fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Nikola Živković: Carstvo lažai (2)

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2013/carstvo-lazi.jpg

Očito je da smo svedoci rasplamsavanja „bitke za istoriju“. Prisustvujemo njenoj reviziji i stvaranju uslova za najzloćudniji revanšizam

Ne mogavši da pobegne od činjenica, Korb nastavlja: „U Gudovcu je koncem aprila 1941. došlo do puškaranja između srpskih vojnika koji su bežali i hrvatskih jedinica koje su nastojale da ih zarobe. U tim borbama bilo je troje poginulih. Kako se u tom času ovde nalazio jedan ustaški korpus, on je odmah krenuo u okolinu Bjelovara. Hrvatske vlasti 28. aprila 1941. uhapsile su oko 200 dobrostojećih srpskih seljaka, učitelja i sveštenika iz Gudovca i okolnih srpskih sela. Masakr koji je usledio može se na osnovu dostupnih izvora opisati samo u najgrubljim crtama. Uhapšeni su doterani do seoske pijace a onda su ustaški vojnici na njih počeli da pucaju iz pušaka i dva mitraljeza. Da li je do masakra došlo iz dinamike same situacije, ili je on bio planiran, nije sasvim jasno“.

O tom događaju, međutim, rečito svedoče iskazi preživelih Srba, u potpunoj opreci sa pričama hrvatskih zločinaca i njihovog „branitelja“ Korba. Jer, on prećutkuje da se ne radi samo o Gudovcu već da su zločini nad Srbima počeli gotovo istovremeno na čitavoj teritoriji današnje Hrvatske, Srema, Bosne i Hercegovine. Treba usto posebno obratiti pažnju na sintagmu „dinamika same situacije“. Njom se nemački doktor istorijskih nauka sasvim razotkriva kao veran sledbenik svojih predaka, onih Nemaca koji su industrijski pobili više od 20 miliona Rusa i saučestvovali u zatiranju najmanje pola miliona Srba. Pravdajući zločine nemačkih saveznika Hrvata, on zapravo opravdava zlodela svog dede i pradede pošto su, po njemu, žrtve ubijane ne po nekom planu, već iz „dinamike same situacije“.

Da ne bi ostao nedorečen, Korb nas naprečac obaveštava i o „masovnim silovanjima Hrvatica koja su počinili nemački saveznici, ruski kozaci, ili četnici“. Takav non sequitur bio bi smešan da nam nije isuviše poznat iz nemačke bulevarske štampe i zapadnih medija uopšte, tokom našeg Otadžbinskog rata 1991–1995. Pošto su i kozaci Rusi, onda imamo „šemu“ kao i u ratu Gruzije sa Rusijom, ili Slovenaca, Hrvata, „Bošnjaka“ i Šiptara sa Jugoslavijom: „zli momci“ su Rusi i Srbi. Korb se uzbuđuje i što su Italijani „počeli da otkopavaju masovne grobnice i srpske žrtve kamionima italijanske armije odvoze do srpskih pravoslavnih grobalja, gde su svečano sahranjivani uz učešće stanovništva i uz glasno zvonjavu crkvenih zvona. Ceremonija sahrane pretvorila su se u praznik srpsko-italijanskog bratimljenja, i bilo je jasno da je taj savez upravljen protiv ustaša. Veliki broj leševa izvađenih iz jama i masovnih grobnica stvorio je ustašama znatne probleme. Držani su i parastosi, a veliki broj Srpkinja demonstrativno je nosio crninu“.

Ovakvih „uvida“ kod Korba ima bezbroj. Za četnike, tako, kaže da su vodili „secesionistički rat protiv hrvatske države“. Iako je Nezavisna Država Hrvatska bila priznata samo od Hitlerove Nemačke i njenih satelita, on ipak koristi termin „secesija“ ne bi li i time kompromitovao Srbe kao varvare koji deluju izvan granica međunarodnog prava. To mu, valjda, omogućuje da bez uzbuđenja piše i sledeće: „Za kratko vreme nemački Vermaht i hrvatska vojska uhapsili su oko 4.000 ljudi, uglavnom Srba. Veći deo njih streljan je 4. i 5. septembra 1942. Usledila su i masovna streljanja Srba na pravoslavnom groblju u Sremskoj Mitrovici. Najmlađa žrtva bila je stara deset godina“.

TRAGOM ŠARPINGA 

Nemci su, navodno, bili užasnuti lažima i zločinima Hrvata nad srpskim civilnim stanovništvom. Jer zadatak zajedničke akcije njih i Hrvata bio je, veli Korb, da uguše partizanski pokret u Sremu. No, ubrzo su primetili da među uhapšenima nema nijednog partizana, već samo nedužnih srpskih seljaka, tako da je „MilanNedić, pod utiskom masovnih ubistava nad njegovim zemljacima pretio da će dati ostavku na mesto predsednika vlade, što bi predstavljalo težak udar za nemačku okupacionu politiku u Srbiji“. Nemci su izgleda tu pretnju uzeli ozbiljno u obzir, tako da su se 17. septembra 1942. u Sofiji sastali nemački poslanik u Zagrebu Kaše (Kasche), predstavnik nemačke vojske u Hrvatskoj Fon Horstenau, i vrhovni zapovednik za Balkan, general-pukovnik Ler. Odlučili su da Hrvatska mora na „razuman način rešiti ‚srpski problem‘“, i da to mora biti prioritet hrvatske politike, budući jasno da nije moguće pobiti dva miliona Srba u NDH. U vidu „sprovođenja“ te odluke, međutim, Nemci su od Pavelića zahtevali jedino da pojedine ustaške vođe smeni s položaja.

Korb očito samo sledi politiku ispoljenu i delanjem Rudolfa Šarpinga, nemačkog ministra vojnog 1999. Tada je Šarping Srbe – uz Jevreje i Ruse najveće žrtve Drugog svetskog rata – optužio da „postoje sumnje o postojanju srpskih koncentracionih logora“ (die Äußerungen des deutschen Verteidigungsministers Rudolf Scharping, ”Hinweise auf serbische Konzentrationslager“, Spiegel Online 13/1999, 31. mart 1999). I, mada je upravo njegova država odgovorna za smrt stotina hiljada Srba između 1941. i 1945. ni taj njen posleratni ministar nije mogao odoleti da se na njih obruši i to u javnom govoru. Pitanje je, zaista, da li bi se usudio da bude tako bezobziran prema Jevrejima i Izraelu, zaštićenim zakonima protiv „jezika mržnje“ koji se ne odnose, recimo, na Srbe ili Ruse.

Što se pak tiče srpskih izvora, njih Korb dosledno i uporno prenebregava ili nipodaštava. I kada ih pomene, kao na primer delo dr Đura Zatezala, istoričara iz Karlovca koji je ozbiljno proučio hrvatske zločine (Radio sam svoj seljački i kovački posao, Prosvjeta 2005), on ne propušta da čitaoce podseti da: „Zatezalo polazi od toga da je u Jadovnu ubijeno 30.000 Srba i 2.000 Jevreja. Proračuni su mu međutim preterani, a pošto se nekritički služi izvorima, i neubedljivi“. Korb nam pri tom i ne pokušava obrazložiti zašto hrvatske, najčešće derivativne, neofašističke izvore na internetu i drugde smatra ubedljivijim od srpskih svedočenja preživelih žrtava hrvatskih zverstava?

Zar istoričar, pa i nemački, može ne stideći se da napiše da je „do masovnih ubistava zatvorenika dolazilo iz različitih motiva. Ubistva su usledila kao odmazda zbog bekstva pojedinih zatvorenika, ili iz straha od pobune zarobljenika. Među uzrocima su takođe i prenatrpanost logora i neprestani nedostatak hrane“. Hrvati su, znači, klali zatočenike ne zato što su ih hteli ubiti, već iz straha od njih, a i zato što ih nisu imali čime hraniti.

Time nam Korb, u nastupima retke mada najverovatnije neželjene iskrenosti, samo predočava da od sebe i svojih sunarodnika i ne očekuje do bešćutnost, i cinizam. Njegova budnost popušta i kada je prinuđen da navede da je, recimo, „do 5.000 srpske dece umrlo u logoru“. Zaista, koliko je porobljenih naroda u Hitlerovoj Evropi uopšte na taj način decu – od beba u kolevci do desetogodišnjaka – gubilo po koncentracionim logorima za „ratne zarobljenike“, ili „radnim logorima“, kako i današnja hrvatska „naučna“ javnost naziva, na primer, Jasenovac? A sam kraj tog logora, i hrvatsko brisanje tragova svog genocidnog zločina, nemački doktor istorijskih nauka beleži sledećim rečima: „20. aprila 1945. ubili su oko sedam stotina žena preostalih u logoru. No oko 1.100 muškaraca zatečenih u žicama usudilo se, 22. aprila 1945, na ustanak, da bi većina pri pokušaju bekstva bili pobijeni. Jugoslovenska narodna armija ušla je u logor 2. maja 1945. Ustaše su ubile najmanje 70.000 srpskih zarobljenika, od tog broja najviše ih je stradalo u logoru Jasenovac“.

BITKA ZA ISTORIJU 

Zanimljivo je da se Korb ne pita ni zašto su Titovi partizani ušli u Jasenovac tek 2. maja 1945, a u Zagreb još kasnije – 8. maja, dan pred zvanični
završetak Drugog svetskog rata u Evropi? Nasuprot tome, zašto su komunisti toliko žurili da „oslobode“ Beograd i liše ga nekoliko desetina hiljada „reakcionara“, „kvislinga“ i sličnih „deklasiranih elemenata“?

Očito je da smo svedoci rasplamsavanja „bitke za istoriju“. Prisustvujemo, naime, njenoj reviziji, i stvaranju uslova za najzloćudniji revanšizam. Zundhausen, Korb i mnogi drugi relativizuju genocide nad Srbima, a opravdavaju ili previđaju i slovenačke i muslimanske i hrvatske i šiptarske i NATO zločine nad nama od 1991. do 1999. Bagatelizujući stradanje Srba tokom Drugog svetskog rata takvi propagandisti omogućavaju satanizaciju Srba u zapadnim medijima tokom više od poslednje dve decenije. Ruski istoričari to ispravno tumače pisanjem udžbenika istorije „Soroševim novcem“.

Svoju doktorsku disertaciju Korb podupire bibliografijom od preko trideset strana. No sama knjiga svedoči svojom pristrasnošću da je od stotina navedenih dela doktorant Korb veoma mali broj i pročitao. Osnovu njegove „studije“ čine svega nekoliko knjiga. Pre svega, on se poziva na rad Hrvata Tomislava Dulića, doktoranta švedskog univerziteta Upsala, kada upoređuje ustaške zločine sa četničkim. Jer, i Dulić tvrdi da su ustaše „reagovale“ na četničke zločine, tako da su, sledstveno, Srbi glavni krivci što su Hrvati stvorili Jadovno, Jasenovac i ostala gubilišta, budući da je NDH morala da se brani od „četnika“. Sličnim argumentima služe se Holm, Zundhausen, Mark Biondič, Srećko Džaja, i mnogi titoistički istoričari. Korb obilato citira i Mari-Žanin Čalić (Marie-Janine Calic) te Aleksandru Štiglmajer (Alexandra Stiglmayer). No prva je napredovala svojoj srbofobiji pružajući „naučnu“ osnovu, a druga se proslavila u medijima Zapada šireći skasku o „masovnim srpskim silovanjima“ muslimanki i katolkinja u Hrvatskoj i Bosni 1991–1995. I mada je nekoliko nemačkih i američkih autora dokazalo da je lagala, Štiglmajer je zbog govora mržnje i srbofobije nagrađena dobro plaćenim mestom u Bosni, finansiranim od Evropske unije.

Ukratko, glavni Korbovi autoriteti su hrvatski ili muslimanski „istoričari“, publicisti ili čak novinari, i slični Nemci koji su se istakli u iskazivanju odijuma prema srpskom narodu.

Kao i kad svakog propagandnog materijala – pa makar se on zvao i doktorska disertacija – najrečitije je ono o čemu autor ćuti. Tako, pišući o Jasenovcu, Korb nigde ne pominje dvojicu Hrvata, Antu Ciligu i lekara Nikolu Nikolića, koji ne samo da su preživeli Jasenovac, već su  ostavili i zapise o tom logoru smrti. I Ciliga i Nikolić govore naime o nepojmljivim stradanjima srpskih civila. I, kao što se ne osvrće na svedočenja Hrvata, kojima je više stalo do istine nego do kriminalnih „nacionalnih“ ciljeva njihovih pozverenih sunarodnika, preživele srpske logoraše Korb potpuno ignoriše. Prećutkuje čak i Hermana Nojbahera, Hitlerovog specijalnog diplomatskog izaslanika za Balkan, koji piše da su „Hrvati u NDH ubili oko 750.000 Srba“.

Zaista, šta je genocid?

„PROUSTAŠKI TITOIZAM“ 

Prema mišljenju većine na Zapadu to je isključivo stradanje Jevreja u Aušvicu, a danas „srpska“ Srebrenica. A šta je sa genocidima nad Srbima i Jermenima? Ili nad Rusima – na primer, karpatskim Rusinima iz Galicije, tada u Austrougarskoj? I taj masovni zločin se obavljao po neposrednom nalogu Vatikana, o čemu pišu Roman D. Mirovič (Alfavitnый ukazatelь žertv avstro-madьяrskogo terrora na Galickoй i Bukovinskoй Rusi v
pervuю mirovuю voйnu
), Julijan A. Javorski (Юlian A. Яvorskiй, Terror v Galičine v pervый period voйnы 1914-1915 godov) te N.M. Pašajeva (Očerki istorii Russkogo Dviženiя v Galičine 19-20 vekov). Kako li tek zvati neverovatan pomor preko 27 miliona Rusa između 1941. i 1945? Ni taj etnocid u svesti Zapada ne postoji. Na sam pomen tih stradanja nemačkim ili drugim zapadnjačkim publicistima, kazuju mi da zastupam „teoriju zavere“. No, radi se isključivo o činjenicama poput, recimo, i one da su Jermene 1915. bezmalo istrebili sekularni Mladoturci pod budnim okom nemačkih oficira. Jer, da bi parirao Rusima Zapad je spreman da istrpi i novoosmansku Tursku, i islamsko-terorističku Libiju, Egipat i Siriju, a kamoli tvorevinu masona Ataturka i njegovih iskrenijih nastavljača. A etikete „teorija zavere“ i „antisemitizma“ su metod sprečavanja svakog kritičkog dijaloga.

Istorijske izvore koji mu ne idu u prilog, Korb ignoriše ili odbacuje kao „preterivanje“ srpskih nacionalista. Ne tvrdim da nema i toga. No, zašto nikad slično ne kvalifikuje, recimo, hrvatske izvore, koji vidljivo umanjuju zločine nad srpskim civilnim stanovništvom? Zašto ni jednom ne izražava sumnju da, možda, i jevrejski izvori ne preteruju u broju stradalih Jevreja? Ispada da jedino Srbi nisu objektivni.

