koja su činjena u NDH ljudski um nije zabjeležio. Hrvatske ustaše su u ubijanju nadmašile Njemce. Bili su daleko gori od nacista. Smrt u Jasenovcu bila je daleko
užasnija nego u zloglasnom Aušvicu. Saveznici su ostavili Hrvatsku unutar Jugoslavije, ne pitajući za njenu odgovornost za genocid, a žrtve ustaštva su pripisali neimenovanim fašistima ili Nemcima. Zato su Koncentracioni logor „Jasenovac“, kao i druga srpska stratišta, ostali nepoznati široj evropskoj javnosti. Ova tema ponovo je dobila akuelnost ovih dana zahvaljujući predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću,koji je finansirao po sopstvenom priznanju film “Dara iz Jasenovca”,koji je prikazao jedan dio zločina koji se dešavao u Jasenovcu.

Izvor: SRPSKA24