Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Dokument koji ovdje donosimo – memorandum dubrovačkog paroha Srpske pravoslavne crkve Božidara Mitrovića[i] Milanu Stojadinoviću, prvom predsjedniku jugoslovenske vlade koji je posjetio Dubrovnik, datiran 28. jula 1938, zanimljiv je zbog prikaza teškog položaja dubrovačkih Srba u prvoj Jugoslaviji. Memorandum je dragocjen dokument za utvrđivanje pune istorijske istine, da su Srbi između dva rata u mnogim krajevima zemlje, a posebno u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji nazadovali u političkom, kulturnom, ekonomskom i demografskom pogledu.[ii]Ta činjenica je već uoči II svjetskog rata bila evidentna kako onima koji su joj se protivili, tako i drugima, koji su je odobravali. Među ovim drugima, spomenuo bih Vasu Bogdanova. On je usvom mjesečniku „Političko iskustvo“, koji je izdavao 1940. god. u Zagrebu, zapisao:
„Nekad osamnaeste toliko moćni, slavni, pobjednički nosioci beogradske vladavine, danas su politički potpuno dezorganizirani te predstavljaju žalostnu jednu razbijenu vojsku, a njihova protunarodna, centralistička, diktatorska, glavnjačka koncepcija o državi pretrpjela je potpuni poraz, tako da je i pred vanjskim svijetom i pred stanovništvom ove zemlje definitivno deskriditirala i kompromitirala i sebe i svoje predstavnike.
Jedina organizirana i uistinu stvarna i moćna politička snaga danas je u ovoj državi Hrvatska s hrvatskom seljačkom strankom, s hrvatskim seljačkim pokretom… S druge strane, neprijatelji slobode i nezavisnosti hrvatskoga naroda, sluge beogradskih vlastodržaca u podjarmljivanju Hrvata – likvidirani su u Hrvatskoj potpuno, tako da ni jedan protuhrvatski režim ne može više da nađe nikakvog oslonca ni podrške na teritoriju Hrvatske.“[iii]
Kada danas, sa vremenske distance od pedeset i više godina analiziramo uzroke slabljenja Srba u Dubrovniku između dva rata, mislim da možemo da navedemo sljedeće razloge:
I. Teške posljedice Prvog svjetskog rata
Gubici dubrovačkih Srba su bili manje biološki, mada i vrlo teški (npr. izgubili su dr Frana Kulišića – sekretara Matice srpske u Dubrovniku, Cvijeta Joba itd.), a puno veći u finansijama i u psihološkoj sferi – posljedica progona za vrijeme rata. Sličnu situaciju možemo idanas ad pratimo na primjerima mnogih Srba u Hrvatskoj, koji iza II svjetskog rata zbog ratnih patnji i njihovih refleksa u psihičkoj sferi nisu mogli da uspostave tokove normalnog porodičnog života.[iv]
II. Iskrena predanost Srba jugoslovenskoj ideji
Članovi srpskih stranaka iz vremena Austro-Ugarske postaju članovi jugoslovenskih stranaka, predratna srpska društva, časopisi i druge institucije se često ili ne obnavljaju ili ih njihovi akteri obnavljaju sa jugoslovenskom koncepcijom. Simboličan je jedan primer iz Dubrovnika: 1920. godine u Dubrovniku još postoji Srpska štamparija (osnovao ju je Antun Pasarić), u kojoj je preko dvije decenije štampan list „Dubrovnik“ ali i mnoge druge srpske publikacije. Dvadesetak godina kasnije ove štamparije više nema, a Srbima katolicima je za štampanje obnovljenog „Dubrovnika“ i drugih izdanja preostala Jugoslavenska štamparija.
