Nikola Žutić: Kroatizacija Bačke i Srema

Velikohrvatski falsifikati, koji su od mitologije postali nametnuti stereotip istine, najlakše se mogu pobiti demografskom statistikom.

Tragom agencijske vijesti „Tanjuga“ od 15. oktobra 2020, u članku „Hrvatski ministar dva dana u Srbiji, kreće od Subotice“, saznajemo da će ministar vanjskih i evropskih poslova Gordan Grlić Radman „nazočiti“ dvama događajima od povijesnog značaja za Hrvate u Vojvodini: svečanom otkrivanju spomenika biskupu Ivanu Antunoviću, kada će biti dodijeljene i zahvalnice zaslužnima za postavljanje spomenika. Spomenik je izliven u bronzi, u prirodnoj veličini, a autor je akademski kipar iz Zagreba Bernard Pešorda.

U ovoj agencijskoj vijesti dalje se navodi da će 16. oktobra rodna kuća bana Josipa Jelačića biti svečano predata na korišćenje Hrvatskom nacionalnom vijeću, u prisustvu predsednika Srbije Aleksandra Vučića i šefa hrvatske diplomacije Gordana Grlića. Ta vijest je potvrđena u Predsjedništvu Srbije i u hrvatskom Ministarstvu vanjskih i evropskih poslova. Predsjedniku Vučiću će tom prilikom biti predat projekat adaptacije unutrašnjosti Jelačićeve rodne kuće u znak zahvalnosti za to što je na njegovu inicijativu Vlada Srbije obezbjedila sredstva za otkup i obnovu kuće, te njeno stavljanje na raspolaganje hrvatskoj nacionalnoj zajednici (600.000 eura). Radman će prethodno prisustvovati misi u crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu. Šef diplomatije će prisustvovati i svečanoj akademiji u atriju biskupskog doma. https://www.youtube.com/embed/6HSLUbwnI8Y?version=3&rel=1&fs=1&autohide=2&showsearch=0&showinfo=1&iv_load_policy=1&wmode=transparent

Ova dva događaja „od povijesnog značaja“ za Hrvate u Vojvodini, predstavljaju dodatnu propagandnu agresivnu manifestaciju utemeljenja hrvatstva u srpske regije u kojima prije 20 vijeka nije postojalo. Bunjevački srpsko-rimokatolički velikan kanonik Ivan Antunović nasilno se otima od svog nacionalnog korijena, koji posljednjih decenija uz velike muke obnavlja Bunjevačko nacionalno vijeće u Bačkoj uz podršku današnjih naprednjačkih vlasti. Međutim, s ovakvim potezom Hrvatskog nacionalnog vijeća prisvajaju se lik i djelo biskupa Antunovića koji je otvoreno pisao i govorio o svom bunjevačkom srpsko-rimokatoličkom korijenu. S ovim kratkim člankom, pisanim „na brzu ruku“ dana 16 oktobra 2020, oglašavam se protiv hrvatskih krivotvorenja koja se napadni ispoljavaju kroz srpsko-rimokatoličke velikane – Ivana Antunovića i bana Josipa Jelačić

Vjersko – nacionalni identitet Bunjevaca

Sa srpske strane se može čuti umjerena konstatacija da „Bunjevci nisu ni Srbi ni Hrvati, već autentična slavenska narodnost“, i da ih „Srbija prepoznaje kao autohtoni južnoslavenski narod“. S hrvatske državne strane upotrebljava se ekstremna laž da su Bunjevci, lakonski rečeno Hrvati, i tu nema diskusije. Po njima Bunjevci su integralni dio hrvatskog nacionalnog korpusa. Oko „bunjevačkog pitanja“ velikohrvatske strasti  se nikako ne smiruju, ističe se nacionalna ugroženost tzv. vojvođanskih Hrvata, koja hoće da se postavi na „europsku razinu“ preko Evropskog parlamenta u Strazburu, koji traži zaštitu prava Hrvata u Srbiji.

Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena u Banatu, Bačkoj i Baranji, održana u Novom Sadu 25. novembra 1918.

Očigledno je da su predstavnici hrvatske države odbacili istorijsku istinu o Bunjevcima kao delu starog srpskog naroda koji je živeo upravo na prostorima nedavno otetih srpskih zemalja (delovi Hercegovine, severne Dalmacije, Like i podvelebitskog „Morlačkog“ (u prevodu „Srpskog kanala“). Pri tom su zaboravili sudbinu pola miliona prognanih pravoslavnih Srba sa prostora zapadnih srpskih zemalja na kojima su nekada živeli i Srbi rimokatoličke vere, koje su se nazivali a i danas se nazivaju Bunjevcima. Sudbina tih ljudi izgleda da ne ulazi u problem evropskih ljudskih i manjinskih prava. Bunjevci ni dan danas, poslije preseljenja iz svoje prapostojbine u Bačku, Baranju i Banat,  nemaju mogućnosti da slobodno ispoljavaju svoj nacionalni i kulturni identitet ni na teritoriji suverene Republike Srbije. Njihovo nasilno pretvaranje u Hrvate, koje je 1945. izveo Josip Broz – Tito i Komunistička partija Jugoslavije (zabranom korištenja bunjevačkog imena i proglašenjem Bunjevaca za Hrvate), ne može se ni do današnjeg dana zaustaviti.

Bačka, Banat i Baranja bez hrvatskog imena

Agresivni hrvatski povijesni falsifikatori zaboravljaju na činjenicu da je Hrvatstvo  nepoznat narodnosni pojam u srpskoj „Vojvodovini“ (Vojvodini) sve do dvadesetih godina XX vijeka. O Hrvatima kao posebnoj narodnosti ili etničkoj tvorevini nema ni pomena u izvorima i literaturi iz druge polovine XIX i c početka XX vijeka. Bunjevački i šokački srpsko-katolički narodnosni element nije ni u naznakama vezivao svoje etničko biće za hrvatstvo pošto su propagatori hrvatstva tek dvadesetih godina XX vijeka počeli govoriti o hrvatstvu Bunjevaca i Šokaca, ali i Krašovana u Rumuniji. U izvorima i literaturi s kraja XIX i početka XX vijeka Bunjevci su se nazivali Vlasima (Srbima), isticalo se vlaško porijeklo Bunjevaca. Hrvatstvo Krašovana–Karašovana (Srba rimokatolika oko rijeke Karaš) u Rumuniji stvaralo se tek poslije Drugog svjetskog rata.

