Nikola Žutić: Krištin velikohrvatski klerikalno-frankovačko-radićevsko-komunistički prikaz knjiga o Stepincu

Datum objave: subota, 25 januara, 2020
Veličina slova: A- A+

Povodom teksta Jura Krišta „Dva srpska povjesničara o Stepincu“, prenetom i na „Stanju stvari“.

Dr Nikola Žutić (Izvor: UNS Pres centar)

Osvrt (reagovanje) na prikaz knjiga: Nikole Žutića, „Nadbiskup Stepinac – ideologija i politika 1934-1946”, Beograd, 2017; Lj. Dimića i N. Žutića „Alojzije Stepinac – država, crkva, nadbiskup 1934-1941”, Beograd 2017 (izašla 2018). Autor prikaza je dr Jure Krišto. [1] Prikaz je objavljen u najnovijem broju Časopisa za suvremenu povijest, br. 3, Zagreb, 2019. Moj osvrt je objavljen u časopisu Srpske radikalne stranke „Srpska slobodarska misao“, br.107, juli-decembar 2019. (u štampi).

Sa dr Jurom Krištom sam se upoznao na „Dijalozima povjesničara-istoričara” u Pečuju krajem 1999. godine. „Dijaloge” je organizovala neoliberalna fondacija „Fridrih Nauman – Štiftung” (Nauman je bio ubjeđeni srbomrzac) sa ciljem da se preko istoriografskih rasprava izvrši proces rekoncilijacije (izmirenja) zakrvljenih „jugoslavenskih indijanaca”, poslije ratova koje je sama projektovala njena globalna neoliberalna internacionala. Sa Krištom i nekolicinom povjesničara istoričara raspoređen sam u „radionicu” (naziv iz terminologije slobodnih zidara) koja je proučavala otvorena vjersko-nacionalna pitanja na području eks Jugoslavije. Među nama su bili i hrvatski i srpski neoliberalni cenzori (odnosno istoričari) koji su kontrolisali ponašanje „ekstremnih desničara” sa srpske i hrvatske strane. Krišto je odmah izazvao polemiku sa svojom procjenom malog broja srpskih žrtava u Jasenovcu, Gospiću i drugim logorima. Dr Radmila Radić, koja je „u radionici“ sjedila pokraj mene, sva uzrujana, drhtavim glasom, energično se suprotstavila Krištinom falsifikatu o malom broju srpskih žrtava u hrvatskim državnim logorima. Iako se očekivalo da ću ja izazvati burnu raspravu, ostao sam smiren i na taj način umirivao koleginicu Radu.

Neugodno me je iznenadilo saznanje da je redakcija uglednog hrvatskog časopisa za modernu istoriju uvrstila ovaj pamflet žurnalističkog sadržaja (izuzetno antisrpski usmjerenog) u ovaj svečarski novogodišnji broj. Prikaz odiše mržnjom i zlom slutnjom na račun „remetilačkog” srpskog naroda. Tekst je pisan neizgrađenim novohrvatskim govorom, koji je u suštini iskvarena varijanta zapadno-srpskog tzv. hrvatskog govora. Bolje bi bilo da je Krišto pisao na engleskom ili njemačkom, pošto je niz godina bio u emigraciji u društvu hrvatskih nacista. Namjerno ne koristim izraz „ustaških” da ne vređam stari srpski naziv vezan za srpske ustanike („ustaše“) koji su se tokom XIX i početkom XX vijeka borili za oslobođenje srpskih zemalja, u Bosni, Hercegovini i Južnoj Srbiji (danas Severnoj Makedoniji). „Ustaše su bili, na primjer Petar Mrkonjić, „ustaš“ bosansko – hercegobvačkog ustanka 1876-78, pa i čuveni episkop bitoljski i skopski Josif Cvijović.

U početku članka Krišto je potencirao svoju tezu da je naša zajednička knjiga pisana za potrebe srpskog dijela pravoslavno-rimokatoličke komisije o Stepincu (akademik Dimić i ja smo (istim rješenjem) postali naknadno pridruženi članovi Komisije, sa dr Radmilom Radić i dr Milanom Koljaninom). Sa takvom tvrdnjom on je nametao mišljenje da je tekst knjige unapred naručen za dnevno-političke potrebe i time umanjio značaj knjige. Istine radi ja sam već početkom 2016. pripremao studiju o Stepincu pod naslovom „Nadbiskup Stepinac – ideologija i politika 1934-1946. Moja knjiga je objavljena krajem ljeta 2017. godine kao projekat mog Instituta za savremenu istoriju i Ministarstva prosvete i nauke. Knjiga je, međutim, brzo „planula” pošto su je otkupile brojne biblioteke u Srbiji (oko 190 biblioteka). Naknadno je doštampan novi tiraž knjige.

Krišto je kao argument za svoje tvrdnje o slaboj dokumentarnoj osnovi naše knjige, koju je koristio srpski dio pravoslavno-rimokatoličke Komisije, navodio mišljenje episkopa pakračkog Jovana Ćulibrka, „da ne bi bilo dobro upotrebljavati dokumente kojima su se komunisti služili na montiranom suđenju nadbiskupu Stepincu”. Pošto, po Krišti, srpska Komisija nije našla nove dokumente (a to joj i nije bio cilj jer je o Stepincu svjedočilo obilje originalnih dokumenata objavljenih od 1914. do 1960), o Stepincu u Vatikanu nije bilo novih dokaza za optužbe protiv njega. Međutim, Krišto previđa činjenicu da su vatikanski arhivi zatvoreni za „šizmatičke” istraživače, u što sam se i sam uvjerio tokom istraživanja odnosa jugoslavenske države i Rimske crkve kroz posljednjih 35 godina. S druge strane, postoje svjedočanstva i samih prelata iz vatikanske hijerarhije, koji su svjedočili o zločinačkoj aktivnosti rimokatoličkog svećenstva u NDH (na primjer kardinal Tiseran). Značajna su dokumentarna svjedočanstva samih Hrvata – jugoslavenskih nacionalista, na pr. Prvislava Grizogona. Tu su dokumentarni zapisi „srpskog Hrvata” književnika Đure Vilovića, bivšeg sjemeništarca i svećenika, koji je ostavio monstruozne zapise o pokoljima Srba na kućnom pragu i u kraškim jamama. Vilović je sa Hrvatom–ravnogorcem, književnikom Silvijem Alfirevićem, pokrenuo list „Krik iz jama” (čiji naslov sve kazuje). O njima će biti više riječi kasnije. U svim tim genocidnim radnjama učestvovalo je više od 900 rimokatoličkih svećenika. Inače smo pri pisanju naših knjiga koristili i dokumente jugoslavenskih poslanstava, naročito onih iz Vatikana, Rima, Londona, Vašingtona, Berna, Ankare i drugih. Sam Stepinac je pred Pijem XII priznao da je porimokatoličio oko 240.000 Srba pravoslavnih što je za američke službe bilo ravno genocidu.

Ne treba zaboraviti činjenicu da u Hrvatskoj ipak nije do kraja utihnula kritička svijest prema recidivima nacističke prošlosti, pa se nekolicina hrabrih hrvatskih liberalnih novinara žestoko obara na suludo klero-frankovačko jednoumlje, pa „nesmiljeno” udaraju po ikonama hrvatskog frankovluka. Tako je na primer novinar zagrebačkog Jutarnjeg lista Jurica Pavičić konstatovao da se Stepinac kao „jedan nes(p)retan, politički kratkovid i oskudno inteligentni čovjek, čovjek daleko ispod formata složene epohe u kojoj je živio, pretvara u nedodirljivi fetiš” (Politika, 3. juli 2015). Sličnu ocjenu o Stepinčevoj prosječnosti izrekao je krajem rata rimokatolički književnik Đuro Vilović u svojoj brošuri „Krvava crkva…” U nastavku teksta Pavičić procjenjuje da Crkva u Hrvatskoj prema ustašama ima dva tipska stava: „Jedan je stav da bi ustaše bile prava blagodat, upravo sjajni, da se ko zna zašto nisu dosjetili ničim izazvani da ubijaju Jevreje. Drugi stav – vjerojatno manjinski, ali očito sve zastupljeniji – jeste da ustaše zapravo i nisu ubijale (najnoviji stav stanovništva u Metajni na Pagu, vezano za logor Slano – N. Ž.). Ako je tako, nema ničeg lošeg u vezi s njima”. Pavičić se potom nadovezuje na izjavu Aleksandra Vulina nad Šaranovom jamom na Jadovnom, koji je izjavio „da bi bila bruka da se Stepinac kanonizuje, jer je on bio ustaški vikar”. Nakon toga u Hrvatskoj je nastao „pandemonijum” („carstvo Sotone”) jer se od Vulina „ograđuju i desni i lijevi, osuđuje ga visoka i niska politika, pljuju ga mediji, na TV-u ga prati žučna debata, pri čemu iza te unisone histerije i treske kao neželjeni trun proviruju dvije neizbježne činjenice”. Po Pavičiću te dvije činjenice su da je Stepinac ipak bio vojni vikar NDH, tj. ustaški vikar (prva činjenica) i da bi bila sramota po katolike sveta da bude kanonizovan. Pavičić zaključuje da se velik dio katoličke crkve u Hrvatskoj ne može odreći Stepinca zato što na državu i društvo ima isti pogled kao on, jer je „politički ideal jednog dijela domaće crkve i dalje „fašizam bez logora, nipošto Hitlerov, bolje Frankov, još bolje Salazarov”.

I u slijedećim poglavljima u kojima Krišto kritikuje naš stav prema Jugoslaviji, velikosrpstvu, komunizmu Krišto se usuđuje da nama dvojici spočitava našu istoriografsku proizvoljnost (bez upotrebe dokumenata) iz koje, po njemu, proizlazi naša tendencija da svoja naučna istraživanja usmjerimo ka političkoj koristi kao tobožnji režimski istoričari odani nekakvom „zilotskom pravoslavlju”. Ja sam, ideološki gledano, nacional-liberal, koji je u isto vreme vjernik koji vrlo poštuje pravoslavnu vjeru svojih pradjedova, o kojoj danas brine država kao o javnopravnoj korporaciji, kao što je to SPC bila u Kraljevini Jugoslaviji. Dakle, ja sam protiv potpunog odvajanja crkve od države ali i protiv statusa potpunog jedinstva države i crkve („državne crkve”) u kojem bi se vjera previše mješala u svjetovne sfere društva. Sličan stav vjerovatno ima i moj koautor, akademik prof. dr Ljubodrag Dimić.

Što se tiče našeg „kopanja po arhivima”, tu nam Krišto samo može da zavidi. Mene je naš mentor prof. dr Branko Petranović[2] nazvao „hroničnim arhivitisom” jer sam fanatično istraživao fondove u Arhivu Jugoslavije, u kom sam radio punih jedanaest godina („građa pod rukom“). Akademik Ljuba Dimić je temeljno istražio, ne samo fondove Kraljevine Jugoslavije već i fondove socijalističke Jugoslavije, pa čak i fondove Službe državne bezbednosti (BIA-e), Arhiva SANU koji do nedavno nisu bili pristupačni istoričarima, kao na primjer zbirka Viktora Novaka koja je od izuzetnog značaja za dubinsko sagledavanje odnosa jugoslavenske države i Vatikana, za spoznavanje uloge Stepinca u mirnodopsko a naročito u ratno vreme, vreme masovnih zločina nad srpskim narodom. Zato čudi Kriština optužba da je naša knjiga „apologija zaključaka koje su proizvele ideologije komunizma, velikosrpstva i jugoslavenstva”. Umjesto „povijesti i historiografije…”, kako piše Krišto, „Dvojac se služi metodologijom koja poseže za primitivnim psiholoziranjem kojemu je cilj unakazivanje osobe ili institucije koja je trenutno na promatranju”. Krištino „naučno” usavršavanje na prosječnim zapadnim katedrama (kolegijima) vjerovatno je njegov istraživački metod usmjerilo na neoliberalno i rimokatoličko iskrivljavanje stvarnosti (primjer neoliberalnog tumačenja srpske krivice za izbijanje Velikog rata; primjer vatikanskih falsifikatorskih dometa, od Konstantinove darovnice pa na dalje). Poznati francuski istoričari su isticali skrivenu austro-vatikansku istoriju, pa u tom smislu Alfred Mišjels ističe da „istorija Habzburgovaca (’krunisanih inkvizitora’) nije davala dovoljno podataka da se u punoj mjeri spozna”. Naročito je optuživao jezuite kao vješte falsifikatore. Hormer (Hormair), direktor bečkog arhiva, naziva sve knjige dotle izdane da nisu ništa drugo nego radovi po narudžbini i unaprijed ugovorene izmišljotine”.[3] Strategija je bila jasna: krivotvorenje dokumenata i knjiga (naročito onih vezanih za široko rasprostiranje Srba – krivotvorenje carevog djela De administrando imperio; preimenovanje djela Pavla Ritera „Iliria rediviva” u „Croatia rediviva”) od strane Vatikana i bečko-berlinske (germansko-nordijske) škole, bilo je fatalno po Srbe jer je brisana stara srpska istorija.

U slijedećem poglavlju prikaza naše knjige Krišto slobodno procjenjuje „Dimić – Žutićeve poglede na hrvatsku povijest i Stepinca”. Bez ikakvih dokumentarnih argumenata Krišto lakonski zaključuje da je naš interpretacijski okvir velikosrpski”. U svojoj nemoći povjesničari hrvatstva (ali i političari) jednostavno izreknu slogan o velikosrpstvu (i još nekoliko fraza koje stalno papagajski ponavljaju) srpskih državnika, političara i istoričara. Duhoviti autor je u skorije vreme izrekao sentencu da za neprijatelje „nema dovoljno male Srbije koja ne bi bila velika”. Besmislicu o velikosrpstvu mogli su da izreknu samo frustrirani i nedoučeni povjesničari hrvatstva, koji su iz ničega, od jedne neetničke formacije, uz pomoć nastojanja velikih sila, stvorili državnu neetničku tvorevinu Hrvata, koja se širila od malog geografskog područja oko Zagreba (Banska hrvatska) na okolne srpske zemlje (Srpsku krajinu, Istru, Dalmaciju, Slavoniju, Bosnu i Hercegovinu i danas na Boku, Bačku i Srijem. Neetnička tvorevina u obliku „neishranjene kifle” nastoji se zadnjih 150 godina podebljati prisvajanjem „utrobe Hrvata” – Bosne i Hercegovine. Ta tvorevina, međutim, nema nikakvih vidljivih materijalnih kulturnih i istorijskih svjedočanstava o tzv. starom hrvatstvu.

U daljem prikazu knjige „Dvojca” Krišto „psihijatrijski” nastupa prema našoj knjizi navodeći da je ona „daleko od normalna povijesnog štiva i do uobičajena (čudni padeži!) prikaza jedne ugledne i važne osobe u kronološki posloženim(!) povijesnim zbivanjima”. Pitam se što je to normalno u jednom pisanom tekstu; valjda je normalno, po Krišti, kada je istoriorafsko štivo puno velikohrvatskih falsifikata, bez dokumentarne podloge. Pitam se koja je to jedinica mjere kojom može da se izračuna „normalnost” istoriografskog djela. S druge strane, Krišto piscima preporučuje neophodnu dozu obzirnosti i nedodirljivosti prilikom ocjene Stepinčeve veličine. Pored apologeta koji su pisali o Stepincu (kao na primjer Stepinčev školski drug Rožman) pisali su i hrvatski autori koji su otvoreno izražavali sumnju u veličinu Stepinčeve pojave, od pomenutog Đure Vilovića, Ivana Cvitkovića, do savremenog novinara „Jutarnjeg lista” Jurice Pavičića.

S druge strane, Krišto pred čitaocima „otkriva“ da sam ja otvoreno priznao moj cilj kod pisanja moje knjige o Stepincu, pa slavodobitno (kao krunsko svjedočanstvo ispravnosti njegovog mišljenja) citira moje riječi o tome da ja: „… nastojim da se skine jedina krivica sa ideologija komunizma, velikosrpstva i jugoslavenstva (tu ne ne vidi bitan dio teksta) za pristrasnu ocjenu prilikom sagledavanja ličnosti nedodirljivog i ’uzoritog’ nadbiskupa Stepinca”. Izbačeni dio teksta u zagradi („pred velikohrvatskim rimokatoličkim pravednicima”) daje potpuni smisao mom pozivanju na krivicu pomenutih ideologija. „Krivicu” su upravo nametali velikohrvatski elementi.

Najveća glupost koju je Krišto izrekao u svom prikazu naših knjiga je ona da je „Komunistička Partija Jugoslavije preuzela velikosrpske ideje”. Prema Krištinom tumačenju ideologija komunizma je bila, dakle, naklonjena velikosrpskom i jugoslavenskom programu (dok je u suštini provodila ekstremno antijugoslavenski i antisrpski kurs po nalogu Kominterne[4]), a u socijalističkom periodu (zbog premoći hrvatskih komunista) pomoću britanskih i američkih razbijača Jugoslavije („federiranja federacije”), a sve to u cilju ostvarenja samostalne Hrvatske, što će potvrditi buduće vreme sve većeg osamostaljenja Hrvatske, od 1939. do 1991. godine. Komunističko rukovodstvo Hrvatske (koje je moralo da sluša pasivno srpsko rukovodstvo) upravo je bilo naklonjenije Stepincu i Crkvi u Hrvata u odnosu na pravoslavlje i srpstvo. Godine 1945. Stepinac je bio u poziciji počastvovanog lidera Crkve u Hrvata, o čemu svjedoči njegovo prisustvo na državnim svečanostima u Zagrebu (čuvena fotografija sa Bakarićem i hrvatskim komunističkim vodstvom na svečanoj tribini). Bila je, dakle, prisutna obazrivost Brozovih komunista prema Stepincu, i nastojanja da ga nekako odobrovolje za prihvatanje „nove vlasti”. Odmah po ulasku Jugoslavenske armije u Zagreb, nove vlasti su zavele posebne mjere zaštite za nadbiskupa Stepinca, koji je već 17. maja stavljen u posebno zaštićenu vilu u Zagrebu. Zaštita pružena Stepincu bila je potvrda dobrih namjera vlasti, ponuda oproštaja i saradnje onima koji su bili spremni za nju.

Kako je navodio akademik Živojinović, pomirljivost nove vlasti predstavljala je iznenađenje za mnoge, ali i podsticaj Crkvi da se sa njom „malo igra”, odnosno sukobljava u ključnim ideološkim pitanjima. Miroljubiva raspoloženja novih vlasti bila su potvrđena u više navrata narednih mjeseci. Početkom juna 1945. maršal Josip Broz je došao u Zagreb, gdje se sastao sa visokim crkvenim predstavnicima. Drugog juna primio je delegaciju episkopata na čelu sa pomoćnim biskupom Franjom Salis-Sevisom, ali bez prisustva Stepinca. Pomoćni biskup je izjavio spremnost Crkva da sarađuje s Državom, ali samo u „skladu sa božanskim i crkvenim zakonima”. Josip Broz je u svom odgovoru Stepincu bio umjeren i blagonaklon. Naglasio je da on, iako Hrvat, nije bio zadovoljan sa držanjem dijela katoličke crkve tokom rata, ali nije želio da osudi ili prigovori držanju crkve za vrijeme rata. Maršal Broz je tada bio spreman da svećenstvu oprosti mnoge teške „krvave” grijehove. Ono što se nije svidjelo hijerarhiji Rimske crkve bila je Brozova izjava da „naša crkva treba da bude nacionalna i bliža narodu”. U to vreme nije bio sklon da osudi Vatikan, ali je izjavio: „Želim da katolička crkva u Hrvatskoj bude nezavisnija. To je osnovni problem koji se mora rešiti, svi ostali su drugostepeni i mogu se lako rešiti”. Brozove riječi o nezavisnosti Crkve u Hrvata izazvale su primjetnu reakciju biskupa Salis-Sevisa, jer su doživljene kao pokušaj da se stvori Hrvatska crkva (slično kao antivatikanska Hrvatska starokatolička crkva). Dva dana kasnije, 4 jula, Josip Broz se sastao sa Stepincem, koji je tada upozorio Broza da jedino Vatikan može da donosi konačne odluke a ne Država i biskupi. Na kraju je predložio Josipu Brozu da se on i njegovi saradnici sastanu sa predstavnicima Mačekovog HSS-a i poštenim pristalicama ustaškog pokreta. Nesporazumi Stepinca s novim vlastima su se pojačavali s odlukom vlasti da ukine vjeronauk, kontroliše crkvena štampa, smanji crkveni posjed i drugo. Na konferencijama katoličkog episkopata tokom 1945. izražavani su antidržavni stavovi pa je na kraju, slijedom događaja, došloi do hapšenja Stepinca u ljeto 1946 godine. Tako se komunističko vodstvo ponašalo prema Stepincu i RKC 1945. godine, dakle vrlo blagonaklono, ali je 1946. zbog „hrabrog” držanja i žestokog protivljenja odlukama Države Stepinac bio procesuiran.

Popustljiv odnos prema „narodnim neprijateljima” komunističke vlasti, međutim, nisu imale u Srbiji, kad su poslije oslobođenja često ubijani potpuno nevini građani a naročito brojni vrhunski intelektualci. S druge strane, u Zagrebu i široj Hrvatskoj abolirani su ustaški i nacistički saradnici. Prema dokumentarnim istraživanjima dr Srđana Cvetkovića u Srbiji je od jeseni 1944. do 1952. godine ubijeno oko 59.000 „narodnih neprijatelja”.

Ne treba zaboraviti da su Broz i komunisti (naročito hrvatski) već od 1945. sprovodili politiku stvaranja Velike Hrvatske. On je naime, direktno odlučivao kod povlačenja granice na Dunavu, intervenišući protiv odluka „Đidine” (Đilasove) komisije (koja je inače bila antisrpska) da se Ilok i Vukovar dodijele Srbiji. U Arhivu Jugoslavije na margini jednog dokumenta msršal Broz je rukom dopisao riječi kojima se čudi zašto „hrvatski grad Vukovar u Srbiji”. Stvaranju i širenju hrvatstva u Bačkoj i Baranji Broz je doprinio dekretom iz 1945. kojim je bilo zabranjeno pominjanje bunjevačkog imena, s napomenom da se Bunjevci imaju izjašnjavati kao Hrvati. Time je uveo hrvatstvo u Bačku i Baranju. To je taj blagonaklon „velikosrpski” stav jugoslavenskih komunista prema srpskom narodu, kako to tvrdi dr Jure Krišto.

Ideologija Jugoslavenstva, koju kritikuje Krišto i prikazuje je kao velikosrpstvo, bila je, da se ne zaboravi, prihvaćena od rimokatoličke hijerarhije 1918-21. iz konjukturnih razloga spasavanja hrvatstva, kada je na toj poraženoj austro-ugarskoj teritoriji bila neophodna spasonosna jugoslavenska međa. Takvo je bilo i jugoslavenstvo nadbiskupa Antuna Bauera, koji je Stepinca odabrao za svog koadjutora 1934 godine. Krišto „hvali” Bauera da je održao mnoge projugoslavenske govore (u vreme stvaranja Jugoslavije radi spasa tzv. hrvatskih teritorija), ali je ipak (i kao takav) „izabrao Stepinca da bude predvodnik rovovske bitke protiv Jugoslavije”. Ipak Stepinac nije bio izuzetak u svom antisrpskom djelovanju. Upravo je Bauer bio uzor Stepincu po njegovom antisrpskom i antipravoslavnom djelovanju uoči i tokom Velikog rata kada je blagosiljao austrijske (hrvatske) vojnika koji su kretali na Kraljevinu Srbiju 1914. godine. Bauer je pozivao sve Hrvate da u ime Božje budu „osvetnici onog nedjela u Sarajevu”. Poručivao im je da ih Domovina (austrijska) zove u boj, „Domovina kojoj dušman prijeti da je komada…, a Hrvat je vazda znao ginuti za dragi svoj Dom…”.[5]

Ranije je rimokatoličko jugoslavenstvo Vatikanu bilo neophodno kao oblik prozelitskog nastupanja na istok od sredine 19. vijeka, kada su angažovani biskup Štrosmajer i kanonik Franjo Rački da promovišu novu rimokatoličku nacionalnu formaciju, jer je hrvatstvo u to vreme bilo u povojima (tek se stvaralo od pokatoličenih Srba i rimokatolika stranaca). Međutim, kroz nekoliko decenija se odustalo od jugoslavenske nacionalne opcije, pošto je papa Leon XIII („otac Hrvata”) krajem XIX vijeka ofanzivno nastupao sa propagandom naglo rastućeg hrvatstva. Naime, devedesetih godina XIX vijeka, biskupi, vrhbosanski Štadler i đakovački Štrosmajer, forsirali su hrvatstvo u Srpskoj Krajini, Bosni, Hercegovini, Istri, Dalmaciji, Slavoniji i Boki. Naročito su bili aktivni oko pretvaranja srpsko-rimokatoličkog Ilirskog zavoda Svetog Jeronima (osnovan 1453) u hrvatski početkom XX vijeka. Zbog protivljenja Francuske i Rusije i „malene” Kneževine Crne Gore, taj projekat nije uspio jer je pod tim pritiskom 1902. odbačena bula Lava XIII „Slavorum gentem”, koja je predviđala da Ilirski zavod Svetog Jeronima promijeni ime u „Zavod Svetog Jeronima za hrvatski narod”.

Poštapalica svih hrvatstvu naklonjenih ideologija i politika (rimokatolicizma, austrijskog legitimizma, fašizma, nacizma, komunizma i današnjeg neoliberalizma) bila je mantra o nekakvom velikosrpstvu koje je ugrožavalo „ojađeno hrvatstvo”. U stvari, romantičarski ideolozi srpstva (nacional-liberali) su kroz etnografsku realnost, tokom 18. i 19 vijeka, razmišljali i pisali o ideji tzv. velikosrpstva kao nacionalno-oslobodilačkoj ideji okupljanja porobljenog srpskog naroda u jednu teritorijalnu jedinicu. Sam pomen pojma „Velika Srbija” upotrebljavan je tek krajem 19. vijeka od male grupe nacionalnih entuzijasta okupljenih oko Stevana Vladislava Kaćanskog iz Srbobrana, koji su svoju nacionalno-oslobodilačku akciju provodili preko publicističkih novinskih napisa.

Pokušaj političkog okupljanja tzv. velikosrba sprovodio se tek u Kraljevini SHS nedržavnim nastojanjima („privatnom inicijativom”) od države odbačene minorne Srpske stranke, i to u vreme jugoslavenske euforije odbacivanja srpskih državnih institucija i srpskih kulturnih i nacionalnih organizacija (društava). Ideja velikosrpstva ostala je samo kao romantičarski pokušaj okupljanja malobrojnih nacionalnih jednomišljenika bez moguće realizacije, uz žestok otpor integralno jugoslavenskih, komunističkih, nacifašističkih, a naročito separatističkih velikohrvatskih organizacija. Ističem činjenicu da su oslobodilačku integrativnu ideju srpske liberalne ideološke i političke elite – ideju „Velike Srbije” – kompromitovali tokom druge polovine XIX i naročito početkom XX vijeka habzburška Austrija, „kajzerova” Njemačka, Vatikan i Kominterna, pa su se iz tog razloga srpski pisci (istoričari, publicisti) terminološki udaljavali od tog naziva i zbog obzirnosti koristili „prikladniji” pojam ujedinjenih srpskih zemalja.

Krišto i u slijećem dijelu prikaza naših knjiga izvodi nebulozan zaključak (koji stalno ponavlja u prikazu naših knjiga) da su ideologije komunizma, velikosrpstva (koje dakle nije postojalo) i jugoslavenstva (koje je nacionalna ideja pokrenuta u začetku od rimokatoličkih i kasnije njima suprotstavljenih liberalnih antiklerikalnih poklonika) odigrale ključnu negativnu ulogu i da autori (Dimić i Žutić) odobravaju sve što su one rekle o Stepincu. Pri tom Krišto zaboravlja na ključan uticaj antiklerikalne, ateističke (naturalističke) ideologije građanskog liberalizma („masonske” ideologije) koja je, u stvari, bila najveći neprijatelj RKC i Vatikana a samim time i protivnik Stepinčeve klerikalne aktivnosti preko organizacija Katoličke akcije (Križara, Domagoja, Hrvatskih junaka i drugih). Ideologija zapadnog građanskog liberalizma proizvela je jugoslavenski (masonski) unitarizam (i samim time jugoslavensko ujedinjenje) suprotstavljen rimokatolicizmu i velikohrvatstvu ali i bilo kakvom srpskom nacionalnom organizovanju u Kraljevini SHS (Jugoslaviji). Srpstvo je 1918-21 jednostavno „pometeno” sa svih državnih i društvenih pozicija u Kraljevini SHS (Jugoslaviji).

Nametnuto jugoslavenstvo pobjedničkom srpskom narodu, od SAD, Francuske i Velike Britanije, dovelo je do brisanja svega srpskog iz državnopravne, vjerske i kulturne tradicije srpskog naroda. Ideologija jugoslavenstva je odjednom prihvaćena od srpske političke vrhuške prisilom „velikih saveznika”, ali je usađena i u dušu srpskog naroda snažnom kampanjom liberalnih jugoslavenskih organizacija (prije svih Jugoslavenskih sokola, Orjune, Narodne odbrane, Jugoslavenskih četnika, Jadranske straže i drugih). Sve stranke, pa čak i tzv. velikosrpska Narodna radikalna stranka Nikole Pašića, postale su jugoslavenske.

Politička zalaganja za očuvanje srpstva i tzv. velikosrpstva u Kraljevini SHS, predstavljala su nacionalnu politiku Srpske stranke, koja je, kako sam već istakao, bila jedina politička grupacija u novoj državi koja se zalagala za održanje srpske kraljevine, srpskog nacionalnog znamenja (grba, zastave, ustava, himne i drugog), srpske tradicije. Pripadnici i simpatizeri Srpske stranke od Ustavotvorne skupštine su zahtijevali da se u novi ustav unese ime nove države – „Kraljevina Velika Srbija”.

Sa stvaranjem Kraljevstva SHS nestali su i listovi sa srpskim nacionalnim imenom. Krfske Srpske novine postaju Službene novine Kraljevstva SHS a list Velika Srbija nestaje sa probojem Solunskog fronta i oslobođenjem Srbije u jesen 1918. godine. List je obnovljen u maju 1921. kada ga pod tim prokazanim i odbačenim imenom obnavlja advokat Radivoje Novaković. Velika Srbija je novo projugoslavensko ponašanje Pašića prokomentarisala u negativnom kontekstu, na način da je on učinio sve ono što je odbijao da učini kada je to ranije od njega tražio Jugoslavenski odbor „frankovca” Ante Trumbića. Očito je da se Pašićev kurs u jugoslavenskom pravcu mijenjao u zavisnosti od želja i pritisaka „zapadnih saveznika”. „Velika Srbija” se bavila i pitanjem odnosa Srba i „saveznika” koji su izmjenili stav prema međunarodnim mirovnim ugovorima. U članku Velike Srbije „Srbija i Saveznici”, objavljenom u broju 18. od 10. novembra 1921, iznesene su kritike na račun srpskih ratnih saveznika zbog njihovog ratnog podržavanja srpstva, obećane obnove proširene Srbije, do odstupanja od tog nacionalnog i državnog koncepta 1917, i otvorenog propagiranja nakaradnog „južnoslavenskog bratstva Srba iz Srbije i srpskih zemalja sa poraženim austrijskim podanicima Hrvatima, muslimanima i Slovencima, iz nekakvih administrativnih austrijskih oblasti, koje su bile bez ikakvog državnog obilježja.

Sa nestankom Srpske stranke iz političkog života Kraljevine Jugoslavije, i njenih listova Velika Srbija, u potpunosti će nestati i sam pomen srpskog imena u političkom, nacionalnom, kulturnom životu srpskog naroda. Srbi su mogli da koriste njima strano jugoslavensko ime (kao austrijsko-vatikanski i liberalno-masonski import – dva tipa jugoslavenstva) zbog kojeg će čak s vremenom biti izlagani napadima zbog provođenja tzv. hegemonizma preko jugoslovenstva. To „srpsko jugoslovenstvo” naročito će dobiti pogrdan fašistički, militaristički prizvuk od vremena uvođenja jugoslavenske diktature kralja Aleksandra.

Ne treba zaboraviti činjenicu da je u državnopravnoj stvarnosti Kraljevina SHS sve do 1929. bila pravno nedefinisana država, u kojoj je vladao državnopravni provizorij. Austrijska i mađarska uprava zadržala se u pokrajinama do 1924. godine. Državnopravni provizorij u sudstvu vladao je do 1929. kada su se tek počeli donositi sistemski zakoni. Narodna skupština nije funkcionisala u svom osnovnom zakonodavnom poslu jer je donijela vrlo mali broj zakona. Nekadašnje austrijske pokrajine su sve više ispoljavale autonomizam, naročito od 1935. u vremenu namjesništva kneza Pavla i vlade Milana Stojadinovića a naročito od stvaranja Banovine Hrvatske u avgustu 1939. godine. Postavljam pitanje kako se u takvoj Kraljevini mogao sprovoditi državni „beogradski” centralizam!

Ipak su preko ideoloških srbofobskih stereotipa Srbi postajali velikosrpski hegemonisti, iako su, kako je rečeno, 1918 žrtvovali poziciju pobjednika i svoju konsolidovanu državnost, što je dovelo do potpunog ukidanja ranije pomenutih srpskih nacionalnih i državnih institucija i simbola. Zbog nametanja jugoslavenstva preko zapadnih liberalnih „saveznika”, Kraljevina Srbija je dospjela u ponižavajući položaj vršenja pregovora sa predstavnicima poraženih nedržavnih, prosto rečeno administrativnih austrijskih teritorija (pokrajina).

Poslije Prvog svetskog rata pojam velikosrpstva počinju iz svojih pragmatičnih ideološko-političkih razloga koristiti evropski revizionisti – poražene feudo-aristokratske snage i njihovi sljedbenici, koji se svim sredstvima bore protiv tadašnjeg frankofilskog liberalnog evropskog poretka. Stub tog poretka na Jugoistoku Evrope je liberalna monarhistička Jugoslavija koju evropski revizionisti, u cilju njene destabilizacije, počinju nazivati velikosrpskom tvorevinom. Preko takvog naziva su nastojali izazvati što veće nezadovoljstvo drugih vjerskih i nacionalnih entiteta koji su u isto vreme pozivani na građansku neposlušnost i ustanak. Oličenje takvog lažnog. „velikosrpstva” bili su Nikola Pašić i njegove vlade u Kraljevini SHS (do 1926)).

Velikohrvatsko-frankovačko krivotvorenje (i zaključivanje) Jure Krište vidljivo je u dijelu prikaza knjiga o Stepincu, u kom nas Srbe, članove Pravoslavno rimokatoličke komisije a rođene na teritoriji austrijske monarhije (i nekadašnje NDH), današnje Hrvatske, „Crvene Hrvatske” (hrvatstvo proširuje i na Boku i Crnu Goru) i Zemuna, ubraja u „odmetnute Hrvate”, koji smo zbog nekakve slave, privilegija ušli u svetosavsko srpstvo a izdali svoje „predačko hrvatstvo”. Mi smo dakle „politički Hrvati” jer smo rođeni na teritoriji nekadašnje Austrougarske i samim time, po Krišti, rođeni na hrvatskoj zemlji kao Hrvati (sve što je Austrija osvojila od srpskih zemalja to je slijedom vanrazumske Krištine logike hrvatska zemlja – „pangermanija”). Naše političko, a po Krišti i etničko hrvatstvo Krišto ističe u slijedećem pasusu članka: „…što bismo mogli iščitati iz podataka da je Žutić rođen i odrastao u Gospiću u Hrvatskoj[6], a da je Dimić rođen u Zemunu (ne kaže u NDH), tj. na području koje je Hrvatska unijela u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca? Kad se tomu doda činjenica da jedan od jastrebova iz vodstva SPC (čitaj: episkop bački Irinej – N. Ž.) vuče podrijetlo iz Sinjske krajine, s izvora rijeke Cetine, a drugi također nije iz Srbije nego iz negdašnje Crvene Hrvatske (mitropolit Amfilohije Radović iz Crne Gore – N. Ž.) – eto scenarija za maštovite teorije o tome kako prečani i nesrbi prevladavaju svoje osjećaje drugorazrednosti najradikalnijim velikosrpstvom i tako traže primanje u svetosavski misaoni duhovni svijet (Krištin žalosni misaoni sklop (N.Ž?!). Kad se tomu doda da su stvarni inspiratori velikosrpskoga inspiracijskog modela bili takođe Hrvati – o čemu će biti kasnije riječi (misli na otpadnike od rimokatolicizma – Viktora Novaka i biokovca Đuru Vilovića – N. Ž.) – teorija bi bila sve kompleksnija, ali i zanimljivija”.

Kriština snoviđenja da je nekakva virtuelna Hrvatska (kakve 1918. u državnom smislu nije ni bilo) unijela teritorije u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, izmišljotina o nekakvoj velikoj austrijskoj Hrvatskoj je na nivou bijednog izvrtanja stvarnosti. U stvari, do 1918. Hrvatska je postojala samo kao nekakva mađarska administrativno-geografska oblast sastavljena od tri županije (zagrebačke, varaždinske i križevačke), pa potom u Kraljevini SHS kao zagrebačka i varaždinska oblast, koja se 1929. uklopila u Savsku banovinu (sa teritorijom bivše Vojne Krajine i sa Slavonijom – nekadašnjom mađarskom krunovinom). I Ante Starčević (bunjevačkog srpskog podrijetla) i Jošua Frank („arhijevrejin”) i Pavelić (iz stare srpske hercegovačko-ličke bunjevačke porodice) bi Krišti pozavidjeli na ubojitoj maštovitosti, isticanjem zamisli da u Hrvatskoj nikada nije bilo Srba već samo, pored rimokatoličkih i pravoslavni Hrvati.

U paničnim nastojanjima da izbriše svoje srpsko porijeklo Krišto, nedostojno jednog „znanstvenika”, se spušta na nivo najnižih Pavelićevih propagandista (koji su u NDH osnivali Hrvatsku pravoslavnu crkvu od 1942). On bi se trebao sjetiti svog srpskog bosansko-hercegovačkog „podrijetla“ jer je „glede Bosne i Hercegovine hrvatstvo u snu snivalo” u vreme Ivana fra Jukića, tj. sve do vremena austrijske okupacije 1878. i instalacije Josipa Štadlera za vrhbosanskog (sarajevskog) nadbiskupa 1881. godine.

Zagrebački istoričari hrvatstva mogli su potpuno neometani, uz podršku dnevne antisrpske jugoslavenske (komunističke) politike, da stvore krivotvorinu o velikohrvatskom prostoru i tzv. hrvatskim zemljama (kao Krišto u novije vreme). Tako je na primjer docent Zagrebačkog sveučilišta u vremenu NDH, Čeh Jaroslav Šidak, u svojim radovima pisao (i u vremenu Brozove Jugoslavije) o „etničkom teritoriju hrvatskog naroda”. Te tzv. hrvatske zemlje po Šidaku dopirale su preko Srema čak do Zemuna, tj do krajnjih austrijskih granica.[7] I Krišto piše po matrici endehazijskih istoričara (koji su i u Brozovoj Jugoslaviji mogli slobodno iznositi takve falsifikate). U današnjoj nezavisnoj Republici Hrvatskoj Krišto potpuno oslobođen (kao „Otac hrvatske povijesti“) iznosi pomenute konstrukcije (koje na žalost objavljuje Časopis za suvremenu povijest) da smo mi koji smo rođeni od prostora Gospića, Sinja, „Crvene Hrvatske” do Zemuna prosto etnički pravoslavni Hrvati. Meni je nepojmljivo da je jedan takav ustašoidni prikaz knjige redakcija uvrstila u najnoviji broj Časopisa.

Bila bi prava sreća da je Krišto jedini (ili jedan od rijetkih) koji na ovaj „endehazijski” način razmišlja o Srbima kao Hrvatima pravoslavne vjere. Zahvaljujući opštoj državnoj antisrpskoj klimi, uz stalnu medijsku podršku i propagandu, danas je u nezavisnoj Republici Hrvatskoj normalno govoriti endehazijskom terminologijom: o Srbima kao remetilačkom narodu koji je okupirao Hrvatsku („naseljeni od Turaka”), kada su pravoslavni „Vlasi” tj. takozvani Srbi naseljeni u staru Hrvatsku u XVI vijeku); o Srbima kao pravoslavnim Hrvatima, sa nastojanjima da svi oni rođeni na prostoru nekadašnje austrougarske moraju biti Hrvati.

Pred našim očima dešava se drska krađa (otimanje) srpskog naučnog i kulturnog identiteta. Naime, zagrebački „Večernji list” (gebelsovskog propagandnog usmjerenja), objavio je prvog dana 2020. spisak od „12 Hrvata koji su mijenjali svijet”. Ovo je marketinški politički potez Hrvatske kao novog predsjedavajućeg Evropskom unijom, s ciljem da se Hrvatska predstavi kao zemlja koja je mnogo dala evropskoj civilizaciji. Tzv. hrvatski naučni i kulturni velikani na „večernjakovoj” rang listi „Hrvata koji su mijenjali svijet” su: Ruđer Bošković, Faust Vrančić, Sveti Jeronim, Nikola Tesla, Andrija Štampar, Ivana Brlić – Mažuranić, Andrija Mohorovičić, Ivo Andrić, Julije Klović, Marko Marulić, Ivan Meštrović i Marko Polo (nije im smetalo što je on rođenjem iz Venecije). Nelogičan izbor jer tu ima sasvim prosječnih „kulturnjaka“ a zaobiđeni su neki srpski velikani koji bi po istoj tehnologiji mogli biti Hrvati, kao na primjer Srbin rimokatolik Josif Pančić (prvi predsjednik Srpske akademije nauka), veliki dubrovački dijalektolog Srbin rimokatolik Milan Rešetar, Srbin rimokatolik Petar Preradović (od oca Jovana i majke Pelagije) i mnogi drugi Srbi rimokatolici.