Ovu tendenciju je lijepo opisao autor teksta u listu „Dubrovnik“ (vjerovatno njegov urednik Kristo P. Dominković) 1937. god. –– „Dubrovnik iza propasti republike i iza svjetskoga rata“.[v] „Stavljamo na srce svakom pravom isvijesnom sinu našeg naroda idržave, da pravo reče, je li srpski dio naroda i suviše tolerantan i spreman na žrtve i odreke u interesu zajednice naroda idržave. U cijeloj bivšoj Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Vojvodini, Hrvatskoj iSlavoniji nemaju ni jednog istaknutog političkog lista; ni jedno novo društvo ni ustanova sa srpskim imenom nijesu nastali iza rata, a više ih je svojevoljno i to ime naspustilo za ljubav sloge i jedinstva.“
Baš ko Srba katolika je ova iskrena odanost jugoslovenstvu, povezana sa izmijenjenim političkim odnosima, često udrugoj fazi dovela do promjene nacionalne pripadnosti članova iste porodice. Ti primjeri su nam poznati iz Dubrovnika ali i iz drugih dijelova Dalmacije.[vi]
III. Demografske promjene i nazadovanje Srba katolika
Do I svjetskog rata politiku Srpske stranke u Dubrovniku su uglavnom vodili Srbi – katolici. Tako su npr. na izborima 1911. godine Srbi u Općinskom vijeću Dubrovnika imali 15 od ukupno 36 mjesta (42%), a od vijećnika Srpske stranke su bili samo trojica pravoslavni, dok su ostala dvanaestorica bili rimokatoličke vjere.[vii]
Okosnicu srpskoga pokreta su sačinjavali upravo članovi najuglednijih dubrovačkih patricijskih porodica, koje su polako izumirale, najviše zbog odluke donesene prilikom napoleonove okupacije Dubrovnika, da se neće ženiti, odnosno imati poroda.[viii] Tako su nestajale čuvene porodice Pozza-Pucić, Bona-Bunić, GozzeGučetić, Ghetaldi-Getaldić, Natali-Natalić, Gradi-Gradić, Gondola-Gundulić, Kabota, Ohmučević i dr., čijim je nestankom slabio i uticaj Srba katolika. Isto vrijedi i za druge, neplemićke, stare dubrovačke porodice, koje u pravilu nisu imale veće potomstvo i polako su izumirale a iz njihovih redova je bilo puno Srba katolika.
Paralelno sa tim, u Dubrovnik se od 1918. do 1941. doselio veći broj stanovnika katoličke vjere ali druge nacionalne pripadnosti i političkog uvjerenja, što spominje i B. Mitrović.
Koliko velike su bile demografske promjene svjedoči istraživanje Ilije Sindika, koji nam otkriva mali broj Dubrovčana i ljudi sa područja nekadašnje Dubrovačke republike u strukturi stanovništva ovog grada dvadesetih godina XX vijeka. Starog gradskog stanovništva i stanovništva okoline bilo je tada uGružu i Dubrovniku-gradu najviše jedna trećina![ix]
IV Politički potezi sračunati na slabljenje Srba katolika i ponašanje organa vlasti
Perfidne igre usmjerene na političku diskvalifikaciju Srba katolika, vješto vođene i koordinirane za vrijeme Austro-Ugarske, nastavljene su odmah i u novonastaloj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Upozorenja onih koji su ovu igru prozreli ostajala su glas vapijućeg u pustinji. Beograd je bio daleko geografski a po političkom sluhu ljudi koji su u njemu odlučivali, još puno dalji. Citiraću tvrdnje Srba katolika 1921. god. u povodu tzv. „dubrovačke mulijunaške afere“, kojim tada niko nije poklanjao pažnju a koje nam danas zvuče skoro proročanski: „Upada u oči okolnost da su u ovom milijunaškom procesu progonjeni istražnim zatvorom i žigosani javnom štampom kao počiniteli najsramnijih dijela između članova nar. Vijeća jedino Srbi-katolici, što bi moglo izgledati kao da se htjelo samo ove pred cijelim svijetom žigosati i ocrniti, da ih se tako isključi iz svakog mogućeg upliva u mladoj državi. Ovo je fakat koji se podudara sa mišljenjem nekih članova Pokrajinske Vlade u Spljetu i njihovim skromnim željama o kojim se govori da su se nekom prilikom izrazili, kako shvaćaju da ima Srba pravoslavnih, ali da Srbe katolike oni ne priznaju i da ih se mora uništiti.“[x]
I: „kad su počela hapšenja Srba-katolika iz Nar. Vijeća, prosto je kroz Dubrovnik zujao neprestano glas: neka, to im je dala njihova Srbija i Kralj Petar! Gadnu tendecijoznost ove krilatice puštamo poštov. čitaocu da ju dokuči, i da se uvjeri za čime se išlo i kako je sve paklenski udešeno bilo.“[xi]