U austrijskim, odnosno ugarskim popisima stanovništva za Bačku, Banat i Baranju, u razdoblju od 1846. i 1850, pa do 1910. godine, pominju se narodnosne kategorije Mađara, Nemaca, pravoslavnih Srba, Srba rimokatolika, odnosno Bunjevaca i Šokaca. Prema austrijskom popisu stanovništva iz 1850. godine, koji je objavljen u knjizi Mađara Fenješ Eleka, Šokci i Bunjevci svrstani su u narodnosno-vjersku kategoriju Srba rimokatoličke vjere („Szerbek… minok a schokaczok vagy bunyevaczok, kik a romai katholikus…“).[1] Prema podacima iz navedene Elekove knjige, Srbi (Szerbek) su predstavljali veliku većinu stanovništva u srpskoj Vojvodini (Szerb Vajdasagban), pošto ih je tu živelo 402.890, a bili su podeljeni na različite grane, kao što su to Šokci ili Bunjevci (Schokaczok vagy bunyevaczok),  koji su rimokatolici, zatim na Race (Raczok) i Crnogorce (Montenegrinok) u Banatu. S vremenom je međutim, broj Srba u Vojvodini opadao zbog njihovog rimokatoličenja i prevođenja u Mađare i na kraju u Hrvate. Naime, mađarska statistika je, prema popisu iz 1910. godine utvrdila da u Banatu, Bačkoj i Baranji živi 383.983 pravoslavnih Srba. Bunjevce su neprijatelji tog imena kroz XIX vijek predstavljali kao „prezreno roblje koje ne govori ljudski nego laje Racki (tj. srpski – N.Ž)“.

Rimokatolički sveštenik Bernardin Unji iz Mađarske krajem 19. veka je zapisao da su Bunjevci i Šokci, stanovnici Bačke, Baranje i nekadašnje južne Mađarske čisti Srbi. O naseljavanju Bunjevaca u Bačku i Baranju zapisao je slijedeće:

„Stanovništvo grada Subotice, takozvani Bunjevci, dovelo je ovamo 18 franjevaca, koji su većinom došli iz Bosne, a delimično i iz Dalmacije. Neki su se smestili u tvrđavi, koja se nalazila u mestu današnjeg samostana, a drugi su se preselili u Segedin. A franjevci, koji su ih pratili, osim fra Anđela Šarčevića, ubrzo su se vratili u Bosnu…“[2]

Kako je 1969. godine pisao istoričar Bunjevac Alba M. Kuntić, za pitanje Srba rimokatolika i Bunjevaca vrlo važan dokument je popis župa i župljana rimokatoličke i pravoslavne vjere u bivšoj karlovačkoj krajini, odnosno u senjsko-modruškoj biskupiji od biskupa Martina Brajkovića iz 1700. godine koji govori o ’catolici Valachi alias Bunievczi’. Opat Alberto Fortis u svom putopisu iz 1774, opisujući bunjevačke svadbene običaje u Dalmaciji, naziva ih običajima rimokatoličkih Morlaka (Vlaha), odnosno Srba. Ivan Lovrić, Bunjevac iz Sinja, ove običaje naziva morlačkim, odnosno vlaškim i navodi da su rimokatolički i pravoslavni Morlaci iste narodnosti (srpske – N. Ž). Radivoj Simonović navodi da su bački i lički Bunjevci doseljenici iz Dalmacije i da su prvobitno bili Vlasi u dinarskim planinama u Bosni. Biskup subotički, Bunjevac Ludovik Lajčo Budanović, u jednom zapisu iznosi podatke da su ih stari spisi nazivali Vlasima, kao i da su se i sami ovi doseljenici, za koje on tvrdi da su iz Bosne, nazivali Vlasima, ali da se to ime kod rimokatolika „već od drugog pokoljenja izgubilo jer su se prilagodili tamošnjem katoličkom pučanstvu“.

Etnograf i istoričar dr Jovan Erdeljanović je isticao da se „u svim istorijskim izvorima i kod svih pisaca iz prošlih vjekova Bunjevci smatraju i nazivaju Srbima, odnosno imenima kojima se nazivaju ili označavaju i pravoslavni Srbi (Vlasi, Morlaci, Uskoci, Iliri, Bošnjaci itd). Pišući o bunjevačkom imenu Erdeljanović je istakao da su to ime Srbima rimokatolicima dali njihovi sunarodnici druge vjere, odnosno pravoslavni Srbi, najviše iz podsmjeha što nisu razumjeli latinski jezik na kojem su slušali molitve i službu Božiju. Erdeljanović je mnoge rimokatoličke porodice u Lici, koje su danas hrvatske, svrstavao u bunjevačke (srpsko-katoličke) kao na primer porodice Maras, Biondić, Devčić, Anić i druge.

Bunjevačke novine, br.14 iz 1925. godine

U istorijsko-etnografskoj raspravi „Bunjevci i Šokci u Bačkoj, Baranji i Lici“ (Beograd 1899) etnograf Ivan Ivanić navodi da su Bunjevci starinom iz nevesinjskog kraja oko šireg područja reke Bune, da su bili pravoslavni Srbi, dok se pismeni dio naroda služio ćirilicom. Kako je dalje isticao, danas „stanuju“ u Gornjoj Bačkoj, u Lici i Primorju (podvelebitski kanal), u nekim mestima oko Pešte, Feherskoj županiji, a ranije i u Banatu (Rekaš, Krašovo i Neuzina), „ali su se sada (krajem 19. Veka – N.Ž) skoro sasvim izgubili“. Po Ivaniću, velik broj Bunjevaca „treba da je u Lici, gde su se prvo zaustavili, kada su se iselili iz Hercegovine“ tokom druge polovine 17. Veka. Ivanić je zaključio da oni žive u Vojnoj krajini, počev od Senja paralelno sa morskom obalom.[3]

Bunjevački pisac, kanonik Ivan Antunović (Kumbaja, Bački Alčmaš, 19. Juni 1815 – Kaloča 1888), u svojoj „Raspravi o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom, umnom i gospodarskom“ (Beč, 1882), po pričanju pukovnika Ivana Murgića (ličkog Bunjevca), navodi da su Bunjevci, iselivši se iz stare svoje domovine Hercegovine, naselili mesta u „Podgorju“ (s velebitske morske strane) sa selima i mestima Vidovac, Konjsko, Karlobag, Dolac, Cesarica, Prisna,  Jablanac, Stinica, Stari Grad, Lukovo Šugarje, Sv. Juraj, Stolac, Senjska draga itd. Na Velebitu su naselili Ostarije, Krasno, Vratnik, Krivi-put i Krmpote. – Dalje su se naselili u Gračacu, Štikadi, Ričici, Sv. Roku, Cerju, Lovincu i drugim ličkim selima. Manojlo Grbić u knjizi „Karlovačko vladičanstvo“ navodi istovetna mesta u koja su se Bunjevci naseljavali.

