
Đurđica Dragaš: Zauvek
Neka ova pesma bude moj jedini komentar na ovo zlo koje je diglo svoju poganu glavu! Kad vam dođem jednog dana,rašćemo zajedno,samovaćemo zajednovekovaćemo zajedno. Rađaćemo se u prolećei umirati u jesen.Spavaćemo pod belinom snega ioticati bistrim potocima.Grejaće nas sunce i paliti vatra,pohoditi zveri.Kopaće zemlju nad našim kostima. Gaziće nas čizme,rušiće kamen sa uzglavlja našeg.Počupaće cvet što izraste iz dečjih očiju.Iseći će breze,zamutiti vodu,ubijaće nas ubijene. Gledaćemo ih,nebolni i nasmejani.I pitaćemo….šta je njihova tama prema svetlosti našoj,šta je njihovo sada naspram našeg zauvek. Džaba im pogan, kama i oganj.Uzalud mržnja…Ne mogu nam razdvojiti duše neukaljane,slomiti ruke polomljene,izvaditi oči bezdane.Ljubavi našoj ne mogu ništa! Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš












