Spomenik Ivanu Crnojeviću na Cetinju
Mahmut Bušatlija: Ja i moje Bušatlije „uvijek smo bili Srbi sa muslimanskom podlogom…”
Gospodin Mahmut Bušatlija, dakle, ima jasan pregled svog etničkog porijekla i kod njega uopšte nema dileme ko je i šta je – kaže istoričar profesor Predrag Vukić. On se zaista sve ove godine i decenije osjećao kao Srbin muslimanske vjere. Nikad nije bio opterećen islamizmom. Supruga mu je Dubravka, rođena Krivokapić, porijeklom, iz okoline Cetinja, iz Katunske nahije, a radi kao šminker u Ateljeu 212 u Beogradu.
I nju sam takođe upoznao. Imaju dvije krasne ćerke i obje nose starozavjetna, starojudejska imena – Hana i Lea. Hana na jevrejskom znači milost, zahvalnost i kod nas bi se to ime moglo prevesti kao Milodarka ili neko tako slično, a i samo hrišćansko ime Ana je izvedeno od tog starojudejskog imena Hana. I Lea je starozavjetno ime, mada se ono javlja i u latinskom jeziku i znači lavica.
Koliko sam ja mogao da zaključim – veli dalje Vukić – kad je u pitanju gospodin Bušatlija, sada Stanko, radi se o izuzetno produhovljenom čovjeku, čovjeku široke kulture. Kako on nije rastao sa muslimanima niti stasavao i život proveo u nekoj bosanskoj kasabi, on nema nikakvih opterećenja i nije ni na koji način podlegao srbofobiji. To što je dobar dio života proveo u Beogradu, vidio i upoznao svijet, jasno je da je sam izgradio svoj životni stav i samostalno došao do uvjerenja da je on etnički Srbin, ali on ni u tom pogledu nije opterećen onim palanačkim duhom. Pošto je dugo živio i radio i na zapadu kod njega se formirao jedan internacionalni, kosmopolitski duh, ali, ponavljam, sa jasno definisanim srpskim nacionalnim osjećanjem i za mene nije nikakvo iznenađenje njegova sadašnja odluka, jer samo tako snažni, samostalni duhovi mogu da donose tako krupne odluke – da se u datom trenutku vrate vjeri svojih predaka. Ljudi koji žive u zabitima, izloženi svakovrsnim pritiscima sredine u kojoj žive, ne mogu da se odluče na takve korake.
U jedinom kratkom komentaru za novine, gospodin Mahmut Bušatlija je ponovio da je to bio njegov lični čin i želja da se vrati korijenima. On je ispričao kako ga je djed jednom, još dok je bio mlad i sasvim nezainteresovan za te stvari, upitao da li zna da je njegova krsna slava Sveti Nikola, odnosno da je to slava njegovih predaka Crnojevića:
– Ja sam tada bio mladi komunista i sve to me se tada nije mnogo doticalo – kazao je Bušatlija, naglašavajući da se nikada nije osjećao kao musliman, odnosno da su on i njegovi Bušatlije „uvijek bili Srbi sa muslimanskom podlogom”. On s ponosom ističe da mu je supruga Dubravka pravoslavne vjere, da su mu obje ćerke krštene u pravoslavnoj crkvi, a ni da za njega kao marksistu nikad nije bilo dileme oko etničkog porijekla. On ni sada ne krije da je bio marksista, ali smatra da to nije nepomirljivo sa vjerom:
– To sam rekao i mitropolitu Amfilohiju i beogradskom nadbiskupu Hočevaru i oni su se saglasili sa mnom.
Gospodin Bušatlija naglašava takođe da će njegovo novo, kršteno ime biti upisano samo u crkvenim knjigama krštenih i da on sada neće raditi na tome da to mijenja i u svim ličnim dokumentima i ispravama…
Legenda
Jedan katun na planini Lukavici zove se Ivan-begov katun. Po legendi, tu je izdizao Ivan Crnojević (jedan tjesnac u kojem je, tobož, brojao ovce, zove se i danas Ivan-begovo brojilo). U sred katuna se nalazi jedna ogromna stijena ispod koje je, po do danas živoj priči jednog proljeća izmiljela zmija i uvukla se u kolijevku u kojoj su spavali Ivan-begovi sinovi blizanci. Pošto ih nije ujela, njihova majka je skinula vjenčanu burmu s ruke, stavila je zmiji oko vrata i pustila da se vrati pod kamen. Idućeg proljeća, zmija sa burmom se vratila i ujela oba sina, a Ivan-beg je u znak sjećanja na stijeni posadio planinsku ružu koja i sada zeleni i cvjeta.