Navikli smo da već decenijama slušamo podvale da je Nikola Tesla Hrvat iako je rođen u austrijskoj Vojnoj krajini u vremenu kada je Hrvatska bila obični geografski pojam (tri županije oko Zagreba). Tesle su iz malog srpskog sela Raduča pokraj Gospića, koje je u NDH doživjelo genocid 1941. godine, a u „domovinskom ratu protiv velikosrba” sravnjeno je sa zemljom. Prema narodnom predanju Tesla se slučajno rodio u Štikadi (moje selo Žutića) kada se trudna majka Georgina vraćala iz njezinog srpskog sela Tomingaja (pored Gračaca) od svojih Mandića (porodica iz koje se oformilo nekoliko pravoslavnih svećenika i mitropolit). Usljed naglih trudova porodila se u selu Štikadi, selu koje je 1941. pretrpjelo genocid od svojih komšija Hrvata iz sela Gudure (oko 300 poklanih, ubijanih maljem i bačenih u ponor Tučić). Zvanično selo rođenja Nikole Tesle Smiljan bilo je pravoslavno-rimokatoličko srpsko selo koje je pretrpjelo još veći pokolj u vremenu od Ognjene Marije do Ilindana 1941. godine (preko 550 poklanih Smiljančana). U znak zahvalnosti za velike naučne domete „svog Hrvata”, oni su mu 1991 digli u zrak spomenik u centru Gospića (replika spomenika koji se nalazi ispred Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu). Mislim da je dovoljno rečeno o „hrvatstvu” Tesle.

Drugi „hrvatski znanstvenik” sa „večernjakovog” spiska velikana je astronom i fizičar Ruđer Bošković. U nauci a i u neposrednoj savremenosti je poznata činjenica da su Hrvati prisvojili brojne znamenite Srbe rimokatolike, pa samim time i srpskog naučnika, Dubrovčanina Ruđera Boškovića. Naime, Hrvati su u junu 2011. godine proslavili 300 godišnjicu rođenja „velikog hrvatskog znanstvenika i filozofa“ Josipa Boškovića, kako ga Hrvati uobičajeno zovu. Istorijska je činjenica da porodica Ruđera Boškovića starinom potiče iz srpske Hercegovine, iz srpskog sela Orahov Do kod Trebinja (u Popovom polju). Od oca Nikole i majke Pave, ćerke latinskog (italijanskog) trgovca i pjesnika Bare Betere, ranu mladost je proveo u rodnom Dubrovniku. Porodica Betera bila je porijeklom iz italijanskog Bergama, a majka iz stare dubrovačke plemićke obitelji Ćinkvantini (Cinquantini), koja je prema imenu očito romanskog porijekla. Školovanje je pohađao u isusovačkom kolegijumu u Dubrovniku, dok je u jesen 1725. sa 14 godina, poslan u Rim na daljnje školovanje u isusovački kolegijum (Collegium Romanum). Isticao je da je „slovinac”, „sclavo” (jedan od istorijskih naziva za Srbe).[8]

Sveti Jeronim iz Potomja ni kriv ni dužan postade „večernjakov” Hrvat, iako se on ne može vjerski opredijeliti kao rimokatolik već kao kršćanin. Po njemu je Ilirski zavod sv. Jeronima u Rimu dobio ime 1453 godine. Sveti jeronim se u izvorima pominje kao slavenski odnosno ilirski („San girolamo degli Schiavoni”, odnosno „degli Illirici”). Prema hrvatskim autorima Sveti Jeronim je po jednima bio rodom iz Dalmacije a po drugima iz Petovie (iz Ptuja) iz slovenačkih zemalja.[9] Prema istraživanjima Ljube Perkovića, antički Jeronim, sin Evzebijev, rođen je 331. za vreme cara Konstantina u rimskoj Dalmaciji (koja je u to vreme dopirala do Panonije),u Stridonu koji se nalazio u današnjem Grahovom Polju u Bosni, „po svemu sudeći ispod brega Arežina”.[10] Stvarno „čisti antički Hrvat”.

Ivana (Ivu) Andrića Hrvati, kao i Teslu, prisvajaju već decenijama. Hrvatskim znanstvenicima nikako ne ide u glavu da hrvatstva u Bosni nije bilo sve do vremena austrijske okupacije 1878, kada se i stvara ta rimokatolička tvorevina zalaganjem nadbiskupa Štadlera ali i biskupa Štrosmajera. Nije im jasno da je Bosna u velikoj većini srpska zemlja u kojoj su živjeli Srbi pravoslavni i Srbi rimokatolici, koji s protokom vremena početkom 20. vijeka počinju koristiti hrvatsko ime za svoj identitet. Tako je otac Ive Andrića rođen kao Srbin rimokatolik dok je majka bila pravoslavna Srpkinja. Kao mason on se ispovijedao kao Jugoslaven, prema vladajućoj nacionalnoj ideologiji u Kraljevini SHS (Jugoslaviji), kao i Viktor Novak, koji je u stvari češkog porijekla a jugoslavenskog opredijeljenja.

U srpsko-pravoslavnoj i srpsko-rimokatoličkoj Dalmaciji, kako smo već istakli, po čuvenim austrijskim popisima iz 1846 i 1850 ne pominju se Hrvati. Nije poznato zašto je dalmatinac Marko Marulić iz srpsko-romanskog Splita uvršten u hrvatske književnike (o srpstvu Splita svjedoči satirični list „Draškov Raboš” Draška Popovića, koji je izlazio od 188. do 1888, a kojeg današnji splitski Hrvati „skrivaju ko zmija noge”.

Andriju Mohorovičića (geofizičara) uvrstili su u znamenite Hrvate, po svoj prilici da reprezentuje hrvatstvo Kvarnera i Istre (rođen je 1857 u Voloskom, stari srpski naziv je „volovsko“ pored Opatije). Rođen je u godini kada su objavljeni čuveni statistički podaci u knjizi Mađara Fenješ Eleka, prema austrijskom popisu stanovništva iz 1846. i 1850, prema kojima u Istri i na Kvarneru (sa otocima) nisu pominjani Hrvati već samo Srbi (134.555 na broju) Italijani (oko 60.000) i Slovenci (preko 30.000 stanovnika). Prema obliku prezimena očito je da je Mohorovičić slovenačkog podrijetla.

Kipar Ivan Meštrović ni sam nije znao ko je i što je, zbog česte promjene identiteta koje je bilo u skladu sa njegovim konjukturnim privikavanjima na promjene režima i državnih stanja. Starinom je iz srpsko-rimokatoličke porodice Mate Gabrilovića, rođen je kao Ivan Gabrilović u drniškoj općini, da bi s vremenom postao Ivan Meštrović. U srpsku Dalmaciju[11], kao što je već istaknuto, hrvatstvo je počeo „zasađivati” don Miho Pavlinović sa pravašem Ivom Prodanom i naročito biskupom Štrosmajerom.

Malo poznat široj javnosti ljekar Andrija Štampar trebao bi na ovom spisku znamenitih Hrvata da predstavlja hrvatstvo Slavonije, pošto je rođen kod Slavonskog Broda 1888. godine. O njemu nema mnogo vjersko-nacionalnih podataka, jedino se zna da je u vreme NDH bio zatvoren i interniran u Grac.

Ova „večernjakova velikohrvatska nacionalna akcija je iznenadila mnoge u Srbiji a vjerovatno i u Hrvatskoj, naročito zbog čudnog izbora znamenitih Hrvata na teritoriji virtuelne Hrvatske a i izvan nje, slično kao i Krištin pomen nas četvorice „pravoslavnih Hrvata” povjesničara i članova pravoslavno-rimokatoličke Komisije koja je raspravljala o svetosti Stepinca.

Kriština kritika velikosrpskih „rimokatoličkih renegata”

U kritičkom osvrtu na dijelove naših knjiga koji govore o rimokatoličkim otrpadnicima od vjere – „renegatima” („Uloga dvojice hrvatskih renegata”) Krišto je na nivou naklapanja nedoučenog fanatičnog srbomrsca, koji vrši nelogične konstrukcije, svojstvene velikohrvatskim diletantima. Nas dvojicu („Dvojac”) Krišto predstavlja kao neoriginalne kompilatore koji model za funkcionisanje i uloge Katoličke crkve” nismo mi izmislili (Ljuba i ja-N.Ž)), nego smo ga preuzeli od dvojice hrvatskih renegata, Viktora Novaka i Đure Vilovića. „Dvojac” se po Krišti, pojedinačno i skupno, često referira na Viktora Novaka, „naglašavajući važnost njegove pisane ostavštine koju su, navodno nedavno dobili”. Prema ovim Krištinim zapažanjima izgleda da smo se mi tek nedavno počeli baviti rimokatolicizmom i odnosom jugoslavenske države i rimske crkve. Krišto vjerovatno ne zna da smo se nas dvojica, kako je već istaknuto, počeli baviti odnosom (bolje rečeno sukobom) ideologija liberalizma i rimokatolicizma (jugoslavenske države i Rimske crkve) već tokom osamdesetih godina prošlog vijeka – Dimić u prosvjetnim sučeljavanjima („kulturnobojnim”) u okviru svog doktorata, a ja preko jugoslavenskih liberalnih Sokola i fizičke kulture već od upisivanja magistarskih studija 1982. godine. Tih godina mi smo vrlo malo znali o velikom književniku Đuri Viloviću (da bi od njega preuzimali saznanja), koga su komunističke vlasti ekskomunicirale (kao pripadnika JVuO) iz prosvjetnog i književnog sistema Jugoslavije, pa se o njemu nije učilo ni na zagrebačkim ni beogradskim istorijskim katedrama, a niti na katedrama filoloških fakulteta.

Što se tiče istoriografskog opusa integralnog Jugoslavena, liberala – antiklerikalca i masona prof dr Viktora Novaka, ja sam već tada njegov rad izložio ozbiljnoj kritici, pa ga nisam u većoj mjeri citirao i proučavao. Detaljnije ga nisam mogao proučavati jer je njegova zbirka (na „trajnom sređivanju” u Arhivu SANU) bila nedostupna za javnost. Došavši sa zagrebačkog sveučilišta u Beograd Novak je utemeljio dogmu o prekodrinskom starohrvatskom prostoru, o istoznačnosti ilirskog i hrvatskog imena, veličao starinu i brojnost hrvatskog naroda.

U periodu Kraljevine Jugoslavije Novak je apologetski isticao značaj Karađorđevića, dinastije, nekritički (apologetski) pisao o monarhističkom jugoslovenstvu,. Ne treba zaboraviti da je Novak bio član masonske lože „Dositej Obradović” (u kojoj je dostigao najviši 33 stepen zajedno s Ferdom Šišićem i Grgom Novakom) i da je kao takav njegovao integralno jugoslovenstvo kao spoj tri stara naroda. Naročito je popularisao starinu hrvatstva koje je utemeljivao među srpsko-pravoslavnim beogradskim intelektualcima, i ostavio pogubne posljedice na svijest tadašnjih srpskih akademika i univerzitetskih profesora. Novak je stvorio istoriografsku školu, čijim sljedbenicima su „stavljene naočare austro-hrvatske ideje jugoslovenstva”. Ipak Novakovo jugoslovenstvo nije samo austrijsko već je ono nastalo na temelju novog ideološkog jugoslavenstva liberalno-masonskog, čija se ideja stvara uoči i tokom Prvog svjetskog rata među silama Antante i SAD-a (i ono je Srbiji nametnuto od 1917. godine, kada čak i list „Velika Srbija“ u Solunu postaje jugoslavenski). S druge strane, u njegovim knjigama iz komunističkog razdoblja prokazana je i ocrnjena dinastija Karađorđević kao jedna „nenarodna vladalačka tvorevina”. U Magnum crimenu istupa sa problematičnim stavovima o Kraljevini Jugoslaviji, koja je po njemu imala blagonaklon (!?) stav prema Vatikanu i RKC (naročito prema Stepinčevim Križarima, ali je previđao činjenicu da im je vlada Petra Živkovića zabranila rad).

Viktor Novak i Ferdo Šišić „zasadili” su, dakle hrvatstvo u naivnu beogradsku intelektualnu sredinu, najviše zahvaljujući klimi liberalnog unitarnog jugoslavenstva (državni projekt) s kojim je bio opčinjen kralj Aleksandar. Upravo zbog toga Hrvate je trebalo proglasiti starim narodom. Novak je pisao o hrvatskoj glagoljici iako je ona stara varijanta srpskog ćirilskog pisma. Čak je i prozelitski srpsko-rimokatolički Ilirski zavod Svetog Jeronima predstavljao kao hrvatski. U članku „Zavod Svetog Jeronima u Rimu – njegova uloga u budućoj jugoslavenskoj kulturi”, Novak kreće od „nesrećne godine 1901.” (za njega nesretno jer je tada ukinuto hrvatstvo tog Zavoda) kada je sva „hrvatska javnost živila u stalnoj političkoj groznici”. Potom pominje da je Dante u svojoj ”Božanstvenoj komediji” naveo ”brojna hodočašćenja Hrvata”. Zatim ističe da postoje ”potpuno sigurni istorijski podaci (ne navodi koji – N. Ž.)” da se u starom „Borgo Vecchio” nalazila „naseobina Hrvata”. Pominje i da je papa Nikola V, bulom od 21. aprila 1453, dao Hrvatima crkvicu Svete Marine (uz Zavod), i dopustio im da smiju osnovati „uređeni hospice”). Po njemu, Zavod je bio podupiran „prilozima iz Hrvatske (koja je to Hrvatska u to vreme – N. Ž.)”, dok je kapelan morao biti „hrvatske narodnosti”. Već tada su, po Novaku, „stizali toj bratovštini obilni darovi i legati iz sviju krajeva gdje su stanovali Hrvati, tako da su ovi prinosi najboljim dokumentom kako je ovaj hospic kod Sv. Jeronima bio upravo zadužbina pobožnih Hrvata, čista narodna ustanova, bez ikakove političke tendence”, dok joj je glavna tendencija humanitarna, kulturna i naučna[12]. Na kraju pominje da je Sveti Jeronim bio uvek i stalno materijalno podupiran iz Hrvatske[13]. Novak je to isticao kako bi dokazao da Zavod nije svojina Italije i Vatikana već Jugoslavije, odnosno „Hrvatske”.

Jugoslavenski apologeta Viktor Novak je dakle u svojim napisima subjektivno neprimjereno veličao starinu i brojnost hrvatskog naroda. Prosto je nepojmljivo da jedna „naučna veličina” daje ovakve fantastične velikohrvatske konstatacije. Ni pomena da bi ilirska institucija mogla biti „za srpski narod”, i da bi takva ustanova mogla imati kao prevashodni zadatak školovanje prozelita za pravoslavne srpske zemlje, a ne samo humanitarni i naučni. Dijelove hrvatskog episkopata Novak je apologetski predstavljao kao „iskrene Jugoslavene”, kao na primjer Josipa Juraja Štrosmajera, koji je zapravo poslije kratkotrajne prozelitske jugoslavenske faze, krajem 19. vijeka zajedno s Nijemcem Štadlerom bio najžešći zagovornik hrvatstva južnoslavenskog prostora (zapravo prostora srpskih zemalja).

S druge strane, Novakova ocjena da je „Prvi hrvatski katolički sastanak (a ne kongres kako ga naziva Krišto – N. Ž.) klerikalni program za dvadeseti vijek”, u potpunosti je tačna zbog njegovog dubinskog poznavanja strategije Vatikana i Rimokatoličke crkve. Naime, upravo na tom sastanku je donesena ključna strategija da zbog širenja rimokatolicizma na istok, hrvatstvo treba da odigra ključnu ulogu pa je zaključkom sa sastanka – da svi rimokatolici slavenskog juga moraju biti Hrvati, – napravljen odlučan korak ka stvaranju i širenju nove rimokatoličke nacije hrvatstva. Novakova veličina nalazi se u činjenici da je kao rimokatolički sjemeništarac – klerikalac (u mladosti), slično kao Vilović, bio u poziciji da uputi najžešću kritiku na račun te rimokatoličke narodnosne formacije, kojoj je osnovna karakteristika izražena u neprijateljstvu i netrpeljivosti prema najbližoj braći – Srbima pravoslavne vjere. Zbog takvih otkrića hrvatska stručna i naučna javnost izjasnila se da je Novakov Magnum crimen „nadrihistoriografski pamflet”, što on nikako nije. Pošto je pisan u kratkom vremenskom razdoblju (1945-48), Magnum crimen ima određene nedostatke, ali je Novak kao i Đuro Vilović znalački otkrio osnovne mentalne nedostatke rimokatolika-Hrvata izazvane pogubnim jezuitskim militarnim uticajem. Upravo je prednost navedenih Krištinih „renegata” u tome što su mogli kao sjemeništarci-svećenici iznutra otkriti tajne zakulisne rimokatoličke podvale srpskom pravoslavnom narodu u interesu klerikalizma i antiliberalizma.

((Krišto nastavlja sa zavjereničkim vokabularom o organizovanosti svih velikosrpskih struktura u posljednjih sedamdesetak godina, pa decidirano navodi (bez imalo sumnje) da je Novak u rukama imao Vilovićev rukopis kad je pripremao svoj Magnum crimen, što je Krišti „siguran pokazatelj da su komunističke službe sudjelovale u izradbi Novakove knjige pribavljajući mu inače nedostupne Vilovićeve materijale.[14] U svojoj mašti Krišto ide dalje pa navodi da je Viloviću neke materijale dao pravoslavni sveštenik u Splitu Sergej Urukalo „i neki pravoslavni monah što će biti važno u daljoj raspravi”. Na kraju Krištine fantastične konstrukcije o zavjeričkom velikosrpskom lancu, doživljavaju vrhunac kada kaže: „Pri svemu se dakle čini da svjedočimo o nevjerojatno velikoj prepisivačkoj školi: krugovi u Srpskoj pravoslavnoj crkvi davali su materijale Đ. Viloviću, koji ih je uvrstio u svoj rukopis, Novak je prepisivao od Vilovića, Horvat-Štambuk od obojice, a Dimić i Žutić od svih prethodnih (?!) – svi ujedinjeni u želji da Hrvate, katoličku crkvu i hrvatsku povijest prikažu kao remetilački čimbenik, bolest i prijetnju, napose zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca”. Stvarno, bolesna fatamorgana!

Dio „Magnum krimena“, koji je vezan za ratni period genocida nad Srbima i Jevrejima, je istorijski vjerodostojan i pokriven brojnim ključnim dokumentima koji su prethodno korišteni tokom suđenja Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini. U kojoj je mjeri Novak koristio Vilovićeve rukopise koji su nastajali u vreme njegovog boravka u Splitu i u četničkom štabu Draže Mihailovića u Liparima u Crnoj Gori, kada je kao član Propagandnog odjela JVuO imao zadatak da prikuplja podatke o genocidnim zločinima Hrvata nad Srbima, ne može se precizno utvrditi. Podatke je mogao uzimati i od Sergija Urukala koji je koristio izjave srpskih izbjeglica sa područja NDH van italijanske Prve zone (najviše iz Like). U Zbirci Viktora Novaka, koja se čuva u Arhivu SANU, nalaze se tragovi Novakovog korišćenja Vilovićevog rukopisa „Krvava crkva…”, ali i drugih, i to u slučajevima kada ga je Novak preko svojih skrivenih beležaka navodio kao izvor. Prema prikupljenim beleškama, ali bez mogućnosti dubljeg uvida u Novakovu arhivsku zbirku, može se tvrditi da je on koristio Vilovićeve podatke za stotine rimokatoličkih svećenika, ustaša i ustaških simpatizera. S druge strane, Vilović je trebao biti zaboravljen ali i satanizovan zbog svoje ravnogorske prošlosti. On je izbrisan iz istorijskog pamćenja, sa istorijskih i filoloških katedri, čemu je doprinos dala i arhivska struka skrivanjem važnih dokumenata i fondova.[15]

Krišto je u nastavku, svog očito pristrasnog osvrta na rimokatoličke „renegate”, istakao da „nije do sada bilo poznato da Novak nije bio ni prvi ni najvažniji guru interpretacije hrvatske povijesti u velikosrpskom ključu (rogobatna rečenica).” Tu čast on dodjeljuje književniku Đuri Viloviću. Ako do nedavno Vilović uopšte nije bio poznat hrvatskim a naročito srpskim istoričarima, kako je on mogao da utiče „na ideološko-političko formiranje Dimić-Žutićevih i općenito velikosrpskih objašnjenja funkcionisanja i tajnih planova (Rimo)katoličke crkve”[16]. Krišto ne zna da je u stvari Vilović meni vrlo dobro poznat (zadnjih petnaestak godina) pošto sam o njemu objavio četiri knjige, za koje Krišto očito nije čuo, pošto ih ne navodi u svom prikazu. Pominje samo Vilovićevu „Krvavu crkvu…” koju je priredio Veljko Đurić – Mišina u izdanju Srpske radikalne stranke (ja sam bio recenzent, što je i Krišti poznato). Pošto nije detaljnije upoznat sa Vilovićevom ideologijom Krišto netačno navodi da je Vilović bio mason (slobodni zidar). Mason je bio njegov splitski kolega, filozof i književnik Niko Bartulović sa Hvara (rimokatolički sjemeništarac, takođe otpadnik od Rimske crkve – „renegat”), o kom sam takođe napisao četiri knjige u izdanju Srpske radikalne stranke. Bartulović je bio „nepopravljivi” jugoslavenski nacionalista dok je Vilović tokom rata postao „velikosrpski” nacionalista blizak Iliji Trifunoviću Birčaninu – vođi splitskih ravnogoraca, odnosno prekodrinskih pripadnika Jugoslavenske vojske u Otadžbini. Jugoslaven (Hrvat) Bartulović se nije slagao sa Vilovićem upravo zbog njegovog srpstva, pa je pripadao grupaciji splitskih jugoslavenskih četnika Mladena Žujovića (nasljednik Birčanina od marta 1943). Iako je ispoljavao jugoslavenstvo i tendencije ka zbliženju sa splitskim komunistima-partizanima, od jeseni 1943, on je ipak likvidiran od strane hrvatskog komunističkog rukovodstva negdje kod Topuskog u proljeće 1945. godine (izgleda po naredbi Broza i Bakarića).

Pošto je Krišto u prikazu naših knjiga veliki prostor posvetio „nepoznatom” i tajanstvenom Viloviću, red je da se predstavi njegovo osnovno ideološko-političko i nacionalno opredjeljenje. U svojoj prvoj studiji o Viloviću, koja nosi naziv „Đuro Vilović – od župnika do četnika” (izdavač Institut za savremenu istoriju, Beograd 2012?), pisao sam o Vilovićevom ideološko-političkom delovanju u raznim epohama: uoči Velikog rata, kada kao rimokatolički „sjemeništarac“, pa potom i župnik, u svojim radovima uzdiže dalmatinsko hrvatstvo i to pod presudnim uticajem tvorca dalmatinskog hrvatstva don Mihe Pavlinovića (njegov zavičajac iz Brela, ispod Biokova); u epohi Kraljevine SHS (Jugoslavije) kada u evolutivnoj nacionalno-vjerskoj promjeni postaje sve izraženiji antiklerikalac; u epohi rata u Jugoslaviji kada se, kao nacionalno osvešteni vraća svom predačkom srpstvu (sa Silvijem Alfirevićem, Jakšom Račićem i drugim Splićanima) i priključuje Jugoslovenskoj vojsci u Otadžbini Dragoljuba Draže Mihailovića.

Kao slabom poznavaocu „misterioznog” Vilovića ali i Bartulovića („Orjune”), Krišti nije jasno u kolikoj je mjeri Vilović „bio dionik onog duhovnog ozračja u nekim primorskim mjestima (ne kaže dalmatinskim) koje se organiziralo u terorističko fašističku organizaciju (?!) – Organizaciju jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA), koja je branila unitarnu jugoslavensku državu i integralno jugoslavenstvo.[17] U svom neznanju Krišto netačno navodi da se Vilović u vreme rata u Splitu pridružio (!?) ORJUNI, koja u to vreme u Splitu uopšte nije postojala jer je zabranjena dekretom režima kralja Aleksandra već 1929 godine. Od jugoslavenskih organizacija u ratno vreme u Splitu jedino je djelovao JUGOREPO – Jugoslavenski revolucionarni pokret (blizak ravnogorcima s tendencijom približavanja splitskim komunistima) na čelu sa Nikom Bartulovićem. Za Vilovića se jasno zna da se 1942 priključio splitskoj organizaciji Jugoslavenske vojske u Otadžbini koja je bila pod komandom Ilije Trifunovića – Birčanina (sa srpskim nacionalnim predznakom, pa se zbog toga nije slagao sa Bartulovićem koji je bio dosljedni „nepopravljivi Jugoslaven”).

Komunisti (Krišto bi rekao „velikosrpski”) i hrvatski separatisti u Dalmaciji, Orjuni su prikačili etiketu fašističke organizacije koja je u stvari bila liberalna organizacija integralnih Jugoslavena. U jugoslavenskoj istoriografiji[18] se nedovoljno zna da je Orjunu podržavalo vodstvo liberalne Demokratske stranke na čelu sa Sv. Pribićevićem i Ljubom Davidovićem, koji je bio i pristalica jugoslavenskih četnika Ilije Birčanina i Koste Pećanca (koji su vodili jugoslavenske četnike u Kraljevini Jugoslaviji). Ogorčeni protivnici Orjune bili su pripadnici Jugoslavenske nezavisne narodne omladine, koja je svoju pravu velikohrvatsku nacionalnu ideologiju skrivala pod jugoslavenskim imenom. S vremenom će od njih nastati Hrvatska nacionalna omladina (HANAO) zavisna od dr Ante Trumbića, koji će od konjukturnog jugoslavenskog nacionaliste postati frankovački ideolog. Tokom avgusta 1921 splitski orjunaši su se sukobili i sa rimokatoličkom organizacijom Katoličke akcije – Orlovima, „tom austrijskom tvorevinom sinjskih klerikala”.[19]

Orjunaši su bili i nepomirljivi protivnici Srpske nacionalne omladine (SRNAO)[20], koju je jugoslavenska istoriografija pogrešno prišivala uz Narodnu radikalnu stranku Nikole Pašića. Treba istaći da su oni bili samo omladinska organizacija minorne („slabašne) ranije pomenute Srpske stranke Koste Novakovića i isto tako Srpske nacionalne organizacije Đorđa Čokorila („Čokorilovci”).[21] Omladinska srpska organizacija – SRNAO je ostala na nivou „tabula rasa”, sa rijetkim rekonstrukcijama ostrašćenih komunističkih istoričara. Istoričar Branislav Gligorijević kao jedan od rijetkih istraživača nacionalističkih omladinskih organizacija, Orjunu i Srnao (sa HANAO-m) je ideološki opredjelio kao profašističke organizacije. On je pod pritiskom vladajućeg komunističkog pogleda na svijet, ideološki ostrašćeno pisao na način da su „velikosrbi” svojim terorističkim akcijama provocirali hrvatski i slovenački narod, „pa čak i radničku klasu”. Gligorijević je navodio i ugnjetavanje pripadnika nacionalnih manjina od tzv. velikosrba, koji su takvim mjerama nastojali da zaštite ekonomske interese „velikosrpske” buržoazije od tuđinštine. Pisao je, ne samo o fašizmu SRNAO nego i o fašizmu ORJUNA-e, sve to sa ciljem negativnog prikaza liberalnih jugoslavenskih monarhističkih organizacija. Da bi pronašao argument za velikosrpstvo narodne Radikalne stranke, uz nju je „prikačio” Srpsku nacionalnu organizaciju, koja je s druge strane zauzela neutralnu ili čak protivnu poziciju prema Pašićevom „srpskom radikalizmu”, koji je u stvari ispoljavao tzv. režimsko jugoslavenstvo.[22]

Gligorijević je na žalost ostao izvor i za (doduše rijetke) mlađe istoričare i publiciste koji su ga nekritički navodili. Najžešći u napadima na SRNAO bio je muzejski savjetnik iz Novog Sada Predrag Bajić, koji je tu jedinu srpsku omladinsku organizaciju nazvao patološkom pojavom, „mrežom organizovanih siledžija” bez politike i ideologije. Poslije te konstatacije on netačno navodi, pod uticajem Gligorijevića, da je SRNAO nacionalistička organizacija Narodne radikalne stranke, tj. da su je „osnovali nacionalistički elementi Radikalne stranke i velikosrpski šovinisti iz krajnje nacionalističke Srpske stranke”.[23]

Muzejski savjetnici iz Muzeja Vojvodine ne bi trebalo da se zaleću na kompleksne istorijske ideološko-političke teme, već bi trebali da ostanu na strogo stručnim muzejskim temama vezanim za muzejske eksponate, za ostatke materijalne kulture i drugo. To savjetujem i dr Aleksandru Horvatu iz Muzeja Vojvodine Muzeja  koji u svojoj doktorskoj disertaciji o Bunjevcima „nesvjesno“ (valjda u bunilu) podržava hrvatstvo Bunjevaca (pa samim time ide „naruku“ Juri Krišti i drugim hrvatskim fantazerima) a žestoko se obrušava na autore koji pišu istgorijsku istinu o srpstvu Bunjevaca, kao na pr. na akademika Slavka Gavrilovića, bunjevca Albu Kuntića pa i na moju malenkost. Horvat negira i rezultate starih bunjevačkih istraživača koji su decidirano pisali o srpstvu Bunjevaca, kao na primjer Ivana Ivanića, biskupa Antunovića koji piše čak i o antičkim Srbima u Panoniji. Za njega ništa ne znače rezultati austrijskih popisa iz 1846. i 1850. godine (koje namjerno ne pominje) koji Bunjevce jasno svrstavaju u srpsko-rimokatoličku etničku grupaciju. Na žalost, izgleda da mu je stara autonomaška uprava Muzeja (iz vremena DOS-a) omogućila da odbrani doktorski rad na temu Bunjevaca, ali se zato od nove rodoljubive uprave (direktora Drage Njegovana i Veljanovića) očekuje da poboljša kadrovsku strukturu u nacionalnom pravcu.

U skladu sa mojom prethodnom elaboracijom o pretežnom istorijskom srpstvu prostora bivše Jugoslavije, ja sam, upravo kao i Đuro Vilović (s kojim sam se knjiški upoznavao tek dvehiljaditih) pisao da su jedini stari slavenski narodi na prostoru eks Jugoslavije bili Srbi i Slovenci (zbog svog karakterističnog jezika) dok sam za Hrvate zaključio da su neetnička formacija mješanaca („bastarda”). Taj naziv će koristiti Vilović u svom izuzetnom radu pod naslovom „Tajni plan velikohrvatske ideje i njene ekspanzije –dokumenat mračne megalomanije jednog narodića”, koji je pod pseudonimom potpisao kao „Ljubiša Petrović”. Taj tekst pod naslovom „Bastardija hrvatstva” objavila je Srpska radikalna stranke 2011. godine. Interesantno je da je jugoslavenska komunistička cenzura skrivala taj tekst više decenija dok ga ja nisam pronašao u Vojnom arhivu u Beogradu i objavio u izdanju SRS. Srpska istorijska nauka bila je, valjda zbog bratstva i jedinstva, osakaćena zabranama istraživanja i objavljivanja takvih izuzetnih radova koji na analitički način otkrivaju suštinu nastanka nacije hrvatstva i ideološko-političku igru njenih intelektualnih predvodnika. Taj rukopis je bio brižljivo skrivan, a jedan primjerak je sačuvan i u biblioteci manastira Hilandar. Daljnjim istraživanjem sudbine Vilovićevog rukopisa saznao sam da se jedan primjerak (u formi izdanja „Amerikanskog Srbobrana”, Pitsburg, 1944) nalazi u biblioteci Istorijskog instituta u Beogradu. Poslije toga otkrića sumnjao sam da je u vezi tog Vilovićevog teksta bila u pitanju samo „strašna komunistička cenzura”, već sam shvatio da su u pitanju bili i nemar i nezainteresovanost istoričara (bar od devedesetih godina kada se moglo slobodnije istraživati i objavljivati). Taj „strašni komunizam” koji je po Krišti tobože uništavao hrvatsku slobodu kod ispoljavanja njihovih nacionalnih osjećaja, upravo je žestoko zarobio srpsku kulturu i nauku. Tu padaju u vodu papagajski ponavljane Krištine konstrukcije o nekakvom komunizmu, velikosrpstvu i jugoslavenstvu (koji su u stvari satirali srpstvo.

Grupa splitskih ravnogoraca (četnika) rimokatolika („Hrvata”), pripadnika JVuO (uglavnom intelektualaca), poslije saznanja o svirepom genocidu nad srpskim narodom (1941-42), vratila se svom predačkom srpstvu (Vilović, Alfirević, Račić i drugi) i pravoslavlju (Alfirević) dok je Vilović kao otpadnik od rimokatolicizma prešao u protestantizam pošto ga SPC nije htjela primiti u svoje okrilje (to su ti čuveni prisilni „prijelazi” u pravoslavlje koje pominju povjesničari, naročito Krunoslav Draganović pa i Krišto).

Krišto piše prikaz naših knjiga po stepinčevoj matrici – neoriginalni prepisivač: Pismo Stepinca papi Piju XII iz maja 1943 – pitanje autorstva

Jure Krišto se u novije vreme pridružio grupi revizionista koji su negirali Stepinčevo autorstvo nad pismom papi Piju XII iz maja 1943. godine, a autorstvo pripisuju sekretaru Ilirskog zavoda Svetog Jeronima Krunoslavu Draganoviću.[24] Naime, početkom 2019. godine objavljena je knjiga biskupa mostarsko-duvanjskog Ratka Perića „Nada koja ne postiđuje”, koja „nedvojbeno potvrđuje svete zaključke” da Stepinac nije autor pisma papi Piju XII „kojim SPC osporava njegovu kanonizaciju”, i da je ono „obična krivotvorina”. Naime, biskup Ratko Perić u knjizi navodi da je u Zavodu Svetog Jeronima, u pisanoj ostavštini dr Krunoslava Draganovića, u „podfondu osebujna naziva Radna grupa ’Efendija’”, pronađen prvi koncept pisma na italijanskom jeziku datiran 18. svibnja 1943, te ispravljena i dopunjena verzija koja nije posve identična onoj pronađenoj u Ministarstvu vanjskih poslova NDH u Zagrebu, koja se nalazi u „Sudskom stupu” 671.946. Sve verzije „spornog” pisma objavljene su u navedenoj novoj knjizi biskupa Perića. Po njemu to ne dokazuje da je Draganović bio krivotvoritelj tog pisma, ali da „nedvojbeno” dokazuje da je njegova prva verzija nastala u krugu osoba koje je on okupljao u Zavodu Svetog Jeronima. Biskup Perić je prema rukopisima ispravaka na prvoj i drugoj verziji pisma ustanovio najviše Draganovićevih „odlika”. Dalje naglašava da je bitna informacija da u tim verzijama pisma nema traga rukopisu nadbiskupa Stepinca: „Time je dokazano da je državni tužilac Jakov Blažević bio nevjerodostojan kada je tvrdio da je pismo nadbiskupovo”. Na Blaževićevom stanovištu bio je i hrvatski istoričar iz Londona Jozo Tomašević. Po Periću, drugi dio knjige otkriva lažno pismo koje je korišteno na suđenju Stepincu kao krunski dokaz njegove krivice, „iako on nema veze s njim”.[25] Krišto dakle podržava Perićevu tvrdnju o lažnom pismu nadbiskupa Stepinca koje je po njemu nastalo u Rimu u Zavodu sv Jeronima, u autorstvu Krunoslava Draganovića.

U novije vreme klerikalni pisci se, dakle, zalažu da ospore autorstvo Stepinca nad famoznim pismom (izvještajem) koje je on navodno pisao papi Piju XII 18. maja 1943, u kojem se Stepinac obrušava na liberalizam, masoneriju, komunizam, velikosrpsku hegemoniju, četničke zločine, na Hrvate Jugoslavene u četničkim redovima (protiv Vilovića, Alfirevića) itd, koje je izazvalo polemiku među hrvatskim i srpskim istoričarima zbog tobožnjih nedoumica oko „pravog” autora tog pisma. Očito se i Krišto obrušava na sve ono što je Stepinac kritikovao u svom pismu papi 1943 godine (na jugoslavenstvo, velikosrpstvo, komunizam, Hrvate četnike i slično. On je, dakle, jednostavni prepisivač (što spočitava „Dvojcu”) Stepinčeve krivotvorene istorije, na koju su vjerojatno uticali Draganovićevi krivotvoreni stavovi o masovnim srpskim zločinima, izmišljenoj hrvatskoj povijesti i negiranju Srpstva i njihovom svođenju na „vlaško stočarski nakot“.

Naime, mnogi su taj Stepinčev izveštaj (pismo koje je potpisao Stepinac) Piju XII od 18. maja 1943. doživljavali kao „bestidan falsifikat” svega onog istinitog što se događalo u vreme provođenja najžešćeg genocida nad pravoslavnim Srbima. Smisao izvještaja (pisma), preko optužbi Srba (četnika) za krvoločne zločine bio je u tome da se pred Papom aboliraju Pavelić i „Krvati” za sve stravične zločine koje su počinili. Javni tužilac Jakov Blažević dobro je uočio kad je govorio o Stepinčevom bezočnom falsifikovanju istorije, da je to radio „kako bi uvjerio Sv. oca Papu o potrebi učvršćenja Pavelićevog režima, učvršćenja NDH”. Kao metropolita Hrvatske i Slavonije Papu je prvenstveno htio da obavijesti o „paklenom planu uništenja katolicizma na istočnoj obali Jadrana, koji pripremaju neprijatelji Crkve u tim krajevima, a to su komunisti, „koji izvode svoje operacije pod imenom partizana, NOF-a ili antifašista”, i naročito „velikosrpski četnici” pod komandom Draže Mihailovića, „ministra londonske izbjegličke vlade”. Ti „iregularni odredi” počinili su, po Stepincu, „neopisive pokolje civilnog stanovništva u balkanskim ratovima protiv Turaka”, a njima su pripadali i sarajevski atentatori na austrijskog prestolonaslednika Franju Ferdinanda, dok „sada izvode svoju djelatnost protiv hrvatskog katoličkog pučanstva, a bjesne također i protiv hrvatskih muslimana (cvijeća hrvatstva– N. Ž.)”. Iznenađuje da Stepinac u drugi plan stavlja komunističku krivicu (ipak su komunisti i ustaše bili istomišljenici u Kraljevini Jugoslaviji, naročito u kaznionicama), pa navodi da „komunistički teror” nije ni na jednom mjestu izveden takovom strahotom i da nikada nisu bili počinjeni takovi pokolji slabih žena i nevine djece, kao što to čine srpski četnici: „Dok partizani ubijaju pojedine osobe, koje pripadaju vladajućim krugovima, četnici ubijaju sve, koji su katolici… Prema izjavama muslimanskih prvaka, četnici su na hrvatskom državnom području, kao i u italijanskom Sandžaku pobili preko 200.000 Islama”. Ipak za divno čudo Stepinac priznaje da je pokolj katolika od strane četnika mnogo manji, „ali se bez daljnjega može govoriti o tisućama žrtava katoličke vjeroispovjesti u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji”.

Pri tom Stepinac ne navodi konkretne slučajeve tih tobožnjih masovnih pokolja rimokatolika, osim „zvjerskog pokolja katolika” izvršenog u Gatima u Dalmaciji 2. listopada 1942. godine, kada su „četnici” (u stvari Jugoslovenska vojska u Otadžbini) ubili nekoliko desetina Hrvata rimokatolika kao odmazdu („srpski osvetnici”– N. Ž.) za ubistvo jugoslavenskih oficira i vojnika koji su kukavički sačekani i ubijeni u tom selu, pri njihovom povratku u Crnu Goru poslije kapitulacije. Stepinčev vokabular je vrlo sličan vokabularu neoustaša iz devedesetih (u koje spada i Krišto) koji, kao i Stepinac sa klerom, samo ponavljaju fraze o Velikoj Srbiji i velikosrpskoj agresiji na hrvatsko državno područje (koje nije ni postojalo). Stepinac najviše ističe „verbalne delikte”, i to „zapaljive govore” nekakvih anonimnih četnika u kojima u futuru najavljuju da će srpski krajevi biti očišćeni od rimokatolika i od muslimana, ali bez ostvarene realizacije.

U izveštaju Papi Stepinac dalje optužuje četnike za tobožnje delikte koje su upravo prethodno izvršili Pavelić, hrvatske ustaše i rimokatolički kler, a to je „prisilni prijelaz katolika na srpsko pravoslavlje”. Kao dokaz takvih nakana Stepinac opet u futurističkom jezičkom izrazu pominje izjavu nekakvog „kapetana Miloša Jovanovića” da će sve katolike, intelektualce i imućne koji su se ogrešili o naš narod „nesmiljeno uništit”, a seljake i male ljude da će poštediti i učiniti ih pravim Srbima, prevodeći ih bilo dobrovoljno, bilo silom na pravoslavlje. Upravo su to pod Stepinčevim nadzorom izvršili rimokatolički kapelani prisilnim prevođenjem pravoslavnih Srba u rimokatolicizam, od kojih su mnogi nakon „prijelaza” ubijeni (računa se da je na taj način prevedeno preko 200.000 Srba). Koliko je SPC „agilan” da nekog prevede u pravoslavlje svjedoči Vilovićev slučaj kada je odbijen pa je morao preći u protestantsku vjeru.

Posebna rak rana Stepincu bili su ranije pomenuti „rimokatolički izdajnici – Hrvati Jugoslaveni, koji su smjerali preko četničkih velikosrba da slome ”hrptenicu katoličko-austrijskom mentalitetu hrvatskog naroda”, i to slamanjem upliva katoličke crkve na hrvatski narod. U izvještaju Papi Stepinac upravo ističe takva „dva izdajnika”, odmetnika od rimokatolicizma i hrvatstva, i to „splitskog masona” Silvija Alfirevića, „upravitelja gimnazije u penziji” i katoličkog svećenika Đuru Vilovića, „već dvadeset godina otpadnika, koji je napisao zloglasnu knjigu „Majstor duša”[26]. Dalje je istakao da je njihov primjer „na žalost slijedio izvjestan broj osoba (brojni splitski ravnogorci koji su otišli kod Đujića na Dinaru– N. Ž.), koje su orijentisane radikalno u jugoslavenskom smislu”.