Po njemu i sličnima, Hrvatska nema, niti je imala, ikakve veze sa ustašama. Oni kao da su pristigli sa neke druge planete i rešili – naprečac,
i usled „dinamike situacije“ – da pobiju Srbe. Po Korbu, da nije bilo „četničkog“ ustanka, možda Srbi uopšte ne bi ni stradali. Zgražajući se nad četničkim ubistvima bosanskih muslimana, on nijednom ne pominje zlodela muslimana nad srpskim civilima i nejači u Foči i istočnoj Bosni. Nema kod njega pomena ni SS Handžar divizije ni SS Kama divizije. (O tome je, između brojnih francuskih, nemačkih i anglo-američkih autora, pisao i naš Zoran M. Cvijić: „Tokom Drugog svetskog rata formirana je 13. Vafen SS Handžar divizija, čiji su komandni sastav činili Nemci, dok su vojnici bili dobrovoljci, najvećim delom ‘Hrvati muslimani’, a oko desetak odsto ‘Hrvati katolici’ iz Bosne i Hercegovine. Divizija je nosila SS uniforme, s nemačkim orlom i hrvatskim grbom – crveno-belom šahovnicom, dok su na glavi imali fes sa znakom mrtvačke glave, tradicionalnom oznakom SS jedinica. Divizija je formirana 1. marta 1943. od 21.000 dobrovoljaca, od kojih je zadržano u njenom sastavu 13.000 najsposobnijih“ (http://www.nspm.rs/istina-i-pomirenje-na-ex-yu-prostorima/aranziranje-istorije-u-politicke-svrhe-ss-handzar-divizija u-francuskoj.html?alphabet=l ).

Drugim rečima, Korbova knjiga nije do dobro nam poznata stara, titoistička interpretacija istorije, kojom je Hrvat Josip Broz spasao svoj narod od istorijske odgovornosti i denacifikacije kakvoj su, na primer, podvrgnuti Nemci posle 1945. Kao i titoistički istoričari, on prećutkuje da je do jeseni 1943. vođa Jugoslovenske vojske u Otadžbini („četnika“), ministar vojni vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu, general Dragoljub Draža Mihailović bio priznat od Velike Britanije i SAD kao saveznik. Kako mogu da se uporede hrvatski zločini, organizovani od države i podržani od Hitlera, sa spontanim odmazdama često lovačkim oružjem naoružanih srpskih seljaka na masovna klanja započeta nekoliko dana po stupanju ustaša na vlast?

Zar su „četnici“ po zbegovima mogli da organizuju koncentracione logore za uništavanje poput Jasenovca?

Kao da ne zna o čemu zapravo govori, Korb navodi ispravne statističke podatke da su Srbi u NDH činili više od trećine stanovnika. Bili su najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini (44 posto), a on se ne čudi otkud danas u Bosni njih samo 33 posto, a u Hrvatskoj svega tri posto? Gde je sav taj svet nestao? Takva pitanja očevidno nimalo ne zanimaju „mladog nemačkog istoričara“.

„Naučnički“, on se dao u prebrojavanje žrtava koje nisu Srbi.

Znači li to da su, na primer, jevrejske žrtve – koje se na Zapadu zasada još ne usuđuju da umanjuju – vrednije od srpskih?

Postoje li žrtve prvog i drugog reda?

ZAŠTO SRBIJA FINANSIRA ZUNDHAUSENA 

Da je, recimo, pogledao delo istoričara Vasilija Krestića, možda najboljeg poznavaoca istorije Slavonije, Hrvatske i Dalmacije, shvatio bi da ustaše nisu usamljena pojava u istoriji Hrvata, već duboko utemljen fenomen u političkoj prošlosti tog naroda. Od akademika Krestića mogao je da se obavesti da postoji kontinuitet hrvatske političke misli – od ideologa rasizma i srbofobije Ante Starčevića, preko biskupa Štrosmajera i populiste Stjepana Radića, do doktora prava i poslanika Skupštine države Srba, Hrvata i Slovenaca, Ante Pavelića. Korb samo površno spominje istoričara Viktora Novaka (1889–1977) ne baveći se njegovim velikim delom, već ga diskvalifikuje kao „antiklerikalca“. Prećutkuje da je Novak Hrvat, odličan medijevalista, te autor jednog od najznačajnijih studija o genocidu u Hrvatskoj 1941–1945 (Magnum crimen).

Ne spominje ni Dragoljuba Živojinovića, s Dejanom Lučićem autora dela Varvarstvo u ime Hristovo (Nova knjiga, Beograd 1988), prepunog dragocenih podataka – poput onog da je hrvatski ambasador Rušinović izvestio svog ministra o primedbama kardinala Tiserana, koji mu je tokom audijencije 5. marta 1942. kazao: „Ja dakako znam da su se franjevci iz Bosne i Hecegovine ponašali skandalozno“.

I dve po meni najvažnije knjige eseja napisane na prostoru bivše Jugoslavije od 1945. do danas – Za i protiv Vuka Meše Selimovića i Duh samoporicanja Mila Lompara on prenebregava, mada one, uz pomenute, čine nezaobilazna dela, uz izvore i memoarsku literaturu, za razumevanje istorije Srba i Jugoslavije. Korb je slab poznavalac Balkana, komentari su mu povremeno cinični, on svesno ili nesvesno unizuje žrtve a opravdava – pa i veliča – krvnike.

No, baveći se njime saznao sam nešto i o nama samima. Većini građana Srbije jasno je naime da smo okupirana zemlja u kojoj glavne odluke donose britanski, američki (pa i nemački) obaveštajni rezidenti i diplomati. Jasno im je i da se okupator založio da se objavljuju srbofobične knjige poput Zundhausenove. Ostaje međutim nejasno zbog čega se, recimo tom javno deklarisanom neprijatelju srpskog naroda, poklanja tolika medijska pažnja? Kako je izdavač Klio iz Beograda mogao štampati Holma Zundhausena ne potrudivši se da pruži priliku nekom srpskom istoričaru da pogovorom objasni ko je autor, i sa srpskog stanovišta osvetli njegovo delo? Tako se radi na Zapadu. Ovako su se izdavač i glavni urednik Zoran Hamović upisali u nešto što bi se dalo nazvati „hronikom beščašća srpskog izdavaštva“. Za nesreću, Kliu to nije jedini takav poslovni i kulturni potez: izdali su i srbomrzačku Istoriju Jugoslavije u 20. veku već pomenute Mari-Žanin Čalić.

Zaista, ako nam je zemlja okupirana, moramo li se ponižavati i više nego što London ili Berlin od nas očekuju?

Pre četiri godine, na primer, Zundhausenova Istorija Srbije od 19. do 21. veka propraćena je slavopojkama „uglednom nemačkom istoričaru“ na svim
televizijama Srbije i u najvećim novinama. Nisam siguran da je nemačka vlada to zahtevala. Verujem da je reč o ropskom mentalitetu srpskih vlasti i 2009. ubeđenih da će time zaraditi milost Berlina i Vašingtona. Tu su se međutim prevarili, pošto politika velikih država ne zavisi od nekih njihovih Đinđića, Tadića, ili današnje trojke, već od dugoročnih i stalnih državnih i nacionalnih interesa – koji se neki put poklapaju s našim, a najčešće ne.

Zundhausen je tako, u svom nastupu kao i samoj knjizi, popljuvao ne samo sve što je ovom narodu sveto, već je priložio i spisak nepodobnih srpskih istoričara koje bi valjalo – ako ne već streljati – bar odstraniti sa univerziteta. U Beogradu on se nije ni trudio da glumi naučnika, već je otvoreno delio šamare dok su ga prisutni ponizno slušali, spremni da ispune svaku želju tog „velikog istoričara iz Berlina“.

Posle svega što su Nemci uradili Srpskom narodu, Holm Zundhausen se nije stideo da se ponaša kao „gaulajter“ Beograda.

I niko u Beogradu da mu makar pljune u lice.

Kao njegov učenik Korb, i on u svojoj knjizi koristi isključivo hrvatske izvore, poput Joza Tomaševića (Jozo Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945, Stanford CA 2001). On i njegov pulen koriste isključivo udžbenike iz Zagreba i Sarajeva, srpske istoričare ne smatrajući vrednim pažnje. Ni jedan ni drugi ne spominju radove Milorada Draškovića, Dejvida Martina ili Ivana Avakumovića, čija su dela dostupna i istoričarima na Zapadu, budući pisana na engleskom.