I to je bio motiv za mnoge zapise, i književna ostvarenja, a hadži Radovan Bećirović je sve to protumačio kao predskazanje porodične nesreće:
„I ta ruža Iva gospodara
I dan danas raste i beara.
Opominje na prošlost daleku,
Na Ivana i žalost veliku.
Da bit neće vakta i vijeka,
Da pomiri zmiju i čovjeka…
Da će Ivan i država Zeta,
Nestanuti sa karte svijeta.
Ivanu se tako i dogodi,
On u kuću crnu sreću rodi.
Stanko ode te se poislami,
Đura žena u Mletke premami…
U tazbinu u vučju jazbinu,
Đe je živjet siromahu mana,
A ne gorskom lavu sa balkana…
Piše: Budo Simonović
K R A J
Izvor: Dan
Vezane vijesti:
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju I
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju II
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju III
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju IV
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju V
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju VI
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju VII
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju VIII
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju IX
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju X
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju XI
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju XII
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju XIII
Spomenik Ivanu Crnojeviću na Cetinju
Mahmut Bušatlija: Ja i moje Bušatlije „uvijek smo bili Srbi sa
muslimanskom podlogom…”
Go[-]spo[-]din Mah[-]mut Bu[-]ša[-]tli[-]ja, da[-]kle, ima ja[-]san pre[-]gled svog et[-]nič[-]kog po[-]ri[-]je[-]kla
i kod nje[-]ga uopšte ne[-]ma di[-]le[-]me ko je i šta je – ka[-]že isto[-]ri[-]čar pro[-]fe[-]sor
Pre[-]drag Vu[-]kić. On se za[-]i[-]sta sve ove go[-]di[-]ne i de[-]ce[-]ni[-]je osje[-]ćao kao Sr[-]bin
mu[-]sli[-]man[-]ske vje[-]re. Ni[-]kad ni[-]je bio op[-]te[-]re[-]ćen islamizmom. Su[-]pru[-]ga mu
je Du[-]brav[-]ka, ro[-]đe[-]na Kri[-]vo[-]ka[-]pić, po[-]ri[-]je[-]klom, iz oko[-]li[-]ne Ce[-]ti[-]nja, iz
Ka[-]tun[-]ske na[-]hi[-]je, a ra[-]di kao šmin[-]ker u Ate[-]ljeu 212 u Be[-]o[-]gra[-]du.
I nju sam ta[-]ko[-]đe upo[-]znao. Ima[-]ju dvi[-]je kra[-]sne ćer[-]ke i obje no[-]se sta[-]ro[-]za[-]vjet[-]na,
sta[-]ro[-]ju[-]dej[-]ska ime[-]na – Ha[-]na i Lea. Ha[-]na na je[-]vrej[-]skom zna[-]či mi[-]lost,
za[-]hval[-]nost i kod nas bi se to ime mo[-]glo pre[-]ve[-]sti kao Mi[-]lo[-]dar[-]ka ili ne[-]ko
ta[-]ko slič[-]no, a i sa[-]mo hri[-]šćan[-]sko ime Ana je iz[-]ve[-]de[-]no od tog sta[-]ro[-]ju[-]dej[-]skog
ime[-]na Ha[-]na. I Lea je sta[-]ro[-]za[-]vjet[-]no ime, ma[-]da se ono ja[-]vlja i u la[-]tin[-]skom
je[-]zi[-]ku i zna[-]či la[-]vi[-]ca.
