Dok pišem ove redove, razmišljam kako definisati pojam zavičaja. Moglo bi se reći da je to mjesto gdje smo rođeni i odakle su naši preci, međutim to mi i dalje zvuči nekako kao površna definicija.
Zavičaj bi u suštini trebalo da bude mjesto za koje svaki put kad čuješ, staviš ruku na srce a suza zasija u oku. Svako od nas ima mjesto na kome osjeća da je baš ondje gdje i treba da bude, mjesto ultimativne sreće.
Njemu se uvijek vraćaš gdje god da odeš i uvijek iznova oživiš kada ti se ukaže pred očima. Tada srce zaigra, duša ozdravi a vazduh počne ponovo imati miris borove šume i pokošenog sijena.
U tim momentima vrijeme se vraća unazad u neka prošla vremena koja ti i sada svaki put kada dođeš kući iznova daju bar zrno bezbrižnosti koju si nekad imao. Dobijaš prividnu sliku da se ništa nije promjenilo i to je vrijeme koje provedeš u nekom polu hipnotisanom stanju.
Ali i dalje taj osjećaj ne bi mijenjao za ništa na svijetu. Za sve ove godine imao sam prilike čuti razna razmišljanja. Dosta ljudi kaže: Lud si zaboravi, Prodaj i ostavi… Ti živiš u bajci to vrijeme dok si tamo a to nije realnost…
Ja kažem neka…
Neka ja živim u bajci, neka se iz godine u godinu vraćam u tu svoju bajku…
Jer šta sam ja bez nje? Ko sam ja bez nje? Šta mi ostaje ako se okrenem i odem? Šta mi ostaje ako zaboravim?
U tom slučaju od mene ne bi ostalo ništa više do samo ljuštura bivšeg čovjeka koji živi a ustvari je umro onog momenta kada je zaboravio, onda kad je otišao…
Nikada ne zaboravi zavičaj i uvijek se vraćaj!
Autor: Marko Mihajlović