(NE)zaboravni Bakir Izetbegović

Bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović u pismu predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku upozorava da „nijedan narod, pa ni Srbi, nema pravo odlučivati o vlastitoj sudbini, ignorišući prava drugih naroda“, čemu se ne bi zaista moglo ništa prigovoriti u ovako složenoj BiH da ova izjava nema (samo) jednu, ali suštinsku manu – licemjerna je.

Nije li upravo SDA, stranka kojoj pripada gospodin Bakir Izetbegović, prije 20 godina postupila suprotno od ove kategoričke izjave u pismu predsjedniku Dodiku? Nije li raspisan referendum, mada su se Srbi kao konstitutivan narod tome protivili? Nije li prekršen ustav tadašnje SR BiH da bi bio donesen zakon koji je omogućio taj refendum, jer ustav nije predvidio jednostrano otcjepljenje, čak ni po principu „jedan čovjek – jedan glas?“

Nije li tadašnji lider SDA Alija Izetbegović, koji je obavljao i funkciju predsjedavajućeg Predsjedništava BiH, pred parlamentom SR BiH glasno i jasno rekao: „Žrvtvovaću mir za nezavisnu BiH“? Nije li tada drugi čovjek po snazi u SDA Haris Silajdžić, ujedno i ministar vanjskih poslova, neposredno prije održavanja referenduma poručio iz Austrije: „Referendum će biti održan sa ili bez Srba“.

Gdje je tada bio autor ovog pisma koji danas obavlja visoke funkcije u SDA i Predsjedništvu BiH? Gdje je bila njegova današnja stranka?

Zato je na početku citirana izjava zakasnila skoro 20 godina. Zakasnila je skoro za sto hiljada mrtvih. Zakasnila je za stotine hiljada uništenih dobara i milione unesrećenih sudbina i života. A sve to u krvavom ratu koji je započet baš zato što nije poštovano ovo što je Bakir Izetbegović izvolio napisati Dodiku.

Cinično je to što je baš današnja Izetbegovićeva stranka – SDA bila najžešći zagovornik i izvođač „radova“ koji su zemlju uveli u krvavi nacionalni rat.

Još jedna imperativna izjava Bakira Izetbegovića zaslužuje posebnu pažnju:

„Rezultat istraživanja, na koje se pozivate (Dodik), prema kojemu navodno 88 posto Srba ne želi da Republika Srpska ostane u BiH na jednostran način može biti doveden i do 99 odsto. Ali, to svima mora biti jasno – bilo kakav pokušaj ugrožavanja cjelovitosti zemlje naići će na otpor sto posto patriota koji su u svakom trenutku spremni braniti BiH“.

Treba li podsjetiti (ne)zaboravnog autora pisma i ove izjave da je njegova stranka oštro osuđivala sve slične izjave koje su davali srpski predstavnici prije dvadeset godina, kada su upozoravali da imaju ista prava i da ne žele da budu na silu izvedeni iz Jugoslavije?

Citirajmo ponovo izjavu Bakrira Izetbegovića i umjesto BiH stavimo Jugoslaviju, a umjesto bh. patriota stavimo u to doba, recimo, „jugoslovenske patriote“, tj. one koji nisu željeli raspad te zemlje:

„Rezultat istraživanja, na koje se pozivate, prema kojemu navodno 88 posto građana BiH ne želi da ostane u Jugoslaviji na jednostran način može biti doveden i do 99 posto. Ali, to svima mora biti jasno – bilo kakav pokušaj ugrožavanja cjelovitosti zemlje naići će na otpor sto posto patriota koji su u svakom trenutku spremni braniti Jugoslaviju“… Zanimljivo, zar ne?

Takve izjave u to doba smatrane su ratnohuškačim, velikosprskim, ljudi su optuživani da žele da dominiraju nad drugim narodima i upozoravani da tadašnje ankete pokazuju da većina građana želi nezavisnost od Jugoslavije. Nije tu bilo nikakvog sluha za nacionalnu ravnopravnost. Ko je stajao iza te politike? Naravno, iste političke strukture u čije ime danas slušamo „pravedne“ zahtjeve.

Šta još piše gospodin Bakir Izetbegović, koji se ponaša kao da nema pojma šta se dešavalo ni prije rata, ni u ratu? Zapravo, čitajući ovo otvoreno pismo čovjek bi pomislio da je Izetbegović u to doba bio na radu u inostranstvu ili da je bio dovoljno mali da se bavi autićima, a ne politkom.