Ko[-]li[-]ko sam ja mo[-]gao da za[-]klju[-]čim – ve[-]li da[-]lje Vu[-]kić – kad je u pi[-]ta[-]nju
go[-]spo[-]din Bu[-]ša[-]tli[-]ja, sada Stan[-]ko, ra[-]di se o iz[-]u[-]zet[-]no pro[-]du[-]ho[-]vlje[-]nom
čo[-]vje[-]ku, čo[-]vje[-]ku ši[-]ro[-]ke kul[-]tu[-]re. Ka[-]ko on ni[-]je ra[-]stao sa mu[-]sli[-]ma[-]ni[-]ma
ni[-]ti sta[-]sa[-]vao i ži[-]vot pro[-]veo u ne[-]koj bo[-]san[-]skoj ka[-]sa[-]bi, on ne[-]ma nikakvih
op[-]te[-]re[-]će[-]nja i ni[-]je ni na ko[-]ji na[-]čin pod[-]le[-]gao sr[-]bo[-]fo[-]bi[-]ji. To što je
do[-]bar dio ži[-]vo[-]ta pro[-]veo u Be[-]o[-]gra[-]du, vi[-]dio i upo[-]znao svi[-]jet, ja[-]sno je
da je sam iz[-]gra[-]dio svoj ži[-]vot[-]ni stav i samostal[-]no do[-]šao do uvje[-]re[-]nja da
je on et[-]nič[-]ki Sr[-]bin, ali on ni u tom po[-]gle[-]du ni[-]je op[-]te[-]re[-]ćen onim pa[-]la[-]nač[-]kim
du[-]hom. Po[-]što je du[-]go ži[-]vio i ra[-]dio i na za[-]pa[-]du kod nje[-]ga se for[-]mi[-]rao
je[-]dan in[-]ter[-]na[-]ci[-]o[-]nal[-]ni, ko[-]smo[-]po[-]lit[-]ski duh, ali, po[-]na[-]vljam, sa ja[-]sno
de[-]fi[-]ni[-]sa[-]nim srp[-]skim nacional[-]nim osje[-]ća[-]njem i za me[-]ne ni[-]je ni[-]ka[-]kvo iz[-]ne[-]na[-]đe[-]nje
nje[-]go[-]va sa[-]da[-]šnja od[-]lu[-]ka, jer sa[-]mo ta[-]ko sna[-]žni, sa[-]mo[-]stal[-]ni du[-]ho[-]vi mo[-]gu
da do[-]no[-]se ta[-]ko krup[-]ne od[-]lu[-]ke – da se u da[-]tom tre[-]nut[-]ku vra[-]te vje[-]ri
svo[-]jih pre[-]da[-]ka. Lju[-]di ko[-]ji ži[-]ve u za[-]bi[-]ti[-]ma, iz[-]lo[-]že[-]ni sva[-]ko[-]vr[-]snim
pri[-]ti[-]sci[-]ma sredi[-]ne u ko[-]joj ži[-]ve, ne mo[-]gu da se od[-]lu[-]če na ta[-]kve ko[-]ra[-]ke.
U je[-]di[-]nom krat[-]kom ko[-]men[-]ta[-]ru za no[-]vi[-]ne, go[-]spo[-]din Mah[-]mut Bu[-]ša[-]tli[-]ja
je po[-]no[-]vio da je to bio njegov lič[-]ni čin i že[-]lja da se vra[-]ti ko[-]ri[-]je[-]ni[-]ma.
On je is[-]pri[-]čao ka[-]ko ga je djed jed[-]nom, još dok je bio mlad i sa[-]svim ne[-]za[-]in[-]te[-]re[-]so[-]van
za te stva[-]ri, upi[-]tao da li zna da je nje[-]go[-]va kr[-]sna sla[-]va Sve[-]ti Ni[-]ko[-]la,
od[-]no[-]sno da je to sla[-]va nje[-]go[-]vih pre[-]da[-]ka Cr[-]no[-]je[-]vi[-]ća:
– Ja sam ta[-]da bio mla[-]di ko[-]mu[-]ni[-]sta i sve to me se ta[-]da ni[-]je mno[-]go do[-]ti[-]ca[-]lo
– ka[-]zao je Bušatlija, na[-]gla[-]ša[-]va[-]ju[-]ći da se ni[-]ka[-]da ni[-]je osje[-]ćao kao mu[-]sli[-]man,
od[-]no[-]sno da su on i nje[-]go[-]vi Bu[-]ša[-]tli[-]je „uvi[-]jek bi[-]li Sr[-]bi sa mu[-]sli[-]man[-]skom
pod[-]lo[-]gom”. On s po[-]no[-]som is[-]ti[-]če da mu je su[-]pru[-]ga Du[-]brav[-]ka pra[-]vo[-]slav[-]ne
vje[-]re, da su mu obje ćer[-]ke kr[-]šte[-]ne u pra[-]vo[-]slav[-]noj cr[-]kvi, a ni da za nje[-]ga
kao mark[-]si[-]stu ni[-]kad ni[-]je bi[-]lo di[-]le[-]me oko et[-]nič[-]kog po[-]ri[-]je[-]kla. On ni
sa[-]da ne kri[-]je da je bio mark[-]si[-]sta, ali sma[-]tra da to ni[-]je ne[-]po[-]mir[-]lji[-]vo
sa vje[-]rom:
– To sam re[-]kao i mi[-]tro[-]po[-]li[-]tu Am[-]fi[-]lo[-]hi[-]ju i be[-]o[-]grad[-]skom nad[-]bi[-]sku[-]pu
Ho[-]če[-]va[-]ru i oni su se sagla[-]si[-]li sa mnom.