U izvještaju (pismu) Stepinac dalje ističe „Veliku mržnju na katoličku crkvu kao takovu, koja izbija iz svih letaka i spisa četnika i velikosrba (sad to nisu Hrvati Jugoslaveni– N. Ž.)”. Po Stepincu svi ti leci uvijek vode na istu neprijateljsku liniju „meću boljševike, ustaše i klerikalce”, koji su za četnike saveznici koji se bore protiv Jugoslavije i srpstva. Pred Papu za čitanje postavlja letak (list) Krik iz jama br. 9 od 23. siječnja 1943. „u kom se čita: partizani i njihovi pomagači klerikalci i ustaše”, pa iz Krika iz jama br 5. od 31 prosinca 1942. citira „đavolska družba ustaša, crnih internacionalnih klerikalaca i pljačkaša partizana”, pa iz Krika iz jama br. 1 od kraja listopada citira Vilovićev i Alfirovićev zaključak da „za nikog nije više tajna suradnja katoličkog klera s partizanima”. Dalje Stepinac iz Krika iz jama (br. 9) citira pasus koji govori što će se raditi u slučaju pobjede četnika nad partizanima: „Komunisti gube bitku i krv mora završiti strahotu od njih započetu. Komunisti moraju u tom slučaju nestati, također i svi njihovi pomagači: ustaše, klerikalci i svi oni koji su ih pomagali. To pobjedniku nalaže nužda da se održi, budući da nitko ne može zahtijevati od pobjednika, da olakšava nutarnji razdor, izdajstvo i sabotaže”. Krik iz jama br 17, koji citira Stepinac u izvještaju Papi, napada katolički kler objavljujući izmišljotinu da su katolički svećenici blagosiljali ubistva potvrđena u Hrvatskoj. Među drugima „spominje se i nadbiskupa dr Šarića i mene (Stepinca– N. Ž.), što više i Svetu Stolicu se okrivljuje, što je izaslala apostolskog delegata”. Za ubistva, koja su se u mnogim slučajevima desila kao „neposredna posljedica odmetničkih zlodjela”, bile su po Kriku iz jama (Đuri Viloviću), krive „legende i kipovi kršćanskih mučenika”, od kojih je hrvatski narod „učio u razdoblju od tisuću i trista godina veze sa Svetom Stolicom (Krik iz jama, br 1, od listopada 1942)”.

Ne treba zaboraviti da su Hrvati-četnici, pisci članaka u Kriku iz jama, Vilović i Alfirević, stradali od komunista (partizana): Alfirević je ubijen u Splitu, zajedno s dr Račićem (osnivačem „Marjana”), poslije kapitulacije Italije u septembru 1943, a Vilović je osuđen u zajedničkom procesu Draži Mihailoviću, na sedam godina robije.

Stepinac je u izvještaju Papi istakao da je u jednom posebnom pismu Svetoj Stolici odgovorio na lažne i mržnjom nadahnute denuncijacije sa srpske strane, a naročito od četnika, uperene protiv katoličke hijerarhije i protiv katoličkog klera u Hrvatskoj. Potom je Stepinac prešao na „čistu” povijest kao temelj tih i sličnih denuncijacija. Počinje tumačenje povijesti na Stepinčev (vjerovatno pomagan od Draganovića) subjektivan način koji ne zavređuje da se detaljno analizira zbog obilja prohrvatskih mitoloških falsifikata (Krišto ga je u potpunosti kopirao u svom povijesnom opusu). Nasilna okupacija pa potom anektiranje srpskih zemalja Bosne i Hercegovine za Stepinca je čin Božijeg proviđenja, ali se u svoj toj napetoj situaciji aneksione krize optužuje Srbija zbog veza sa Rusijom (kao i danas), optužuju Srbi zbog verbalnih napada na nadbiskupa Štadlera i biskupa Šarića. Poenta Stepinčevog izvještaja je u tome da „upozori” Papu na opasnost sa pravoslavnog istoka, na napredovanje istočne šizme u katoličke redove, na kolonizaciju Srba u hrvatske katoličke krajeve i drugo.

Na kraju je u pismu Papu podsjetio na milenijumske veze Hrvata sa Sv. Stolicom, na nepokolebljivu vjernost Kristovoj vjeri, na njihovu ulogu branitelja kršćanstva – predziđa kršćanstva, na „žalosne ostatke ostataka nekada slavne kraljevine Hrvatske, dok su pravoslavci vlaške i srbske krvi preko Turaka dovedeni u hrvatske krajeve i borili se kao turski graničari protiv kršćana (moguće da su takvi bili Srbi islamske vjere tzv. Bošnjaci – N. Ž.). Plašio je Papu pobjedom velikosrpske ideje koja bi značila „uništenje katolicizma na sjeverozapadnom Balkanu, u Državi Hrvatskoj”, a „valovi ortodoksnog i ofanzivnog bizantizma udarali bi o granice Italije, dok se do sada razbijaju o hrvatsko Predziđe”. Zato je pozvao Svetog Oca da misli na vjernu hrvatsku naciju koja bi se dragovoljno žrtvovala za svete ideale Rimske crkve: „Ne bi bilo uništeno onih 240.000 prijelaznika sa srpskog pravoslavlja, nego i čitavo katoličko pučanstvo tolikih teritorija sa svim svojim crkvama i svojim samostanima”. Stepinac je sebi dao za pravo da tvrdi da je „napredak katolicizma usko povezan uz napredak Hrvatske Države, njezin opstanak uz njezin ostanak, njegov spas uz njezin”. Na samom kraju je preporučio Papinoj očinskoj brizi „našu Nezavisnu Državu Hrvatsku, smatrajući da time na najbolji način preporuča Svetu vjeru u svojoj domovini i na Balkanu.

Stepinčev boravak u Rimu u kasno proljeće 1943. godine (12 dana) komentarisao je izaslanik NDH Rušinović, a posebno je analizirao opširni Stepinčev izvještaj Papi (devet strana) u pismu ministru Lorkoviću. Rušinović je pohvalio Stepinčev „napadaj na Srbe-četnike i komuniste, kao začetnike svega zla što se zbilo u Hrvatskoj”. Položaj zemlje Stepinac je ocjenio kao povoljan, dok je o „Poglavnikovim naporima i brizi da se čim prije uspostavi red, te o njegovu vjerskom raspoloženju i postupku prema crkvi govorio najljepšim riječima” (kako Stepinca citira Rušinović). Rušinović je naročito istakao Stepinčeve riječi posvećene odbrani NDH: „Ne može se i ne smije se dozvoliti da bilo tko napada NDH i da baca loše svijetlo na hrvatski narod, pa je zato i došao u Rim da pobija laži koje su servirane Svetoj Stolici”. Rušinović je dalje zapisao da je Stepinac nakon podnesenog izvještaja bio primljen od Sv. Oca i zadržao se s njime u razgovoru („samo”) jedan sat, a zatim je posjetio Maljonea, Montinija, te razne kardinale i druge vatikanske dostojanstvenike.

Iz izvještaja upućenog papi u maju 1943. godine, a i iz svojih drugih brojnih napisa, može se zaključiti da je Stepinac bio jedan od utemeljitelja lažnih stereotipa o svehrvatstvu jugoslavenskih (srpskih) prostora, jer je izmišljene istorijske podatke, fantastične istorijske činjenice nametao hrvatskim vjernicima i nevjernicima. Zbog svog neprikosnovenog uticaja na puk on je mogao mijenjati svijest hrvatskog vjernika. Sličan uticaj imali su i neki drugi istaknuti nadbiskupi i biskupi, kanonici, koji su preko Stepinca širili mit o „Majci Božijoj – Kraljici Hrvata”. Nevjerovatne „povijesne” mitologije, neshvatljive zdravom razumu, on je nametao kao dogmatsku istinu, kao na pr. onu o 1300 godina veza Hrvata sa Sv. Stolicom, kao i onu o velikosrpskoj hegemoniji, o hrvatskom povijesnom prostoru i drugo. Zbog njegovog velikog uticaja u tom periodu, pisanje o Stepincu je u isto vreme i pisanje o istoriji RKC, odnosno o rimokatoličkom episkopatu i Katoličkoj akciji u razdoblju tridesetih i četrdesetih godina,.

Krišto se u svom prikazu naših knjiga o Stepincu prosto nadovezuje na razmišljanja i stavove Stepinca (neoriginalni prepisivač Stepinčeve kompilacije, na kojoj je najvjerovatnije radio K. Draganović). Upravo je tragikomično Krištino naklapanje o „modelu velikosrpske historiografije koji usvajamo nas dvojica prema Vilovićevom modelu, i to, po Krišti, predstavlja utemeljenje velikosrpske istoriografije. Ta „velikosrpska objašnjenja” ne preuzimamo samo mi („Dvojac”) već ”sve pristaše velikosrpske ideologije koje usvajaju model objašnjenja zasnovan u Vilovićevoj i Novakovoj percepciji, a model je bez imalo uporišta u stvarnosti satkan od prijezira za sve što je povezano s (Rimo)katoličkom crkvom, prijezira pomiješana s ljutnjom što ta crkva nije htjela, ili nije mogla prigrliti velikosrpsku viziju”.

Već sam istakao da je Vilović u potpunosti nepoznat široj intelektualnoj javnosti a samo vrlo rijetki istoričari ili književnici nešto su čuli o njemu.. S druge strane, rimokatolički falsifikatorski model, koji su utemeljili Vjekoslav Klaić, Jošua Frank, Tadija Smičiklas (srpski unijata iz Žumberka) Lorković, Čeh Jaroslav Šidak ima prepisivačku matricu o starom podrijetlu Hrvata, o Hrvatima kao predziđu Hrvatstva, što su u stvari Srbi koji su u formaciji od oko 100.000 ratnika u XVIII vijeku, branili Monarhiju (Zapad) – antemurale ortodoxis; o tzv. hrvatskim kulturnim spomenicima koji su prisvajani od Srba itd.

-Ponavljajući više puta Krišto piše o našoj „prepisivačkoj školi”, pa i ja (nesistematično) moram ponavljati nešto od ranije izrečenog („ponavljanje je majka znanja” da bi se upilo u hrvatske pristrasne mozgove.

Pri kraju ovog obimnog prikaza naših knjiga o Stepincu slijedi vrhunac Krištinog nelogičnog zaključivanja. Nastupaju fantastična otkrića teorija zavjere, konstrukcije o mojoj tajnoj zavjereničkoj ulozi, vezama sa vrhom pravoslavnog klera. Naime, pominjem se kao tajni spisatelj Srpske pravoslavne crkve („urotnik”). Krišto na kraju upravo „poentira” sa svojim spektakularnim otkrićem o mojoj ulozi, pa kaže: „Zato je na kraju potrebno reći da je upravo ta jezgra u Srpskoj pravoslavnoj crkvi izabrala povjesničare koji će braniti njegove (od SPC) velikosrpske ideje, uključujući i ovaj Dvojac. Nema nikakve sumnje da je ta svetosavska velikosrpska jezgra u SPC-u znala za davno objavljena Žutićeva stajališta da ne postoji hrvatski narod ni hrvatski jezik, ali ga je, kako sam svjedoči, pozvala da tobože dijalogizira (da li tu misli na „Dijaloge povjesničara-istoričara” na kojima sam učestvovao od 1999. do 2002, drugih dijaloga sa Hrvatima nisam imao), makar i posredstvom Dimića (koji me je predložio za te Dijaloge – N. Ž.), s hrvatskim povjesničarima i članovima Hrvatske biskupske konferencije. Zapravo je jasno da ga je pozvala upravo zbog toga što negira hrvatski narod”.

Istina je da sa Srpskom pravoslavnom crkvom, što žalim, nisam uspio ostvariti dublji (moglo bi se reći ni površinski) naučni a naročito ne „zavjerenički” („urotnički”) kontakt u funkciji negiranja hrvatstva (kako to ističe Krišto). Čak nisam bio u mogućnosti da uđem u njihov crkveni arhiv koji je tek nedavno kompletiran „otkrićem” crkvene arhive u tornju crkve sv. Marka u Beogradu (u nesređenom stanju). Čak se i direktor Arhiva SPC, svešteno lice dr Radovan Pilipović, jednom prilikom na naučnom skupu o krajiško-hrvatskim temama, meni osorno i ljutito (postoje svjedoci!) obratio sa riječima „da ja sam ne vjerujem u ono što sam napisao (o Hrvatima i hrvatstvu)”. Dr Radovan Pilipović je očigledan primjer zaštitnika dogmatske bivše socrealističke istoriografije a trebalo bi, po Krišti, da nastupa barem sa „velikosrpskih pozicija” kao pripadnik svetosavske Srpske pravoslavne crkve.”

Primjera slabe komunikacije ima i sa Pilipovićevim prethodnicima. Naime, u vreme pisanja „27 marta 1941”, u koautorstvu sa prof. dr Brankom Petranovićem 1990. godine, bio sam jednostavno odbačen od mogućnosti da pregledam crkvenu arhivu vezanu za taj katastrofalni događaj po Srbe (uloga SPC i patrijarha Gavrila Dožića u tim događajima). Tema je od izuzetnog strateškog značaja za Srbe i Državu (pouka za budućnost), da u nekakvim budućim turbulencijama (one su desile već 1991) ne uleću u okršaje sa globalnim (najjačim) svjetskim silama.

U razgovoru sa pojedinim intelektualnim predstavnicima SPC (nižeg ranga), nisam dobio dojam (koristim tzv. hrvatsku riječ, u stvari starosrpsku) da oni uopšte razmišljaju o bilo kakvom velikosrpstvu. Njihove misli su kao i kod pojedinih svjetovnih istoričara, bile usmjerene ka nacionalnoj istoriji nastaloj na spoju tri stara naroda (a ponekad i četiri-pet). Tako pamtim da sam imao raspravu sa arhimandritom Danilom Ljubotinom iz Peroja u vezi hrvatstva i srpstva u Istri i na Kvarnerskim otocima. Na moju izjavu da u Istri prije 20. vijeka nije bilo Hrvata već da su u njoj dominirali Srbi rimokatoličke i pravoslavne vjere (kao i Italijani i Slovenci), on je odgovorio da su tu Hrvati odavno prisutni a da su od pravoslavaca dominirali jedino „Crnogorci” iz Peroja i okoline, što predstavlja netačnu konstrukciju.[27]

Još jednom veliko hvala Juri Krišti što ističe moje tajne moći, moj svemogući uticaj na vrh pravoslavne hijerarhije. Proizlazi da je svetosavska velikosrpska jezgra pomno pratila moj istraživački naučni rad u posljednjih trideset pet godina i da je znala za moje „davno objavljene radove” iz vremena od kada se bavim fenomenom nastanke i formiranja hrvatstva (pored ostalih tema). Moram ipak priznati da dr Krišto pretjeruje. Istina, njegove riječi gode mojoj sujeti, ali njegovo napred izgovoreno o mojoj bliskoj saradnji sa SPC, kao što sam već istakao, nikako ne odgovara istini… Gdje bi srpskoj nacionalnoj ideji bio kraj kada bi sve nacionalne, tradicionalne, patriotske snage djelovale usklađeno u vezi nacionalnog programa (sjetimo se samo vječito neostvarenog nastojanja da „Samo Sloga Srbina Spašava”).

Svi moji radovi napisani su na osnovu mojih „snoviđenja” koja me nepogrešivo vode tankom crvenom linijom rodoljublja (tumačenog na temelju istraživanja dokumentarne istine). Sve napisano je uglavnom nastalo mojom privatnom inicijativom, preko ideje vodilje koja me je nepogrešivo upućivala na bavljenje ideologijama XIX i XX vijeka, prvenstveno konfliktima novovjekovnog građanskog liberalizma i srednjovjekovnog vatikanskog rimokatolicizma. Tako me je liberalna i antiklerikalna tjelovježbena organizacija jugoslavenskih Sokola pratila od moje prve knjige o 27. martu 1941. (sa B. Petranovićem, izdavač privatnik „Nikom” 1990), preko druge knjige „Sokoli – ideologija u fizičkoj kulturi Kraljevine Jugoslavije” (izdavač takođe privatni, „Angro trejd”, Beograd, 1991), preko „Rimokatoličkog klerikalizma…” (sa dr Lj. Dimićem), izdavač „Vojni novinsko izdavački centar, Beograd, 1992). Jugoslavenski sokoli su bitno prisutni, kao liberalna (masonska) antiklerikalna organizacija, u mojoj knjizi „Kraljevina Jugoslavija i Vatikan 1918-35 (izdavač Arhiv Jugoslavije, Beograd 1994), a naročito u najnovijim našim knjigama o Stepincu (sukob Sokola i organizacija katoličke akcije).

Što se tiče nacionalnog pitanja (bez ikakvog „zavjereničkog” pritiska SPC) bio sam opčinjen da otkrijem suštinu nacionalne ilirske ideje koju je u to vreme (devedesetih godina) malo ko vezao uz srpstvo, već su ilirska ideja i Iliri bili vezivani uz Šiptare i u manjoj mjeri uz Hrvate. Notorne laži je trebalo ispraviti. Iz tog razloga nastaje moja knjiga „Rimokatolička crkva i hrvatstvo – od ilirske ideje do velikohrvatske realizacije 1453 – 1941”, koja je objavljena 1997 godine (izdavač moj Institut za savremenu istoriju, naučni projekt kojeg je odobrilo naučno veće). Ilirska ideja kao nacionalno srpska prisutna je i u knjizi Srbi rimokatolici tzv. Hrvati (2006) koju je, ako bi se držali Krištinog tumačenja, izdala „velikosrska” Srpska radikalna stranka. Trenutno je u štampi rukopis moje knjige „Ilirski zavod Svetog Jeronima – od srpsko katoličkog do hrvatskog 1453 – 1971”, koja će predstavljati krunu mog dosadašnjeg bavljenja ilirskom idejom. Radi se o poznatom prozelitskom centru za Balkan u kom su se školovali bivši Srbi koji su s vremenom postajali Hrvati, tj. najekstremniji antijugoslaveni i srbofobi. Naročito je bio poznat kao posljednje i najsigurnije utočište hrvatskih koljača i zlikovaca koji su se specijalnim vezama („kanalima“) spašavali od tada nepouzdane pravde, koja je bila u rukama „nevoljnih saveznika” sa Zapada, kako je to sročio naš veliki profesor, akademik dr Dragoljub Živojinović. U literaturi i publicistici pominju se kao „Pacovski kanali”.

Moram istaći da je moje naučno opredjeljenje, bar u početku, zavisilo od mog mentora „Srbina ljevičara” prof. dr B. Petranovića, jer je on odlučivao da li će prihvatiti moje predložene teme za magistarski i doktorski rad. Zavisilo je i od mojih institucija (Arhiva Jugoslavije i Instituta za savremenu istoriju) da li će njihovo arhivsko i naučno veće prihvatiti moje predložene naučne projekte, ali i na kraju od Srpske radikalne stranke, koja je u potpunosti prihvatala moje projekte (koji su u isto vreme bili i na nivou Šešeljevih razmišljanja). Inače je Šešelj o meni (njemu nepoznatoj, nikad viđenoj ličnosti) počeo razmišljati u Hagu od 2003. godine, poslije čitanja moje knjige „Rimokatolička crkva i hrvatstvo – od ilirske ideje do velikohrvatske realizacije 1453-1941” (izdanje ISI-ja).

Gdje je u svemu navedenom „urota Zrinji – Franđipani” (aluzija na najpoznatiju urotu mađarskog i mletačkog plemića. Ha Ha!) To su, dakle te „zavjereničke institucije” koje su tobože radile protiv Hrvatske, a koje su u stvari spontano prihvatale moje ideje i pretvarale ih u knjige. A te „zavjereničke institucije”, raznorodnih ideologija (u Arhivu u kom je prevladavala jugoslavenska dogma „bratstva i jedinstva” – sa kadrom „svih naših naroda i narodnosti”; u Institutu koji je izrastao iz rigidnog komunističkog i anacionalnog Instituta za istoriju radničkog pokreta) su daleko (osim SRS) od „velikosrpstva”. U vremenu moje „upotrebe” od strane SRS i Šešelja ja sam već bio odavno formiran i usmjeren u „velikosrpskom pravcu”, a u suštini u pravcu „ekstremne istine” zasnovane na prvoklasnim dokumentarnim istraživanjima („kronični arhivitis”), kao i na proučavanju malo dostupne literature objavljene prije 1918 godine.

Iz saradnje sa Šešeljevom strankom nastale su knjige za koje će mi više biti zahvalni Hrvati nego Srbi jer sam u njima otkrio „njihovu” (a i „našu”) istoriju zaboravljenih i zabranjenih (zbog pripadnosti pokretu Draže Mihailovića) velikana književnosti, istorije i filozofije – Nikolu (Niku) Bartulovića i Đuru Vilovića. Hrvati mi sigurno neće biti zahvalni za knjigu u izdanju SRS, u kojoj preko dokumentarne istine otkrivam jedinstveno istorijsko biće pravoslavnih i rimokatoličkih Srba, iz kojih su nastali rimokatolici Hrvati. Knjiga nosi zanimljiv naslov: „Srbi rimokatolici tzv. Hrvati – „Srbi svi i svuda” – „hrvatske zemlje” bez Hrvata (Beograd, 2006). U toj mojoj fazi moglo bi se govoriti o mojem „velikosrpstvu”, po Krištinom tumačenju. Ne bi bilo loše da smo moja stranka i ja bili u nekakvom širem „velikosrpskom jatu”, ali se u srpskoj državi sve odvijalo po principu „ko u klin ko u ploču”.

Klima u državi Srbiji je od njenog ponovnog stvaranja devedesetih godina bila naprosto „malosrpska”, pošto tzv velikosrpske ideje nisu bile poželjne u društvu. Naime, kao pripadnik SRS bio sam anatemisan od ljevičara koji su i danas u vladi, naročito od SPS-a. Tako nisam dobro viđen na velikom krajiškom zboru koji finansira Socijalistička partija Srbije a koji se zadnjih pet-šest godina organizuje u Novom Sadu povodom osnivanja Republike Srpske Krajine na Svetog Nikolu. Takođe, nisam uključen u Krajiški odbor Matice srpske iz Novog Sada, pošto sam čuo da su me zaobišli poslije šaputanja iza mojih leđa (koje sam načuo): „pa on je velikosrpski radikal”. Zaobilažen sam kao govornik (kao besjednik) na velikom saboru krajišnika „Krušedolska zvona” koji se već desetak godina organizuje krajem mjeseca maja. Valjda nisam dostojan (bolje reći podoban zbog „velikosrpskog radikalizma“) da govorim ni poslije tridesetpet godina bavljenja temama vezanim za zapadne Srbe.

