Riječ koja je u početku služila da otkrije i saopšti istinu dobila je sasvim novu ulogu u trenutku kada je započela vladavina gramzive majmunske strane ljudske prirode.
Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 16. marta 2016. godine.
Ona je postala instrument manipulacije i kontrole.
Zastrašujuće je da ono što je juče bilo zlo pokušava da se našminka i prikaže kao dobro. Još je gore što pojedinci, kako im kad zatreba, brane svoje sasvim sumnjive postupke svim sredstvima koja postoje u arsenalu etike, pa se nađu i drugi ljudi koji će im pomoći u odbrani. A mi, koji smo se još juče zgražali nad njihovim (ne)djelima, treba da počnemo sumnjati u sopstvena moralna mjerila.
Kažu da je čovjek slobodan tek kad izgubi zavičaj.
Mene je fascinirala ta ironija, cinizam. Jer, nakon što je jedan etnički korpus, više ili manje, nestao bilo da je bio prisiljen na iseljavanje, bilo da je izginuo, bilo da se “lojalizirao”, nakon svega toga, vlast mu je, npr., poklonila prvi nezavisni list “Identitet”, i podržala njegovu “kulturnu autonomiju”.
Čitajući tekst: „Nova saznanja o dječjem domu u Jastrebarskom“, prvenstveno mi je drago da nakon više od sedamdeset godina postoji neko čeljade kojem istorija smeta, pa se trudi da je malo uljepša. Zaista ko bi se čestit volio poistovjetiti sa povjesnom sramotom zvana Dječji logor Jastrebarsko – logor za djecu do 14 godina starosti, jugozapadno od Zagreba, osnovan 11. jula 1942. kad u njega preko Zagreba stižu prvi transporti djece iz Stare Gradiške.
Teško da u čitavoj Evropi postoji ustanova sa kategorijom “dječji dom” u kome je u tako kratkom periodu umrlo nekoliko stotina djece. Bolja kvalifikacija je svakako logor, imajući u vidu da je u jednom momentu upotrebljen radi planskog preodgajanja djece. (karakterističan je razgovor Zigfrida Kašea, njemačkog poslanika u Zagrebu sa Antom Pavelićem od 10. jula 1942.: Na kraju, poglavnik mi je saopštio da će u jednom, svojevremeno od Italijana posjednutom logoru sa barakama, u Jastrebarskom, biti smještena djeca izbjeglica sa Kozare na plansko odgajanje. Prvi transporti su već u pokretu.« -Zbornik NOR-a, nem. dok. XII , 2, 561—563
Pitanje je zašto nastojnica milosrdnih sestara sv. Vinko Paulski u Jastrebarskom, Barta Pulherija, nije ostala da dočeka oslobođenje 1945.godine, već se sklonila u jedan samostan u Sloveniji odakle je 1947. prebjegla u Austriju. Nemoguće da se bojala suda, samo zato što je bila svastika Mile Budaka, ustaškog ministra i ratnog zločinca, za kojeg još i dan- danas tvrde da ga treba pamtiti kao hrvatskog književnika, iako u Budakovoj ostavštini više zaudara politički aspekt njegovog života.
Možda je ipak istina da je sestra Barta otvoreno govorila da pomagati srpsku partizansku djecu, značio odgajati svoje neprijatelje, ili da je časna sestra Gracioza ,nj zamjenica i ekonom doma od hrane koja je pristizala iz Ministarstva udružbe i Crvenog krsta, izdvajala najljepše prehrambene namirnice za ustaše koji su bili stalni gosti doma,iako tvrde da tamo nikad nisu ulazili nikakvi vojnici, a mlijeko koje su dovozili seljaci za djecu, da je ostavljala na suncu i tek kad se počelo kvariti, onda ga davala djeci.
U svakom slučaju, sestra Barta nije ostala nakon oslobođenja 1945.godine, da pred Bogom kojem je vjerno služila, i novim vlastima i sudom pokuša da dokazuje svoju nevinost.
Kroz Dječji logor Jastrebarsko, za nešto više od sto dana njegovog postojanja, prošlo je 3336 dece od jedne do 14 godina dopremljene u grupama od 12, 13, 14. i 31. jula, zatim 5. i 15. avgusta 1942. iz Stare Gradiške, Jablanca, Mlake i Gornje Reke.
Dragoje Lukić navodi da je mortalitet u logoru u Jastrebarskom, u odnosu na broj djece, bio daleko manji nego u Staroj Gradiški ili Sisku iz razloga dolaska, krajem jula 1942. godine, 26 dobrovoljnih sestara iz škole za odgojiteljice djece u Rudama kraj Samobora sa nekoliko ljekara i drugog zdravstvenog osoblja, koji su pod neumornim i hrabrim vođstvom Tatjane (Josipe) Marinić, a uz svesrdnu pomoć stanovništva Jaske i okolnih sela, poveli upornu borbu sa časnim sestrama i upravom logora za spasavanje djece.
Za nepristrasnog čitaoca saznanje bi bilo i to kako su djeca, koja su u lipnju i srpnju 1942.u Jastrebarsko iz Stare Gradiške i Jasenovca dopremljena, ostala bez roditelja?
Radilo se o nasilnom odvajanju djece od roditelja! Ustaška uprava logora je na najdramatičniji način odvjala djecu od majki, što je zločin bez presedana.
Kada su ustaše otimale decu od majki sa prsiju logorom se prolamao vrisak. Veća deca su pokušavala da se sakriju, a onda je nastalo zvjersko batinjanje,kundačenje i ubijanje. Bilo je djece ugušene. Oni najmanji umirali su polako, tiho . . .opisuje Marijana Armilić Buca, zatočenica ženskog logora u Staroj Gradišci. U nekom dvorištu video sam stotine djece, već odvojene od njihovih majki i sabijene zajedno,na nečovječan način, kako čekaju na svoju dalju sudbinu. Sanitarnih uređaja gotovo i nema, djeca leže na dvorištu pod vedrim nebom i plaču za hranom..,« Otpor u žicama, n.d. I, 529.
Nesnošljivo stanje potvrđuje i veliki broj preživjelih zatočenica ženskog dijela logora u Staroj Gradišci koji govore i o masovnim likvidacijama oboljelih majki i naročito njihove djece, gdje se isticao Ante Vrban svojim metodom gušenja djece sa cijanom.
Roditeljima je bilo očigledno da njihova djeca ne mogu preživjeti u svojoj bespomoćnosti, iako im je obećavano da će ona biti smještena u posebne ustanove, gdje će sačekati njihov povratak i kraj rata. Poslije tako izvršenog psihičkog pritiska na hiljade žena čiji su, takođe,životi bili u neizvjesnosti, pojavljivale su se razne »komisije« nemačkih predstavnika kao »spasioci«.
Istorija i njene lekcije ne smiju da budu ućutkane, bez obzira da li je to politički pogodno.
Zašto neko koristi dvosmislen jezik, pa objašnjava kako su se roditelji te djece iz Jastrebarskog, “dali u bijeg iz određenog straha i panike od prijetnji svakojakih vojski ili naoružanih skupina, te da je njihove roditelje ubila neprijateljska vojska“?
U Dnevniku Diane Budisavljević stoji naslov „Progoni na Kordunu“, pod datumom 6.april 1942. Dakle, u pitanju je strah civila zbog počinjenih progona!
Krajnje je vreme da se u „novim saznanjima“ onih koji istražuju vlastitu historiju, jasno kaže ko su bile ustaše i nj ideologija. Da se radi o pokretu koji je bio mješavina fašizma, nacizma, hrvatskog ultranacionalizma, kao i fundamentalizma katoličkih kleriklaca, pokret koji se borio za etnički čistu Hrvatsku, promovišući genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima.
U tim „novim saznanjima“ se kriminalno izostavlja koja je to neprijateljska vojska došla do obitelji Škaljac i ubila oca Radu. Ne radi li se o legitimnoj vojsci NDH, marionetske tvorevine koja se brzo pretvorila u veliku grobnicu srpskog naroda zapadnih krajeva, “oslobađajući” se u Jasenovcu od nepodobnih Srba.
Danas je zaista teško mladom Hrvatu, koji tek treba da stupi na životnu scenu shvatiti koja je bila neprijateljska vojska u Drugom svjetskom ratu, ko su loši a ko dobri momci, naročito ako gleda javni servis.
Nema sumnje da svaki rat pokaže ono najgore i najbolje u ljudima. Svakako je bilo humanih i čestitih ljudi koji su pomogli djeci da prežive. No, ostaje pitanje za čijim odgovorom i dalje tragamo.
Koja je to granica između humanog gesta katoličke crkve i misije koju je ista crkva obavila u svoje ime, a za račun politike Ante Pavelića, a to je plansko preodgajanje od majki otete srpske djece koja su kolonizirana po župama na osnovu propagande brojnih svećenika i redovnica?
IZVEŠTAJ INFORMATORA, ŠVEDSKOG DRŽAVLjANINA, KOJI JE SLUŽBENO BIO NA BALKANU I U HRVATSKOJ.
Kopija izveštaja dostavljena je jugoslovenskom poslaniku u Stokholmu Avakumoviću 18.VI 1943, AJ, 103-6-58: On spominje napustanje ustaških redova, kao i to da neke ustaše uzimaju u svoje domove srpsku siročad i “djecu partizana”. Najvažnije su pripreme za budućnost – kaže informator- tvrdeći da je iz Zagreba, preko Švicarske, saopšteno u Londonu i Vašingtonu da u NDH “udju britanske i američke trupe i da tamo ostanu dok se ne srede odnosi izmedju Beograda i Zagreba i ne stišaju strasti”.