Međutim, teoriju o Bunjevcima kao starosedeocima u Bačkoj i Lici među prvima je zastupao  kanonik Ivan Antunović, koji je u svom spisu „Rasprave“ tvrdio da su Sloveni (Srbi) starosedeoci u Ugarskoj, tj. da su na tim prostorima bili naseljeni prije dolaska Mađara. I etnograf Ivan Ivanić je smatrao da je istorijska istina da su odmah posle Rimljana i raznih nomadskih plemena (sarmatskog i tračkog kolena), Bačku i južnu Ugarsku naselili Srbi, a gornje krajeve severne Ugarske ostali Sloveni. Ivanić je smatrao da Antunović „ima donekle pravo jer je u Bačkoj bilo Bunjevaca i pre njihove glavne i najmnogobrojnije seobe krajem 17. veka“. Kanonik Antunović je bio u potpunosti ubeđen da su Srbi u Bačkoj starosedeoci i kako on Bunjevce od Srba „nigde ne dvoji“, on je zaključio da su i oni, tj. Bunjevci, starosedeoci u Bačkoj.

Iako je Ivanić u potpunosti poštovao „srpsku svest pok. Kanonika“, i sam „nije dvojio Bunjevce od Srba“, ali ipak nije mogao prećutati činjenicu da je glavno jezgro doseljenih Bunjevaca iz Hercegovine, o čemu po Ivaniću svedoče utvrđeni istorijski fakti, kao i narodno verovanje samih Bunjevaca da su im se „pretci doselili sa Buna rijeke u Hercegovini“. Sa Bunjevcima Ivanić je usko vezao Vlahe, koji su se u starim listinama nazivali pravoslavnim i rimokatoličkim Srbima, koji su se „po jeziku i po svemu daleko razlikovali od pravih Hrvata Kajkavaca“, a ćirilskim pismom su pisali kao i deo Bunjevaca. Naime, za Vlahe, Bunjevce i Šokce, kako ističe etnograf Ivan Ivanić, biskup Đerski Leopold Kolonić dao je 1687. u Trnavi štampati „nauke hristijanske pismom ćirilice, jer drugog pisma osim ovog nisu poznavali“. Za činjenicu da tadašnji Srbi oba verozakona (pa tako i Bunjevci) nisu poznavali latinicu, po Ivaniću je bilo mnogo dokaza, pa je navodio da je „još 1583. štampan u Rimu srbuljskom ćirilicom katihizis rimske crkve od jezuite Petra Kanizija.

Kao bliske srodnike Bunjevaca Ivanić je smatrao Primorce – Čakavce sa Kvarnerskih otoka, koji su se zajedno sa Bunjevcima naselili u Primorju iz Bosne u 17. stoljeću. Bunjevac Stevan Pavelić je tvrdio da su čak i kvarnerski čakavci bili pravi Bunjevci. Pavelićeve navode potvrđuju statistički podaci o stanovništvu Kvarnerskih otoka i Istre, objavljeni 1857. godine u knjizi dopisnog člana mađarske akademije nauka Fenješ (Fenyes) Eleka, prema kojoj je u Istri i na kvarnerskim otocima živelo 134.445 Srba rimokatoličke (među kojima su bili i Bunjevci) i pravoslavne vjere. Italijana je bilo oko 60.000, Slovenaca oko 30.000 bez pominjanja hrvatskog imena koje se u to vreme „skrivalo“ iza srpskog.

Osim kanonika Antunovića, koji je zastupao hipotezu o autohtonosti dijela Bunjevaca u Bačkoj i Baranji, većina pisaca iz 19. vijeka se slažu u procjeni da su Bunjevci starinom iz Hercegovine, odakle su se selili prema severnoj Dalmaciji, a najviše u Liku. To potvrđuje i Vuk Stefanović Karadžić koji u svom „Kovčežiću“ (1849) piše:

„Bački Bunjevci, može biti da se zovu od hercegovačke reke Bune, od koje su se negda amo doselili. Oni su zakona rimskog“.

Etnograf Biderman navodi da su Bunjevci zaista prošli kroz Dalmaciju iz Hercegovine, neki ostali u Dalmaciji i Lici, a drugi otišli u Bačku (Oesst. Ung. Revue, 1888). Černig je u svojoj „Etnografiji (I)“  decidirano tvrdio da su Bunjevci porijeklom iz srpske Hercegovine. Pisac monografije grada Subotice, Ivan Ivanji (Istorija Subotice, 2), slično navodi s dodatkom da su došli sa Bune reke, iz okoline Mostara i dijelom iz Dalmacije. Ivanji je za subotičke Srbe u svojoj knjizi napisao da su došli sa Velebita. (I. Ivanyi, Szabadka Tortenete, I, II). Manojlo Sladović u svojoj knjizi „Povijesti biskupijah senjske i modruške ili krbavske“ (1856) navodi sledeće: „Žitelji krmpotske satnije u Pazarištu, po Lovincu, oko Boričevca, Brotnje (u Lici), jesu Bunjevci od vode Bune u Hercegovini potekli“. Neki autori pominju i sjevernu Albaniju oko rijeke Drim (Bunja).

Velebitski i lički Bunjevci

Može se sa sigurnošću tvrditi da je Dalmacija bila samo prolazna etapa Bunjevačke seobe, tj. put kojim su oni prošli putujući do konačnog odredišta Bačke, ali je jedan veći dio Bunjevaca iseljenika iz Hercegovine ostao da živi u Lici, na Velebitu i Primorju na obali Morlačkog (srpskog) kanala – od Starigrada, preko Karlobaga do Senja. Kako je navodio Ivan Ivanić,

„rat, krvav rat (Kandijski i Veliki bečki rat – N.Ž) beše obeležje onog vremena kada se dogodila seoba Bunjevaca“ (u drugoj polovini 17. Veka). Rat ih je primorao da se isele iz Hercegovine, ratujući su se probijali do Like, tamo ih je zatekao rat, a dočekao ih je i u Bačkoj kao graničare – pripadnike bačke „racke (srpske) milicije“.