Sistematsko djelovanje, usmjereno da se promijeni politički profil Dubrovnika uz direktno optuživanje organa vlasti žigosano je na stranicama „Dubrovnika“ samo nedjelju dana nakon posjete Stojadinovića i predaje memoranduma paroha Mitrovića:[xii]„Suviše mogućnosti da u Dubrovnik, – pa bilo to i sezonski – dovedu na rad veliki broj tuđa svijeta, politički orijentisanog onako kako su im gazde, upotrebljena je vrlo viješto, da se ta masa nedubrovačkog elementa upregne pri svim „velebnim slavljima“ i raznim zborovima, da svojom vikom, poklicima i demonstrativnim držanjem udare lažni pečat Dubrovniku, kao da on to radi i tako misli. S druge strane, rezerviranost većine, to jest nacionalnog Dubrovnika i Dubrovčana, koji niti su imali volje a niti htjeli, po svome odgoju i uglađenosti, da se sa svakim hvataju u koštac, i napokon videći da to i takvo držanje tih tuđih elemenata u Dubrovniku uživa nevjerovatnu slobodu, njihova rezerviranost postala je još veća i oni su puštali da se stvari slobodno razvijaju, ma koliko da je njihov razvoj neprirodan i namješten. A tako rezerviranim držanjem morali su se i na silu pomiriti, jer već ispočetka neke manje reakcije od strane nacionalnih elemenata, znalo se je čak i sa izvesnih položaja prikazati ne kao reakciju, već prosto kao provokaciju, i u čemu se je nažalost uspijevalo.“
+ + +
Sve citirane činjenice i upozorenja nisu naišli na razumijevanje među vlastodršcima u Beogradu. Sam memorandum prote Mitrovića od 28. jula 1938. Proslijeđen je političkom odjeljenju Predsjedništva Ministarskog savjeta i zaveden pod brojem 161-M dne 12. IX. 1938. Po referisanju g. načelnika političkog odjeljenja, memorandum je vrlo ekspeditivno (još istog dana – 12. IX!) stavljen ad acta.
Vlada Milana Stojadinovića je pala nakon pet mjeseci (5. februara 1939), ali je nova vlada Dragiše Cvetkovića nastavila sa rasprodajom državnih interesa ,sve do otvorene nacionalne izdaje – sklapanja sporazuma Cvetković – Maček. Važni su bili lični i stranački interesi, a sve drugo je bilo sporedno.
Protiv trgovine Dubrovnikom o kojoj se iza kuloara govorilo – nekoliko mjeseci prije sporazuma Cvetković – Maček – htijući da spriječi zlo, ustao je i hrvatski političar jugoslovenske orijentacije dr Melko Čingrija. On je polovinom 1939. Objavio brošuru „Dubrovnik i hrvatsko pitanje“.[xiii]
„Najprije se političari u Farkašiću složili, da nijesmo jedan nego dva naroda, i to se izreklo s jedne strane malo drugim riječima.
Onda se kroz skupštinu pustio glas, ad su Hrvati katolici a Srbi pravoslavni.
…Da će se tako pri prvom koraku o islam spotaći, niko i ne misli. Kad se odredilo da budemo dva naroda i našao kriterij da ih razlikujemo, logički dolazi da se odrede teritorije, jer svaki narod mora da ima svoj teritorij.
Zato se u zagrebu reklo: za sada nek se spoje dvije banovine u Hrvatsku Banovinu – državu, uz priložak Dubrovnika…
Dubrovnik je tako prvi kusur za jedan zalutali mentalitet. Zanj ne vrijede ni historijski, ni geoplitički razlozi, pa ni ona vajna narodna volja što za bosanske srezove vrijedi. Primjeri vuku. U istoriji se spominje, da se jedared i Dalmacija za pare prodala. Zašto se ne bi danas Dubrovnik za sporazum kao priležak primetnuo?“[xiv]
Značajnu pažnju M. Čingrija je poklonio i ekonomskom pitanju, ukazujući da će odvajanje Dubrovnika od njegovog zaleđa imati negativne posljedice za privredni razvoj ovog grada.
Trgovina Dubrovnikom, koje se Čingrija plašio, uspješno je završena 26. avgusta 1939, sklapanjem sporazuma Cvetković – Maček.ovaj drevni grad je prvi put u svojoj istoriji podređen Zagrebu i pripojen novostvorenoj Banovini Hrvatskoj, našavši se na njenoj margini a izdvojen iz područja koje mu gravitira. Progoni Srba i Hrvata – Jugoslovena postali su još žešći,[xv] no ipak je to bila samo uvertira u stravične događaje nakon stvaranja NDH, aprila 1941.