Prije ulaska u SRS bio sam podoban da budem u raznim upravnim odborima, redakcijama časopisa, pozivan na promocije, prijeme. Simptomatično je da prije i poslije ulaska u SRS nisam nikada bio u komisijama za odbranu magistarskog rada ili doktorata, vjerovatno zbog mog tumačenja nepodobne „ekstremne istine” o hrvatstvu i jugoslavenstvu, kojima su se odupirale određene dogmatske strukture Filozofskog fakulteta, koje su uticajne i dan danas preko grupe agresivnih anacionalnih profesora (koji nastoje udaljiti profesore koji izražavaju „previše srpstva“). Do nedavno je bilo podobno dozirano umjereno ljevičarsko srpstvo koje je izražavalo potrebu približavanja „civilizovanim zapadnim susjedima”.

Poslije ovih navođenja Krišto će moći mirnije da spava jer kod Srba (razjedinjenih) nema nikakve sinhronizirane akcije „agresivnih velikosrpskih elemenata“. Moj osnovni naučni i istraživački moto je: „Žudnja za istinom”. A istina mi je bila pred očima jer mi je mjesto rođenja omogućilo da je „izbliza” sagledam. Naime, „proviđenje” mi je odredilo da se rodim u srpsko-hrvatskom Gospiću koji je 1941. postao središte najvećeg sabirnog državnog Koncentracionog logora („gericht”) na jugoistoku Evrope – stratišta Gospić (sabiralište u Kaznionici sa okolinom – okolne jame na Velebitu u selu Stupačinovo, Katina jama, Šaranova jama u selu Jadovnom i dr) – Karlobag – Tribanj Šibuljina i Kruščica – otok Pag sa stratištima na Slanom i u Metajni. Još kao dijete otkrio sam sa mojim drugarima tragični epilog u gradu – ustaškom uporištu: pored nebrojeno mnogo srpskih žrtava (o kojima se pričalo) vidjeli smo u privatnim dvorištima kuća grobove Hrvata – logornika ubijenih od strane partizanskog pobjednika. Sve se to zaboravilo pa smo se već šezdesetih godina družili uz rok i bit muziku, bez obzira na vjersko i nacionalno opredjeljenje i krvavu prošlost. Ja kao tzv. sadašnji velikosrbin više sam se družio sa Hrvatima (srpskog prezimena a rimokatoličkog imena), okumio se sa Hrvatom Blaževićem, rođakom Jakova Blaževića, koji je na žalost preminuo. Razlike između nas Srba i Hrvata nisu se primjećivale, osim ikavskog (bunjevačkog) govora kojim su više govorili rimokatolici (samo poneka riječ).

Bunjevački srpsko-rimokatolički ikavski dijalekat je proglašen hrvatskim (poslije Brozovog dekreta o zabrani bunjevačkog imena iz 1945), srpska štokavica takođe, čakavica „izvornom hrvatskom”, iako su srpski dijalektolozi Rešetar i Belić za nju tvrdili da je najbliža srpskim dijalektima, a da je „prošarana“ sa romanskim i starobalkanskim jezičkim elementima. Ja sa izvora hrvaštine mogao sam da sagledam mentalni i karakterni sklop tih Srba rimokatolika tzv. Hrvata. Iako mi pojedinci spočitavaju, ja nikada nisam negirao savremene Hrvate, za koje sam govorio da su se formirali kao neetnička nacija od Srba i drugih rimokatoličkih naroda, u broju preko četiri miliona pripadnika. U svojim brojnim knjigama i naučnim člancima rekonstruisao sam način stvaranja te neetničke nacije koja je postala državna i koja je Srbima krvno najbliža. Sada ću zbog Krištinih neutemeljenih optužbi iznijeti moje povijesne[28] glavne teze o umjetnoj naciji hrvatstva:

Statistički podaci o zapadnim Srbima

Za prethodno izrečene tvrdnje neophodno se pozvati na egzaktne statističke podatke o nacionalnoj (narodnosnoj) i verskoj strukturi stanovništva, kako bi se videlo u kojoj se meri, zbog svehrvatske unifikacije, smanjio broj stranaca i Srba današnje Republike Hrvatske. Austrijski statistički podaci o stanovništvu austrijskog jugoistoka Evrope egzaktno potvrđuju, pa i premašuju, teze Vuka Karadžića, Kopitara, Dobrovskog, Miklošića i drugih filologa, o opštoj rasprostranjenosti Srba na prostorima nekadašnjeg srpskog „Ilirika”. Teze pomenutih filologa uzimane su od strane predstavnika „kritičke” istoriografije kao neozbiljne, a sami podaci iz njihovih knjiga kao istorijski izvor drugog reda.

Kao geografski pojam Hrvate je pod Srbe podvodio austrijski etnolog i kartograf Hajnrih Berghaus u svojoj čuvenoj etnografskoj karti srpskih zemalja iz 1846. godine, kada ih je nazivao Iliro-Serben (rasprostiranje od današnje Slovenije do Bugarske). Ova karta je nastala na osnovu egzaktnih statističkih podataka austrijskog popisa stanovništva iz 1846. godine. Ona najbolje svjedoči, kao neutralan istorijski izvor, o opštoj rasprostranjenosti srpsko pravoslavnog i rimokatoličkog stanovništva i o brojčanoj srpskoj dominaciji na širim prostorima Balkana i Panonije. Sam etnički pojam „Iliro-Serben” svjedoči o istoznačnosti pojmova ilirski i srpski, u smislu sinonima za srpski narod, koji su kroz istoriju od XV do XIX vijeka navodili habzburški, njemački i vatikanski (rimokatolički) knjiški stvaraoci (istoričari, etnolozi, statističari i hroničari).[29]

Prema Berghausovoj karti navodi se da Iliro-Srba (u indoevropskoj grupi) ima ukupno 4,604.600 pripadnika, a raspoređeni su u više podgrupa: Srbi, Šokci i Rajci (Raci) u brojnosti od 2,624.600 pripadnika; Srbi-Hrvati (Croaten) u iznosu od 813, 300 pripadnika itd. Tu je Berghaus navodio Hrvate kao dio srpskog etničkog naroda (u geografskom smislu oko 813.000 po popisu iz 1846, a po popisu iz 1850. ogromnih 1 milion i 200.000). Nevjerovatan je porast broja Hrvata (otpalih od srpskog imena) za samo četiri godine. Prema Berghausu na karti su od Trsta do Skadra locirani tzv. romanizirani Iliro Srbi.

Hipoteze navedenih filologa potvrđuju i statistički podaci o stanovništvu objavljeni u knjizi dopisnog člana mađarske akademije nauka Fenješ (Fenyes) Eleka „Statistika i geografski opis austrijske imperije”, objavljena 1857. godine, prema kojima u austrijskoj carevini ima 1,584.134 Srba pravoslavne i rimokatoličke vjere. Prema podacima iz navedene knjige, koji su u stvari statistika austrijskih popisa stanovništva iz 1846. i 1850, Srbi („Szerbek”) „uglavnom žive u Krajini (Vegvideken), Srpskoj Vojvodini („Szerb Vajdasagban”), Dalmaciji („Dalmatiaban”), a podjeljeni su na različite grane, kao što su Šokci ili Bunjevci (Schokaczok vagy bunyevaczok), koji su rimokatolici, zatim na Race (Raczok) odnosno Srbe, Crnogorce (Montenegrinok) u Banatu, Morlake (Morlakok) u Istri (Istriaban) i kvarnerskim otocima (quarneroi szigeteken) i u Dalmaciji, isto u Dubrovniku (ugyanitt a ragusaiak), bocheserek”. Brojčano stanje po pokrajinama izgledalo je slijedeće: u Srpskoj Vojvodini i Banatu živjelo je 402.890, u Dalmaciji 395.273 (po popisu iz 1846), Vojnoj Krajini 339.176, Slavoniji 244.180, Istri i kvarnerskim otocima 134.445, u mađarskoj državi (Magyarorszagban) 69.170 duša. Što se tiče religije, prema navedenim statističkim podacima, Srbi su uglavnom bili pravoslavci ali je mnogo rimokatolika bilo u Dalmaciji i Istri, dok su Šokci u Bačkoj, Slavoniji, Krajini i Mađarskoj svi bili rimokatolici”.21)

U svojoj knjizi F. Elek navodi da Hrvata (Horvatok), (Serbo-croati po popisu iz 1846) po popisu iz 1850. ukupno ima 1,288.632 (a po popisu iz 1846 „samo” 813.000) i to u banskoj Hrvatskoj 631.081, Vojnoj Krajini 524.048, Mađarskoj 78.179, Donjoj Austriji 6364, Kranjskoj 17.697, Moravskoj 663. Hrvati su prema Eleku podijeljeni na više grana što se tiče dijalekta: „Ovdje možemo računati na uskoke koji žive u Senju koji pripada slunjskom puku. Što se tiče religije ima pravoslavaca (nekoliko hiljada unijata). Inače Hrvati su isključivo rimokatolici”. U to vrijeme broj Slovenaca bio je neznatno manji od broja Hrvata (1,153.382) a živjeli su u Štajerskoj (362.742), Karantaniji („Karintiaban”, 95.544), Kranjskoj 410.722, Primorju i Istri 185.757, Mađarskoj (49.600), „Velenezei kiralysagba” 26.317.22) Pojam „Iliro-Serben se već gubi prema statistici iz 1850 (podaci objavljeni tek 1857).

U „Istorijsko-etnografsko-geografskoj mapi Srba i srpskih zemalja”, koju je izdao Kosta Atanaskov-Šumenković 1873. godine, istoričar Miloš St. Milojević dao je potpuno podudarnu sliku svekolike srpske rasprostranjenosti sa navedenom etnografskom rasprostranjenošću Srba prema austrijskimm popisima iz 1850. godine. Zapadna granica srpske etno-geografske rasprostranjenosti prema Milojevićevoj karti išla je simboličnom linijom: Peroj (sjeverna Istra) – Srpske Moravice (Gomirje), sjeverni Gorski Kotar – Žumberak – Virovitica. Zapadno od te linije živjeli su Slovenci, dok su istočno bile oblasti (pokrajine) u kojima su uglavnom živjeli Srbi.

Upoređujući podatke Fenješ Eleka sa mišljenjima slavenskih filologa, kartografa, austrijskih hroničara iz XVIII vijeka i srpskih istoričara o hrvatstvu kao geografskom pojmu, o banskoj Hrvatskoj (Hrvatskom zagorju) i Međimurju kao slovenačkim (slovenskim) zemljama, o „Hrvatima unijatima i neunijatima”, možemo zaključiti da hrvatstva u etnografskom smislu nije bilo, već se javljalo samo nominalno kao geografski pojam. Međutim, tokom XIX vijeka geografski pojam Hrvata, koji je do tada bio i jedan od naziva za Srbe, počeo se već utemeljivati kao etnografski pojam. Naime, sredinom XIX vijeka dio Srba rimokatolika sa područja tro(četvoro) županijske geografske Banske Hrvatske (Zagrebačka, Varaždinska, Križevačka i povremeno Severinska županija) i dijelova Vojne Krajine, počeo je da nosi hrvatsko ime, prvo u regionalnom pa potom, s protokom vremena, i u nacionalnom (etnografskom) smislu. Prema demografskim statističkim podacima uočljivo je da se hrvatsko ime počelo širiti sa područja geografske Banske Hrvatske na Vojnu krajinu (Liku, Kordun i Baniju) do Senja. Tako su srpski uskoci iz Senja, pošto su ranije (u 17. vijeku) prešli na uniju preseljenjem u Žumberak, već u prvoj polovini 19. vijeka bili prihvatili hrvatsko ime. Treba istaći podatak da se, prema Elekovom popisu, Hrvati uopće ne pominju u drugim tzv. hrvatskim zemljama, odnosno u Međimurju (slovenačko-mađarska zemlja), Slavoniji, Sremu, Baranji, Dalmaciji i Istri. U Slavoniji su, kako smo već istakli, pored pravoslavnih Srba i stranaca živjeli Srbi rimokatolici, odnosno Šokci, u Istri i na Kvarnerskim otocima dominirali su pravoslavni i rimokatolički Srbi („Morlaci”, „Vlasi”) uz brojnije Slovence (preko 30.000) i romanski (italijanski) narodnosni elemenat (preko 60.000).

Statistički podaci iz druge polovine XIX i prve decenije XX vijeka svjedoče o tome u kolikoj se mjeri, zbog svehrvatske nacionalne unifikacije, smanjio broj stranaca i Srba današnje Republike Hrvatske. Statistički popisi stanovništva austrijske, pa potom mađarske administrativne oblasti Hrvatske i Slavonije (sa Sremom), u razdoblju od 1850. do 1910. godine, daju etničku sliku Hrvatske i Slavonije u kojoj se broj stanovništva sa hrvatskim imenom rapidno povećava).

Prvo što upada u oči je činjenica da su mađarske pokrajine Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Slavonija u vjerskom i narodnosnom pogledu bile vrlo heterogene. Pored Srba i srpsko-katoličkog stanovništva (Šokaca, Bunjevaca i skupina koje su počele nositi hrvatsko ime) najbrojniji su bili Njemci. Prema austrijskom popisu stanovništva iz 1890. godine, njemačkim jezikom govorilo je 117.493 stanovnika; prema popisu iz 1900. godine 134.000, dok je prema popisu iz 1910. njemačkim jezikom govorilo 132.150 stanovnika. Najveći porast stanovništva u Hrvatskoj i Slavoniji zabilježili su Mađari zahvaljujući, kako ističe hrvatska istoriografija, mađarizaciji hrvatskog, ali mi bi rekli  srpskog i slovenačkog stanovništva u vreme liberalnog režima Kuena Hedervarija. Prema popisu stanovništva iz 1880. godine, Mađara je bilo 41.417; prema popisu iz 1890. godine 68.794; prema popisu iz 1900. godine 90.180; prema popisu iz 1910. godine 103.405. U Hrvatskoj i Slavoniji češkim jezikom govorilo je: prema popisu iz 1890. godine 27.521 stanovnika; prema popisu iz 1900. godine 31.588; prema popisu iz 1910. godine 31.252 stanovnika. Slovačkim jezikom govorilo je prema popisu iz 1890. godine 13.614, prema popisu iz 1900. godine 17. 342, prema popisu iz 1910. godine 21.458 stanovnika.

Istoriografskim falsifikatima izraženo srpstvo zapadnih srpskih zemalja se nastojalo u potpunosti izbrisati iz pamćenja. Tako se Vojna krajina (Militagrenze) prikazivala kao poseban teritorij Hrvatske („Hrvatska granica”), na kojem su Hrvati tobože organizirali odbranu Habzburške monarhije od 16. vijeka (Hrvati „predziđe kršćanstva”, što su u stvari bili srpski vojnici). Državna austrijska uprava Krajine tretirana je kao zasebni administrativno-politički teritorij. Vojnom krajinom se upravljalo preko više centralnih austrijskih ureda, a od 1578. preko Ratnog vojnog vijeća u Gracu. Dominantno srpsko stanovništvo Krajine nazivano je „Vlasima Krajine”.[30] Srbi krajišnici su od 1630. postali punopravni državljani Austrije preko „Statuta Valachorum”, kojim je riješen autonomni pravni položaj, odnosno unutrašnja autonomija sa izraženom narodnom samoupravom. Austro-Ugarskom nagodbom iz 1867. i uvođenjem opšte vojne obaveze 1868. godine stvoreni su osnovni preduslovi za razvojačenje Vojne krajine. Godine 1871. Car je donio odluku o razvojačenju Krajine, koje je završeno 1873, i o osnivanju Krajiške zemaljske vlade sa sjedištem u Zagrebu, koja je imala čak i veće ovlasti od zemaljske vlade Banske Hrvatske. Ujedinjenje banske Hrvatske i Slavonije (carskih zemalja) sa Krajinom izvršeno je tek 15. jula 1881. kraljevim reskriptom, dok je ban iz Zagreba, mađaron Pejačević, 1. avgusta preuzeo upravu nad Vojnom krajinom.

Dalmacija od srpsko rimokatoličke i pravoslavne do hrvatske pokrajine

Srpski pa potom i jugoslavenski nacionalizam bili su vrlo izraženi kod Srba rimokatolika i Hrvata Jugoslavena Dubrovnika, Konavala (Cavtata) i okoline. Ti krajevi su, od nekada čisto srpsko-katoličkih tokom dvadesetog vijeka pretvoreni u ekskluzivno velikohrvatski rubni bastion (kao što je to danas i nekadašnji srpski Vukovar). Pored srpskog Vukovara, u kojem je ipak ostalo oko 33% pravoslavnih Srba, Dubrovnik je doživio potpuno „oslobađanje“ od rimokatoličkih i pravoslavnih Srba sa završetkom Drugog svjetskog rata. Od nekadašnjeg srpsko-romanskog grada danas je nastao „čisti“ grad velikohrvatstva, koji je genocidno orijentisan prema srpskom stanovništvu (vidjeti film „Okupacija u 26 slika”), od kojega je i nastao. O Dubrovniku kao nacionalnom i kulturnom sjedištu južnodalmatinskih Srba najbolje svjedoči popis stanovništva od 31. decembra 1890. godine, po kome je dubrovačka općina imala 11.177 stanovnika, od kojih je bilo 9.713 Srba rimokatoličkih i pravoslavnih (u samom Dubrovniku živjela su 5.823 Srbina). U popisu je stajalo da su Srbi govorili srpskim jezikom, a kao što je poznato, pisali su Vukovom latinicom i ćirilicom (u kulturnom opticaju bila su dakle dva pisma s kojima su se služili Srbi). Ostatak stanovništva pripadao je Italijanima (Romanima) 716, Mađarima (384), Njemcima (285) i drugima. Prema vjeroispovjesti dominirali su rimokatolici (10.327), dok je pravoslavnih bilo svega 546. Srbi su u velikoj većini bili rimokatolici, Hrvati nisu pominjani[31]. Dakle, rubni rimokatolički gradovi postajali su stubovi Hrvatstva, „mrtva straža“ u Vukovaru na Dunavu i Dubrovnik na južnom Jadranu, iako se u njima do početka 20. vijeka Hrvati uopće nisu pominjali.

Slična situacija kao sa Dubrovnikom bila i sa Konavlima i Cavtatom – „Malim Beogradom“, u kojem su dominirali Srbi rimokatolici. Čak su i na izborima iz tridesetih godina Srbi rimokatolici bili velika većina. Tako je na pr. na opštinskim izborima u Cavtatu, od 19. decembra 1937. većinu dobila nacionalna (jugoslavenska) lista Nike Vragolova (u vreme rata pripadnik JVuO). U članku „Iz Cavtata”, štampanom u listu Dubrovnik (br. 30, 21. avgust 1937), ističe se da se Cavtaćani osjećaju 70% kao Srbi, a 95 % da su jugoslovenski opredeljeni. Mačekov HSS je protiv njih vodio žestoku kampanju (preko batinaša „Zaštitara”) i, kako ističe pisac članka: „da nas u našem domu HSS vrijeđa i pokazuje svoju snagu Vlasima (Srbima) Cavtaćanima.”[32]

Dubrovčanin Milan Rešetar – Srbin rimokatoličke vjere, u svojim prvim radovima iz devedesetih godina 19. vijeka spominjao je samo „srpsko ime za narod i za jezik”, a govorio je da bi mu bilo veoma drago „ako koji Srbin, koji sebe zove Hrvatom, bude naprotiv samo spominjao hrvatsko ime a nikako srpsko, jer se tada barem nećemo svađati kada govorimo o književnosti i o jeziku!” On je pisao o „dvama narodnijem imenima (Srbi i Hrvati) srpskog naroda.” Po pitanju jezika dubrovačke vlastele (iz čije porodice je i majka Ruđera Boškovića), Rešetar je bio uvjeren da oni u prvoj polovini XV vijeka nisu govorili srpski već romanski (italijanski), jer je za tu tvrdnju imao „dobra svjedoka” (cit): „To je Talijanac Filip de Diversis, koji je od god. 1434. do g. 1444. bio u Dubrovniku učiteljem; on u svojemu opisu grada Dubrovnika, posvećenu Dubrovačkomu senatu, ovo veli: ’u svim tijem vijećima i uredima, govornici, odvjetnici i suci govore latinski a ne srpski (sclave), ali opet ne govore našim talijanskijem jezikom, kojim s nama razgovaraju i opće, jer nekijem drugijem pučkijem govorom, koji je njima osebit, i koji mi latini ne možemo razumjeti, osim ko mu je vješt, jer ga je mnogo vješt jer ga je mnogo govorio ili slušao… (iz programa zadarske gimnazije 1880-81, str. 18)”.[33]

Rešetar je negirao posebnost i nekakvu osobenost dijalekta dubrovačke vlastele. Pjesnici Đore Držić, Šiško Menčetić i M. Vetranić, kako je navodio Rešetar, nisu bili plemići već prosti građani, a po Rešetaru plemići nisu bili ni mnogi drugi pjesnici XVI vijeka, kao na primjer Dimitrović, Čubranović, Vodopić, Nalješković, Burešić, Marin Držić, M. Mažibradić. Logički slijedi: ako navedeni pjesnici nisu bili romanskog plemićkog porijekla, svi navedeni su bili Srbi rimokatolici, koji su govorili srpski jezik dva srpska dijalekta (štokavski sa elementima čakavskog).