Prapostojbina Bunjevaca Hercegovina, rijeka Buna i srpsko nevesinjsko polje, svedoči o srpstvu starih Bunjevaca koji su u to vreme bili pravoslavne vere, kao uostalom i svi Nevesinjci. Tokom seobe iz svoje hercegovačke prapostojbine Bunjevci se, prema napisima Ivana Murgića, „otiskoše“ preko Metkovića, Gabele i Goba „niz među dalmatinsku“ te stigoše do mletačkih prenaseljenih Ravnih Kotara, ali pošto ne nađoše mjesta za naseljenje oni se okrenuše dalje ka Kninu. Tu su se razdvojili na dva dela: jedan veći deo je otišao uz more ispod Velebita (putem „Morlačkog“ kanala), dok je drugi krenuo uz reku Zrmanju ispod ličke strane Velebita. Kako je pisao hrvatski povjesničar Radovan Lopašić, Bunjevci su došli u Liku kroz dolinu Zrmanjsku „sa ustašima dalmatinskim (misli na srpske ustanike koji su se borili protiv Turaka – N. Ž), naseliv Gračac, Lovinj (danas Lovinac – N.Ž), Ričicu, Stikadu (danas Štikada – N.Ž), Sv. Rok i susedna mesta. Kroz 20 vek sva nabrojana sela i mesta, sem Gračaca i Štikade (koja su pravoslavna, bila su nastanjena potomcima tih srpskih Bunjevaca koji su danas ekstremni rimokatolici Hrvati).

Karta: Vikipedija

Oni Bunjevci koji su se kretali morskom stranom Velebita nastanili su se u Karlobagu, Jablancu, Sv. Jurju, Krmpotama; zatim su provalili kroz klance Velebita i, prema etnografu Černigu, zaposeli „pređe turska sela“: Smiljan (Nikole Tesle), Bužin i Trnovac , podelivši tu zemlju sa „Vlasima“, tj. Srbima iz turske Like i Krbave. Kako su se sve seobe Bunjevaca dešavale s jedne i druge strane Velebita,  Bunjevci (a sa njima i Srbi Vlasi) su znali zapjevati pjesmu „Srpska planina i Lika bunjevačko – vlaška dika“.

Doseljeni pravoslavni i rimokatolički Bunjevci ratovali su zajedno sa starim ličkim i dalmatinskim Srbima protiv Turaka u drugoj polovini 17. vijeka. Bunjevci su se „sretali“ u borbi protiv Turaka u ustanku Stojana Jankovića i Ilije Smiljanića. Ustanak protiv Turaka je iz Dalmacije prešao u Liku, gde su „zastavu ustanka poboli zajedno“ Vlasi, Morlaci i Bunjevci. Naročito su se u borbu protiv Turaka istakli bunjevačko-katolički Lovinac i bunjevačko Pazarište. Kako navodi Ivan Ivić, Bunjevci se pod svojim vođama, knezom Jenkom Rukavinom iz Vidovca „više Baga“, te Dujmom Kovačevićem iz Konjskog i vojvodama narodnim Kneževićem i Došenom, pridužiše četama Stojana Jankovića, Ilije Smiljanića, te napadoše Turke u njihovim gradovima: Bilaju, Buniću i Udbini.

Poslije oslobođenja Like od Turaka 1689. godine u Liku se naselilo još „160 kuća Bunjevaca“ iz severne Dalmacije i podvelebitskog primorja. Kako ističe Ivan Murgić, Bunjevci se tako raširiše uz more u Podgorju i naseliše Takalice, Vidovac iznad Karlobaga, Dolac (okolina Karlobaga), Cesaricu (pet kilometara od Karlobaga uz more), Priznu, Bačvicu, Jablanac, Stinicu, Stari Grad (danas Starigrad na moru ispod Velebita), Kladu, Lukovo (danas sa dodatkom Šugarje), Volarice, Stolac, Senjsku Dragu, Sv. Jakob, Povile, Ledenice. Na vrhu Velebita naselili su Ostarije (blizu Jadovnog), Krasno, Vratnik, Krivi put i Krmpote. Bunjevci su se potom spustili niz Velebit u Liku i u podnožju naselili Lički Novi, Brušane, kao i Mušaluk, Osjek (danas Lički Osik, u građanskom ratu Teslingrad), Budak, Kulu (danas Široka Kula), Vukšić i Perušić. Bunjevačke porodice koje su tada prešle Velebit iz primorskog dijela i došle u Liku, bile su porodice Pavelić (preci Ante Pavelića), Rukavina, Kovačević koje su došle iz Vidovca (kod Karlobaga) i naselile Trnovac u Lici. Iz Jablanca, Stinice naselile su se u Pazarište (Žitnik) porodice Jovanović, Starčević (Antini preci), Milinković, Batovac, Osmokrovina, Varičević, Dragišević, Živković, Šimić, Balenović Vlatković, Vojnić, Dundović, Levar, Muhar, Radošević, Filipović, Isikić, Vrkljan, Marković, Kalašević, Pešin, Rogić, Krmpotić, Dušić, Samardžija, Kušan i dr.

Tokom i poslije rata protiv Turaka u Lici, od 1683. do 1689, prozelita pop Marko Mesić preveo je većinu Bunjevaca iz pravoslavlja u rimokatolicizam. Preostale „Turke“ u Lici, naročito u Perušiću, pop Mesić je pokrstio uz dato obećanje da će preko pokrštavanja moći i dalje da žive u Lici. Pokrštenjaka je najviše bilo u Perušiću, Kuli, Ribniku, Ličkom Novom, Udbini i Buniću. Rimokatoličenje „zaostalih Turaka“ i pravoslavnih Vlaha, Morlaka i Bunjevaca, 1720. je opisao pater Isidor Brinjanin, pišući o postanku kapucinskog samostana u Bagu (Karlobagu), koji je postao prozelitaki (misionarski) centar za prevođenje „inovjernih šizmatika“ u rimokatoličku veru:

„I tako neka se zna, da su Lika i Krbava mnogih godina pod nečovečnim turskim jarmom bili, koju (Liku) najzad Božjom pomoću 1689. godine karlovački đeneral Josif Erberštajn, pomoću primorskih graničara osvoji i potčini vlasti Leopolda I. Pošto su Turci izgnati, pridolazili su da nasele ove župe ljudi iz raznih krajeva među kojima beše većina šizmatika (Srba pravoslavnih), ali i preostali veliki broj Turaka koji primiše katoličke veru, da bi očuvali svoja imanja. Ali i to je istina da su mnogi od njih, naročito oni iz Široke Kule i Budaka, od strane ‘Bunijevaca’ (Bunjevci) nasilnom rukom odagnani i k svojim Turcima se vratili. Mada su neki (od tih Turaka) koji su bili jači, ostali u Perušiću i Novom (Ličkom), I ako su javno bili katolici i podržavali tome, ipak su zadržali turske običaje“.

Novodoseljeni Bunjevci u Lici nisu svi još uvek bili rimokatolici. Bunjevci u Pazarištu (rodno selo „oca hrvatske nacije“ Ante Starčevića – N.Ž) i Krmpotama duže su zadržali pravoslavlje i svoje slave, sve do početka 18. veka. Godine 1690. počelo se sa osnivanjem prvih rimokatoličkih župa među ličkim Bunjevcima. Prozelita pop Marko Mesić te godine osnovao je prve rimokatoličke župe u Budaku, Perušiću, Pazarištu, Ribniku; 1691. godine u Karlobagu, 1692. u Kosinju Gornjem, 1702. u Podlapači, godine 1704. u Lovincu, 1708. godine u Smiljanu. U Jablancu s morske strane Velebita i u Mušaluku Mesić je podigao crkvu, da bi malo kasnije podigao rimokatoličke crkvu u Divoselu i Počitelju, u kojima je ipak u potpunosti sačuvano pravoslavlje sve do „Oluje“ 1995. godine. Godine 1691. pop Marko Mesić je naselio Sv. Rok, Lovinac i Ričicu, dovodeći iz Karlobaga porodice Kovačević, Krpan i Brkić. Pojedini pripadnici tih preseljenih bunjevačkih porodica tokom devetnaestog veka radili su na stvaranju hrvatske ideje i nacije (kao na primer Bunjevac Ante Starčević), da bi tokom Drugog svetskog rata postali vođe hrvatskog ustaškog pokreta i predvodnici ideje pokolja pravoslavnih Srba (na primer Bunjevac Ante Pavelić, ideolog hrvatskog ustaškog pokreta Mile Budak).

Velikoj seobi Bunjevaca iz 1689. prethodile su manje seobe s početka 17. veka, kao na primer seoba Bunjevaca u Lič i Krmpote 1606. godine. Uglavnom su se sve seobe Bunjevaca od prapostojbine u Hercegovini do Bačke dešavale tokom 17. veka. U to vreme stanovništvo u Lici se sastojalo, prema izveštaju senjskog biskupa Brajkovića iz 1702, od Bunjevaca (Srba rimokatoličke i pravoslavne vere), Kranjaca (iz Slovenačkih zemalja), Hrvata kajkavaca, pokrštenih „Turaka“ i „Vlaha šizmatika“, dakle pravoslavnih Srba koji su bili brojčano dominantni). Brajković posebno naglašava da su veći dio ovih Srba bili starosedeoci. Biskup Brajković dalje navodi da su u selu Pazarištu stanovnici „Vlasi katolici nazvani Bunjevci“ („Catolici Valachi alias Bunievczi“) i da u Lovincu ima „80 kuća Vlaha Bunjevaca“, a u Smiljanu 40 kuća Bunjevaca.

Ivan Ivanić se krajem 19. veka pitao da li su Bunjevci u svim tim mestima „još i danas Bunijevci ili su se, po srodnosti vere, pretopili u Hrvate“. On je ipak tvrdio („svakako je fakt“), da su se u mnogim od pomenutih mesta sačuvali kao Bunjevci i „danas sa ponosom ističu da su Bunjevci“. Tako na pr. u „Srbobranu“ (br. 20 iz 1893. godine) objavljeno je otvoreno pismo Paje Brkića, bivšeg opšinskog načelnika iz Sv. Roka, u kojem on navodi da su za njegove roditelje i praroditelje svi govorili da su „Bunijevci bili“, pa zaključuje:

„E pa kad su oni to bili, onda sam i ja. A Srbi i Bunijevci ne stoje daleko… A vi kad danas zastupate Bunjevce po Bačkoj i Banatu, zastupate kad i kad i svoju braću i ličke Bunijevce. Bunijevci u tim mestima žive u najvećem prijateljstvu sa pravoslavnim Srbima, žene se i udaju među sobom.  U ostalom i Antunović izrično veli, da su Bunijevci u mnogim pobrojanim mestima očuvali i danas svoju bunjevštinu, što im služi na Čast“.

Velikohrvatski falsifikati, koji su od mitologije postali nametnuti stereotip istine, najlakše se mogu pobiti demografskom statistikom. Tako na pr, za Liku je validan turski popis iz 1626. po kome je u Lici bilo 7 do 8 hiljada kuća u kojima su uglavnom živeli pravoslavni Srbi, a u manjoj meri Srbi islamske vere („Turci“). Rimokatolici su u to vreme predstavljali neznatan broj stanovnika Like i Krbave. Srpska demografska osnova Like i Krbave sve više se menjala s austrijskom okupacijom tih krajeva. Naime posle Velikog bečkog rata (1683-1699) u Liku su se naselile slovenačke i nemačke porodice iz Kranjske i Štajerske, veliki broj Bunjevaca (Srba rimokatolika) se odselio preko Slavonije u Bačku. Lika i Krbava su 1712. pripojeni austrijskoj Vojnoj krajini, pa je te iste godine urađen popis župljana Like i Krbave, po kome su se stanovnici delili na „Katolike“ (Srbe rimokatolike, odnosno Bunjevce i malobrojne doseljene Slovence i Njemce). O Hrvatima rimokatolicima nema ni pomena u ovom austrijskom popisu stanovništva. U prilog citiranih podataka iz popisa iz 1712. svedoči izveštaj austrijskog barona Bartnštajna iz 1761. godine u kojem se navodi da su stanovnici Like i Krbave „sve sami neunijati Grci“ dakle Srbi pravoslavni, koji su „jako umnožili gornjekarlovačko generalstvo“. Treba istaći podatak da je u vladičanskom arhivu u Plaškom bilo mnogo dokumenata koji svedoče o srpstvu Like, Krbave i Gorskog kotara. Pored arhiva eparhija Srpske pravoslavne crkve, pominjanje srpskog imena i jezika je prisutno u bečkim arhivima, banskom arhivu Hrvatske i Slavonije .

Etnograf Ivan Ivanić u svojoj ranije pomenutoj knjizi o Bunjevcima, ističe da krajem 18. veka „i hronika prestaje govoriti o ličkim Bunjevcima i mi ni iz jednog istorijskog podatka ne vidimo kakav važniji momenat gde bi se tamošnji Bunjevci naročito istakli kao Bunjevci, jer su oni već u 19. veku ušli u opštu istoriju Like i vojene Krajine“.