PRILOG
Gospodine Predsjedniče,
Kao pravoslavni paroh dubrovački, imam osobitu čast da u ime svojih parohijana pozdravim vas, kao pretsjednika Vlade Njegovog veličanstva Kralja, prilikom Vašeg prvog dolaska u ovaj starodrevni grad.
Vjerujem, da Vama kao pretsjedniku Vlade a i kao g. Stojadinoviću stoji an srcu napredak mojih parohijana kao nacionalnog elementa na ovom značajnom istorijskom mjestu u prošlosti, a i u sadašnjosti.
Kroz ovaj period od skoro 20 godina od oslobođenja do danas iako smo se malo brojno povećali ipak i u drugim pravcima nijesmo osnažili, vće naprotiv i u nacionalnom, i u ekonomskom i socialnom pogledu stojimo vrlo slabo.
Prije rata pravoslavni Srbi sa Srbima katolicima prestavljali smo jednu veliku cjelinu tako, da se na opštinskoj zgradi uvijek vijala i srpska zastava i glavnu riječ vodili su Srbi sa nacionalnim Hrvatima.
Što se pak specialno pravoslavnih Srba tiče pre rata bili su nacionalno vrlo jaki. Imali su dosta bogatu pravoslavnu Crkvu; imali su srpske škole, u kojima se odgajao srpski i pravoslavni duh; imali su Srpsku maticu sa jakim kapitalom kojim se širila pismenost i srpska knjiga; imali su Srpsku Zoru koja je prosvjetno i nacionalno podizala naš podmladak i pomagala da se školuje; imali smo Srpsku Banku, koja je novčano podpomagala sve naše trgovce i privredne ustanove; imali smo i Savez privrednih zadruga na Primorju, za privredno i ekonomsko podizanje našeg elementa. Od svega navedenog ostala je sada samo Pravoslavna crkvena opština.
Ovoga je svega nestalo, jer se uvijek govorilo i poručivalo odozgo da se ukinu plemenske ustanove, i da se radi na zajednici.
Pre rata naš trgovački stalež ekonomski je stajao vrlo dobro. Skoro sva tekstilna i kolonijalna trgovina bila je u srpskim rukama. Za vrijeme rata skoro svi naši trgovci bili su zatvoreni ili internirani. Sva je njihova imovina propala. A kroz to vrijeme podigao se i ojačao protivnički trgovački elemenat. Poslije rata naši su se povratili i obnovili svoje radnje. Čak su i mnogi sa strane bili došli. Nijesu se mogli održati usljed nastupa teške krize a i usljed političkih prilika, koje su u ovom gradu skoro od početka nastale vrlo teške za nas Srbe. Od 1920. Godine do danas nestalo je uovom gradu najmanje 40 naših radnja. Ako ovako stanje i dalje se produži, kroz daljnih 10 godina neće biti ni 10 naših trgovačkih firmi.
Ne samo što se progone naši trgovci iz ovog grada, no se progone i naši činovnici. Ako je koji jači i ispravniji, protiv njega se iznalaze bilo kakve neistine i podvale i tako se nastoji, da ga se premjesti. Naši neprijatelji nađu načina i kroz podzemne kanale provađaju svoje namjere kod nadležnih ministara. Navešću zadnja tri slučaja. Profesora Novaka Bukvića, školskog nadzornika Vladu Kovačevića i veterinara pri Sreskom načelstvu dr. Sergija Aleksića. Oni su ne samo odlični službenici, nego i ugledne ličnosti i nacionalni radnici. I uspjeli su da ih premsjeste. Trebovalo je bezbroj raznih intervencija da se dva prva povrate, a za trećega nije se uspjelo. Osim navedenog ima bezbroj primjera, da se nacionalni ljudi progone, a anacionalni štite. I zato upravo i došlo se do ovakvog stanja u Dubrovniku, da se dovodi aparat sa strane da se zaštiti život jednog pretsjednika narodne Vlade u jednom nekadašnjem srpskom Dubrovniku.