Go[-]spo[-]din Bu[-]ša[-]tli[-]ja na[-]gla[-]ša[-]va ta[-]ko[-]đe da će nje[-]go[-]vo no[-]vo, kr[-]šte[-]no
ime bi[-]ti upi[-]sa[-]no sa[-]mo u crkve[-]nim knji[-]ga[-]ma kr[-]šte[-]nih i da on sa[-]da ne[-]će
ra[-]di[-]ti na to[-]me da to mi[-]je[-]nja i u svim lič[-]nim do[-]ku[-]men[-]ti[-]ma i is[-]pra[-]va[-]ma…
Le[-]gen[-]da
Je[-]dan ka[-]tun na pla[-]ni[-]ni Lu[-]ka[-]vi[-]ci zo[-]ve se Ivan-be[-]gov ka[-]tun. Po le[-]gen[-]di,
tu je iz[-]di[-]zao Ivan Crno[-]je[-]vić (je[-]dan tje[-]snac u ko[-]jem je, to[-]bož, bro[-]jao
ov[-]ce, zo[-]ve se i da[-]nas Ivan-be[-]go[-]vo bro[-]ji[-]lo). U sred ka[-]tu[-]na se na[-]la[-]zi
jed[-]na ogrom[-]na sti[-]je[-]na is[-]pod ko[-]je je, po do da[-]nas ži[-]voj pri[-]či jed[-]nog
prolje[-]ća iz[-]mi[-]lje[-]la zmi[-]ja i uvu[-]kla se u ko[-]li[-]jev[-]ku u ko[-]joj su spa[-]va[-]li
Ivan-be[-]go[-]vi si[-]no[-]vi blizanci. Po[-]što ih ni[-]je uje[-]la, nji[-]ho[-]va maj[-]ka je ski[-]nu[-]la
vjen[-]ča[-]nu bur[-]mu s ru[-]ke, sta[-]vi[-]la je zmi[-]ji oko vra[-]ta i pu[-]sti[-]la da se vra[-]ti
pod ka[-]men. Idu[-]ćeg pro[-]lje[-]ća, zmi[-]ja sa bur[-]mom se vra[-]ti[-]la i ujela oba si[-]na,
a Ivan-beg je u znak sje[-]ća[-]nja na sti[-]je[-]ni po[-]sa[-]dio pla[-]nin[-]sku ru[-]žu ko[-]ja i
sa[-]da zele[-]ni i cvje[-]ta.
I to je bio mo[-]tiv za mno[-]ge za[-]pi[-]se, i knji[-]žev[-]na ostva[-]re[-]nja, a ha[-]dži Ra[-]do[-]van
Be[-]ći[-]ro[-]vić je sve to pro[-]tu[-]ma[-]čio kao pred[-]ska[-]za[-]nje po[-]ro[-]dič[-]ne ne[-]sre[-]će:
„I ta ru[-]ža Iva go[-]spo[-]da[-]ra
I dan da[-]nas ra[-]ste i be[-]a[-]ra.
Opo[-]mi[-]nje na pro[-]šlost da[-]le[-]ku,
Na Iva[-]na i ža[-]lost ve[-]li[-]ku.
Da bit ne[-]će vak[-]ta i vi[-]je[-]ka,
Da po[-]mi[-]ri zmi[-]ju i čo[-]vje[-]ka…
Da će Ivan i dr[-]ža[-]va Ze[-]ta,
Ne[-]sta[-]nu[-]ti sa kar[-]te svi[-]je[-]ta.
Iva[-]nu se ta[-]ko i do[-]go[-]di,
On u ku[-]ću cr[-]nu sre[-]ću ro[-]di.
Stan[-]ko ode te se po[-]i[-]sla[-]mi,
Đu[-]ra že[-]na u Mlet[-]ke pre[-]ma[-]mi…
U ta[-]zbi[-]nu u vuč[-]ju ja[-]zbi[-]nu,
Đe je ži[-]vjet si[-]ro[-]ma[-]hu ma[-]na,
A ne gor[-]skom la[-]vu sa bal[-]ka[-]na…
Piše: Budo Simonović
K R A J
Izvor: Dan
Vezane vijesti:
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na
Cetinju I
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na
Cetinju II
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na
Cetinju III
Feljton: Tragom
neobičnog krštenja na Cetinju IV
Feljton: Tragom
neobičnog krštenja na Cetinju V
Feljton: Tragom
neobičnog krštenja na Cetinju VI
Feljton: Tragom
neobičnog krštenja na Cetinju VII
Feljton: Tragom
neobičnog krštenja na Cetinju VIII
Feljton: Tragom
neobičnog krštenja na Cetinju IX
Feljton: Tragom
neobičnog krštenja na Cetinju X
Feljton: Tragom
neobičnog krštenja na Cetinju XI