Na kraju svoje izuzetno važne rasprave o „čakavštini” Dubrovnika Rešetar je završio važnim zaključkom: „Što se tiče starijeh dubrovačkih pjesnika ostajem pri svojoj, biva da su svi koješta pisali što nijesu govorili već unajmili u Marulića i njegove škole; naprotiv, kako gore kazah, veoma rado pristajem uz mišljenje prof. Jagića, da je krivo govoriti samo o dva dijalekta srpskoga jezika i da naš narod ne može ni jezik cijepati u dvije polovice. Pa na toj lijepoj i plemenitoj nauci baš mu od srca hvala, a dao bog da je i narod prihvati”.[34]

U poznijim radovima Rešetar nije mnogo odstupao od svojih mladalačkih teza o najstarijem dubrovačkom govoru: „Najstariji dubrovački govor upravo je onaj romanski (novolatinski) dijalekat što se je za vrijeme rimskoga gospodstva razvio na istočnoj obali Jadranskoga mora i tamo se sačuvao u nekim primorskim gradovima i otocima… Kako su Srbi vrlo rano, po svoj prilici već od prve polovine VII vijeka, počeli ulaziti u te gradove i prelaziti na te otoke, to su oni u njima sustopice i potiskivali taj stari romanski govor, što se u nauci obično zove dalmatski’, jer se najviše govorio u Dalmaciji, premda je obuhvatao na sjever i istarske otoke, naročito Krk, a na jug i primorske gradove sjeverne Albanije. Dalmatski je govor bio, čini se, u sebi prilično jednoličan i nadovezao se je na stare istarske, pa dalje na furlanske i ladinske govore, a toliko se je razlikovao od talijanskog jezika da ga neki romanisti… ne smatraju talijanskim dijalektom već posebnim romanskim govorom[35].

Filološko pitanje starog dubrovačkog govora – da li je on štokavski, prema ćirilskom Zborniku i Lekcionaru, ali i ćirilskoj dubrovačkoj prozi, ili je čakavski kao u jeziku nekih dubrovačkih pjesnika, kod kojih ima (citiram Rešetara) „nekoliko vidnih osobina u kojima se ovi pjesnici slažu s čakavskim dalmatinskim spomenicima, a odstupaju od te dubrovačke ćirilske proze”.[36] To pitanje, koje je trebalo da bude i ostane čisto filološko, skrenulo je skoro, prema Rešetarovom mišljenju, na političko polje, jer se je pitanje „jesu li stari Dubrovčani bili štokavci ili čakavci, prema poznatoj teoriji Vuka[37] i Miklošića da su čakavci Hrvati a štokavci Srbi, samo sobom pretvorilo u pitanje jesu li stari Dubrovčani bili Srbi ili Hrvati, pa se je o tome intenzivno, a često i strastveno, raspravljalo u mnogim našim, ponajviše političkim novinama”.

Od velikohrvatskih propagandista Ivan Kukuljević – Sakcinski je među prvima počeo sa propagandom hrvaštine kod Dubrovčana i primoraca. U Nevenu za 1855. počeo je izdavati svoje „Pjesnike hrvatske XV i XVI vijeka”, koji su za njega hrvatski jer su pisali „čistim čakavskim narječjem”. Takvi su po Kukuljeviću Šiško Menčetić (1454-1527), Đore Držić (1461-1501), Mavro Vetranović. Rešetar je navodio Kukuljevićevo mišljenje, „premda u jezičkim pitanjima Kukuljević nije nikakav autoritet”, jer se je od njega pokrenulo pitanje o najstarijem govoru Dubrovnika, za koji je Rešetar tvrdio da nikako nije čakavsko narječje i da ga „pozniji prepisivači”, kako je isticao Kukuljević, nisu mješali sa svojim štokavskim. Štrosmajerova Jugoslavenska akademija u cilju propagande primorske hrvaštine, izdala je 1870. zbornik „Stari pisci hrvatski”. Politizaciju dubrovačkog srpstva u velikohrvatskom smjeru otpočeo je, dakle, Kukuljević – Sakcinski, još žešće nastavio Pavlinović, pa Štrosmajer i Jugoslavenska akademija znanosti i Matica Hrvatska.

Dubrovnik je i po ćirilskom pismu bio srpski. Da bi negirali ćirilsko pismo Dubrovnika hrvatski akademici i profesori su 2012. organizovali naučni skup o jubileju prve ćirilske knjige u Hrvata iz 1512. godine. Nasuprot razbijačima ćirilskih ploča u Vukovaru, u isto vreme se pojavljuju naučni pojedinci koji tvrde da je i ćirilica kao i latinica hrvatsko pismo (to je šizofrena raspolućenost hrvatske pismenosti), pa navode primjer ćirilske dubrovačke knjige. Ćirilska glagoljica je od hrvatskih falsifikatora prisvojena već od kraja 19. stoljeća, isto kao i ćirilska bosančica od Hrvata i muslimana BiH.

Pravnik i književnik Lujo Vojnović je 1888. pisao o velikohrvatskoj propagandi u Dalmaciji, odnosno pisao da grupa Hrvata u Dalmatinskom saboru „gospoduju”, i što je najgore nazivaju se Narodnom strankom, preko koje su u stvari promicali hrvatstvo. Oni su već tada falsifikatorski tvrdili da je sva Dalmacija hrvatska, da je Dubrovnik hrvatski grad, da je Boka hrvatska, držeći se, kako je isticao Lujo Vojnović, „trulog tobožnjeg hrvatskog prava”. Lujo Vojnović je isticao da se „narodnjaci preokrenuše u Hrvate pod uticajem Pavlinovićevih pamfleta”. Držali su se izmišljene tvrdnje da je „dalmatinska narodna ideja bila vazda hrvatska”. Držali su se „monstruoznog” dokazivanja, kako ističe Vojnović, da je Dubrovnik hrvatski grad, jer je nekada bio pod zaštitom ugarskog kralja (!?). Po Dalmaciji Pavlinovićevi i Prodanovi narodnjaci i pravaši su govorili: „U Dalmaciji Srba nema, oni su politički Hrvati, Dalmacija je hrvatska zemlja”, itd. Vojnović je na sve te fantastične tvrdnje Hrvate pitao kojim (hrvatskim) pravom svojataju Dalmaciju, da li u ime gospodstva tzv. hrvatskih kraljeva, da li gospodstva ugarskih kraljeva koji nekoć vladahu Dalmacijom? Pitao se u čemu je to istorijsko pravo svetije od prava Italije na Dalmaciju? Ne treba zaboraviti na činjenicu da su ideolozi velikohrvatstva pojam Trojedne kraljevine preuzeli od Mađara iz vremena kada su upravljali Slavonijom, Hrvatskom i Dalmacijom.

Vojnović je dalje pitao ideologe velikohrvatstva u liku Kukuljevića i Pavlinovića: „A kakve su narodnosti, molim vas Župljani i Konavljani, i Riječani i Lipođani i Mlječani. Nijesu li to čisti Srbi da ih Bog nije mogao stvoriti više Srbe nego što su? Mi hotimice mimoilazimo bosanske i hercegovačke katoličke Srbe, da, isto i bosanske poturice koje se klanjaju Alahu, a pravi su pravcati Srbi”. Ove misli o srpstvu tri vjere govorio je Vojnović i na račun ideologa i teologa pravoslavnog Srbstva, koji su Srbe vidjeli jedino u pravoslavlju. O tome je napisao slijedeće: „Evo vam vašega pravoslavnog srpstva! valja da se odlučite: ili ćete svečano izreći i naučiti narod da vjera nema nikakova posla s narodnosti, da Kristova vjera spasava, ali da su i pravoslavni i katolički Srbi – Srbi, ili izopćite (iz srpstva) svečano nas Dubrovčane i Peraštane itd, itd, i recite: eto vas tu – Bog s vama, vjera nas dijeli, Hrvati ste. Dalje je govorio da Dubrovčane neće moći lako popravoslaviti jer je katolička vjera duboko usađena u Dubrovniku, pa će svojim insistiranjem žnjeti ono što su posijali a to je „fanatizam, cijepanje samijeh Srba, kukavluk i ropstvo”. Lujo Vojnović je 1888. na kraju zaključio da je „srpska misao, s romanskim elementom, stvorila Dubrovačku republiku i ponosnu Boku.”

Eto dodatnog odgovora ko je sve svjesno i nesvjesno radio na kroatizaciji Srba. Nije samo Vatikan i RKC već i uskogrudi Srbi (pa čak i pojedinci iz hijerarhije SPC) koji su za Srbe priznavali samo Srbe pravoslavne vjere. Takvi pogledi nanjeli su veliku štetu korpusu srpskog naroda tri vjere, i na kraju stvorili instant nacije – srpske neoprijatelje. Takva je u stvari bila tzv. velikosrpska politika SPC, a ne kako je ističe Krišto.

Velikohrvatski falsifikati srpske kulture i tradicije

Postavlja se pitanje čija je današnja tzv. hrvatska kultura, odnosno tradicija? Prosto rečeno narod etničkih mješanaca ne može imati svoju kulturu. Najviše je ona stara srpska tradicionalna baština koju nam pod hrvatskim imenom čuvaju naša braća druge vjere.[38]  Kao neetnička nacija stvarana tokom 19 i 20 vijeka Hrvati su, zbog nedostatkaa svoje istorijske baštine, morali prisvajati tuđa etnološka znamenja, tradiciju, jezik, običaje i drugo, prvenstveno od Srba. Hrvati su međutim prisvojili i dosta toga slovenačkog: zagorske pjesme i igre, nošnje; međimurske pjesme i igre. Ima tu dosta i mađarskih kulturnih tradicijskih oblika. O Međimurju sam dosta toga spoznao dok sam pisao knjigu o književniku Đuri Viloviću koji je za Međimurce tokom Velikog rata prosto govorio da oni nacionalno ne znaju što su: da li su Slovenci, Mađari pa su se jednostavno zvali Međimurci koji govore međimurskim jezikom (koji je stvarno osoben, ali je ipak najbliži kajkavskom slovenačkom).

Kritički istoričari odbacivali su hrvatstvo kajkavaca, pod uticajem pojedinih filologa-slavista iz XIX vijeka (Kopitara, Miklošića, Vuka), podvodeći ih pod Slovence kajkavce. Slovenački filolog Jernej Kopitar Hrvate nije tretirao kao poseban nacionalni pojam, ističući da je ime Hrvat sinonim za dio srpskog naciona naseljen na području geografske trožupanijske Hrvatske. Kopitar je odbacio hrvatstvo štokavice pošto je štokavski govor nazivao slavenosrpskim, a kasnije samo srpskim.

Tragom novinskih vijesti o prekrštavanju i denacionalizaciji mrtvih Srba u matičnim knjigama današnje države Hrvata, o prekopavanju srpskih grobnih mjesta nameće nam se pomisao da, jednostavno rečeno, nema kraja satanskom velikohrvatskom brisanju srpskog istorijskog postojanja na prekodrinskim prostorima, odnosno na virtuelnim „starohrvatskim”, stvorenim doduše na srpskoj zemlji. Ovakva rabota je samo jedna u nizu primitivnih podvala koje su podmetane srpsko-pravoslavnom narodu (uz nesvjesnu podršku „jugoslavenskog Beograda” od 1918. pa do nedavno), od kojih su mnoge uspjele i da obmanu naivni srpsko pravoslavni narod.

U svojim brojnim studijama, člancima i raspravama pisao sam o tehnologiji stvaranja i širenja čudovišne nacije mješanaca, na čijoj je strani tobož povijesno pravo starog „hrvatskog političkog naroda”, mučeničkog naroda koji je kroz svoju izmišljenu istoriju uvijek trpio nepravde od „agresora”, a on sam bio u položaju „nevine mirotvorne ovčice” (kako je to izrekao Viktor Novak u „Magnum crimenu”), da bi konačno svojim tzv. mirotvornim „apostolskim” rimokatoličkim djelovanjem, zasluženo dobio titulu genocidnog naroda zbog strašnih zločina koje je počinio tokom XX vijeka. Takav konvertitski narod činio bi zločine i ranije nad pravoslavnim srpskim narodom, ali za to nije imao prilike jer prije XIX vijeka je još uvijek bio nerođen, odnosno kasno projektovan od svojih tvoraca (carske Austrije, Vatikana i Rimske crkve).

Iz raznih izvora svjedoci smo dakle, prisvajanja tuđeg etničkog, etnološkog i kulturnog znamenja od nacije hrvatstva koja je stvarana tokom zadnja dva vijeka voljom globalnih ideologija i politika. Može se uočiti neprirodni šareniš muzičkih, pjevačko-folklornih oblika. Ako krenemo od Dubrovnika, Konavala uočavamo nekadašnji srpski ples „Linđo” (izvorno poskočica srpsko-rimokatoličkog Dubrovnika) koji se igra uz modernizirane gusle sa tri žice, koje se zovu lijerice. Linđo se igrao i među Srbima Hercegovine, odakle je prodro u Dubrovnik (kroatizirao ga je veliki falsifikator srpske povijesti Ivan Kukuljević Sakcinski, jedan od bitnih tvoraca hrvatskog identiteta). Linđo se najviše igrao kod proslave dubrovačkog sveca Sv. Vlaha.

Poodavno je kroatizirana srpska uskočka Sinjska alka, koja se održava i slavi u čast uskočke (srpske)[39] pobjede nad Turcima 1715 godine. „Sinjska alka” je dobila veliko priznanje od otimača srpske nematerijalne kulturne baštine – UNESKO-a, koji je staru srpsku vitešku igru (kao i ranije srpsku dinarsku pjesmu „Ojkana”) međunarodno priznao kao uspomenu na „hrvatsko bojevanje” protiv Turaka 1715. godine, i samim time, priznao tradicionalno viteško kulturno okupljanje hrvatskih vitezova. Hrvati megalomanski preuzimaju i tradicionalne istorijske nazive iz srpske epske baštine; ne smeta im ni današnja „velikosrpska” vojnička (četnička) titula alkarskog „vojvode” (čauša).

Senj ispod Velebita (smješten u srpskom „morlačkom” kanalu ispod Srpske planine Velebita, zvanog „Montanja Morlaka”) predstavlja se kao hrvatski uskočki grad, iako su ga srpski uskoci iz Klisa bježeći ispred Turaka naselili početkom XVI vijeka. Međutim, već 1612 uskoke je opet dijelom raselio austrijski grof Rabata u Žumberak u kome su primili uniju i grkokatolicizam i s vremenom mnogi postali Hrvati (u Žumberku je rođen i Stepinac, zajedno sa kanonikom unijatom Jankom Šimrakom, koji je bio srpskog porijekla).

Dinarsku srpsku ojkaču, ojkanje, rozganje, srpsku hercegovačku gangu predstavljaju kao hrvatsku tradicionalnu pjesmu, kao dio hrvatske nematerijalne kulturne baštine koja je zaštićena pred UNESKO-m. U nekadašnjoj srpsko-katoličkoj „šokačkoj” Slavonije slušamo srpski bećarac kao hrvatski, srpski bunjevački drmež kao hrvatski, dok se slavonska srpska nošnja predstavlja hrvatskom.

Pored navedenih egzaktnih statističkih podataka i filoloških razmišljanja o srpstvu Dalmacije i o pogubnoj epohi nastajanja hrvatstva, svedočanstvo su i drugi istorijski izvori (nama često nedostupni u rimokatoličkim arhivima) ali i bogata štampa skrivana u dalmatinskim bibliotekama i arhivima. Uporni istraživači su otkrili Srpsko-dalamatinski almanah (1837-52, „Srpsko-dalmatinski magazin izlazio od 1836 do 1873 godine, list Dubrovnik, Srpski listSrpski glas (1880-1904), splitskog Draškovog raboša (1883-1887) koji svjedoči o srpstvu Splita i okoline (pod uredništvom Jove Metličića), beogradsku Veliku Srbiju (1888-1893, 1903) i druge. U Zagrebu je Srbin rimokatolik Stijepo Kobasica izdavao list Srpski glasnik – organ Srpske narodne radikalne stranke u Hrvatskoj i Slavoniji. O ovim znamenitim Srbima rimokatolicima nema ni pomena u socrealističkoj literaturi, a niti u enciklopedijskim izdanjima, na pr. u Krležinoj „Enciklopediji Jugoslavije”. Treba istaći činjenicu da je srpska ujediniteljska ideja pokretana iz Dalmacije, odakle se širila na krajiške i slavonsko-srijemske Srbe.

Na kraju prikaza naših knjiga Krišto piše u svom stilu neuspješnog ponavljača, pa opet ponavlja da je SPC izabrala povjesničare koji će braniti njegove velikosrpske ideje. Po Krišti, to je ona jezgra koja je zagovarala srpsku agresiju na „Hrvate u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini” (ustvari na svoje srpske istorijske zemlje). Svojim dnevnopolitičkim konstrukcijama cijelo vreme optužuje SPC, Srbiju, patrijarha Irineja (koga je papa Franjo naročito pohvalio), velikosrpske istoričare kao stalne remetilačke faktore. Na kraju Krišto, kao Stepinac na stranicama svoga „Dnevnika” (vezanim za 27. mart 1941), mirotvorno morališe sa zabrinutim pitanjem „Može li ovaj dio svijeta postati normalan?” (ili Stepinčev zapis iz Dnevnika „Što će biti sa ovim svijetom”). Rimokatolici sebe unaprijed aboliraju „kao nevine ovčice”, niti su vidjeli, niti učestvovali već su samo Božiji pravednici. U poglavlju o „normalnosti svijeta” Krišto nabacuje „magnum krimen” (veliku optužbu) na našu knjigu, SPC, Srbe i Srbiju, sa političkom porukom istinoljubivog kršćanina: „Srbija ostaje remetilački čimbenik na europskom jugoistoku, a Srpska pravoslavna crkva važan dio te nestabilnosti. Stoga ne iznenađuje što države (uzurpatorice srpskog teritorija– N. Ž.) nastale raspadom (ne kaže razbijanjem– N. Ž..) nastoje dokinuti nadležnost te Crkve nad svojim državnim teritorijem”. Pošto Krišto od teme Stepinca dolazi do dnevnopolitičke crkvene crnogorske uzurpacije srpskih svetinja, tu bi trebalo stati sa pisanjem. Što je previše, previše je.

E P I L O G

Agoniju sa Stepincem prekinuo je papa Franjo

Mogu zaključiti da se povodom sporova oko svetosti kardinala Stepinca ipak ukazuje „svjetlo na kraju tunela” zahvaljujući neočekivanom razumnom potezu pape Franciska (italijanski Franćesko, ili kako ga Hrvati nazivaju Franjo). U maju 2019. papa Franjo je izjavio da „ne zna čemu bi služilo proglašenje Stepinca za sveca ako istina nije jasna jer da u procesu kanonizacije postoje nejasne istorijske tačke“, pa je nastavio: „Molio sam se, promišljao sam, tražio sam savjete i shvatio da treba da zatražim pomoć od Irineja. On je veliki patrijarh. Irinej je pomogao, napravili smo zajedničku istorijsku komisiju, povijesno povjerenstvo i sarađivali smo… Irineju i meni je jedini interes istina i da ne pogrešim”.[40] Ovakav stav Pape, srdačnost sa Irinejem, uz zaobilaženje hrvatske Biskupske konferencije, sigurno se nije svidio dr Juri Krišti. Izgleda i sami tvorac hrvatskog naroda, vatikanski Papa, postepeno diže ruke od svog  genocidnog čeda, koje u dobroj mjeri izmiče njegovoj odgojnoj ideološkoj i političkoj kontroli.

Uočljivo je da vatikanska hijerarhija, na čelu sa Papom, u novije vreme se sve češće udaljava od svog nekadašnjeg nacionalnog produkta. Politika dvojice posljednjih papa (Benedikta XVI i Franciska)[41] vidljivo odudara od politike militantnih papa s početka i tokom 20 vijeka, naročito onih vezanih za stvaranje i širenje hrvatstva. Naime, politika Sv. Stolice je od kraja XIX vijeka u nepromjenjivoj formi radila na širenju HRVATSTVA PREKO PROZELITSKIH AKCIJA PRETVARANjA SVEGA SRPSKOG U HRVATSKO. Hrvatstvo se na taj način eruptivnom brzinom proširilo i utemeljilo na prostorima zapadnih srpskih istorijskih zemalja.