Mi stojimo, Gospodine Pretsjedniče, vrlo slabo i u socialnom pogledu. U pogledu stanja našeg radništva i zanatlija. A to s toga što su skoro sva poduzeća u protivničkim rukama. Ne samo one firme, koje rade svojim kapitalom, već i one firme koje imaju razne državne koncesije i povlastice ne uzimaju naše nacionalne radnike, već dovađaju sa strane i od njih stvaraju anacionalnu i protu državnu vojsku s kojom svako nekoliko priređuju demonstracije protiv nacionalnog elementa. Ruši se njihova imovina i dovodi se u opasnost i njihov lični život. U ovim demonstracijama čuju se svakovrsi, protuzakoniti i uvredljivi povici protiv države, protiv Vlade i protiv Kralja. Srbi se nazivaju: lupežima, pljačkašima, krvolocima i drugim pogrdnim nazivima. Opstanak nacionalnog elementa u ovom gradu je ugrožen. Stanje je za nacionaliste danas teže no što je bilo za vrijeme Austrije, jer je vlast nejaka ili se takvom prestavlja da nas može zaštititi. Pa i kad naša omladina i naši ljudi ustanu na obranu svoje svojine, svog života i onoga što mu je najsvetije, uvijek su do sada od mjesnih vlasti prestavljeni kao uzročnici nereda. An taj način kažnjavani, globljeni i zatvarani. Dva zadnja slučaja demonstracija koji su se zbili prilikom rođendana Mačeka i prije dolaska G. Pretsjednika Vlade, pokazali su da su Vlasti uvijek do sada bile pristrasne, jer u zadnjim demonstracijama naš nacionalni elemenat nije se pokazivao no mirno gledao zvjerstva koja su se činila.
Kao što se iz navedenog vidi stanje je u ovom gradu za nacionalni elemenat, a specijalno za nas pravoslavne Srbe vrlo težak u svakom pogledu.
Trebovalo bi ga popraviti. Ono se da popraviti. I obzirom na važnost Dubrovnika u nacionalnom pogledu mora se popraviti.
Popravilo bi se ovim načinom:
- Da se kapital Srpske matice, koji je bio u Austrijskim obveznicama dadne bilo u obveznicama ratne štete ili kojim drugim obveznicama u ekvivalentnoj vrednosti. Ili do rešenja ovog pitanja da se Srpskoj Matici dava jedna godišnja pomoć kao što je to bilo učinjeno i sa Srpskom Maticom u Novom Sadu;
- da se na neki način dadne srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini jedan bezkamatni zajam za podizanje malih stanova za radnike i zanatlije;
- da se potpomažu nacionalne ustanove državnim i banovinskim novčanim sredstvima;
- da se ove državne koncesije daju nacionalnim ljudima i firmama a ne kao do sada onima, koji dovode tuđe radništvo i s njima ugrožavaju opstanak nacionalnog elementa;
- da se po školama postavljaju nacionalni profesori i učitelji, koji će odgajati nacionalnu omladinu, a ne kao do sada, da se nacionalno progone, a postavljaju anacionalni koji u svim demonstracijama sa zabranjenim znakovima idu pred svojim učenicima i time brukaju državu pred stranim svijetom;
- da se po svim nadleštvima postavljaju nacionalni ljudi i činovnici, koji će štititi i provoditi nacionalne ideje ljubav prema Kralju i Državi. Ovo je potrebno i zato što se od izvjesnih provodi bojkot protiv nacionalnih trgovaca, pa će se na ovaj način isti zaštititi;
- da se postavljaju za upravne činovnike nepristrasni i objektivni ljudi, oprobani radnici, koji umiju i znaju štititi ugled Države i vlasti i braniti ličnu i imovinsku bezbjednost građana. A ne kao do sada da čuju vrijeđanje najvećih i neprikosnovenih lica a da ostaju prema svemu tome pasivni. Država i Kralj ima da budu za svakog građanina neprikosnovena imena;
- da se dadne sloboda govora i zbora, ali prekoračenje zakona da se svom silom kazni. Ovim načinom stvorilo bi se potrebno mirno stanje koliko za nacionalno građanstvo, toliko i za inostrani svijet koga preko cijele godine u Dubrovniku ima, i koji po Dubrovniku stiče ideje o stanju u cijeloj Državi.
Izloživši u kratkim činjenicama teško stanje mojih parohijana i nacionalnog elementa u ovom gradu, nadamo se da će G. Pretsjednik uzeti u obzir iznešene okolnosti i pomoći u našem stanju, koje je vrlo teško i kritično ako mu se ne nađe načina saniranju.
Dubrovnik 28. Jula 1938.
Paroh dubrovački
Božidar Mitrović
protoj.-stavr.
(Objavljeno u: Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, knjiga 2, SANU, Beograd 1991, str. 497-505)
[i] Božidar Mitrović je na mjestu paroha dubrovačkog naslijedio Savu Barbića 1920. god. i na toj dužnosti ostao do svog penzionisanja, oktobra 1952.
[ii] Ovaj istorijski dokument se nalazi u Arhivu Jugoslavije – fond Milana Stojadinovića, fasc. 45, dok br. 191.
[iii] Sporazum od 26. kolovoza i naša politička stvarnost. II Nezadovoljnici kod Hrvata, Političko iskustvo I/1940, br. 1, str. 12-13. I dok je ovaj, katastrofalan položaj srpskog naroda već 1940. Bio očit čak i piscima krajnje antisrpske i antijugoslovenske orijentacije, o tome se u našoj posljeratnoj istoriografiji (osim emigrantske) nije pisalo. Razlog je vjerovatno u tome, da se te notorne činjenice nisu uklapale u falsifikate o velikosrpskoj hegemoniji. Prvi prilog u kojem su izrečene neke dosad neželjene istine je objavio pukovnik Mihailo Stanišić, Građanski političari o genocidu nad Srbima 1941-1945 („Politika Svet exclusive“ br. 1, Beograd, april 1990: Istina o genocidu nad Srbima, Jevrejima, Ciganima idrugima, str. 34-41). Na dezintegracione trendove u Kraljevini Jugoslaviji nakon 1935. kao rezultata odbacivanja integralnog jugoslovenstva od strane vlade Milana Stojadinovića (dakle baš onoga od koga je paroh B. Mitrović očekivao pomoć) i na drastične posljedice takve politike po jugoslovenske nacionaliste u prečanskim krajevima ali i po srpski narod i Srpsku pravoslavnu crkvu ukazuje istraživanje Nikole Žutića: Ideologija jugoslovenstva i njeno raspadanje (1929-1939) s posebnim osvrtom na vladu M. Stojadinovića, Istorijski glasnik, Beograd 1988, br. 1-2, 63-91.
[iv] To je jedan od važnih razloga demografskog pada Srba u Hrvatskoj od 1945. Do 1990. Potrebna su komparativna istraživanja ovog pitanja, kojem dosad nije poklanjana pažnja.
[v] Dubrovnik XXIV/1937 br. 2 (13. II 1937), str. 1-2.
[vi] Navešću primjer ugledne sinjske porodice Tripalo: – U generaciji do I svjetskog rata bila je naglašena srpska nacionalna pripadnost i političko djelovanje sa tih pozicija (npr. Kruno Tripalo – općinski načelnik za Sinj); – U generaciji između I i II svjetskog rata uglavnom dominira integralno jugoslovenstvo, sa djelovanjem u ORJUNI, Demokratskoj i Samostalno-demokratskoj stranci i u manjoj mjeri – Radikalnoj stranci (iz tog razdoblja spomenimo Mirka Tripala, narodnog poslanika); – Nakon II svjetskog rata članovi iste porodice se uglavnom deklarišu kao Hrvati.
[vii] Srbi-katolici: dr Anton Puljezi, dr Mato Gracić, Kristo Laptalo, Niko Mišić, Anton Vujinović, Anton Jakšič, Antun Suhor, Ivo Šubert, markiz Luko Bona, dr Baldo plemeniti Gradi, dr Vlaho Matijević i Jero plemeniti Natali. Srbi-pravoslavni: Miće Milišić, Đorđo Drašković i Dimitrije Bubalo (Milan Ž. Živanović, Dubrovnik u borbi za ujedinjenje 1908-1918,Beograd 1962, 64-65).
[viii] Hamid Tanović, Plemići odlučili da se ne žene. Poslednji dani Dubrovačke republike, „Politika“, 4. II 1962.
[ix] Ilija Sindik, Dubrovnik i okolina. Srpski etnografski zbornik XXXVIII, knjiga 23, prvo odeljenje: naselja i poreklo stanovništva. SKA, Beograd 1926, 89.
[x] Srbi katolici u Narodnom Vijeću, Dubrovačka milijunaška afera. Nakladom LUKA BONA podpredsjednika Odbora Narodnog Vijeća u Dubrovniku. Dubrovnik 1921, 50.
[xi] Isto, uvodni tekst.
[xii] Dubrovnik XXV/1938, br. 31 (6. VII 1938) str. 1: Nakon posjete pretsjednika g. Dr. Milana Stojadinovića (s obzirom da se radi o uvodnom članku autor je vjerovatno Kristo P. Dominković).
[xiii] O štampanju ove brošure je svoje čitaoce obavijestio „Dubrovnik“ br. 27 od 8. jula 1939, str. 1: Dubrovnik i Hrvatsko pitanje. U tom smislu treba korigovati navod prof. dr Laza M. Kostića u raspravi Katolički Srbi (Toronto 1963, 54-56), da su se Dubrovčani pobunili nakon sklapanja sporazuma od 26. Avgusta 1939. Autor – veliki erudita i plodan pisac (objavio je sedamdesetak studija i napisao oko 2.000 novinskih članaka) – nije imao na raspolaganju komplet „Dubrovnika“, pa mu je ostala nepoznata važna činjenica ad je Čingrija Cvetkovića upozoravao pravovremeno, ali uzaludno. O Čingrijinoj brošuri je „Dubrovnik“ ponovo pisao u broju 29 od 22. VII 1939 (str. 2: Opet „Dubrovnik“ i hrvat. pitanje), u povodu jednog od čestih „Obzorovih“ napada.
[xiv] Melko Čingrija: Dubrovnik i hrvatsko pitanje, Dubrovnik 1939, str. 19-20.
[xv] U članku Povodom događaja u našoj gimnaziji, „Dubrovnik“ XXVIII/1941, br. 7, str. 2 iznosi se sumorna slika tadašnje situacije u Dubrovniku na primjeru gimnazije – nekada najtvrđeg uporišta Srba katolika: „…Jer od 26. avgusta 1939. Gospodnje godine, pa unapred „sporazum“ je dao tolikog maha ulici, da su vlasti bile na toj uliškoj raspojasanosti proste podređene. Jer ,što je ulica tražila, vlasti su odobravale i tada su nastala, u ime „sporazuma“, sva ona nezapamćena progonstva nacionalnog elementa u Dubrovniku pri svim nadleštvima. Tom diktatu ulice pala je žrtvom i naša gimnazija. Tri četvrtine profesorskog kadra, koji je bio nacionalan, koji je dakle učio o bratskoj ljubavi, o uzajamnoj trpeljivosti, o slozi, o odanosti prema Kralju i Jugoslaviji, morao je da seli iz Dubrovnika i da prepušti mjesto novim, mlađim, upravo mladim kolegama, tako da od nekada poznatog odličnog profesorskog zbora dubrovačke gimnazije, sada je uglavnom, sastavljen od još neiskusnih mlađih sila, većinom partijski preveć zagriženih…“
Poslednji put ažurirano ( sreda, 23 avgust 2017 )
Autor: Nikola Milovančev
One Response
ovo su činjenice koje je prezenzovao i izneo čovek koji je bio pd 1920-1951.pravoslavni paroh u S.P.C. Dakle problem koji on iznosi je stariji i od Yu. i Karađorđevića.
Dakle istorija je rekla svoje, Rim je imao svoj plan katolička crkva isti taj plan je sprovdila.
Ja se lično divim Srbima koji su zadržali ime i veru pravoslavnu na svim prostorima današnje Hrvatske..
Još jednom ovom pismu paroha Božidara Mitrovića Milanu Stojadinoviću inače Pavelićevom velkom prijatelju bilo bi dobro dodati pismo Vojvode Živojina Mišića kralju Aleksandru Karađorđeviću.
Politika Srba od 1810.do danas je vođena upravo iz Rima pażljuvim biranjem od strane Vatikana ko će biti na čelu Srbije tj. ko je vladar…
ostaje nam samo istina i D.N.K. koji nepogrešivo dokazuju 80-90%. srpske krvina prostoru bivše Yu.
BRAT JE MIO BILO KOJE VJERE BIO…
PORJEKLO JE STARIJE OD VJERE, A ONO JE SRPSKO.
Čudo je Poreklo….
Hvala Parohu Božidaru Mitroviću na pismu, samo njegovo pismo opravdava njegovo ime.