Nedavno je prof. dr Milo Lompar ubedljivo pisao da je
kulturna politika u Srbiji – hrvatska politika. U kulturi se prvo razigrava ono što će se operacionalizovati u politici. Danas već možemo reći da ukupna politika u Srbiji nije srpska, već hrvatska.
Aktuelna politika u Srbiji zaboravila je rane radove zločinaca u Hrvatskoj i
Bosni i Hercegovini. Zaboravila je čija je paravojska masovno ubijala u
Sijekovcu i Bosanskom Brodu, čije su mladiće spržili u Sarajevu i Tuzli. Pravosuđe
Srbije ubrzano revidira poternice vojnih sudova, kao da su to sudovi
neprijateljske vojske. Pravosuđe Srbije pušta već presuđenog Iliju Jurišića, i
on se kao heroj dočekuje u Tuzli. Pravosuđe nema entuzijazma u Ganićevom
slučaju, a sasvim je ponizno i u slučaju Purda.
Koliko će još zlikovaca biti pomilovano radi dobrosusedskih odnosa? Koliko, da
bi onaj koji sebe oslovljava „Ja kao predsednik Srbije“ bio lider u regionu? A
koliko će čestitih ljudi kao što je Božidar Vučurević, kojega su i haški istražitelji
oslobodili svake odgovornosti, biti isporučeno Hrvatskoj? Ima li kraja ovim
poniženjima?
Oni koji vole da citiraju jednu preventivnu rečenicu Božidara Vučurevića – da
će, ako krenu, a već su bili uveliko krenuli, na Hercegovinu i Trebinje,
eventualno srušiti zengama i oružjem napunjen Dubrovnik, i izgraditi lješpi i
stariji – mogli bi biti oprezniji sa hercegovačkim paradoksima. U trenu dok je
izgovarana, ova se rečenica samosvesno parodirala: nema grada koji je skuplji i
važniji od ljudskih života. Samo uništeni ljudski životi ne mogu biti ni lepši ni
stariji.
To u kolektivnom pamćenju imaju braća i rođaci mučenika iz hercegovačkih jama,
Prebilovaca i Jasenovca, u onom ratu, ali i brojnim a prećutanim nepočinstvima,
ojađene porodice iz ovih ratova.
Izvor: PEČAT