NEVIĐENA PERFIDNOST HRVATSKE: Vlada finansira organizacije koje dečji logor Jastrebarsko proglašavaju sirotištem, a partizane koji su ga oslobodili napadačima na nevinu decu

Logor Jastrebarsko bio je dečiji koncentracioni logor kraj Jastrebarskog, kojeg je jula 1942. organizovao ustaški režim Nezavisne Države Hrvatske. Logor Jastrebarsko bio je jedan od nekoliko dečijih logora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Pored ovog logora za decu postojali su i dečiji logori u Sisku i Loborgradu.

Logor za ubijanje i asimilaciju srpske djece

Logor je osnovan 12. jula 1942. prema odluci poglavnika Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelića.

U logoru je prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske bilo zatočeno 3.336 dece, uglavnom poreklom sa područja Kozare i Korduna. Prema istim podacima, u logoru je do kraja oktobra 1942. umrlo najmanje 449 dece. Prema podacima Dragoja Lukića, u logoru je umrlo 768 dece.

Zahvaljujući zalaganju Tatjane Marinić i drugih humanitarki, do kraja septembra 1942. godine je 1.637 djece ilegalno izvučeno iz logora i smješteno u prihvatne porodice.

Logor nije karakterističan samo po činjenici da su u njemu bila zatočena deca već i po činjenici da su partizani 26. avgusta 1942. iz logora oslobodili nekoliko stotina dece (najčešće se pominje brojka od 727 oslobođene dece). Oslobođena deca su potom našla utočište na Kordunu. Većina druge dece logoraša, koji zbog bolesti i iznemoglosti nisu mogli da napuste područje Jastrebarskog i pređu na Kordun, nakon boravka u logoru, još tokom rata, zbrinuta u hrvatskim porodicama.

Proustaški revizionisti

Međutim, proustaški revizionisti u Hrvatskoj partizansko oslobođanje srpske djece sa Kozare, ovih dana žele prikazati kao napad partizana na dječje sirotište.

Organizacije Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Udruga policije branitelja Jastrebarsko koje finansira Vlada Republike Hrvatske i Župa sv. Nikole biskupa ovih dana u Jastrebarskom 23. augusta, a povodom “Evropskog dana sjećanja na žrtve svim totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma” organizuju “prigodnu komemoraciju”, kojom se partizani žele okriviti jer su iz ustaškog logora žljeli izbaviti djecu od kojih su mnoga bili njihovi srodnici.

Kako se kaže u skandaloznom saopštenju o okviru “komemoracije” “Govoriti će se o dječjem domu za ratnu siročad i ulozi kardinala Kardinala Stepinca, svećenika, časnih sestara i ostalih dobrotvornih udruga i pojedinaca o brizi za djecu, a najavljeno je i izlaganje o novim spoznajama u prošloj godini o događanjima u tom razdoblju u Jastrebarskom.”

Svjedočenje Nikole Relića (88)

O ustaškom mučilištu srpske djece sa Kozare djece u Jastrebarskom jedno od najpoznatijih svjedočanstva ostavio je Nikola Relić (88) iz Slavskog polja:

“U logoru je bilo oko osamsto mališana, no svake bi noći po dvadesetak umiralo od gladi ili bolesti: ujutro bi izmučena dječja tijela bacali na kamion i nekamo odvozili. Svakih par dana dobili bismo komadić kruha i to je od hrane bilo to, za razliku od strahota koje su nam radili i na koje još danas teško pomišljam, a kamoli ih prepričavam. Ne znam iz kojeg su razloga jednog dana nas pedesetak prebacili prvo u Osijek, a potom u logor u Jastrebarskom. Eh, tek su me tamo dočekale nevolje – drhtavim nam glasom pripovijeda Nikola.

Ponovila se strava Stare Gradiške u obliku izgladnjivanja i maltretiranja, no dodani su i elementi ‘preodgoja’: batine bi bile svakodnevne, a nerijetko su ‘štićenici’ nasilno odijevani u ustaške dječje uniforme. O više stotina mališana brinule su svega četiri časne sestre, a ustaški vojnici dolazili bi dva-tri puta tjedno u kontrolu i na ‘ispomoć’. Nikola je iz dana u dan bivao sve slabiji i nemoćniji; tko zna bi li preživio da partizani potkraj ljeta 1942. nisu napali logor i spasili djecu: kaže kako je jedan mali logoraš prepoznao partizana koji je jurišao na glavnu domsku zgradu, pa naglas radosno uzviknuo ‘Eno moga čiče’. Jedna od časnih ga je na to, pred svima, usmrtila krampom. Taj nam je događaj prije opisala i Anđelija Mačešić iz Donje Brusovače, koja je s malim Nikolom dijelila traumu djetinjstva obilježenog boravkom u nekoliko ustaških logora.

– Kada sam napokon stigao kući u Slavsko Polje, zatekao sam majku Evicu koja se bila skrivala sa zbjegovima na Petrovoj gori. Od nje sam saznao za zlu sudbinu svoga brata. Zaboravio sam vam kazati da svoga oca, po kojem sam dobio ime, i ne pamtim: umro je prije mog rođenja. Sada valjda razumijete zašto me toliko boli ustaški pozdrav kojeg sam se kroz djetinjstvo naslušao i po logorima o izvan njih: uvijek je bio vezan samo uz smrt i za ništa dobro, pa ga po tome pamtim noću i danju. A on se sve glasnije i sve žešće šulja po zidovima, zastavama, pločama i televiziji. To nikako ne sluti na dobro – završava nekadašnji dječak Nikola Relić.

Istorijski revizionizam podržava zvanična hrvatska vlada što je nedavno učinila organizacijom Mise za Blajburg u Sarajevu, kao i Rimokatolička crkva putem svojih medija i organizacija.

Priredio: Vuk Bačanović, Preokret
Slika: Antifašistički vijesnik

Izvor: Preokret

Vezane vijesti: Stratišta NDH – Logor Jastrebarsko