Novi bezemljaši u okolici Zadra

Došli prije 500 godina

Ogorčen je i Boško Bukvić koji smatra da su mještani doslovno pokradeni. – Uredno smo platili po 4.000 kuna, pa su nas onda pokrali. Kažu, obilježite parcele i sve ćemo riješiti, a vi ćete se uknjižiti. Dođem na Sud s posjedovnim listom moga pradjeda i mapom ovog područja iz 1914. godine, u kojoj je sve lijepo zabilježeno, vidi se da postoji i ograda od suhozida, a sutkinja mi kaže da mi sve to ništa ne znači. Pa nismo mi ovdje došli kao izbjeglice iz prošlog rata, svi ovi ljudi, odnosno njihove obitelji, naselili su ovu zemlju prije 300 do 500 godina. I što sam uspio uknjižiti? Gotovo ništa, ukupno 4.000 četvornih metara. A ni sam ne znam kako sam i to uspio. Valjda zato što ne postoje nikakvi jasni kriteriji. Jer ja za tu zemlju, na koju sam se uknjižio, uopće nemam bolje papire nego za druge parcele na koje se uknjižuje država. Evo, tu imam papir na kojem se vidi da se moj djed 1934. godine mijenjao za tu zemlju. Na njoj je i vinograd posadio, a ja sam na istoj toj zemlji 1986. posadio već treći vinograd. Sve to državi i gospođi sutkinji ništa ne znači. Pa, ja sam se tu rodio, u tih bijednih 38 kvadrata kućice koju mi sada uzimaju zajedno sa 2,5 hektara zemlje – ispričao je Bukvić u jednom dahu.

Uknjiženje u tajnosti  

Država je bacila šapu na oko 70 posto cjelokupnog Poljičkog polja, na šume i građevinske parcele. Stanovnici se osjećaju pokradenima i poniženima. Osnovan je Inicijativni odbor kojem je uloga kontaktirati mjerodavne državne institucije, ponajprije zakonodavnu vlast i Državno odvjetništvo, i nagnati ih na odustajanje od zatvaranja zemljišnih knjiga dok se ne nađe prihvatljivo rješenje. Josip Štulina bivši je ninski gradonačelnik, a današnji predvodnik „seljačke bune“.
– Država, a ne lokalna samouprava, ima zakonsku obvezu zemljišne knjige držati ažurnima. Posljednje stoljeće i pol nitko nije ispunjavao tu obvezu. Kada su stanovnici sami krenuli u taj proces, država im osporava pravo vlasništva i to poslije višestoljetnog nesmetanog uživanja zemlje, a pritom još krivnju prebacuje na seljake, naše pretke, jer su, tobože, zemljišne knjige trebali srediti oni. Kulminacija svega je uknjiženje države na brzinu, u potpunoj tajnosti, bez znanja ili bilo kakvog upozorenja posjednicima. Mještani su godinama plaćali katastarski porez. Sve su vrijeme stanovnici nesmetano trgovali česticama, država je ubirala porez na promet i nikada nije osporavala prodaju – kaže Štulina i nabraja niz tragičnih slučajeva u kojima su se sada našli mještani triju sela.
Primjerice, generacijama se zemlja oporučno nasljeđivala, pa bi jedan brat dobio česticu na koju se danas može upisati, a drugi bi ostao bez ičega, jer se na njegove upisala država. Ili, poljička obitelj Babac još je za Kraljevine Jugoslavije na molbu vlasti polovinu svoje parcele u središtu Poljica ustupila državi za gradnju škole, koja postoji i danas, a država im je zauzvrat dala drugu parcelu u polju. Međutim, to nikada nije proknjiženo, pa Bapci danas ostaju bez zemlje koju im je bila dala država.

Podrška Grada Nina
Dvadesetih godina prošlog stoljeća kralj Aleksandar svojom je uredbom Poljičko polje, tada neobrađenu i potpuno obraslu površinu, dodijelio seljanima kako bi od nje mogli živjeti. Oni su je raskrčili i učinili je plodnim poljem. Najprije su njime upravljali veleposjednici, a kasnijim je agrarnim reformama ono, u podjednakim dijelovima, dodjeljivano svim seoskim obiteljima. Postojali su za to i dokumenti, neki su ih uspjeli i sačuvati i danas nemaju problema s uknjiženjem, ali u mnogim obiteljima takvi papiri više ne postoje. Tijekom gotovo stotinu godina izgubljeni su u brojnim seobama, izgorjeli su u požarima, nestali u poplavama. Država takvim obiteljima danas ne priznaje vlasništvo, iako zna da su do zemlje došle na identičan način kao i oni koji su dokumente sačuvali.