Seoba Bunjevaca u Bačku

Kroz tek oslobođenu Slavoniju Bunjevci su prolazili 1691. godine, gde su zatekli Srbe rimokatoličke vere – Šokce. S druge strane, Ivanić ističe da je bunjevački put kroz Slavoniju mogao biti u osamdesetim godinama 17. veka, jer oni „već 1686. godine iskrsavaju u većim grupama u Subotici. Iz prenaseljene Like Bunjevci su morali seliti u slabo naseljenu Bačku, iz koje je mađarsko stanovništvo sasvim izbeglo a ostali su samo Srbi koji su čuvali „evropsku granicu“ od Turaka. Kako navodi Ivan Ivanić Srbi su bili jedini stanovnici Bačke sve do druge četvrtine 18. veka, kada su se Mađari po prestanku ratne opasnosti vratili u svoja sela.  Ivanić ne zaboravlja na podatak da je Bačka bila naseljena Srbima „od vajkada“, daleko pre dolaska mađarskog azijskog plemena (895. pod Arpadom).

Po dolasku u Bačku Bunjevci su prvo naselili sela pored Dunava, zatim gradove Sombor, Baju, Kaloču i uputili se prema Subotici, gde su prvo naselili okolna sela i pustare, a posle odlaska Turaka (1686) ušli su u samu varoš gde su zatekli brojne Srbe starosedioce koji su bili iste narodnosti kao Bunjevci, govorili istim jezikom, imali iste običaje, pa su se brzo s njima srodili. Već tih godina postojali su rimokatolički samostani u Baji, Somboru, Baču, Kaloči i Subotici u kojima su verske obrede vršili doseljeni Bunjevci i drugi srpski i ostali rimokatolici. Godine 1687. došlo je do masovnog bunjevačkog naseljavanja Subotice, pošto je te godine stigla glavnina doseljenih Bunjevaca pod vođstvom „18 franjevačkih kaluđera“, koji su bili misionari „grčko-slovenskog obreda“ (još uvek unijati) iz Bosne i Dalmacije. U to vreme među pridošlim franjevcima je još uvek bilo „polupravoslavnih“ franjevaca, koji su kasnije (posle 1697) primili rimokatoličku veru. Kanonik Antunović je zapisao da je zaslugom otaca franjevaca veliki deo „grčko-istočnjaka“ priveden u krilo „Sv. Majke crkve katoličke“.

Propaganda hrvatstva među Bunjevcima i Šokcima

Nasuprot navedenim brojnim dokumentima i knjigama o srpskom poreklu Bunjevaca i Šokaca, hrvatski istoričar češkog porijekla, Jaroslav Šidak, u svom dobro poznatom kroatofilskom maniru Bunjevce i Šokce Slavonije, Baranje i Bačke jednostavno svrstava u Hrvate. Pri tom ne navodi nijedan iole ozbiljniji izvor koji bi potvrdio takvu njegovu hipotezu.

Propagandu hrvatstva su krajem tridesetih godina XX vijeka počeli propagirati etnički Srbi rimokatolici, odnosno Bunjevci i to pod uticajem ideje o stvaranju Velike Hrvatske u liku Banovine Hrvatske u avgustu 1939. godine. Tipični primjer predstavlja spisatelj vojvođanskog hrvatstva Petar Pekić.

Isključivo versku rimokatoličku opredeljenost bunjevačkog elementa, kako je već istaknuto, stvarali su i jačali franjevci, naročito somborski franjevci.

Osnovna nacionalna strategija stvaranja hrvatstva provodila se preko širenja -hrvatskog regionalnog (geografskog) imena Banske trožupanijske hrvatske na srpske, mađarske i italijanske prostore. Od druge polovine XIX vijeka ovakva tendencija je prisutna i na srpsko-mađarskim prostorima Bačke, Baranje i Banata. Primanjem Josipa Jurja Štrosmajera,  don Mihovila Pavlinovića, Juraja Dobrile i fra Grge Martića među počasne članove „Đačkog društva Hrvatski dom“ 1878. godine, simbolično su trebali biti objedinjeni Hrvati Banske Hrvatske, Dalmacije, Istre, Slavonije, Bosne i Bačke. Istoričari „bunjevačkog hrvatstva” isticali su ličnost biskupa Ivana Antunovića (koji se osećao Bunjevcem – Srbinom rimokatolikom) da je snažno afirmisala bunjevačko i šokačko ime, što je bilo preduslov za širenje hrvatskog imena na prostore Vojvodine. Međutim, sam biskup Antunović nikada nije za Bunjevce i Šokce govorio da su Hrvati, već da su jednostavno svi oni Srbi rimokatoličke vere.

Jugoslavenska ujediniteljska misija Bunjevaca i Šokaca 1918. godine

Pojedini Srbi u Vojvodini ali i Srbiji vjerovali su u konstrukcije propagatora hrvatstva o potrebi zajedničke borbe protiv Mađara preko veličanja jugoslavenstva i naročito hrvatstva u Vojvodini. Mađari su tokom Prvog svjetskog rata oštro istupali protiv širenje jugoslavenske državne misli kao pogubne za mađarske državne interese, a naročito su osuđivali planove velikohrvatskih ideologa o otcepljenju od Ugarske.

Najmarkantnija ličnost Bunjevaca u vreme ujedinjenja bio je rimokatolički svećenik Blaško Rajić. Bunjevačke novine pisale su 1918. da je bunjevačko pitanje riješilo 10.000 Bunjevaca i Srba 10. novembra 1918, kada su sa „oduševljenjem odobravali tada muževno i javno izgovorene reči našega pop Blaška Rajića“.

Mirovna misija u Versaju; sveštenik Blaško Rajić u drugom redu (Foto: Večernje novosti)

Početkom 1919. godine Blaško Rajić išao u Pariz sa bunjevačko-srpskom delegacijom, gdi je prid saveznicima na konferenciji mira svidočio da su Bunjevci jedan narod sa Srbima i da zato triba da ostanu u granicama nove države, koju je Srbija pobidom u ratu stvorila, a ne i dalje da ostanu u Mađarskoj, gdi bi opet morali da robuju tuđinu, a uz to i ratnu štetu da plaćaju Srbiji. Postoje i drugi za sav objektivni i normalni svit nedvojbeni dokazi istorijski (na naše davnašnje istorije), moralni, geografski, etnografski, privredni, saobraćajni i politički, da je pitanje pripadnosti Bunjevaca i Subotice odavno i za sav vik rišeno, ali je posle gornjih suvišno da i njih ovde navodimo”.

Velikohrvatska propaganda među Bunjevcima iz Zagreba 1935 – 1941.

Propaganda „hrvatstva“ iz Zagreba vršila je pojačan pritisak na Bunjevce, naročito od vremena formiranja organizovanog hrvatskog pokreta 1935. godine. Ideolozi hrvatstva su tada isticali tezu da se „još od vremena biskupa Antunovića, svećenika Paje Kujunyića, dr Sudarevića govorilo da su imena Bunjevac, Šokac, Ilir, Bošnjak, Dalmat, ’ođoboki’, sinonimi za hrvatsko ime, odnosno, da su sva navedena imena, inače istorijski nazivi za Srbe, vezana za hrvatsku narodnost. U vreme majskih izbora 1935. godine, rimokatolički svećenici su govorili „da naše časno i pošteno bunjevačko ime zadržimo u našem srcu, ali da javno ispovjedamo kao narodnosno ime, kad nas za to pitaju, ime Hrvat”. Prilikom popisa stanovništva grada Subotice, u oktobru 1935, svećenici su Bunjevcima savjetovali da u rubriku narodnost obavezno upišu ime Hrvat. S druge strane, državne vlasti u Bačkoj su čak i podupirale hrvatstvo, pošto je procjenjivano da je za državu opasnija mađarska nacionalna linija od širenja „slavenskog hrvatstva“.

Banovina Hrvatska (Karta: Vikipedija)

Etničkom odnarođavanju Bunjevaca i Šokaca u dobroj mjeri je pridonio stav dela hijerarhije Srpske pravoslavne crkve ekskluzivno vjerskim tumačenjem da se Srbima mogu zvati samo njeni pripadnici pravoslavne vjere.

Subotička matica pojačala je svoj rad na nacionalnom polju širenja Hrvatstva među Bunjevcima poslije stvaranja Banovine Hrvatske.

Mačekov izaslanik iz Zagreba dr Josip Torbar je u sličnom tonu govorio o starini i veličini hrvatskog naroda koji će, uz primene agresivnih metoda, ne samo očuvati svoj nacionalni prostor, nego ga i povećati uz nacionalnu čvrstinu i nepopustljivost.

Glavni bunjevački ideolog velikohrvatstva hrvatstva na sjeveru Bačke, senator i predsednik radnog odbora Hrvatske seljačke stranke za Bačku, Josip Đido Vuković. Autonomnu Vojvodinu možemo ostvariti samo putem dr Mačeka i putem Banovine Hrvatske.

Broz i komunisti proglašavaju Bunjevce Hrvatima 1945.

Stari bunjevački narod, srpsko-pravoslavnog (do kraja XVII vijeka bili pravoslavni) i srpsko rimokatoličkog porijekla, komunisti su „preko noći“ preveli u Hrvate rimokatolike. Naime, u komunističkoj Jugoslaviji narodno-vjersko pitanje Šokaca i Bunjevaca konačno je „rešeno“ dekretom Josipa Broza iz 1945. godine, kojim je jednostavno naloženo da se Bunjevci i Šokci imaju smatrati Hrvatima. kroatizacija Bunjevaca i Šokaca inicirana je tokom rata u Jugoslaviji 1941-1945. godine od strane partizanskog vrha na čelu sa Josipom Brozom. Pokrajinski komitet KPJ za Vojvodinu u praksi je provodio takvu inicijativu jugoslovenskih komunista upućivanjem raznih naredbi i preporuka da se Bunjevci i [Šokci trebaju nazivati Hrvatima.. U oslobođenoj komunističkoj Jugoslaviji nastavljena je takva tendencija temeljnog pohrvaćivanja Bunjevaca i Šokaca. Na osnivačkom kongresu Komunističke partije Srbije, održanom od 8. do 12. maja 1945. godine,  generalni sekretar KPJ Josip Broz – Tito inicirao je potpuno pohrvaćivanje Bunjevaca i Šokaca u Vojvodini.

Dekret GNOOV-a

Brozova kritika srpskog šovinizma prema Bunjevcima i Šokcima u Vojvodini brzo je urodila plodom. Iz partijsko-državnog vrha komunističke Jugoslavije svim mjesnim narodno-oslobodilačkim odborima u Vojvodini upućena je strogo povjerljiva naredba kojom se u potpunosti brisalo bunjevačko i šokačko ime i pretvaralo u hrvatsko. Tako je Glavni narodno-oslobodilački odbor Vojvodine – odeljenje za unutrašnje poslove, 15. maja 1945. (br. 1040) uputilo slijedeću naredbu svim sreskim narodnooslobodilačkim odborima:

Bunjevcima i Šokcima je 1991. godine, preko „šifre 028“, konačno dozvoljeno da se izjašnjavaju kao posebna narodnosna grupa. Preko 16.000 Bačvana ponovo se počelo izjašnjavati kao Bunjevci umesto ranije kao Hrvati.

Na kraju se može zaključiti da je hrvatstvo nepoznat narodnosni pojam u današnjoj Vojvodini sve do tridesetih godina XX vijeka. Banat, Bačka i Baranja bili su šaroliko narodnosno i vjersko područje nastanjeno Srbima, Nemcima, Mađarima, Slovacima, Bunjevcima, Šokcima, Rusinima, Rumunima, Jevrejima i drugima. O Hrvatima kao posebnoj narodnosti ili etničkoj tvorevini nema ni pomena u izvorima i literaturi iz druge polovine XIX i prvih decenija XX vijeka. Bunjevački i Šokački srpsko-katolički narodnosni element nikada u to vrijeme nije vezivao svoje etničko biće za hrvatstvo. Unatoč žestokoj velikohrvatskoj propagandi provođenoj od vremena stvaranja Banovine Hrvatske 1939, i u Brozovoj Jugoslaviji od 1945. godine, ponosno Bunjevačko ime je sačuvano zahvaljujući odluci rukovodstva Srbije da se ono legitimno obnovi 1991, kao i  vlastima države Srbije od drugog decenija dvehiljaditih godina pa do danas. Bunjevačku istoriju, tradiciju i kulturu srpska država treba da podržava i neguje, naročito tipična bunjevačka etnološka znamenja, naročito bunjevački jezik ikavskog izgovora koji tu malu narodnosnu grupaciju izdvajaju u poseban versko-nacionalni entitet i dan danas vrlo blizak srpskom narodu.

Kroatizacija bana Jelačića

Slučaj kroatizacije Josipa Jelačića (koji je rođen u srpsko-rimokatoličkoj porodici 16 oktobra 1801) sličan je prevođenju Bunjevaca u rimokatolicizam pa potom i u hrvatstvo. Ustoličenje Josipa Jelačića za bana 1848. proteklo je u misterioznim okolnostima. Jelačić kao istaknuti austrijski oficir bio je glavna poluga kod gušenja mađarske revolucije, sa svojom srpskom krajiškom vojskom koja je zajedno s carskom ruskom vojskom odbranila Beč. Zbog ratnih zasluga austrijski car je odlučio da ga proglase banom Hrvatske, koja je u to vreme bila samo administrativna teritorija Habzburškog carstva (tri županije oko Zagreba). Pitanje je bilo ko će ga ustoličiti? Rimokatolička hijerarhija na čelu s nadbiskupom Haulikom bila je protiv jer je zagrebačka nadbiskupija pripadala pod mađarsku crkvenu jurisdikciju. Odlučeno je da taj svečani čin obavi patrijarh srpski Josif Rajačić, koji je početkom juna 1848. iz Sremskih Karlovaca krenuo za Zagreb. Hroničar je zapisao: „Pozivu za doček su se odazvali Česi, Slovaci, Srbi i drugi. Posebno je bio svečan doček patrijarha Josifa Rajačića. Kad se saznalo za njegov dolazak u Zagreb zazvonila su sva zvona sa zagrebačkih crkava, pucalo se iz mužara… Pred raspećem i dvije sveće Jelačić je, dignuvši tri prsta uvis i ponavljajući za patrijarhom izgovorio prisegu“. Pri tom Rajačić je dao banu Jelačiću 20.000 zlatnih forinti kao pomoć za odbranu od Mađara. Narod je nosio na rukama Rajačića i Jelačića od sabora do crkve sv. Marka.

Spomenik Banu Jelačiću (Foto: Vikimedija)

Aktuelna obnova kuće u kojoj se rodio Jelačić, ima kulturološki, urbanistički pa i turistički značaj, ali nije dobro da se ističe izmišljeni nacionalni identitet hrvatstva Josipa Jelačića, koji u vreme sredine 19. Vijeka u Slavoniji i Sremu nije ni postojao. U to vreme hrvatstva nije bilo u Dalmaciji, Istri, Slavoniji, a pogotovo ne u Sremu (vidjeti austrijske popise stanovništva iz 1846. i 1850. u knjizi N. Žutića „Srbi rimokatolici tzv. Hrvati“ Beograd, 2006), koji je zajedno sa južnim dijelovima Slavonije pripadao carskoj militarnoj granici (srpskoj Vojnoj krajini). U to vreme čak ni u Zagrebu nije u većoj mjeri prisutno hrvatstvo. Zagreb je njemački grad (u kom se komuniciralo na njemačkom jeziku) sa značajnim brojem Mađara, Jevreja, Čeha i Srba. Isti je slučaj i sa Varaždinom, Osijekom, Požegom itd, pa tako i sa Petrovaradinom u kom se rodio ban Jelačić.

Ban Jelačić je jedno vreme blisko sarađivao sa Srbinom rimokatoličke vjere Andrijom Torkvatom Brlićem, koji je učestvovao u Jelačićevom „pohodu na Mađarsku“. U decembru Jelačić ga šalje u svojstvu emisara u Francusku, kod predsjednika Druge republike Luja Bonaparte. Hrvatska istoričarka Vlasta Švoger u knjizi „Život i djelo Andrije Torkvata Brlića“ (Zagreb, 2012) ističe da je Jelačićev bliski saradnik Brlić bio protiv hrvatizacije Slavonije. On je „hrvatsku kraljevinu“ smatrao posestrimom Kraljevine Slavonije, tvrdeći da Slavonija i Srijem nisu dio hrvatske države, pa nastavlja: „Mi znamo za posestrimu hervatsku kraljevinu, ali za hervatsko deržavljanstvo mi ovdje u Slavoniji nećemo da znamo“. Istakao je dalje da je „Slavonija skoro isključivo napučena Serbstvom rimske i gerčke crkve“. Upozorio je da bi pohrvaćivanje Slavonije moglo imati vrlo negativne posljedice. Ovaj Brlićev članak izazvao je žestoke napade Štrosmajerovog „Pozora“ (kasnije „Obzor“).

Kuća bana Jelačića (Foto: Politika)

U očaju zbog sve izraženijeg unijaćenja (rimokatoličkog prozelitizma) Srba, patrijarh Rajačić je uputio pismo hrvatskom saboru 1. marta 1861. godine. U njemu na prvom mjestu pominje „povijesne“ falsifikate Ivana Kukuljevića Sakcinskog, koji je te godine u Saboru tvrdio da je stanovništvo Vojne krajine (pa i Petrovaradina) čisto hrvatsko. Kao čisto srpske zemlje Rajačić pominje Liku i Krbavu, Kordun, Baniju (Karlovački generalat) sa Žumberkom, koje su ostale srpske i poslije unijačenja pod caricom Marijom Terezijom. U nastavku pisma ističe da se srpskom narodu čini nepravda time što se Srem i varaždinska krajiška regimenta „protivu svakog prava i istorije oglašuju nametljivo za sastavni dio Hrvatske“.

Kada je već Srbija uložila značajna finansijska sredstva za obnovu kuće Josipa Jelačića, bio bi red i da Republika Hrvatska obnovi kuću ili podigne spomen crkvu Josifa Rajačića u Lici, u selu Lučani kod Brinja. Postojala je inicijativa i odluka Hrvatskog sabora 1990. ali je građanski rat omeo takva nastojanja. U novije vreme formiran je Odbor za očuvanje rodne kuće patrijarha Rajačića, koji ima plan da otvori prigodni muzej i izgradi malu crkvu u Lučanima posvećenu patrijarhu Rajačiću („Novosti“, 11. oktobar 2005). Do dana današnjeg od te zamisli nije ništa ostvareno.

Napomene

[1] F. Elek, Ausztriai birodalom Statistikaja foldrajzi leirasa, Pest. 1857.

[2] B. Unji, Istorija šokaca i bosanskih franjevaca, Subotica, 46.

[3] M. Ivanić, Bunjevci i Šokci u Bačkoj, Baranji i Lici“, Beograd 1899.

Izvor: Stanje stvari