„Bošnjaci, kao i Srbi i Hrvati, imaju pravo na svaku stopu BiH, a naročito u onim mjestima i dijelovima gdje su bili žrtve progona, nasilja i genocida. To pravo daje im njihova historijska ukorijenjenost i garantuje Ustav BiH, a ne volja i hirovi prolaznih političkih lidera…. Nikada Srebrenica, Bratunac, Kozarac, Brčko, Višegrad, Foča, Trebinje i sva ostala mjesta stradanja Bošnjaka neće biti van teritorije BiH“….. Tako piše Izetbegović.

Sa ljudske i nacionalne tačke gledano, ovo se još i može shvatiti. Ali, ne počinje istorija BiH 1992. godine. (Mada Izetbegović ne pominje žrtve drugih u ovom ratu, kao da ih nije ni bilo).

Šta ćemo sa genocidom nad Srbima (ne samo lokalnim već sveobuhvatnim) u NDH, u čijem je sastavu bila teritorija tadašnje BiH? Šta ćemo sa rasnim zakonima, koncentarcionim logorima u kojima su hiljade srpske djece ubijane? Zašto su sve te teritorije izmješene iz Jugoslavije koja je u bilo kom obliku Srbima (a pokazaće se u ratnim prilikama i drugim nacionalnim grupama u BiH) jedina garantovala sigurnost? Uostalom, bilo je prethodno i doba Austro-Ugarske, o turskom vaktu da i ne govorimo.

Zato pozivanje na žrtve jednog naroda (ma koliko bile vrijedne ljudskog žaljenja) ne pije vodu. Jer, ne mogu se koristiti dvostruki aršini po pricipu: kad mi nešto ne odgovara – ne može, a kada mi odgovara – može. Istorija ipak nije trgovinska radnja niti lokalni bife, pa da se cjenkamo.
Prije nego što je napisao ovo otvoreno pismo gospodin Bakir Izetbegović mogao se sjetiti narodne poslovice: „Ne čini drugom ono što ne želiš da on učini tebi“. Ali, ovo tlo nije baš bogato mudrim političarima. Pogotovo kada traže za sebe prava koja su uskratili drugima.

Što se tiče prebacivljanja odgovornosti na Republiku Srpsku za nezadovoljstvo hrvatskih predstavnika stanjem u Federaci BiH, Izetbegović bi se mogao sjetiti šta je obećano Hrvatima da izađu 1992. godine na referedum i glasaju za otcjepljenje. Obećani su im – kantoni. Naravno, ne „ekonomski“. Prevara je, uz sve ostale tadašnje prevare, dovela i do muslimansko-hrvatskog rata sa svim užasnim posljedicama.

Danas i međunarodni faktori javno kažu da je Federacija BiH slabiji dio BiH, da se mora reformisati. Ali, u otvorenom pismu Izetbegović sugeriše da iz Srpske – tj. Dodik – savjetuju ili huškaju Hravate da traže drugačija rješenja. Kao da su hrvatski politički predstavnici – nezrela djeca, pa imaju „loš uticaj starijih kolega“! A ko onda „brifunguje“ međunarodne diplomate kada govore o problemima Federacije BiH?

Dvostruki aršini, licemjerstvo, traženje prava za sebe koje niste ponudili drugima…Sve to je mnogo opasnije za bilo kakav suživot u BiH (koji je ionako već godinama samo formalan) od plašenja patriotama koji su spremni da brane zemlju?

Licemjerje i neiskrenost kao solna kiselina nagrizaju lice politike koja je proklamovana u otvorenom pismu Bakira Izetbegovića i mnogo su opasniji po bilo kakvu njenu budućnost od jednonacionalnih „patriota“ koji će da nas brane od nas?!

Referendum se jednom već desio i poslije njega više ništa nije isto. Da li će do njega doći u Republici Srpskoj – to je pitanje budućnosti. Ali, njegovo održavanje neće biti uslovljeno ovakvim stavovima jednog od aktuelnih bošnjačkih lidera već svakovrsnim intersima naroda u Republici Srpskoj.

Jedno je sigirno: ako do referenduma dođe – biće zakonitiji od onoga koji je 1992. godine provela stranka Bakira Izetbegovića. Uostalom, ko zna, možda će, kao demokratski političar, baš gospodin Izetbegović biti jedan od akreditovanih posmatrača?

Piše: Nenad TADIĆ

Izvor: