Nemanja Zivlak: Tužna poema

Zaboravi li Srbine?

Ili te rane više ne bole?

Ili su ti pamćenje izbrisali?

Možda su sami sebi krivi,

Što su se Srbima,

Pravoslavnim,

U zlo doba pisali i zvali?

Još su svježe humke,

A ljeta su prošla.

Svako ima nekog ko je tamo strada,

Zbog vjere i krsta sa čet’ri ocila

Što se Srbin zvao,

I što nije htio,

Da prebjeg bude,

Iz Hristovog pravednog,

Stradalnoga stada.

Teška je tuga,

Kao kamen mlina,

Kao bol oca za nejaka sina.

Što dušmanske kame pogubiše nejač,

Na pravdi Boga,

Bez smrtnog’ grijeha,

Ostaviše vječno nezaraslu ranu

Na srcu naroda, srpskoga, moga.

Sedamstotina hiljada!

Ili milion i hiljada trista.

Stradalna vojska,

Svevišnjeg Boga,

I Njegovog Sina

Isusa Hrista.

Pa ih pomeni Gospode Bože,

U Tvome carstvu,

U raj na nebesa.

Dugove oprosti,

Usliši molitve,

Nek jednom vaskrsnu pravednika duše

Kazni sa mačem i Nebeskim Ognjem

Zvijeri što pale,

Muče, i ruše.

Ne upiši Svevišnji ako je dijete

Ubralo voćku

Sa tuđeg voćnjaka.

Ili je jagnje tuđe prešlo

U njegovo stado iz tuđeg stada.

Zar je to grijeh zbog kojeg mora

Hiljade djece u paklu da strada.

Pokajmo se, ne zaboravimo,

Srbe i djecu,

oprostit’ ne mogu.

Ne, naši puti nijesu isti,

zvijeri šta rade shvatiti mogu.

Ali ljudi,

da gori od zvijeri budu.

Ne, oni nisu ljudskoga roda,

niti se mole ijednom Bogu.

Autor: Nemanja Zivlak sr.

Od istog autora:

Nemanja Zivlak: Neoprostivo