Nedovoljno je poznata činjenica da je papa Leon XIII najznačajniji stvaralac hrvatstva, pored pojedinaca iz carske kuće Habzburg. On je preko Prvog hrvatskog katoličkog sastanka iz 1900. pokrenuo vjersko-nacionalni program hrvatstva za predstojeći XX vijek („svi rimokatolici Balkana Hrvati”). Leon je već slijedeće 1901. pokušao da najznačajniji prozelitski zavod za slavenski jug, Ilirski zavod sv. Jeronima, pretvori u „zavod za hrvatski narod”. Godine 1903. proglasio je tzv. najstariji hrvatski grb (polumjesec sa zvijezdom) koji je u stvari stari ilirski grb, kako bi preko ilirizma stvorio hrvatstvo. Vrlo značajan za hrvatstvo bio je Pije XI koji je 1922. pokrenuo najjači „socijalni nepolitički pokret” Katoličku akciju koju će naročito razviti Stepinac (preko Križara, Domagoja i Hrvatskih junaka). U najtežim trenucima po srpski narod tokom rata, Pije XII „Hitlerov papa” je predvodio Sv. Stolicu, a ja bih ga nazvao „Stepinčev papa”, pošto se žestoko borio protiv jugoslavenskih komunističkih vlasti, za Stepinčevo oslobađanje i rehabilitaciju, za njegovo proglašenje blaženim i dodjeljivanje kardinalskog zvanja. Najekstremniji stav prema pravoslavlju (kroz antikomunizam) ispoljavao je papa Jovan Pavle II (Vojtila) koji je, naročito sa Reganom, sprovodio uništenje ostataka komunizma i stvaranje novog svjetskog poretka bez SSSR-a i varšavskog pakta, ali i bez jugoslavenskog eksperimenta.[42]


[1] Naslov Krištinog prikaza knjiga o Stepincu je određen srbofobskim i antijugoslavenskim ponašanjem svih ideologija i političkih pokreta Hrvata, koji su skladno radili na uspostavljanju Velike Hrvatske.

[2] Akademika Dimića i mene mentor Petranović je usmjeravao na velike epohalne teme, s naglaskom na prosvjetnoj politici (Dimića), a mene na ideologiju kroz fizičku kulturu. Fizička kultura mi je upravo otvorila smjernice ka razotkrivanju dubinske istorije ideologija, kroz konflikte liberalnih jugoslavenskih Sokola i klerikalnih organizacija Katoličke akcije (Orlova i Križara). Pod vodstvom našeg mentora mi smo već od sredine osamdesetih „zagrizli” u problem sučeljavanja rimokatoličkog klerikalizma i građanskog liberalizma. Naime, nama je prof. Petranović „nametnuo” i ostavio u „amanet” bavljenje rimokatolicizmom i indirektno Stepincem, kroz naše doktorate (Dimiću preko državne liberalne i klerikalne prosvetne politike a meni preko državno – rimokatoličkog (jugoslavenskog i antijugoslavenskog) sučeljavanja preko liberalnih i organizacija Katoličke akcije. U međuvremenu smo na inicijativu prof. Petranovića uradili zajedničku studiju pod naslovom „Rimokatolički klerikalizam u Kraljevini Jugoslaviji 1918-1941.”, kojoj je on sam odredio naslov. Dobro poznavanje ličnosti Stepinca od strane našeg mentora prof. dr Branka Petranovića, spoznao sam 1989. kada smo zajedno njegovim „Renoom 4” išli u Delčevo na naučni skup (pod naslovom) „Borba makedonskog naroda za federalizam i nacionalno samoopredeljenje” (danas bi za Makedonce jedan takav naslov bio nemoguć). U uzavreloj atmosferi razbuđenih „makedonstvujušćih” doživjeli smo polemičke napade od „VMRO-ovaca” na čelu sa nekim dr Jovanovskim, koji se ponašao kao grkokatolički jezuita „iz Bogdanaca” (poznato unijatsko selo na jugu). Pri tom su pojedinci bili jezuitski uglađeni, finih manira kao katolički župnici. U zraku se osjećalo antisrpstvo i antijugoslavenstvo, pominjan je u negativnom kontekstu Milošević i njegovo tzv. velikosrpstvo (mantra koja se upućuje Srbima od svih neprijatelja). U nastaloj polemici pomenut je od strane nekog makedonskog „naučnika” Stepinac u vrlo pozitivnom smislu. Petranović je uzvratio izuzetnom argumentacijom i elaboracijom u trajanju od oko deset do petnaest minuta. Ja sam ostao zadivljen Brankovom elokvencijom i znanjem o Stepincu (pogotovo što sam u to vreme već bio doktorand sa temom „Kraljevina Jugoslavija i Vatikan 1918 – 1935).

[3] „Laž vlada na obali Dunava. Vladari koji su upravljali zemljom, pomoću lukavstva i sile, hoćahu još da prevare i buduća pokoljenja. Oni davahu da se štampaju lažna djela, da im posluže kao iluzija. Nijednom istoričaru nije bilo moguće da dođe do istinitih dokumenata – arhiva bijaše zaključana kao nekakva grobnica (Alf. Mišjels, Tajna istorija austrijske vlasti, Pariz 1861). Čuveni francuski istoričar Mišle (Michelet) vrlo se pohvalno izrazio o ovoj knjizi slijedećim riječima: „Opšta savremena politika je živo osvijetljena Tajnom istorijom austrijske vlasti, što je napisao Alfred Mišjels… Nigdje kao ovdje nije protumačen sistem jezuitske politike. Ovo djelo je već prevedeno na engleski, holandski i biće prevedeno na sve jezike” (Michelet, Louis XIV eta la revolutiondel’ etitde nantes…)

[4] Kominterna je već od njenog poslanka 1919. posmatrala Kraljevstvo SHS kao vještačku, „nenarodnu velikosrpsku tvorevinu”. Antisrpski stav zauzet je već na Drugoj konferenciji KPJ 1923, kada je zauzet stav da je „srpski hegemonizam kriv za stanje u državi, odnosno da je srpski centralizam (u to vreme ga nije ni bilo u nekonsolidovanoj državi) raspirio nacionalne strasti. Novi radikalan zaokret desio se na Trećoj konferenciji KPJ (1-4. januar 1924) kada je zauzet stav da je jugoslavenska država stvorena „pod diktatom imperijalističke politike Antante i srpske vladajuće klase”, i da u njoj „vladajuća klasa jedne nacije (srpske), ugnjetava ostale nacije.” Tom prilikom naglašeno je pravo otcepljenja „ugnjetenih nacija”. Najveći zaokret u tumačenju nacionalnog pitanja, kao sredstva revolucije, Kominterna je napravila na svom Petom kongresu 1924. godine. Date su direktive da se udari po zemljama „francuskog sistema” (Poljska, Rumunija, Čehoslovačka, Kraljevina SHS, Grčka). Te zemlje je trebalo državno rastrojiti. Teorija o jedinstvu tri jugoslavenska naroda predstavljala je samo masku za „velikosrpski imperijalizam”, pa se zbog toga parola o pravu naroda na samoopredjeljenje „mora izraziti u obliku izdvajanja Hrvatske, Slovenije i Makedonije (nova Kominternina nacija) iz sastava Jugoslavije. Na Plenumu CK KPJ od 25. novembra 1924. odlučeno je da se otvoreno istupi protiv jedinstva Jugoslavije, tj. da KPJ pomaže pokrete „ugnjetenih nacija” u cilju formiranja nezavisnih država – Hrvatske, Slovenije, Makedonije i Crne Gore, kao i oslobođenje Albanaca. Treći kongres KPJ iz 1926. proglasio je srpski narod vladajućim u Kraljevini SHS. Na Četvrtom kongresu KPJ, održanom u Drezdenu 1928, zahtjevano je da se što prije realizira razbijanje jugoslovenske države, po šavovima republika koje su stvorene 1945 godine (N. Žutić Velika Srbija, izdanje ISI-ja, Beograd, 2016, 179-181).

[5] I ostali ekstremni nadbiskupi i biskupi južnoslavenskih (srpskih) prostora (Josip Štadler, Anton Jeglič, Ivan Šarić i drugi) održavali su slične antisrpske govore pred vojnicima koji su kretali u rat na Srbiju, slaveći „mučenika Vojvodu” i pozivajući na osvetu (N. Žutić, Nadbiskup Stepinac – ideologija i politika 1934-1946, Beograd, 2017). Sa gore navedenim biskupima Bauer je bio ekstremni borac za velikohrvatsvo, naročito u vremenu borbe za hrvatstvo Ilirskog zavoda Svetog Jeronima u Rimu 1924-28 (N. Žutić, Ilirski zavod Svetog Jeronima 1453-1971 – od srpsko rimokatoličkog do hrvatskog, knjiga u štampi).

[6] To je administrativna Narodna Republika Hrvatska, bivša austrijska Vojna Krajina, pa lička županija, pa oblast, potom Savska banovina i na kraju knez-Pavlovom i engleskom voljom nametnuta Banovina Hrvatska, kakva u istoriji nikad nije postojala..

[7] N. Žutić, Srbi rimokatolici tzv Hrvati – „Srbi svi i svuda” – „hrvatske zemlje” bez Hrvata, izdanje SRS, Beograd, 2006.

[8] Bošković je pripadao plejadi mnogobrojnih Srba – rimokatolika Dubrovnika i okoline, istaknutih kulturnih i naučnih stvaralaca, od kojih neizostavno treba spomenuti pisce proze i poezije (Marina Držića, Iliju Crijevića, Đoru Držića, Šiška Menčetića, Mavra Vetranića, Vodopića, Nalješkovića, braću Vojnoviće iz Boke i druge), zatim dubrovačke lingviste (Peru Budmanija, Milana Rešetara), pravnika Bogišića (iz Cavtata) i druge. Velikohrvatska propaganda sve njih tokom 20. vijeka prevela je u Hrvate i hrvatstvo.

[9] J. Šidak, Kroz pet stoljeća hrvatske povijesti, Zagreb, 1981.

[10] Lj. Perković, n. d, 487.

[11] Dominirali Srbi rimokatolici i pravoslavni prema popisima iz 1846. i 1850. godine koji su objavljenim u knjizi Mađara Fenješ Eleka (Srba rimokatolika bilo je oko 330.000 i Srba pravoslavnih oko 70.000, sa „latinima”, bez pominjanja Hrvata)

[12] V. Novak, Jeronim (Zavod Svetog Jeronima u Rimu, u: S. Stanojević, Narodna enciklopedija SHS, knj. II, 156-157.

[13] N. Žutić, Rimokatolička crkva i hrvatstvo – od ilirske ideje do velikohrvatske realizacije 1453-1971, Beograd, 1997.

[14] O tome ima naznaka u brošuri koju je pripremio Veljko Đurić – Mišina („Krvava crkva…”) i u mojoj studiji „Đuro Vilović – od župnika do četnika.”

[15] vidjeti: N. Žutić, Nadbiskup Stepinac…

[16] U terminološkom smislu ustaljeno je kod hrvatskih povjesničara da za vatikansku Rimsku crkvu upotrebljavaju nepotpun naziv „Katolička”. To uopće nije slučajno, pošto preko tog skraćenog oblika „katolici” (u stvari rimokatolici) hoće da imaju kršćanstvo u cjelini, odnosno dominaciju nad cjelokupnim kršćanstvom. Na Dijalozima povjesničara – istoričara upozoravan sam od hrvatskih povjesničara da treba da upotrebljavan termin „katolički” a ne rimokatolički. Zaboravlja se da su i pravoslavci katolici, jer se i Srpska pravoslavna crkva zvala „Katoličanska srpska pravoslavna crkva”, što označava „sabornost” (grčka riječ „katholikismos” na srpski se prevodi kao „sabornost”. Zato ja isključivo za „Katoličku” crkvu” upotrebljavam naziv „rimokatolička”, da bi se razlikovala od „katoličanske pravoslavne crkve”.

[17] Za ovakvo netačno navođenje ORJUNA-e kao fašističke organizacije Krišto se poziva na Krešimira Nemeca i Ivana Boškovića, koji je inače jedan od rijetkih povjesničara književnosti u Hrvatskoj koji je ozbiljnije izučio Orjunu i Nikolu Bartulovića. Može mu se zamjeriti što je Orjunu ideološki svrstao u fašistički tabor.

[18] U jugoslavenskoj istoriografiji i književnoj publicistici o Orjuni se nedovoljno zna, i pri tom subjektivno pisalo kao o terorističkom pa čak i kao fašističkom pokretu. Ideološko-politički i nacionalno pristrasni književni kritičlar Branimir Donat za Orjunu veli da je to „nepartijska ali u biti fašisoidna organizacija” (ipak ne kaže fašistička), odnosno organizacija kojoj temelji nisu demokratske naravi te da se u psihologiji sačuvala i dalje njeguje praksu terorizma”. Orjuna je dalje, po Donatu, ostala vezana „uz fantome svoje fašistoidne ideologije”, pa iz orjunine fašistoidne prošlosti proteže Bartulovićev tobožnji „četnički fašizam”. Među rijetkim radovima o Orjuni ističem članak B. Gligorijevića o tzv profašističkim pokretima u Kraljevini SHS (Osobenosti fašizma u Jugoslaviji dvadesetih godina. (Marksistička misao br. 3, Beograd, 1986), u kome je Orjuna kao organizacija integralnih Jugoslavena – liberala, dobila totalitarno profašističko ideološko obilježje (N. Žutić, Ideologija i politika Nike Bartulovića – knjige, članci, kritike i polemike 1911-1935, Beograd, 2010, 186)

[19] N. Žutić – Velebitski, N. Bartulović – rimokatolik četnik, knj. 1, Beograd, 2010, 46-47.

[20] Ništa od spoja velikosrpstva i jugoslavenstva, što je i logično, zbog nepomirljivih protivnika.

[21] U srpskoj i jugoslavenskoj istoriografiji, preko propagande komunista, frankovaca, HSS-a, naci-fašista i Rimske crkve, izjednačavano je jugoslavenstvo sa tzv. velikosrpstvom. Međutim, „velikosrbi” i Jugoslaveni su pripadali politički suprotstavljenim taborima. Sukobi Organizacije jugoslavenskih nacionalista ORJUNA-e sa srpskim organizacijama (Srpska nacionalna omladina – SRNAO, Srpska narodna organizacija – „Čokorilovci”, Ratnička stranka) bili su pojačanog intenziteta.

[22] B. Gligorijević, Srpska nacionalna omladina (SRNAO, Istorijski glasnik 2-3, Beograd, 1964.

[23] P. Bajić, Srpstvo i jugoslavenstvo u politici Srpske nacionalne omladine (SRNAO), Kultura polisa?, br.2/3, Novi Sad, 2005, 170-178.

[24] Treba istaći da je u vreme oslobođenja Jugoslavije Zavod prestao da bude ono čemu je ranije služio, tj. da prihvata i smješta hrvatske i druge svećenike koji dolaze na teološke studije u Rim; u njemu se nastavljala sve intenzivnije okupljati hrvatska klerikalna emigracija (i ne samo klerikalna) te je za kratko vreme postao centar i stjecište hrvatske (ustaške) emigracije u Italiji. Glavni akter koji je radio na stvaranju takvog centra bio je Krunoslav Draganović, bivši sekretar proustaškog sarajevskog nadbiskupa dr Ivana Šarića, koji je u avgustu 1943. bio specijalno poslat iz Zagreba po nalogu Pavelića i Stepinca da pripremi teren za prihvat hrvatskih bojovnika (ustaša i domobrana) u času njihovog kraha. U Rimu, u Ilirskom zavodu, on je pisao propagandne radove protiv Srba, nove vlasti, komunističke Jugoslavije braneći nevinost i bezgrešnost hrvatskog svećenstva i hijerarhije, a sve to u cilju abolicije hrvatskog metropolite Stepinca.

[25] Internet „Bljesak info”.

[26] U reklamnom tekstu knjižare „Binoza” istaknuto je da je „Majstor duša” („Roman seoske nedjelje”) najbolja hrvatska knjiga izašla godine 1931. Za samo 27 dana rasprodato je cijelo prvo izdanje od 5.000 primjeraka. Roman se prvenstveno našao na vjetrometini ideoloških liberalno-klerikalnih polemika i sukobljavanja, pa su tako klerikalni krugovi roman doživljavali kao obračun pisca s Rimskom crkvom, dok su ga liberali doživljavali kao čin piščeve hrabrosti i „zamašit događaj u našoj književnosti”, pisan „izvanrednim stilom, majstorskim poentama i sočnim jezikom” (O. Deroko, Hrvatska revija o Majstoru duša, N. Žutić, Đuro Vilović – od župnika do četnika…, knj. I). Roman Majstor duša prvo je preveden na češki jezik naporima književnice Libuše Hanuš. Oduševljena romanom, Libuša Hanuš za češku štampu napisala je i članak „Vilovićev majstorski misterij”. Vilovića je „krivila” što je od istaknute spisateljice postala i prosti prevodilac. I takav izuzetan roman kritikovao je Stepinac jer je „opisivao svećeničke zabranjene ljubavi”.

[27] O tome vidjeti poglavlje „Kroatizacija Istre i kvarnerskih otoka” u mojoj knjizi „Srbi rimokatolici takozvani Hrvati, izdanje SRS, Beograd, 98-99, 2006.

[28] Sima Lukin Lazić krajem 19 vijeka je zapisao: „ Istorija je grčka riječ a na srpskom se kaže povijest”.

[29] N. Žutić, Velika Srbija – istoriografska analiza listova „velika Srbija 1888-1926, Beograd, 2016. (na koricama knjige nalazi se Berthausova karta iz 1846)

[30] U brojnim knjigama istoričara velikohrvatstva uopšte ne pominju srpsko ime. Srbi se uglavnom nazivaju Vlasi. Čitaocu nije jasno na koje se stanovništvo (ili čak samo na zanimanje) odnosi.

[31] Dubrovnik – kalendar za prostu 1898. godinu, izdanje i naklada Srpske štamparije A. Pasarića, 1897, Dubrovnik, 64-67.

[32] S. Nedeljković, Kad je Cavtat bio „Mali Beograd”, Srpska slobodarska misao, br. 1-6, januar-decembar 2013, 80.

[33] M. Rešetar, I opet o „čakavštini” u opće a napose o „čakavštini“ u Dubrovniku…, 15.

[34] Isto.

[35] Profesor turinskog univerziteta M. Bartoli, koji je o ovome govoru napisao kapitalno djelo „Das Dalmatische” u dvije knjige (Beč 1906), nazivao ga je „predmletački (preveneto), aludirajući da je to italijanski dijalekat što se govorio na istočnoj obali Jadranskoga mora prije negoli su, od XV vijeka dalje, Mlečići uveli svoj mletački dijalekat” (M. Rešetar, Najstariji dubrovački govor, pristupna besjeda na skupu Akademije Filozofskog fakulteta 7. marta 1941, Glas Srpske akademije nauka, CCI, Odeljenje literature i jezika, Beograd, 1951, 1)

[36] Isto, 6.

[37] U stvari Vuk Stefanović Karadžić ni sam nije bio siguran u to ko su u stvari čakavci. U početku je regionalni naziv „Hrvati“ svodio samo na čakavce „koji su po svoj prilici ostaci Porfirogenitovih Hrvata i kojijeh se jezik razlikuje od Srpskoga, ali je opet bliži srpskome nego i jednome slovenskom narječju“. Očito je da je i do Vuka doprla velikohrvatska mitomanija o starim srednjevjekovnim Porfirogenitovim Hrvatima, ali i stav slovenačkih filologa (Kopitara i Miklošiča) o hrvatstvu čakavaca, pošto su odbacivali Hrvate kajkavce i proglašavali ih Slovencima. Ipak je poslije svih svojih napisa o čakavštini Vuk ostao nedorečen i nesiguran u tvrdnje o hrvatskoj čakavštini, zbog velike sličnosti sa srpskom štokavštinom (N. Žutić, Srbi rimokatolici tzv. Hrvati, Beograd, 2006, 50)

[38] Na Dijalozima povjesničara-istoričara koji su se održavali od Pečuja do Beograda i Kotora, od Sljemena do Petrčana kod Zadra od 1999 do 2002, ja sam se zahvaljivao istorodnoj braći Hrvatima na čuvanju starih srpskih jezičkih izraza, koji se i dan danas predstavljaju kao prastari hrvatski jezički pojmovi (kao glede, točka, tajnik, povijest, znanost); prisvojeni su i stari slovenački izrazi kao na primjer učinkovit, cesta, nazočan – navzočen); brojni italijanski u Dalmaciji; njemački , mađarski i drugi)).

[39] Književnik Đuro Vilović je napisao više članaka o srpskom uskočkom narodu (Vidjeti: N. Žutić, Đuro Vilović – od župnika do četnika, Beograd, 2012).

[40] Politika, 8. maj 2019.

[41] Benedikt XVI je razočarao Hrvate (i vrlo uznemirio) kada je samostan Dajlu u Istri dodijelio italijanskim benediktincima, poslije uzurpacije njihove imovine od strane hrvatskih komunista 1945 godine. Poznato je da je papa Franjo stopirao proceduru vezanu za proglašenje Stepinca svetim, što je izazvalo u Hrvatskoj pravu pobunu protiv „zločestog” Pape.

[42] Hrvatski biskupi ekstremniji od papa, Srpska slobodarska misao, izdanje SRS, septembar-decembar 2018, br. 105.

Izvor: STANjE STVARI

Vezane vijesti:

Nikola Žutić: Ličko krvavo ljeto 1941. | Jadovno 1941.

Genocid u NDH – Pokolj | Jadovno 1941.

Nikola Žutić: Hrvatski biskupi ekstremniji od Vatikana …

Dr Nikola Žutić: Četnički liberalizam i antinacizam u …

Nikola Žutić: LIČKI RIMOKATOLIČKI INSPIRATORI I …

Nikola Žutić: Koncentracioni logor Gospić, april – avgust …

Nikola Žutić: Antisrpski falsifikati u udžbenicima istorije …

Nikola Milovančev: O pravnicima u istoriografiji i broju …

Tribina u Beogradu: “Koncentracioni logor Gospić i srpski …

Dr Nikola Žutić: Četnički liberalizam i antinacizam u …

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top