Nemogućnost podnošenja povijesne sramote prirodno muči samo one koji je se ne mogu odreći. Primjer Dinka Šakića, zapovjednika logora Jasenovac, koji se podrugivao svjedočenjima tokom suđenja, odbacujući ih kao antihrvatsku propagandu, zaključujući u svojoj završnoj izjavi da je on samo slijedio naređenja koja su bila “u skladu sa njegovim razumijevanjem nacionalnih interesa i zaštitom i biološkim opstankom nacije”.
Teško onom koji mora druge da unizi, da bi mogao sebe da uzdigne. Na fotografiji se nalazi porodica Janka i Kate Gvozdenović, iz sela Ključar, Petrova gora.
Od petoro djece, preživio je Drugi svjetski rat samo Simo Gvozdenović (na slici gore, levo).
Njegova majka Kata Gvozdenović (1903-1943) i njegove dve sestre (Dragica Gvozdenović 1934-1942, Stanka Gvozdenović 1936-1942) i dva brata (Petar Gvozdenović 1930-1942, Nikola 1932-1942) našli su se u grupi koja je nasjela na ustašku propagandu, odazvali su se pozivu “legitimnih” hrvatskih vlasti, i 14.maja 1942. otišli u Vojnić. Hrvatske vlasti su garantovale da će oni koji se odazovu pozivu vlasti moći mirno živjeti na svojim imanjima i svojim kućama. Ustaše su im odmah produžili put pješice u pravcu željezničke stanice Vojnić, preko Vojišnice i Biljega, i otpremili u logor smrti Jasenovac, (preko Karlovaca, Okučana), u Staru Gradišku, neke na prisilni rad u Njemačku, a djecu odvojile od roditelja i uputile u ustaški logor Jasterbarsko. Rijetko se netko od njih poslije rata vratio svojim kućama. Možda postoji vjerovatnoća da je slučajno neko od četvoro djece preživjelo sa novim identitetom ili novim “brojem” tako što je kolonizirano u katoličke porodice još za vrijeme Drugog svjetskog rata putem Crvenog
križa, katoličke organizacije „Caritas“-a, ali za Simu Gvozdenovića oni su svi umrli kao žrtve utaškog terora.
Sliku o tome šta se tih dana dešavalo u kordunskim srpskim naseljima, oslikava i Izvještaj zapovjednika svih oružničkih posada na području kotara Slunj i Vojnić, od 16.8 1941. svojim pretpostavljenim, pored ostalog, piše: Od 29.VII počelo je “čišćenje” od strane ustaša. Ovo je izazvalo veliku paniku kod srpskog stanovništva, tako da je sve pobjeglo u šumu od straha pred “čišćenjem”. To je trajalo do 8 t.g. ali zadnjih dana nije uspjevalo, jer je narod znao stanje pravo i krio se po šumama. Nastao je opći strah.”
“Čistilo” se u kući, u dvorištu, na putu, u prisustvu roditelja, djece. Pljačkale su se kuće i imovina ljudi tako, da su se jagmili ko će u bogatiju kuću doći i bogatijeg počistiti. Prilikom zadnjeg čišćenja uzimala su se odijela, pijančevalo se, bilo je divljačkih prizora kod “čišćenja” djeteta u kolijevci, sadističko uživanje uzašnih mučenja prije konačnog “čišćenja” Ovakovi postupci izazivali su i kod čeličnih Hrvata negodovanje, čulo se šaputanje” ovo je sramota za narodnost hrvatsku, kulturu i katoličku vjeru”.
Civilizacije počivaju na barbarstvu: mir i blagostanje u centru znači pakao za one na periferiji i van granica civilizacije. Kako je to primijetio još Walter Benjamin, svaki spomenik kulture ujedno je i spomenik barbarstva.
U Hrvatskoj su Srbi činili pred početak Drugog svjetskog rata gotovo četvrtinu stanovništva. Danas Srbi čine zvanično manje od 3-4% populacije.
Da li bi španske katedrale bile tako monumentalne a njujorški skyscraperi tako nadrkani da u obje Amerike najprije nije izvršen genocid, potom pljačka, zatim ideološko peglanje i facelifting monstruma.
Pitanje za kraj. Koga je to blam što je blizu neprijateljskog garniznona na svega 300 metara nadmorske visine, neprekidno djelovala od 4.10.1941. do 25.5.1945. partizanska bolnica Petrova gora, pa nije htio omogućiti da se ista uvrsti od UNESCO-a u spomenike svjetske baštine? Antifašiste?
Autor: Siniša Gvozdenović
Vezane vijesti:
Katanac na istini logora Jastrebarsko (I dio) | Jadovno 1941.