Nijemci i gestapovci

Na odsustvo je došao Fanouš Golštajn (Gottstein), sin Ferde koga su partizani ubili kad su jesenas napali Grubišno Polje. Navrati kod Tine, lijepe djevojke i prve komšinice. Tina nam priča kako se on žali da mu je strašno na ruskom frontu – velika je, kaže, zima, a jako se gine. Rekao joj je da se najradije ne bi vraćao, kao i da ovaj rat sa partizanima nije nikakav rat. Rekao je Tini u povjerenju da bi najbolje bilo da ode u partizane! Odmah se tu umiješa moja mama: „Tino, ne govori o tome. Reci mu da to ne želiš slušati. Nemoj da mu povlađuješ jer ćemo završiti na Trandlerovoj djetelini”! „Ma, i ja joj, kumo, kažem”, veli kuma Milka, Tinina majka, „ali on to priča i preda mnom. On je u velikom strahu da se vrati na ruski front”. Konačno, Fanouš je otišao na ruski front odakle se nije vratio. Sad imamo i dva Srbina gestapovca u četi gestapovaca u Grubišnom Polju. To su braća Gojko i Milan Vekić. Milan je preživio strijeljanje u Kiselovom jarku. Ostali su bez roditelja, a u kući Vekića – „Mali Breze“ – gestapovci su bili braća Dukarić, Zagorci useljeni u tu srpsku kuću. Bili su vršnjaci sa Gojkom i preporučiše ih komandi gestapovaca da ih ovi prime u vojsku. Tu su se lijepo obukli – primali su platu. Milana su nekuda prekomandovali, a Gojko je ostao u Grubišnom Polju. Cijela gestapovska jedinica uskoro je prekomandirana u Veliku Pisanicu. Odatle je Gojko otišao u partizane, u uniformi i sa puškom. Negdje početkom ljeta došao nam je Marijan. Kaže da bi opet došao k nama stanovati, jer sad je toplije i ne mora se ložiti u sobici. Mama se s tim složila i on je već sutradan došao sa svojim koferom. Sad nam je bilo nekako ljepše, osjećali smo se sigurnije – pa on je Jovanku i mene spasio ispred ustaških cijevi. On je često razgovarao sa onim njegovim Dalmatincima što su živjeli u bivšoj štali moga djeda Mile. Taj Dalmatinac je bio stariji čovjek, imao je nekakve hlače sa velikim obješenim turom, kakve ranije nisam nikad vidio. Naslonili bi se njih dvojica na plot sa jedne, odnosno druge, strane i pričali. To se događalo svakodnevno. Tu bih se i ja našao. Slušao sam šta razgovaraju, a oni mi to nisu branili. Između ostalog, pričaju i da su negdje opkoljeni partizani, a da među njima ima i dosta Dalmatinaca. Govore da jako stradaju. I kod nas sve češće ima priča o partizanima, koji su u šumi i po okolnim selima. Ljudi se ne usude ići po drva. Osvježeno je podsjećanje na Babureka. Njega su ubili partizani i konji su ga mrtvog dovezli pred kuću. Sve su češće priče o Geci. Dolje u varošu – tako mi zovemo centar mjesta – ima puno domobrana i taj centar je opasan bodljikavom žicom. Navodno su svuda okolo bunkeri iz kojih bi se branili od partizana. Povremeno veće grupe domobrana idu pješice ili u kamionima u okolna mjesta: Rašenicu, Ivanovo Selo, Rastovac, Munije, Peratovicu, Dapčevicu, Lončaricu, V. Barnu, M. Barnu i Topolovicu. Poslije tih odlazaka, iz tog pravca čuje se pucanje pušaka i rafali mitraljeza. Ovisno od jačine pucnjave, domobrani se prije ili kasnije vraćaju. Ponekad voze i po kojeg ranjenika. Poslije takvih događanja povećava se i broj onih koji idu spavati “u žicu”, bojeći se dolaska partizana.

Neko jutro vraća se to društvo “sa spavanja” i taman kad dođoše negdje do kraja trotoara, dvije-tri kuće više nas, negdje kod Ringla, oglasi se kratki rafal i nekoliko pušaka. Okreću se natrag, bježe oni koji su već dalje otišli. Neki uskaču u grabe pa tuda bježe, neki vuku krave, a gdjekoji ustaša sa puškom u ruci isto potrčava. Mama me opet grdi: „Šta ćeš na tom prozoru? Hoćeš da te vide da se još smiješ pa da te ubiju? Koliko sam ti to puta već rekla“, uplašeno me grdi, a meni je to valjda bilo jedino kino i masovne scene. To kino traje, sa onim prekidom krajem septembra i oktobra 1942. godine, već godinu dana.

< Ujak i ujna došli su po Ranku Bobić                                Sadržaj                                    Domobrani i veze sa partizanima >