Spomenik pobjednicima bitke na Krusima
Petar Prvi: „Nema toga blaga na svijetu, niti će ga biti, za koje bih krv moga naroda prodao, a svoj obraz pred svijetom ocrnio…”
Ozlojeđeni i nazlobrzi skadarski silnik se, naravno, nije mogao pomiriti sa teškim porazom u Bjelopavlićima. Uviđajući da je za taj poraz, za to što nije uspio da pohara Bjelopavliće i Pipere, najzaslužniji vladika Petar Prvi Petrović Njegoš, Mahmut-paša Bušatlija nije sačekao čak ni da se izvida i da mu zadobijena rana u Martinićima zacijeli, već je sa još većom silom (njegova ordija je ovog puta, izgleda, brojila 23.000 vojnika, mada ima izvora koji navode i svih 30.000) ponovo krenuo, ovog puta na staru Crnu Goru i vladiku Petra Prvog lično, nauman da još jednom pregazi i sprži Cetinje.
No, prije priče o tome kako se završio taj pohod Mahmut-paše na Cetinje, evo nekoliko pojedinosti o istorijskim okolnostima koje su prethodile i ovom i prethodnom njegovom pohodu na Pipere i Bjelopavliće, koje su krajem osamnaestog vijeka označile prekretnicu i u istoriji Crne Gore i ovog dijela Balkana u cjelini, koji će, konačno, dobiti epilog i u Prvom srpskom ustanku u Srbiji početkom devetnaestog vijeka.
Čim su se ruska carica Katarina Druga i austrijski car Josip Drugi na Krimu 1787. godine dogovorili da porade na slabljenju i podjeli turskog carstva, Turska im je, uz snažnu podršku Engleske i Francuske, objavila rat. U želji da otomansku carevinu poljuljaju i oslabe sa više strana, saveznice Rusija i Austrija su naumile da pobune narode koji vjekovima čame u turskom ropstvu. Među prvima Crnogorce, vječite bundžije i nepokornike. Austrija je zato odmah na Cetinje kao izaslanika uputila kapetana Filipa Vukasovića sa 100.000 dukata, nešto hrane, praha i olova, da nagovori vladiku Petra Prvog da zarati sa Turcima.
Umnom vladici je to u početku bilo sumnjivo i takvu ponudu je odbio pošto nije imao potvrdu sa ruskog carskog dvora da je to u interesu Rusije, odnosno da je i Rusija u ratu sa Turskom. Nije prihvatio čak ni ponudu nasrtljivog i netaktičnog kapetana Vukasovića koji mu je u jednom trenutku ponudio i mito od 50.000 dukata.
„Nema toga blaga na svijetu, niti će ga biti, za koje bih krv moga naroda prodao, a svoj obraz pred svijetom ocrnio i radiji sam pošteno i u siromaštvu umrijeti, no stidno živjeti u izobilju”, odgovorio je Vladika, tvrdi stari istoričar Jagoš Jovanović.
No, ipak, kad je i iz Rusije stigla potvrda o ratu sa Turskom, Petar Prvi se pomirio sa Vukasovićem i počeo da se priprema za obračun sa Turcima. Ni Turci, naravno, nisu sjedjeli skrštenih ruku. Skadarski vezir Mahmut-paša Bušatlija, osjećajući da se crnogorska brđanska plemena sve više približavaju Crnoj Gori, da neće moći još dugo da ih drži u pokornosti i odvojeno od matice, preduzeo je pomenuti pohod na Bjelopavliće i Pipere, uvjeren da će tu presjeći svaku pomisao na širenje ustanka i u ostalim brđanskim plemenima i mogućnost njihovog prisajedinjenja Crnoj Gori.
Kakav sultan i kučine
U svojoj znamenitoj pripovijetci „Pop Andrović novi Obilić” Stefan Mitrov Ljubiša je, čini se, bolje od ikoga opisao Mahmut-pašu Bušatliju, njegovu pakosnu narav i zlobu, njegovo nemilosrđe koje su dobrano osjetili i sami Paštrovići.
Kad je negdje u drugoj polovini osamnaestog vijeka, u vrijeme uspona i jačanja moći Mahmut-paše učinjen jedan umir krvi između Paštrovića i Spičana, na čemu je ponajviše poradio ugledni i uticajni pop Rade Andrović, to nije bilo po volji ni skadarskom veziru ni mletačkom providuru iz Kotora. Prgavi i samovoljni Mahmut-paša je istog trena pozvao Spičane u Skadar da ispita kakve to oni dogovore i pomire prave sa Paštrovićima iza njegovih leđa i kako to oni mimo njegovog znanja i volje pomjeraju granice (Paštrovići su u to vrijeme bili pod vlašću Mletaka). Delegacija Spičana, na čelu sa Mirčetom Niklanom, pokušala je da odobrovolji naprasitog i bezobzirnog silnika, naglašavajući nevolje Spičana i muke koje su trpjeli zbog tog mučnog duga prema Paštrovićima, ali i lojalnost koju i dalje gaje prema sultanu. Samo što je spomenuo sultana, to je do kraja razjarilo bijesnog vezira:
„Kakav sultan i kučine! Ja nemam vrh sebe gospodara, potle Boga i Proroka, a za toga padišu mislim kao za svoga hata. Dok je meni Arbanije i ljuta Malisora, ne bojim se ja, fukaro, ni sultana ni cetinjskog kaluđera, koji mi sjedi na đedovini, ni one ćosave babe u Mlecima, kojoj se pop Andrović triput na dan klanja, no ću ih sva tri potkovati prije godine, i pobiti granicu topuzom, gđe mi gođ hat dopre i nogom čepne!”
Piše: Budo Simonović
Sjutra: PAŠA SE UZDAO U SILU, SVETI PETAR U SLOGU
Izvor: Dan
Vezane vijesti:
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju I
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju II
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju III
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju IV
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju V
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju VI
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju VII
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju VIII
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju X
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju XI
Feljton: Tragom neobičnog krštenja na Cetinju XII