Nasilje nad srpskim jezikom

Počelo je pukim preimenovanjem nastavnog predmeta Srpski jezik u „maternji“ u školama 2004. godine. „Obrazloženja“ za promjenu imena jezika u Crnoj Gori bila su sasvim izvanlingvistička, izvanistorijska, politikantsko-ideološka: prvo, da „svak ima pravo da zove jezik svojim imenom“, što je u svjetskoj praksi, izvan ovih naših prostora, nezabilježeno „pravo“, zatim da svaka nacija ima pravo da svoj jezik zove „imenom nacije“, iako to „pravilo“ ne važi za mnoge velike nacije svijeta. Nakon referenduma (2006. godine) nastupio je novi „argument“: Jezik mora i treba da se zove po imenu države! Godine 2007. donesen je novi ustav kada je „crnogorski jezik“ proglašen za službeni. U Ustav je unijeto ime za jezik koji ne postoji niti je ikada postojao. Ali, upisivanje u ustav najedanput je postalo „dokaz“ postojanja „crnogorskog jezika“. Ustavom se, kao što je poznato, ne stvara jezik, niti je puko upisivanje imena za jezik dokaz njegovog postojanja. Osim toga, u ne malom broju zemalja svijeta (Njemačka, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija…) ime jezika se ne upisuje u ustav (niti ustavno definiše), preko 98 odsto jezika na svijetu nema nikakav službeni status, jezik se, pa i ime jezika, podrazumijeva.

Tek potom je u Crnoj Gori formiran „Odbor za standardizaciju crnogorskog jezika“. Nakon velike rasprave i podjele unutar različitih struja, deklarativno i formalno se za „crnogorski jezik“ proglašavaju i standardni oblici srpskog jezika (tipa: djevojka, tjerati, sjesti, izjesti) i dijalekatski oblici srpskog jezika (tipa: đevojka, ćerati, s’esti, iz’esti), tako da sada postoje „dva crnogorska jezika“. Zaista, jedinstven fenomen! Odbor je nastupio sa parolom „crnogorski jezik mora da postoji!“. Kao proizvod svega ovoga, nastao je potom i haos od „standardološke literature“ „crnogorskog jezika“, počev od septembra 2010. pojavljuje se „Gramatika crnogorskoga jezika“ (autori Adnan Čirgić i dvojica hrvatskih lingvista: Ivo Pranjković i Josip Silić), prepisana gramatika hrvatskog jezika sa novinom od dva nova (stara dijalekatska srpska) glasa itd.

Ovdje želim da napomenem i to da mnogi sa prostora Srbije, pri tom naučnici visokih zvanja, često, pri tom i filolozi, ni u čemu ne pomažu očuvanju srpskog jezika  u Crnoj Gori (iako je znatno više divnih primjera onih koji se brinu i trude oko cjelokupne srpske baštine, pa i one u Crnoj Gori). Tako, npr., neki profesori sa filoloških fakulteta iz Srbije (Beograd i Novi Sad, sa grupa za strane jezike) prihvataju da u Crnoj Gori budu mentori i članovi komisija za teme koje komparativno tretiraju neki problem u, npr., engleskom, njemačkom, francuskom jeziku, na jednoj, i, „crnogorskom jeziku“, na drugoj strani (pri čemu je sva literatura koja je navedena sa predznakom – srpski jezik, ponekad i srpskohrvatski).

Crna Gora, počinjući od nule, pokušava da iskonstruisanoj stvarnosti prida istoričnost time još više idući u apsurd i falsifikate. U posljednje vrijeme se i u Crnoj Gori konstruiše nova istorija, prisvaja srpska spomenička građa u koju se uključuje sve sa prostora koje obuhvata sadašnja Crna Gora i podvodi pod „istorijsku montenegristiku“, zadaju se nove dijalekatske podjele, odnosno naimenovanja dijalekata. Tako se u udžbenicima za srednju školu nalazi podjela Crne Gore na dva dijalekatska tipa: govori sjeverozapadne Crne Gore (umjesto termina istočnohercegovački) i zetsko-gornjopolimski, čime se teritorija današnje Crne Gore izdvaja i omeđava. Zetska redakcija se tretira kao posebna i najstarija pa se iz nje izvode ostale redakcije (srpska, bosansko-humska). Naročito je „interesantno“ pozicioniranje Miroslavljevog jevanđelja, koji se svrstava u „zetsku redakciju“ (prema jednima napisano u Bijelom Polju, prema drugima u Kotoru), potom se iz „nje“ izvodi „crnogorski jezik“ (a i ostale redakcije i jezici).

Sljedeće što se poklapa sa procesima u Hrvatskoj i BiH, jeste svrstavanja pisaca (idući u najdalju istoriju) sa teritorije sadašnje Crne Gore (a istorijski su pripadale različitim prostorima i formacijama), pod „crnogorski“ jezik (bez obzira na njihovo opredjeljenje za srpski jezik, etnos, kulturu, i pripadnost istom). Tako su crnogorskim jezikom pisali: „vladika Vasilije Petrović, Petar I Petrović Njegoš, Petar II Petrović Njegoš…, Stefan Mitrov Ljubiša i Marko Miljanov Popović; Peraštanin Andrija Zmajević, vojvoda Anto Daković, Vuk Vrčević, Stevan Perović Cuca, Marko Car, Luka Jovović, Novica Kovačević, Savo Vuletić…; Matija Bećković i Miro Vuksanović“.

Kako se političko-ideološkom projekcijom (i pritiscima) mijenja jezički identitet stanovništva Crne Gore govore i popisi. Prema popisu stanovništva u Kraljevini Crnoj Gori (1909): srpski jezik (95 odsto), crnogorskog nema; prema popisu iz 2003 – srpski jezik 63,49 odsto; crnogorski 21,96 odsto; prema popisu iz 2011: srpski 42,88 odsto; crnogorski 36,97 odsto. Šta je sljedeće?!

Dr Jelica Stojanović

Profesor Filozofskog fakulteta u Nikšiću, Univerzitet Crne Gore

objavljeno: 05.11.2015. Politika

Izvor: SRPSKO UDRUŽENjE ĆIRILICA TREBINjE

Vezane vijesti:

Ćirilica – čir na dvanaestopalačnom crevu hrvatskih šovinista

Ćirilica – i kao trebinjska posebnost

ĆIRILICA DIO IDENTITETA SRPSKOG NARODA I KULTURE

OSNOVANO SRPSKO UDRUŽENjE „ĆIRILICA“