Zašto je srpska država finasirala knjigu Zundhausena, pisanu s pozicija ustaško-nacističke propagande? Kada Srbi jednog dana ponovo stvore svoju državu, to će predstavljati jednu od najubedljivijih optužbi protiv izdajničkih, kvislinških režima naše tužne današnjice.

INERTNA SRBIJA 

Tito i njegova višedecenijska vlast uradili su sve da se prikriju tragovi hrvatskih zločina nad srpskim stanovništvom u Drugom svetskom ratu. Jer mada su pri ulasku u Jasenovac partizani zatekli dosta neuklonjenih tragova zločina, titovci su nastavili što Hrvati nisu stigli da dovrše, pretvorivši spomen park Jasenovac u neku vrstu diznilenda, s primarnim zadatkom da posetioci ne saznaju da je to mesto do samog kraja rata 1945. bilo jedno od najstrašnijih stratišta zabeleženih u evropskoj, pa i svetskoj istoriji.

Nije mi jasno ni zašto se srpska istoriografija nije počela baviti tom temom od 1990, kada nam to više nije niko branio. Kod Rusa je bilo i gorih zabrana, ali su njihovi veliki istoričari i pisci stvarali makar „za fijoku“, čekajući da dođu „bolja vremena“, ili su izdavali „samizdate“. Zašto su naši istoričari tako šturo pisali o srpskim stradanjima u Jasenovcu, Jadovnu, na Kozari, u Drakulićima, na Lijevčem polju…? Uz to, postoji li ijedan spomenik ili ploča da nas podseti na masovna streljanja koje su titovci vršili – naročito od januara do avgusta 1945 – širom Srbije, a posebice u Beogradu i okolini?

Nema u našim gradovima nijedne ulice da nas podseti na komunističke zločine počinjene 1945. i 1946, kada je rat već bio završen.

Nadam se da će nam ova recenzija pomoći da se probudimo iz apatije i shvatimo da nam i ova Korbova knjiga ukazuje da je „bitva za istoriю“ uveliku u toku. Koliko iz najnovije ruske istoriografije vidim taj veliki, Srbima bliski narod, shvatio je takav izazov ozbiljno. Dovoljno je pogledati koliko je u poslednje vreme radova posvećeno Rusinima kao „najčistijim potomcima najstarije Rusije“ – tome da su oni i Rusi isti narod. Državotvorne nacije takve nametnute podele ukidaju a mi i dalje pristajemo da se delimo na Prečane i Srbijance, Crnogorce i Makedonce, čak nekakve „Kosovare“.

Dokle god je krivotvorenja srpske istorije po „našim“ udžbenicima za osnovnu i srednju školu, i na fakultetima, dotle ćemo gubiti „bitku za istoriju“ protiv nas vođenu od naučnih ustanova Zapada. Primer Zundhausena nam pokazuje da „naše“ vlasti čak i finansiraju antisrpske udžbenike. Rusi ovih dana otvoreno ističu potrebu za ruskim udžbenicima koji će nacionalno i rodoljubivo vaspitavati građane njihove zemlje. „Potrebno je“, izjavio je nedavno Putin, „razmisliti o jedinstvenim udžbenicima istorije za srednje škole, sazdanim na jedinstvenoj koncepciji“.

Kada će neki naš predsednik kazati nešto slično?

Kada će posmrtni ostaci od Titovih partizana nevino mučenih i streljanih Srba iz 1945 – recimo, u Lisičijem potoku, na Adi Ciganliji, u Jajincima ili na Banjici – biti sahranjeni kako dolikuje željama njihovih najbližih, tradiciji i običajima našeg naroda, i spram normi ponašanja naše, uistinu evropske civilizacije?

(Kraj)

Izvor: NOVI STANDARD

 

Vezane vijesti:

NIKOLA ŽIVKOVIĆ: CARSTVO LAŽI (1)

Aleksander Korb dobitnik nagrade „Andrej Mitrović”

Drska i sramna revizija istorije

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: