Nakon dogovora njemačkih i hrvatskih nacista /ustaša/, počeo je progon Srba iz Slavonije, iz bjelovarskog kraja, Moslavine, Zagreba, Podravine i sa Banije…
Priredio: Nenad TADIĆ
Nacistička Njemačka i vlasti ustaške Nezavisne Države Hrvatske /NDH/, na sastanku u Zagrebu 4. juna 1941. godine, dogovorile su iseljavanje /odnosno protjerivanje/ u Srbiju oko 200.000 Srba.
Protjerivanje srpskog stanovništva sa područja današnje Hrvatske /bez BiH, koja je takođe bila dio NDH/ bio je jedan od segmenata konačnog rješenja „srpskog pitanja“, a druga dva načina bile su likvidacije ljudi i masovna pokrštavanja.
Prema demografskim knjigama i nalazima istoričara Vladimira Žerjavića, Srbi su u NDH činili malo više od četvrtine stanovništva – prema službenim podacima iz 1941. bilo ih je 1.848.000 od ukupno 6.966.729 stanovnika ili 26,5 odsto.
U ustašku NDH Hitler je uvrstio i područje BiH u kome je tada živjelo oko milion Srba, te dio Dalmacije i neke dijelove Srbije /u Vojvodini/.
Muslimane su ustaške vlasti smatrale – Hrvatima i za njih je važio izraz „hrvatsko cvijeće“.
U NDH je 1941. godine bilo 52,93 odsto rimokatolika, pravoslavnih je bilo 31,99 odsto /1.809.613/, muslimana 12,78 odsto…
Prema ideologiji ustaša, istrebljenje Srba i Jevreja trebalo je da omogući Hrvatima /i muslimanima kao „dijelu Hrvata“/ dodatni životni prostor.
Istrebljivanje Jevreja bio je dio rasnih zakona nacista, a „srpsko pitanje“ su posebno forsirale ustaše.
Nakon dogovora njemačkih i hrvatskih nacista /ustaša/, počeo je progon Srba iz Slavonije, bjelovarskog kraja, Moslavine, Zagreba, Podravine i sa Banije.
Mnogi od njih su protjerani /ili kako je navodila ustaška vlast „iseljavani“/putem sabirnih logora iz Hrvatske između jula i novembra 1941. godine.
Protjerivanja Srba su kao „zakonski osnov“ imala odredbe donesene odmah u aprilu 1941. godine po dolasku ustaša na vlast.
U njima je stajalo da se „svako ko na bilo koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda ili bilo na koji način ugrozio opstanak NDH ili državne vlasti, pa makar djelo ostalo samo u
pokušaju, ima smatrati `krivcem zločina veleizdaje`, a kazna je smrt“.
Donesena je „Zakonska odredba o prelazu sa jedne vjere na drugu“ –
njom se određenim kategorijama srpskog stanovništva u NDH omogućavao prelaz vjernika iz jedne vjerske zajednice u drugu vjersku zajednicu /iz pravoslavne u rimokatoličku odnosno grkokatoličku/.
Zabranjene su sve srpske škole, ukinuta ćirilica…
Masovni organizovani izgon Srba iz NDH vršen je svuda na području današnje Hrvatske, a posebno u gradu Zagrebu u kome je, prema popisu iz 1931. bilo 13.279 pravoslavnih Srba, a među njima dosta bogatih i društveno viđenijih osoba.
Srbi i Jevreji protjerivani su iz sjevernih dijelova grada Zagreba – tako je jedan dio Srba iseljen iz boljih dijelova grada u siromašnije dijelove.
Ustaše su imale popise Srba čak i po zanimanjima – tako su na meti bili Srbi ljekari u Zagrebu, Srbi advokati, bankari, trgovci…
Ustaško rukovodstvo bilo je izuzetno zainteresovano, u okviru svoje politike prema Srbima, da iz NDH bude iseljeno što je moguće više Srba – navodi se i u radovima istoričara Filipa Škiljana.
Budući da ustaše nisu birale sredstva u postizanju tog cilja, teror nad Srbima u NDH, u segmentu iseljavanja/protjerivanja imao je najrazličitije oblike, a mnogi Srbi su pod terorom i sami počeli da bježe u Srbiju.
Izvor: SRNA