fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Nacionalni borci Sofija i Milan Janković

Sofija i Milan Janković Foto Iz knjige „Stradanja nacionalnih boraca 1914–1918.”
Sofija i Milan Janković Foto Iz knjige
„Stradanja nacionalnih boraca 1914–1918.”

„Bio bi pravi greh”, piše novinar R. Jovanović, „prema srpskoj nacionalnoj svesti boraca preko Dunava, Save i Drine, kao i prema osećanjima Južnih Slovena, ako bi patnje i muke nacionalnih boraca zatajili od omladine i potonjih generacija, a sve to pravdajući kakvom uobraženom skromnošću. Nikako ne sme biti zaboravljeno unapređivanje i podstrek nacionalnog duha na održanju nacije!” Tako on započinje priču sećanja na „dva paćenika” za vreme Velikog rata i na njihov neumornog nacionalnog rada posle oslobođenja i ujedinjenja. Reč je ovde o učiteljici Sofiji Janković i suprugu joj Milanu trgovcu.

Još za vreme Prvog balkanskog rata 1912. godine, ovaj par nacionalnih boraca bio je pod stalnim policijskim nadzorom. Jovanović beleži kako im je kuća redovno pretresana, te da su im, jednom prilikom, vlasti našle i odnele revolver. Sofija i Milan su bili generacija, oboje iz malog južnobanatskog sela Sefkerina, a tu ih je oboje zatekla i internacija, s početkom Prvog svetskog rata.

Čim je Srbiji rat objavljen 1914. godine, oboje su sprovedeni u zatvor u Pančevu. Odatle nakon saslušavanja počinje njihov mučenički hod kojim ih je svetina varvarski linčovala na putu za Temišvar. Sofija je, piše Jovanović, dobila ciglu u trbuh i onesvešćena odneta u bolnicu, a prvo što je ugledala nakon što se osvestila bio je lekar, Mađar, koji joj cinično dobacuje: „Nećeš crkneš ti narodna ovrana” (Odbrana).

Iz temišvarskog zatvora oboje su dalje internirani u Aradsku tvrđavu – logor hiljade nevoljnika, najviše Srba iz Bosne i Hercegovine, ali i drugih zemalja pod vlašću Habzburgovaca. Kako su se otuda izbavili nije poznato, no priča se nastavlja padom Beograda, kada Sofija pod policijskim nadzorom radi kao bolničarka, pri tome sve vreme održavajući vezu sa izbeglim dobrovoljcima i zajedno sa mužem Milanom starajući se o siročadi i maloletnicima.

Sofija je završila Srpsku učiteljku školu u Somboru, a radila sa beogradskom Narodnom odbranom u povereništvu u Pančevu. Kao osoba od poverenja Ženskog saveza i članica Dobrotvorne zadruge Pančevaca, putovala je i tako prikupila 40.000 potpisa žena u odbranu Vojvodine, koji su predati centrali u Beogradu i sve poslato Konferenciji u Parizu. Po svršetku rata, 1919. godine, osnovala je i „Kolo oslobođenih sestara”, kada je i poslata velika pomoć Crvenom krstu u Beogradu.

Kao beskompromisnom borcu, Sofiji 1923. godine stiže iz Kovina molba da dođe i pomogne. Tu za kratko vreme okuplja ženski živalj u organizacije „Dobrobit”, Zadruga Srpkinja”, Ženska zanatska škola i „Kolo srpskih sestara”. U Kovinu i danas stoji, kao najznačajnije svedočanstvo rada tih žena, spomenik izginulim internircima i streljanima iz Smedereva, Požarevca i okoline – 800 ljudi.

Na svoju molbu biva premeštena četiri godine kasnije u Pančevo, u kojem odmah započinje intenzivan rad u ovdašnjoj Narodnoj odbrani i „Sokolu”. U zasluženu penziju odlazi 1933. godine sa odlikovanjem – Ordenom Sv. Save trećeg stepena.

Milan je svoju suprugu na tom putu u stopu pratio. Još od zloglasnog aradskog kazamata zdravlje mu je trajno narušeno. Po oslobođenju, kao ratnom internacijom upropašćeni trgovac, našao jedno mesto sa skromnom platom u preduzeću „Privrednik” u Pančevu.

Autor: Olga Janković

Izvor: POLITIKA, subota 04 jun 2016., str. 14

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: